Noćni cirkus PDF Free Download
1 / 295/295
100%
* 2 *
ERIN MORGENSTERN
Noćni cirkus
Naslov izvornika The Night Circus
© 2011 by Night Circus, LLC
* 3 *
Katkad pronađete
roman toliko čaroban da
ne možete umaknuti
njegovim činima. Noćni
cirkus jedna je od tih
rijetkosti - napet,
prekrasno napisan i krajnje
očaravajući. Odlučite li ove
godine pročitati samo
jedan roman, neka ovo
bude taj.
Danielle Trussoni,
autorica Angelologije
Mračan poput čađe i
svijetao poput iskri, Noćni
cirkus i dalje me čini
svojevoljnom zatočenicom
svijeta gotovo
nepodnošljive ljepote. Ovo
je ljubavna priča epskih
razmjera: stvara, razara i
naposljetku transcendira.
Ovo je jedna od najboljih
knjiga koje sam ikada
pročitala.
Brunonia Barry,
autorica Čitačice čipke
Prvijenac koji se ne
ispušta iz ruku. Noćni
cirkus uvlači vas u svijet mračan i blještav istodobno, posve životan, no ujedno i
snovit. Zarobit će vas.
Tea Obreht, autorica knjige The Tiger’s Wife
Cirkus stiže bez najave. Naprosto je tamo, a još jučer nije ga bilo.
Njegovi uznositi šatori prugasti su, bijelo-crni. Otvara se u sumrak Zatvara se u
zoru
Le Cirque des Rêves
Cirkus je otvoren.
Sada možeš ući.
* 4 *
Ovaj je roman prava šećerna vuna, ispredena od niti jestivog srebra... Ljubavna
priča za odrasle s daškom romantične raskoši.
The Washington Post
Priča o Romeu i Juliji natopljena čarobnim realizmom - Noćni cirkus prkosi žan
rovima i očekivanjima. Ukratko, nešto zbog čega zaboravljate sve drugo.
The Boston Globe
Nenametljivo, očaravajuće savršeno... Čitanje ovog romana nalik je na fantastičan
san.
Newsday
* 5 *
NOĆNI CIRKUS
* 6 *
SLUTNJA
Cirkus stiže bez najave.
Ne prethode mu nikakve objave, nikakve tiskane obavijesti po
oglasnim stupovima i pločama u središtu grada, ne spominju ga i ne
reklamiraju u lokalnim novinama. Naprosto je tamo, a još jučer nije ga
bilo.
Njegovi uznositi šatori prugasti su, bijelo-crni; zlatu ili grimizu ni
traga. Nikakvoj boji, zapravo, doli one okolnog drveća i trave na
obližnjim poljima. Crno-bijele pruge na pozadini sivog neba; bezbroj
šatora kojekakvih oblika i veličina i pomno izrađena ograda od
kovanog željeza što ih drži zatvorenima u tom bezbojnom svijetu. I
ono malo tla vidljivog izvana crno je ili bijelo, obojeno ili posuto
nekakvim prahom, ili preinačeno kakvom drugom cirkuskom
čarolijom.
Ali još nije otvoren. Ne još.
U samo nekoliko sati, u gradu nema čovjeka koji za njega nije čuo.
Do poslijepodneva vijest se proširila na još nekoliko susjednih
gradova. Usmena preporuka metoda je reklamiranja djelotvornija od
slova i uskličnika otisnutih na papirnatim lecima i plakatima. A
nenadana pojava nekakvog tajanstvenog cirkusa dojmljiva je i
neobična vijest. Ljudi se iščuđavaju vrtoglavoj visini najviših šatora.
Zure u sat postavljen tik iza glavnog ulaza, koji nitko ne uspijeva
točno opisati.
I u crnu ploču ispisanu bijelim slovima, ovješenu iznad glavnog
ulaza, na kojoj stoji:
Otvara se u sumrak
Zatvara se u zoru
“Kakav to cirkus radi samo noću?” zapitkuju ljudi. I premda na to
pitanje nitko nema primjereni odgovor, s približavanjem sutona
ispred glavnog ulaza okuplja se povelika skupina gledatelja.
Među njima si i ti, dakako. Radoznalost je bila jača od tebe, kao što
to s radoznalošću obično biva. Sa šalom oko vrata koji te štiti od
svježeg večernjeg povjetarca stojiš na umirućoj svjetlosti i čekaš da se i
osobno uvjeriš kakav se to cirkus otvara tek po zalasku sunca.
* 7 *
Kabina za prodaju ulaznica, jasno vidljiva s druge strane glavnog
ulaza, ograđena je rešetkama i prazna. Osim što se tu i tamo jedva
primjetno namreškaju na vjetru, šatori miruju. U cirkusu se, odbijajući
minute, kreće tek onaj sat - ako se to čudo od skulpture uopće može
nazvati satom.
Djeluje napušteno i prazno. No tebi se čini da u večernjem
povjetarcu, u jetkom vonju jesenskog lišća uspijevaš namirisati i dašak
karamela. Nježne slatkoće na rubovima studeni.
Sunce posve nestaje za obzorjem, a preostala svjetlost iz sutona
prelazi u sumrak. Ljudi oko tebe postaju nestrpljivi, pretvaraju se u
more uzvrpoljenih stopala, mrmljaju kako im od svega toga valja
odustati i potražiti kakvo toplije mjesto na kojemu će provesti večer. I
kada već i ti sam sa sobom počinješ raspravljati o odlasku, zbiva se -
nešto.
Najprije se začuje nekakvo pucketanje. Jedva čujno sred vjetra i
žamora. Tihi zvuk nalik na šuštanje čajnika koji samo što nije uzavreo.
A onda se pomalja svjetlost.
Posvuda po šatorima počinju svjetlucati malena svjetla, kao da su
se po svemu u cirkusu razasule neobično jarke krijesnice. Gomila
čekača utišava se i promatra svjetlosnu predstavu. Netko blizu tebe
uzdahnu u čudu. Neko dijete oduševljeno plješće ručicama.
Kada se svi šatori zažariše, kada zasvjetlucaše na pozadini noćnog
neba, ukaza se i novi natpis.
Razvučena iznad glavnog ulaza, skrivena u zavijucima željeza,
zatreperiše i oživješe nova svjetla nalik na krijesnice. Popališe se
pucketajući, tu i tamo praćena pljuskom blistavih bijelih iskri i
slabašnim dimom. Ljudi najbliži ulazu uzmiču za nekoliko koraka.
Svjetla isprva djeluju kao da su nabacana bez reda. No što ih se
više pali, postaje jasnije da su povezana, da oblikuju pisana slova. Prvo
se nazire C, a potom i nekoliko drugih slova. Slovo q, neobično, i
nekoliko slova e. Kada napokon zapucketaše te se popališe i posljednje
žarulje, i kada se dim i iskre rasplinuše, raskošni blještavi natpis
napokon postade čitljiv. Naginjući se ulijevo ne bi li ga bolje vidio,
uočavaš da na njemu piše:
Le Cirque des Rêves
Neki ljudi u gomili znalački se smiješe, drugi se pak mršte i upitno
pogledavaju ljude oko sebe. Djevojčica pokraj tebe navlači majku za
rukav moljakajući da joj kaže što piše.
“Cirkus snova”, odgovara mati. Djevojčica se ushićeno smiješi.
A onda se željezna ulazna vrata zatresoše i otključaše, naizgled
sama od sebe. Vratnice se rastvoriše prema van, pozivajući gomilu da
* 8 *
uđe.
Cirkus je otvoren.
Sada možeš ući.
* 9 *
Prvi dio
PRIMORDIUM
Cjelinu Le Cirque des Rêves sačinjava niz krugova. Možda time odaje
počast podrijetlu riječi “cirkus”, izvedenici grčkoga kirkos, što znači
krug ili prsten. Mnoštvo je takvih konotacija na fenomen cirkusa u
povijesnom smislu, premda se ovaj teško može nazvati
tradicionalnim. Umjesto jednog šatora s nekoliko unutrašnjih
krugova, u ovome cirkusu šatori su - neki veliki, ali i neki posve mali -
poslagani u skupine nalik na piramide. Postavljeni su unutar kružnih
staza i omeđeni kružnom ogradom. Zavojitom i beskonačnom.
Friedrick Thiessen, 1892.
Sanjar je čovjek koji svoj put nalazi samo po mjesečini, a to što zoru
vidi prije ostalih - to mu je kazna.
Oscar Wilde, 1888.
* 10 *
Neočekivana pošiljka
NEW YORK, VELJAČA 1873.
uškarac kojega u programu nazivaju Čarobnjak Prospero prima preko
kazališnog ureda podosta pisama, no ovo je prva omotnica naslovljena na
njega koja sadržava oproštajno pismo i koja stiže pribadačom brižno
pričvršćena za kaput petogodišnje djevojčice.
Ravnateljevim prosvjedima unatoč odvjetnik koji je dovodi u kazalište odbija dati
bilo kakvo objašnjenje; tek sliježe ramenima te je dotičući obod šešira brže-bolje
napušta.
Ravnatelj ne mora čitati ime na omotnici da bi znao komu djevojčicu valja
proslijediti. Blistave oči što proviruju ispod oblaka neukrotivih smeđih kovrča
umanjena su i krupnija inačica mađioničarevih.
Uzima je za ruku; njezini prstići mlohavo vise u njegovima. Premda je u kazalištu
toplo, odbija skinuti kaput, a kada je upita zašto, odgovara mu tek nepopustljivim
odmahivanjem glavom.
Ne znajući što bi drugo s njom, ravnatelj je odvodi u svoj ured. Mirno sjedi u
neudobnom naslonjaču, okružena sanducima punim ulaznica i računa, a nad glavom
joj visi red uokvirenih plakata koji oglašavaju bivše produkcije. Ravnatelj joj donosi
šalicu čaja zaslađenog dodatnim grumenom šećera, no on se netaknut ostaje hladiti
na stolu.
Djevojčica se ne miče, ne vrpolji na sjedalu. Ostaje savršeno mirna, ruku
spuštenih u krilo. Pogled joj je fiksiran prema dolje, usredotočen na čizmice, kojima i
ne doseže pod. Na vršku jednoga prsta malko su izgrebene, ali vezice su svezane u
savršene mašne. Zapečaćena omotnica ostaje visjeti s drugoga gumba na njezinu
kaputu sve do Prosperova dolaska.
Čuje ga i iza zatvorenih vrata; koraci su mu teški i odzvanjaju hodnikom, za
razliku od odmjerenoga koraka ravnatelja, koji je nekoliko puta dolazio i odlazio, tih
poput mačke.
“A tu je i jedna... pošiljka za vas, gospodine”, govori ravnatelj otvarajući vrata,
uvodi ga u natrpani ured i, ne želeći svjedočiti onomu u što bi se taj susret mogao
izroditi, neopazice nestaje kako bi se pobrinuo za druge kazališne posle.
Držeći u ruci svežanj pisama, ogrnut crnim baršunastim plaštem obrubljenim
intenzivno bijelom svilom što mu valovito pada niz leđa, mađioničar se letimično
osvrće po sobi pretpostavljajući da ga tamo čeka kakva u papir umotana kutija ili
sanduk. Tek kada ga djevojčica pogleda njegovim vlastitim očima, shvaća na što je
ravnatelj mislio.
M
* 11 *
Na susret sa svojom kćeri Čarobnjak Prospero najprije reagira prostodušnim “Oh,
jebiga.”
Djevojčica nastavlja zuriti u svoje čizmice.
Mađioničar zatvara vrata za sobom i gledajući djevojčicu, spušta svežanj pisama
na stol, pokraj šalice s čajem.
Trga omotnicu s njezina kaputa, ostavljajući pribadaču čvrsto zabodenu u gumb.
Premda su na omotnici ispisani njegovo umjetničko ime i adresa kazališta, pismo
u njoj počinje njegovim pravim imenom, Hector Bowen.
Pogledom prelijeće sadržaj pisma; ako je očekivao da će pismo na Hectora imati
ikakva emocionalnog učinka, njegov bi se autor bijedno i konačno razočarao. Hector
zastaje kod jedinog podatka koji drži relevantnim: da je ta djevojčica - sada
prepuštena njegovoj skrbi - očigledno njegova kći i da se zove Celia.
“Trebala te nazvati Miranda”, reče muškarac zvan Čarobnjak Prospero djevojčici
smijuckajući se. “Za to valjda nije bila dovoljno domišljata.”
Djevojčica ponovno podiže pogled prema njemu. Stišće tamne oči prikrivene
kovrčama.
Šalica na stolu počinje podrhtavati. Mirna površina tekućine u šalici namreška se;
na glazuri se podrhtavajući otvoriše pukotine, a onda se šalica raspade u komadiće
porculana s cvjetnim uzorkom. Mlaka hladnog čaja nakupljena u tanjuriću poče
kapati na pod ostavljajući ljepljive pruge na poliranom drvu.
Smiješak iščezava s mađioničareva lica. Namršteno pogledava stol i razliveni čaj,
koji se, istim putem kojim se i cijedio, počinje uzdizati s poda. Raspadnuti i razbijeni
dijelovi šalice uspravljaju se i ponovno sklapaju oko tekućine; šalica je ponovo čitava i
iz nje se uzdižu u zrak meki pramenovi pare.
Djevojčica zuri u šalicu širom otvorenih očiju.
Šakom u rukavici Hector Bowen obuhvaća djevojčičino lice, načas proučava izraz
na njemu, a onda ga pušta; njegovi prsti ostavljaju duge crvene tragove na njezinim
obrazima.
“Mogla bi biti zanimljiva”, kaže.
Djevojčica ne odgovara.
U sljedećim joj tjednima nekoliko puta pokušava nadjenuti drugo ime, no ona se
odbija odazvati na bilo što osim imena Celia.
Nekoliko mjeseci poslije, kada zaključi da je spremna, i mađioničar piše pismo.
Premda ne navodi adresu, ono ipak stiže na svoje odredište na drugoj strani oceana.
* 12 *
Gospodska oklada
LONDON, LISTOPAD 1873.
ečer je posljednjeg nastupa u sklopu vrlo ograničenoga kazališnog
angažmana. Čarobnjak Prospero londonsku scenu već duže vrijeme nije
počastio svojom nazočnošću, a i predbilježbe vrijede za jedan jedini tjedan
nastupa; matineja nema.
Premda vrtoglavo skupe, ulaznice su se poprilično brzo rasprodale i kazalište je
krcato; mnoge žene pri ruci drže lepeze ne bi li rashladile dekoltee i odagnale tešku
vrućinu što - vanjskoj jesenskoj svježini unatoč - visi u zraku.
U određenom trenutku te večeri spomenute se lepeze jedna po jedna iznenada
pretvaraju u malene ptice i praćene gromoglasnim pljeskom počinju u jatima kružiti
kazalištem. Pljesak se dodatno pojača kada se svaka ptičica vrati i u obliku uredno
složene lepeze padne u krilo svoje vlasnice. Neke od njih, previše zaprepaštene da bi
zapljeskale, u rukama začuđeno okreću lepeze od perja i čipke, posve zaboravljajući
vrućinu.
Muškarac u sivom odijelu koji sjedi u prvoj loži s lijeve strane pozornice ne
plješće. Ni na taj ni na bilo koji drugi trik za cijele te večeri. Muškarca na pozornici
promatra ukočenim kritičkim pogledom i ne skida ga s njega za cijelog nastupa.
Nijednom ne podiže ruke u rukavicama kako bi zapljeskao. Na majstorije koje iz
ushićene publike izmamljuju pljesak, uzdahe, pa i pokoji iznenađeni krik ne reagira
čak ni podizanjem obrve.
Po završetku nastupa muškarac u sivom odijelu lako se probija kroz gomilu
posjetitelja u predvorju kazališta. Neopazice promiče kroz zavjesom prekrivena vrata
koja vode u garderobe iza pozornice. Nitko ga od scenskih radnika i dekoratera i ne
pogleda.
Srebrnim vrškom štapa kuca na vrata u dnu hodnika.
Vrata se otvaraju sama od sebe, otkrivajući neurednu garderobu obloženu
zrcalima, u svakom od kojih se zrcali drugačiji Prosperov odraz.
Njegov je frak lijeno odbačen na baršunasti naslonjač, a prsluk raskopčan visi
preko čipkom obrubljene košulje. Cilindar, koji je igrao istaknutu ulogu u njegovu
nastupu, stoji podalje, na stalku za šešire.
Sam muškarac na pozornici je djelovao mlađe; scenska rasvjeta i nekoliko slojeva
šminke prikrili su mu pravu dob. Lice u zrcalima izborano je, a kosa poprilično
osijedjela. Ipak, u smiješku što se pomalja na tom licu čim ugleda muškarca koji stoji
na vratima ima nečeg mladolikog.
“Bilo ti je grozno, zar ne?” upita ne okrećući se od zrcala i obraćajući se sablasno
V
* 13 *
sivom odrazu. Briše debele ostatke pudera s lica maramicom koja je jednom možda i
bila bijela.
“I meni je zadovoljstvo vidjeti tebe, Hectore”, reče muškarac u sivom odijelu, tiho
zatvarajući vrata za sobom.
“Prezirao si svaku minutu, znam”, reče Hector Bowen kroza smijeh. “I ne trudi se
poricati, promatrao sam te.”
Okreće se i pruža ruku muškarcu u sivom odijelu, no ovaj je ne prihvaća. Hector
na to slegne ramenima i dramatično zaleprša prstima prema suprotnom zidu.
Baršunasti naslonjač u kutu zatrpanom sanducima i rupcima kliznu naprijed, a frak
položen na njega podiže se poput sjene te se poslušno, sam od sebe, objesi u ormar.
“Izvoli sjesti”, reče Hector. “Bojim se da nije udoban kao oni gore.”
“Ne mogu reći da odobravam tu vrstu ekshibicionizma”, kaže muškarac u sivom
odijelu, skine rukavice i - prije nego što na njega sjedne - njima otre prašinu s
naslonjača. “Prodavanje manipulacija pod egidom trikova i iluzija. Naplaćivanje
ulaznica...”
Hector baca puderom umazanu maramicu na stol zakrčen četkama i limenkama
briljantina.
“Nitko u publici, ni sekunde, ne misli da je to što tamo radim stvarno”, reče
Hector, neodređeno pokazujući prema pozornici. “U tome i jest ljepota. Jesi li vidio
sprave koje takozvani mađioničari grade kako bi izveli najjednostavnije trikove? Oni
su jato riba prekrivenih perjem koje publiku pokušavaju uvjeriti da mogu letjeti; ja
sam naprosto ptica u tom jatu. Publika ne vidi razliku; zna samo da sam ja u tome
bolji.”
“To cijeli pothvat ne čini ništa manje ispraznim.”
“Ti ljudi stoje u redu kako bi bili obmanuti”, reče Hector. “Ja ih obmanjujem lakše
od većine drugih. Čini se šteta propustiti priliku. A i plaća se bolje nego što misliš.
Mogu li ti ponuditi piće? Boce su negdje posakrivane, ali nisam baš siguran ima li i
čaša.” Pokušava raščistiti nered na stolu, odgurujući u stranu hrpe novina i praznu
krletku za ptice.
“Ne, hvala”, reče muškarac u sivom odijelu namještajući se u naslonjaču pa
nasloni šake na držak štapa. “Tvoj nastup učinio mi se čudnim, a reakcija publike
ponešto zbrkana. Manjkalo ti je preciznosti.”
“Želim li ih uvjeriti da sam varalica kao i ostali, ne smijem biti predobar”, reče
Hector smijući se. “Hvala ti što si došao i otrpio moj nastup. Čudim se da si se uopće
pojavio, već sam počeo gubiti nadu. Ložu sam ti rezervirao za cijeli tjedan.”
“Pozive rijetko odbijam. U pismu si rekao da imaš prijedlog za mene.”
“Doista, imam!” reče Hector, glasno pljesnuvši dlanovima. “Nadao sam se da ćeš
biti raspoložen za igru. Stvarno se predugo nismo igrali. Ali najprije moraš upoznati
moj novi projekt.”
“Stekao sam dojam da si odustao od poučavanja.”
“Jesam, ali ovako jedinstvenoj prilici nisam mogao odoljeti.” Hector odlazi do
jednih vrata, dobrim dijelom skrivenih visokim stajaćim zrcalom. “Celia, najdraža”,
dovikne u susjednu prostoriju pa ponovo sjedne na stolac.
* 14 *
Trenutak poslije na vratima se pojavi sitna djevojčica; u tom kaotičnom i
otrcanom okolišu njezina odjeća djeluje previše elegantno. Da joj se nekoliko kovrča
nije izvuklo iz pletenica, onako sva u vrpcama i čipki bila bi savršena poput lutke tek
pristigle iz dućana. Vidjevši da otac nije sam, neodlučno zastajkuje na dovratku.
“U redu je, najdraža. Uđi, uđi”, govori Hector pokazujući joj rukom neka priđe.
“Ovo je moj suradnik, nemaš se čega sramiti.”
Ona im prilazi nekoliko koraka bliže i izvodi savršeni mali naklon metući
ishabane podne daske čipkom obrubljenim rubom suknje.
“Ovo je moja kći, Celia”, kaže Hector muškarcu u sivom odijelu spuštajući ruku na
djevojčičinu glavu. “Celia, ovo je Alexander.”
“Drago mi je”, kaže ona. Glas joj je tek nešto glasniji od šapta, ali dublji no što bi
se očekivalo od tako sitne djevojčice.
Muškarac u sivom odijelu uljudno joj kimne.
“Volio bih da ovom gospodinu pokažeš što možeš”, govori Hector. Iz prsluka
izvlači srebrnu džepnu uru na dugom lancu i odlaže je na stol. “Hajde.”
Djevojčica iskolači oči.
“Rekao si da to ne činim ni pred kim”, reče ona. “Natjerao si me da obećam.”
“Ovaj gospodin nije bilo tko”, odgovara Hector smijući se.
“Rekao si da nema iznimki”, buni se Celia.
Osmijeh njezina oca iščezava. Uhvati je za ramena i strogo pogleda u oči.
“Ovo je veoma poseban slučaj”, kaže. “Molim te, pokaži ovom čovjeku što možeš,
baš kao na satima pouke.” Odguruje ju prema stolu s urom.
Djevojčica smrtno ozbiljno kimne i, sa šakama sklopljenima iza leđa, usmjeri
pozornost na uru.
Trenutak poslije ura se polako počinje okretati oko svoje osi, kružiti površinom
stola; lanac u spirali puže za njom.
A onda se ura odiže sa stola, podiže u zrak i ostaje lebdjeti kao da pluta na vodi.
Hector gleda muškarca u sivom odijelu čekajući reakciju.
“Impresivno”, reče muškarac. “Ali posve elementarno.”
Čelo iznad Celijinih tamnih očiju namršti se, i ura se raspadne, a zupčanici
rasprše u zrak.
“Celia”, kaže njezin otac.
Glas mu je strog, pa ona porumenjevši promumlja nekakvu ispriku. Zupčanici se
lebdeći vraćaju u kućište ure i raspoređuju na svoja mjesta; ura je ponovo čitava,
kazaljka koja odbija sekunde nastavlja se kretati kao da se ništa nije dogodilo.
“E, to je već malo impresivnije”, priznaje muškarac u sivom odijelu. “Ali mala je
prijeke ćudi.”
“Mlada je”, reče Hector tapšući Celiju po tjemenu i ne obazirući se na njezino
mrštenje. “Sve ovo nakon nepune godine učenja; kada odraste, bit će jedinstvena.”
“Tomu bih mogao naučiti bilo koje dijete pokupljeno s ulice. ‘Jedinstveno’ je stvar
tvog osobnog mišljenja i lako se pobija.”
“Ha!” uzviknu Hector. “Dakle spreman si se poigrati.”
Muškarac u sivom odijelu oklijeva, tek na časak, a onda kima. “Bude li malo
* 15 *
složenije negoli zadnji put - da, bio bih zainteresiran”, reče. “Vjerojatno.”
“Naravno da će biti složenije!” reče Hector. “Ja igram s prirodnim talentom. I neću
ga staviti na kocku zaradi nečega jednostavnog.”
“O fenomenu prirodnog talenta dalo bi se raspravljati. Možda posjeduje sklonost,
ali urođena sposobnost iznimno je rijetka.”
“Ona je moje dijete, naravno da posjeduje urođenu sposobnost.”
“Priznaješ da si je poučavao”, reče muškarac u sivom odijelu. “Kako možeš biti
siguran?”
“Celia, kada si počela s poukom?” upita Hector i ne pogledavši je.
“U ožujku”, odgovori ona.
“Koje godine, najdraža?” upita Hector.
“Ove godine”, veli ona kao da je pita nešto strašno glupo. “Osam mjeseci pouke”,
objasni Hector. “U dobi od jedva šest godina. Koliko me sjećanje služi, ti sa svojim
učenicima znaš početi i kada su nešto mlađi. Celia je očito naprednija no što bi bila
da ne posjeduje prirodnu sposobnost. Iz prvog je pokušaja postigla da ta ura lebdi.”
Muškarac u sivom odijelu okreće se Celiji.
“Slučajno si je razbila, zar ne?” pita je pokazujući glavom uru odloženu na stolu.
Celia se mršti i jedva primjetno kima.
“Za tako mladu osobu posjeduje izvanrednu kontrolu”, napominje Hectoru. “Ali
takva je narav uvijek nezgodna varijabla. Zna odvesti u impulzivno ponašanje.”
“Prerast će je, ili će je naučiti kontrolirati. To je zanemariv problem.”
Premda ne skida pogled s djevojčice, muškarac u sivom odijelu obrati se Hectoru.
U Celijinim ušima zvuk njegova glasa više se ne pretače u riječi, a kada joj i odgovori
njezina oca postanu jednako nerazumljivi, namršti se.
“Kladio bi se u vlastito dijete?”
“Neće izgubiti”, govori Hector. “Predlažem ti da pronađeš učenika s čijim se
gubitkom možeš pomiriti, ako već nemaš kojega u pričuvi.”
“Njezinu se majku, pretpostavljam, ne pita za mišljenje?”
“Pretpostavka ti je točna.”
Muškarac u sivom odijelu još neko vrijeme razmišlja o djevojčici, a onda ponovo
progovara; ona i dalje ne razabire njegove riječi.
“Shvaćam tvoju vjeru u njezine sposobnosti, no ipak ti savjetujem da barem
razmotriš mogućnost da igra neće završiti u njezinu korist i da joj tada nema spasa.
Pronaći ću igrača koji će je staviti na pravu kušnju. Ne vidim zašto bih inače u tome
uopće pristao sudjelovati. Za njezinu pobjedu nema nikakvih jamstava.”
“To je rizik koji sam spreman preuzeti”, reče Hector i ne pogledavši kćer. “Želiš li
stvar učiniti službenom, ovdje i sada, samo naprijed.”
Prije nego što ponovo progovori, muškarac u sivom odijelu još jednom promotri
Celiju. Ona i dalje ne shvaća što govori.
“U redu”, kaže on i kimne.
“Napravio mi je nešto da ne čujem kako treba”, šapne Celia kada se otac okrene
prema njoj.
“Znam, najdraža, to je bilo veoma neuljudno”, reče Hector gurkajući je prema
* 16 *
naslonjaču s kojega je onaj muškarac pomno proučava očima svijetlim i sivim gotovo
koliko i njegovo odijelo.
“Uvijek si mogla činiti ovakve stvari?” upita je on i ponovno pogleda uru.
Celia kimne.
“Moja... moja mama je rekla da sam đavolje dijete”, reče tiho.
Muškarac u sivom odijelu naginje se naprijed i nešto joj šapuće na uho, tako tiho
da ga njezin otac ne može čuti. Lagani osmijeh ozari joj lice.
“Ispruži desnu ruku”, reče joj zavaljujući se u naslonjač. Celia spremno pruža
ruku, s dlanom prema gore, ne znajući što da očekuje. Muškarac u sivom odijelu ne
stavlja joj međutim na otvoreni dlan ništa. Umjesto toga okreće joj ruku i sa svoga
malog prsta skida srebrni prsten. Stavlja ga na njezin prstenjak, iako je prevelik za
njezine tanke prste, drugom je rukom držeći za zapešće.
I kada već otvori usta kako bi mu rekla da joj je, premda veoma lijep, prsten
očigledno prevelik, vidi da se prsten na njezinoj ruci smanjuje.
Prvotni ushit nadomješta razorni bol; prsten joj se nastavlja stezati oko prsta,
metal joj se počinje usijecati u kožu. Pokušava povući ruku, ali muškarac u sivom
odijelu čvrsto je drži za zapešće.
Prsten se stanjuje, nestaje i ostavlja tek jarkocrveni ožiljak oko Celijina prsta.
Muškarac u sivom odijelu oslobađa joj zapešće i ona uzmiče, povlači se u kut i
zuri u šaku.
“Dobra djevojčica”, kaže njezin otac.
“Trebat će mi nešto vremena da pripremim svog igrača”, kaže muškarac u sivom
odijelu.
“Naravno”, veli Hector. “Uzmi si vremena koliko ti treba.” Skida zlatni prsten s
prsta i spušta ga na stol. “Ovo je za tvojega, kada ga pronađeš.”
“Ne bi li to radije obavio sam?”
“Vjerujem ti.”
Muškarac u sivom odijelu kimne, iz kaputa izvuče rubac, podiže prsten ne
dodirujući ga golim rukama i posprema ga u džep.
“Nadam se da ovo ne činiš zato što je na zadnjem natjecanju pobjedu odnio moj
igrač.”
“Naravno da ne”, kaže Hector. “Činim to zato što imam igračicu koja može potući
svakog protivnika kojega joj odlučiš suprotstaviti i zato što bi to nakon toliko
vremena moglo biti zanimljivo. Usto, mislim da ukupni rezultat naginje u moju
korist.”
Muškarac u sivom odijelu tu tvrdnju ne osporava; samo nastavlja pažljivo
promatrati Celiju. Ona se pokušava izmaknuti iz njegova vidnog polja, no prostorija
je premala.
“Pretpostavljam da već imaš na umu i nekakvo poprište natjecanja?” upita on.
“Ništa konkretno”, kaže Hector. “Mislio sam da bi bilo zabavnije da si s tim u vezi
ostavimo nešto slobode. Element iznenađenja, nazovimo ga tako. Poznajem jednoga
kazališnog producenta, ovdje u Londonu, koji bi bio spreman sudjelovati u nečemu
neuobičajenom. Kada za to dođe vrijeme, natuknut ću mu ponešto i siguran sam da
* 17 *
će smisliti nešto primjereno. Bilo bi bolje da to obavimo na neutralnom terenu,
premda sam mislio da bi ti bilo drago da se stvari pokrenu s tvoje strane bare.”
“Ime tog gospodina?”
“Chandresh. Chandresh Christophe Lefèvre. Kažu da je nezakoniti sin nekog
indijskog princa ili tako nešto. Majka je bila neka drolja od balerine. Imam njegovu
posjetnicu negdje u ovom neredu. Svidjet će ti se, poprilično je napredan. Bogat,
ekscentričan. Pomalo opsesivan, donekle nepredvidljiv, ali pretpostavljam da to ide
uz umjetnički temperament.”
Gomila papira na susjednom stolu premeće se i preslaže sve dok jedna posjetnica
ne pronađe put do površine i zaplovi preko sobe. Hector je hvata rukom i čita, a onda
predaje muškarcu u sivom odijelu. “Organizira fantastične zabave.”
Muškarac u sivom odijelu pospremi je u džep i ne pogledavši je.
“Nisam za njega čuo”, kaže. “A ovakve sam stvari nesklon činiti na javnim
mjestima. Razmislit ću o tome.”
“Besmislica, stvar neće biti ni upola zabavna ne održi li se na javnome mjestu!
Postavlja toliko ograničenja, toliko izazovnih parametara unutar kojih valja
djelovati.”
Muškarac u sivom odijelu na trenutak razmišlja o tome, zatim kima.
“Klauzula o očitovanju vrijedi? Bilo bi pravedno jer znam kojeg si igrača ti
odabrao.”
“Hajmo odustati od svih klauzula osim temeljnih pravila o nemiješanju i
provjerimo što će se dogoditi”, reče Hector. “Ovim natjecanjem želim pomaknuti
granice. Nema ni vremenskih ograničenja. Čak ti prepuštam prvi potez.”
“U redu. Dogovorili smo se. Ostat ćemo u vezi.” Muškarac u sivom odijelu ustaje i
otresa nevidljivu prašinu s rukava. “Bilo mi je zadovoljstvo upoznati vas, gospođice
Celia.”
Celia izvodi još jedan savršeni naklon, ne prestajući ga oprezno promatrati.
Muškarac u sivom odijelu dotiče rub šešira u znak pozdrava Hectoru pa šmugne
kroz vrata, a onda i iz kazališta, krećući se poput sjene na još uvijek prometnoj ulici.
U svojoj se garderobi Hector Bowen hihoće, onako za sebe, dok njegova kći mirno
stoji u kutu i promatra ožiljak na ruci. Bol nestaje brzo kao i prsten, ali sirovi crveni
ožiljak ostaje.
Hector uzima džepnu uru sa stola i uspoređuje vrijeme s onim na zidnome satu.
Polagano navija uru, pomno promatrajući kretanje kazaljki po brojčaniku.
“Celia”, govori joj ne podižući pogled, “zašto navijamo svoju uru?”
“Zato što sve zahtijeva energiju”, recitira ona poslušno, i dalje usredotočena na
svoju šaku. “U sve što želimo promijeniti moramo uložiti napor i energiju.”
“Vrlo dobro.” Hector nježno protresa uru i vraća je u džep.
“Zašto si onoga čovjeka oslovljavao imenom Alexander?” pita Celia.
“To je smiješno pitanje.”
“Ne zove se tako.”
* 18 *
“A kako ti to znaš?” upita Hector kćer podižući joj bradu kako bi ga pogledala i
odmjeravajući pogled u njezinim tamnim očima.
Celia netremice zuri u njega, ne znajući kako bi mu objasnila. Po glavi premeće
sliku onog čovjeka u sivom odijelu blijedih očiju i strogih crta lica pokušavajući
shvatiti zašto mu ime Alexander ne odgovara.
“To zapravo i nije ime”, kaže ona. “Ne ono kojim se oduvijek služi. Ovo ime nosi
poput šešira. I može ga skinuti ako poželi. Kao što ti činiš s Prosperom.”
“Pametnija si nego što sam se nadao”, reče Hector, ne trudeći se ni opovrgnuti ni
potvrditi njezina razmišljanja o koleginu imenu. Skine cilindar sa stalka za šešire i
stavi joj ga na glavu: cilindar joj sklizne preko radoznalih očiju, zatvarajući ih u crni
svileni kavez.
* 19 *
Nijanse sivog
LONDON, SIJEČANJ 1874.
grada je siva kao i pločnik pred njom i nebo nad njom, djeluje nestalno poput
oblaka, kao da bi bez upozorenja mogla netragom nestati. Izgrađena je od
kamena neodređeno sive boje; od okolnih je zgrada izdvaja tek izgrebena
ploča ovješena uz vrata. Čak je i ravnateljica u njoj odjevena u tamnu, ugljenosivu
odjeću.
A ipak, muškarac u sivom odijelu djeluje kao da tamo ne pripada.
Njegovo je odijelo predobro skrojeno. Držak štapa koji pridržava djevičanski
čistim rukavicama previše je uglačan.
Predstavlja se, no ravnateljica mu gotovo istoga časa zaboravlja ime, a previše joj
je neugodno zatražiti da ga ponovi. Poslije, dok potpisuje traženu dokumentaciju,
potpis mu je posve nečitak, a nekoliko tjedana nakon pospremanja u arhiv obrazac
koji je potpisao nestaje.
Govori joj što traži, navodeći neobične kriterije. Ravnateljica je zbunjena, no
nakon nekoliko pitanja i objašnjenja dovodi mu troje djece: dva dječaka i djevojčicu.
Muškarac zahtijeva da s njima porazgovara nasamo i ravnateljica nevoljko pristaje.
Prvog dječaka otpušta nakon samo nekoliko minuta razgovora. Dok prolazi
hodnikom, drugo dvoje djece promatra ga tražeći nekakav nagovještaj onoga što ih
čeka, no dječak samo odmahuje glavom.
Djevojčica se zadržava nešto duže, ali tada i ona biva otpuštena, zbunjena,
namrštena čela.
Tada u sobu na razgovor s muškarcem u sivom odijelu uvode drugog dječaka.
Rečeno mu je da sjedne u naslonjač s druge strane stola, pokraj kojega muškarac
ostaje stajati.
Taj dječak ne vrpolji se kao onaj prvi. Sjedi mirno i strpljivo, njegove sivozelene
oči pronicavo upijaju svaku pojedinost, i u sobi i na muškarcu, budno, ali ne i
napadno. Tamna mu je kosa loše ošišana, kao da je brijač za vrijeme šišanja bio
rastresen, ali se netko poslije potrudio da je poravna. Odjeća mu je otrcana ali dobro
održavana, samo su mu hlače prekratke. Svojedobno su možda bile plave, smeđe ili
zelene, no toliko su izblijedjele da se to ne može sa sigurnošću reći.
“Koliko dugo si ovdje?” upita muškarac nakon što je nekoliko časaka nijemo
proučavao dječakovu otrcanu pojavu.
“Oduvijek”, kaže dječak.
“Koliko ti je godina?”
“U svibnju ću napuniti devet.”
Z
* 20 *
“Izgledaš mlađe.”
“Ne lažem vam.”
“Nisam ni htio reći da lažeš.”
Muškarac u sivom odijelu neko vrijeme bez komentara zuri u dječaka.
I dječak zuri u njega.
“Znaš čitati, pretpostavljam?” upita muškarac.
Dječak kima.
“Volim čitati”, kaže. “Ovdje nema dovoljno knjiga. Već sam ih sve pročitao.”
“Dobro.”
Bez upozorenja muškarac u sivom odijelu baci štap prema dječaku. Ovaj ga, i ne
trepnuvši, lako hvata jednom rukom, a onda zbunjeno, žmirkajući, promotri najprije
štap pa muškarca, i obrnuto.
Muškarac kima samome sebi, uzima štap i iz džepa vadi bijeli rubac kako bi s
njegove površine obrisao dječakove otiske prstiju.
“Vrlo dobro”, kaže muškarac. “Dolazit ćeš k meni na pouku. Uvjeravam te da
imam jako puno knjiga. Obavit ću što treba, a onda idemo.”
“Imam li izbora?”
“Želiš ostati ovdje?”
Dječak o tome na trenutak razmišlja.
“Ne”, kaže.
“Dobro.”
“Zar ne želite znati kako se zovem?” pita dječak.
“Imena nisu ni izdaleka važna koliko to ljudi misle”, kaže muškarac u sivom
odijelu. “Etiketa koju ti je radi raspoznavanja dodijelili ova institucija ili tvoji pokojni
roditelji niti me zanima, niti mi išta znači. Ako ti u bilo kojem trenutku zatreba neko
ime, možeš ga i sam odabrati. To zasad neće biti potrebno.”
Dječaka otpravljaju da spakira svoj beznačajni imutak u malenu torbu. Muškarac
u sivom odijelu potpisuje papire i na ravnateljičina pitanja da je odgovore koje ona
baš i ne shvaća, ali se transakciji ne protivi.
Kada je dječak spreman, muškarac u sivom odijelu odvodi ga iz sive kamene
zgrade i on se u nju više ne vraća.
* 21 *
Lekcije iz čarobnjaštva
1875.-1880.
elia odrasta u nizu kazališta. Najčešće je u New Yorku, ali duga razdoblja
provodi i u drugim gradovima. Bostonu. Chicagu. San Franciscu. Povremeno
odlazi na izlete u Milano, Pariz ili London. Gradovi se stapaju u izmaglicu od
plijesni, baršuna i piljevine, do te mjere da se ponekad ne sjeća u kojoj je zemlji, niti
joj je to važno.
Dok je još mala, otac je vodi posvuda; nakon predstava se po pabovima ulaguje
kolegama i poznanicima paradirajući njome kao omiljenim psićem odjevenim u
skupe haljinice.
Kada odluči da je previše porasla da bi mu i dalje služila kao dražesni modni
dodatak, počinje je ostavljati po garderobama i hotelima.
Iako se ona svake noći pita hoće li se uopće vratiti, on redovito dotetura u
nedolično doba-, ponekad je dok se ona pravi da spava, nježno potapše po glavi, a
ponekad se na nju uopće ne obazire.
Njezina pouka postaje manje formalna. Prije ju je znao posjesti u naznačeno, iako
neredovito vrijeme; sada je iskušava neprestano, doduše nikada u javnosti.
Zabranjuje joj da bilo što čini rukama, čak i ono najjednostavnije poput vezivanja
cipela. Ona zuri u stopala, nijemo tjera vezice da se odvezuju i svezuju u neuredne
mašne i mrgodi se kada se zapetljaju u čvorove.
Kada ga nešto upita, otac škrtari na riječima. Shvatila je da i muškarac u sivom
odijelu kojemu se njezin otac obraćao imenom Alexander ima učenika i da predstoji
nekakva igra.
“Nešto kao šah?” upita ga jednom.
“Ne”, kaže njezin otac. “Nije ni nalik na šah.”
Dječak odrasta u jednoj zgradi u Londonu. Ne viđa nikoga, čak ni kada mu u odaje
dopremaju obroke; hrana se naprosto pojavljuje pred vratima, na pokrivenim
pladnjevima, i na isti način nestaje. Jednom mjesečno dovode mu nekog muškarca
koji ne govori da ga ošiša. Jednom godišnje isti mu muškarac uzima mjere za novu
odjeću.
Većinu vremena dječak provodi u čitanju. I pisanju, dakako. Prepisuje cijela
poglavlja knjiga, ispisuje riječi i simbole, koje isprva ne razumije, ali ih, neprekidno ih
prepisujući u sve pravilnije redove, njegovi tintom umrljani prsti upoznaju u tančine.
C
* 22 *
Čita životopise, mitologiju, romane. Polako uči druge jezike, premda ih teško govori.
Ponekad odlaze na izlete u muzeje i knjižnice, nakon radnog vremena, kada je
posjetitelja malo ili ih uopće nema. Dječak izlete obožava, kako zbog onoga što se
nalazi u tim zgradama tako i zbog odstupanja od utvrđene kolotečine. No na te izlete
odlazi rijetko, a ne dopuštaju mu da izlazi iz kuće bez pratnje.
Muškarac u sivom odijelu svakodnevno ga posjećuje u njegovim odajama, obično
donoseći nove gomile knjiga, i provodi točno sat vremena poučavajući ga stvarima za
koje nije siguran hoće li ih ikada uistinu razumjeti.
Samo jedanput dječak ga upita kada će mu napokon dopustiti da i sam učini
nešto od onoga što za vrijeme te strogo programirane pouke muškarac u sivom
odijelu vrlo rijetko sam demonstrira.
“Kada za to budeš spreman”, jedini je odgovor koji dobiva.
A spremnim ga ne drži još podugo.
Golubice koje se za njegovih nastupa pojavljuju na pozornici, a povremeno i u
publici, Prospero drži u pomno izrađenim krletkama, koje se s ostatkom njegove
prtljage i opreme dostavljaju u svako kazalište.
Vrata se zalupe, i gomila kovčega i sanduka u njegovoj garderobi naglo se obruši
na pod pa prevrne krletku punu golubica.
Kovčezi se istoga časa uspravljaju, no kako bi provjerio nastalu štetu, Hector
krletku podiže sam.
Većina je golubica tek omamljena od pada, no jedna je očito slomila krilo. Hector
je pažljivo vadi i odlaže krletku; oštećene rešetke na njoj popravljaju se same od sebe.
“Možeš li je izliječiti?” upita ga Celia.
Njezin otac pogleda najprije ozlijeđenu golubicu, a onda i kćer, čekajući da mu
postavi drugačije pitanje.
“Mogu li je ja izliječiti?” upita ga ona napokon.
“Hajde, pokušaj”, kaže njezin otac predajući joj pticu.
Celia nježno miluje uzdrhtalu golubicu i intenzivno zuri u njezino slomljeno
krilo.
Ptica ispušta bolan prigušen zvuk, znatno različit od uobičajenoga gugutanja.
“Ne mogu”, kaže Celia sa suzama u očima podižući pticu prema ocu.
Hector je uzima i nježno joj zavrće vratom, ne obazirući se na kćerine uzvike
negodovanja.
“Za živa bića vrijede drugačija pravila”, kaže. “Trebala bi vježbati s nečim
jednostavnijim.” Sa susjednog naslonjača podiže Celijinu jedinu lutku i ispušta je na
pod; porculanska glava puca.
Kada mu Celia sutradan dođe sa savršeno popravljenom lutkom, njezin otac samo
s odobravanjem kimne pa se, rukom joj pokazujući da ode, vraća pripremama za
nastup.
“Ti si mogao izliječiti onu pticu”, kaže mu Celia.
“Tada ne bi ništa naučila”, kaže Hector. “Da bi ih prevladala, moraš shvatiti svoja
* 23 *
ograničenja. Želiš pobijediti, zar ne?”
Celia kima spuštajući pogled na lutku. Na njoj se ne vidi da je ikada bila oštećena;
na njezinu bezizražajnom nasmiješenom licu nema nijedne pukotine.
Muškarac u sivom odijelu odvodi dječaka na tjedan dana u Francusku, ali ne baš na
praznike. Putovanje je nenajavljeno, dječakov maleni kovčeg spakiran je bez njegova
znanja.
Dječak pretpostavlja da su tamo zbog nekakve pouke, no nitko mu ne govori što
bi točno trebao učiti. Na isteku prvoga dana, ushićen slasnim hrskanjem svježe
pečenoga kruha u bulangeries i izborom sireva, pita se jesu li tamo samo zbog hrane.
Odlaze na izlete u muzeje utihnule nakon radnog vremena, po čijim dvoranama
dječak bezuspješno pokušava hodati tiho poput svog učitelja i trgne se kad god njima
odjekne zvuk njegovih koraka. Traži blok za crtanje, no njegov učitelj inzistira na
tome da je za njega bolje da prizore sačuva u pamćenju.
Jedne večeri dječaka šalju u kazalište.
Očekuje dramu ili možda balet, no posrijedi je predstava koja mu se doima
neobičnom.
Muškarac na pozornici, bradati tip sa zalizanom kosom čije bijele rukavice poput
ptica lepršaju na crnoj pozadini odijela, izvodi jednostavne trikove i pokretima ruku
odvraća pozornost. Ptice nestaju iz krletki s lažnim dnom, rupci izranjaju iz džepova,
a onda se opet skrivaju, u manšete.
Dječak začuđeno promatra i mađioničara i skromnu mu publiku. Gledatelji
djeluju zadivljeni njegovim varkama i često mu uljudno plješću.
Nakon predstave o tome ispituje učitelja, no ovaj mu kaže kako o rečenoj stvari
neće raspravljati sve dok se krajem tjedna ne vrate u London.
Sljedeće večeri dječaka odvode u veće kazalište i opet ga za vrijeme predstave
ostavljaju sama. Već ga i sama gomila gledatelja čini nervoznim-, nikada do tada nije
bio u prostoru s mnogo ljudi.
Muškarac na pozornici djeluje starije od mađioničara kojega je gledao prethodne
večeri. Odjeven je u bolje odijelo. Pokreti su mu precizniji. Svaka njegova točka nije
samo neobična već i očaravajuća.
Pljesak je više nego uljudan.
Taj mađioničar međutim ne skriva rupce u manšetama svoje čipkaste košulje.
Ptice koje se pojavljuju sa svih mogućih mjesta ne drži u krletkama. Takve majstorije
dječak je vidio samo tijekom svoje pouke. Manipulacije i iluzije za koje su mu izričito
i neprestano govorili da ih mora zadržati za sebe.
Kada se Čarobnjak Prospero posljednji put nakloni, i dječak zaplješće.
Njegov učitelj ponovo odbija odgovarati na njegova pitanja sve dok se ne vrate u
London.
Kada se napokon vrati u onu zgradu, gdje ponovo zapada u kolotečinu, za koju
već osjeća da nikada i nije bila narušena, muškarac u sivom odijelu zatraži od dječaka
* 24 *
da mu objasni razliku između dvojice izvođača.
“Prvi muškarac služio se mehaničkim napravama i zrcalima, a kada je nešto htio
sakriti od publike, navodio ju je da gleda drugamo kako bi stvorio lažni dojam. Drugi
se muškarac, onaj koji je dobio ime po vojvodi iz Oluje, pretvarao da čini slične stvari,
no nije se služio zrcalima i trikovima. On je stvari činio onako kako ih vi činite.”
“Vrlo dobro.”
“Vi poznajete tog čovjeka?” pita dječak.
“Jako dugo poznajem tog čovjeka”, kaže njegov učitelj.
“Poučava li i on te stvari onako kako vi poučavate mene?”
Njegov učitelj kima, ali ne nudi daljnja objašnjenja. '
“Zašto ljudi koji ih gledaju ne vide razliku?” upita dječak. Njemu je to jasno,
premda ne može točno objasniti zašto. Bilo je to nešto što je ne samo gledao vlastitim
očima nego i osjećao u zraku.
“Ljudi vide ono što žele. I u većini slučajeva ono što im kažu da vide.”
O tome više ne raspravljaju.
Za drugih putovanja koja-nisu-baš-praznici, premda rijetkih, dječaka više ne
odvode na mađioničarske predstave.
Čarobnjak Prospero služi se džepnim nožićem kako bi kćeri razrezao vrške prstiju,
jedan po jedan, bez riječi je promatrajući kako plače sve dok se ne smiri dovoljno da
ih iscijeli, dok kapljice krvi polako ne počnu miljeti unatrag.
Koža ponovo srasta, brazde na vršcima prstiju ponovo pronalaze jedna drugu i
čvrsto se spajaju.
Celijina se ramena spuštaju, otpuštaju napetost što se u njima nakupila u
čvorovima, i dok polako ali sigurno dolazi k sebi, osjeća opipljivo olakšanje.
Otac joj da je tek nekoliko trenutaka da predahne, a onda ponovno zareže svaki
od tek zacijeljenih joj prstiju.
Muškarac u sivom odijelu vadi rubac iz džepa i baca ga na stol. Svileni četverokut
lagano lupne o stol; u njegovim naborima skriva se nešto teže od svile. Povlači ga
prema gore i njegov se sadržaj, zlatni prsten, zakotrlja na stolu. U prsten, pomalo
potamnio, ugravirano je nešto što bi, misli dječak, mogle biti riječi na latinskome, no
slova su vitičasta i kitnjasta, i ne uspijeva ih razaznati.
Rubac - sada prazan - muškarac u sivom odijelu vraća u džep.
“Danas ćemo se naučiti obvezivanju”, kaže.
Kada dođu do dijela lekcije koji uključuje i demonstraciju, muškarac mu kaže da
stavi prsten na prst. Dječaka nipošto, ni u jednom trenutku, ne dodiruje.
Dječak s prsta uzaludno pokušava strgnuti prsten koji mu postupno nestaje pod
kožom.
* 25 *
“Obveze su trajne, dječače moj”, govori muškarac u sivom odijelu.
“Na što se obvezujem?” pita dječak, namršteno zureći u ožiljak na mjestu gdje je
do maloprije bio prsten.
“Na dužnost koju si ionako imao, prema osobi koju još neko vrijeme nećeš
upoznati. Pojedinosti u ovome času nisu važne. Ovo je tek neophodna formalnost.”
Dječak samo kimne i više ne ispituje. Ali uvečer, kada ponovo ostane sam, a san
mu ne dolazi na oči, satima zuri u svoju šaku na mjesečini, pitajući se tko bi mogla
biti osoba kojoj se obvezao.
Tisuću kilometara dalje, u prepunom kazalištu kojim odjekuje pljesak upućen
muškarcu na pozornici, skrivena iza pozornice, u sjeni dijelova neupotrijebljene
scenografije, Celia Bowen sklupča se i zaplače.
* 26 *
Le Bateleur
LONDON, SVIBANJ - LIPANJ 1884.
etom prije nego što napuni devetnaest godina, muškarac u sivom odijelu bez
najave ga iseljava iz zgrade i smješta u skromni stančić s pogledom na
Britanski muzej.
Dječak isprva pretpostavlja da je selidba privremena. U posljednje vrijeme puno je
putovao - po više tjedana, pa i mjeseci - po Francuskoj, Njemačkoj i Grčkoj. Ta su se
putovanja doduše svodila više na učenje nego na obilaženje znamenitosti. Ovo
međutim nije jedno od tih putovanja koja-baš-i-nisu-praznici provedenih u
luksuznim hotelima.
Stan je skroman, namješten osnovnim pokućstvom, toliko sličan odajama u
kojima je dotad boravio da mu je teško osjećati išta i nalik na čežnju za domom.
Čezne jedino za knjižnicom, premda raspolaže zadivljujućom količinom vlastitih
knjiga.
Tu je i ormar pun dobro krojenih ali bezličnih crnih odijela. Uškrobljenih bijelih
košulja. Cijeli red polucilindara, pustenih šešira rađenih po mjeri.
Raspituje se kada će početi ono o čemu govore samo kao o natjecanju. Muškarac u
sivom odijelu to mu ne želi reći, no selidba je jasan znak da je formalna pouka
završila.
Stoga nastavlja učiti sam za sebe. Skuplja bilježnice prepune simbola i glifova,
prolazi kroz stare zabilješke i u njima pronalazi nove elemente o kojima valja
razmisliti. Manje bilježnice uvijek nosi uza se i kada ih ispiše, prepisuje ih u veće.
Svaku novu bilježnicu započinje na isti način; na koricama s unutrašnje strane
tintom riše isti detaljni crtež drveta. Njegove se crne grane potom šire na sljedeće
stranice i spajaju u linije, koje pak oblikuju slova i simbole. Svaka je stranica gotovo
posve prekrivena tintom. Sve to - rune, riječi i glifovi - potom se isprepleće i ponovno
spaja u drvo koje je na početku nacrtao.
Brižno pospremljena, na policama za knjige leži cijela šuma takvog drveća.
Vježba ono što je naučio, premda mu je efekte vlastitih opsjena teško samostalno
procijeniti. Puno vremena provodi promatrajući odraze u zrcalima.
Bez rasporeda i slobodan od ključa i lokota, odlazi u šetnje gradom. Već i sama
količina ljudi čini ga nervoznim, no radost zbog činjenice da može otići iz stana kad
god poželi odnosi prevagu nad strahom da će se prelazeći ulicu slučajno sudariti s
nekim prolaznikom.
Sjedi u parkovima i kavanama, promatra ljude, koji na njega obraćaju malo
pozornosti jer se utapa u gomili mladih ljudi u identičnim odijelima i šeširima.
N
* 27 *
Jednog poslijepodneva navraća do svoje stare zgrade, vjerujući kako neće ispasti
prenametljiv svrati li k učitelju na čaj. No zgrada je napuštena, a prozori na njoj
zakovani daskama.
Kada vraćajući se kući zavuče ruku u džep, shvaća da u njemu nema njegove
bilježnice.
Glasno opsuje, privlačeći pogled prolaznice, koja se izmakne u stranu kada on kao
ukopan zastane na krcatom pločniku.
Kreće natrag putem kojim je i došao i na svakom skretanju postaje sve tjeskobniji.
Počinje lagana kišica, tek maglica zapravo, no u gomili se otvara nekoliko
kišobrana. Spušta obod polucilindra kako bi bolje zaštitio oči dok pogledom
pretražuje vlažni pločnik tražeći bilo kakav trag svoje bilježnice.
Zastaje na uglu, ispod tende jedne kavane, promatra kako se uz i niz ulicu počinju
paliti lampe i pita se ne bi li bilo bolje pričekati da se gomila raziđe ili da kiša popusti.
Tada pod istom tom tendom opaža djevojku koja samo nekoliko koraka dalje stoji i
prelistava stranice bilježnice koja je, poprilično je siguran, njegova. Osamnaest joj je
godina približno, a možda i manje. Oči su joj svijetle, kosa neke neodređene boje koja
kao da se ne može odlučiti je li plava ili smeđa. Odjevena je u haljinu koja bi do prije
dvije godine bila jako moderna, posve mokru od kiše.
Prilazi joj bliže, no ona to - posve zaokupljena knjižicom - ne primjećuje. Čak je
skinula jednu rukavicu kako bi lakše okretala krhke stranice. Sada vidi da to doista
jest njegov dnevnik, otvoren na stranici na koju je zalijepljena karta oslikana krilatim
stvorenjima što gmižu po palcima kotača. Karta i papir oko nje prekriveni su
njegovim rukopisom, spojeni u jedan, zgusnuti tekst.
Promatra izraz na njezinu licu, mješavinu zbunjenosti i radoznalosti s kojom
okreće stranice.
“Mislim da je to moja knjiga”, kaže joj potom. Djevojka se iznenađeno trgne,
gotovo ispusti, a onda ipak uspije uhvatiti knjigu, pri čemu joj rukavica odleprša na
pločnik. On se saginje da je podigne, a kada se uspravi i pruži joj je, djevojka djeluje
iznenađena što joj se smiješi.
“Oprostite”, kaže uzimajući rukavicu i brzo mu pruži dnevnik. “Ispustili ste je u
parku i ja sam je pokušala vratiti, ali onda ste mi se izgubili i onda sam... Oprostite.”
Zastaje, smetena.
“U redu je, doista”, kaže on, zadovoljan što je knjižica opet u njegovim rukama.
“Plašio sam se da je zauvijek izgubljena, što bi bilo vrijedno žaljenja. Dugujem vam
najiskreniju zahvalnost, gospođice...?”
“Martin”, dodaje ona. Ime zvuči lažno. “Isobel Martin.” Upućuje mu upitan pogled
čekajući da joj on kaže svoje.
“Marco”, kaže on. “Marco Alisdair.” Ime mu na jeziku ostavlja neobičan okus;
prigode da ga izgovori naglas sve su malobrojnije i rjeđe. Tu je inačicu osobnog
imena, kombiniranu s jednim od učiteljevih aliasa, ispisao toliko puta da mu djeluje
kao vlastito. Ipak, pridodati zvuk simbolu posve je drugačiji proces.
Lakoća s kojom ga Isobel prihvaća čini ga još stvarnijim.
“Drago mi je upoznati vas, gospodine Alisdair”, kaže ona.
* 28 *
Trebao bi joj zahvaliti, uzeti knjigu i otići, to bi bilo najrazboritije. No njemu se
baš nešto i ne vraća u njegov prazni stan.
“Mogu li vas u znak zahvalnosti počastiti pićem, gospođice Martin?” pita je,
neprimjetno tutnuvši bilježnicu u džep.
Isobel oklijeva, vjerojatno svjesna da prihvaćati pozive na piće nepoznatih
muškaraca s mračnih uličnih uglova i nije pametno, no, na njegovo iznenađenje, ipak
kimne.
“To bi bilo lijepo, hvala vam”, kaže.
“Odlično. Ali ima i boljih kavana od ove”, kaže Marco pokazujući izlog pred kojim
stoje. “Na razumnoj udaljenosti, ako vam ne smeta hodati po mokrome. Bojim se da
nisam ponio kišobran.”
“Ne smeta mi”, kaže Isobel. Marco joj nudi svoju ruku, ona ga hvata pod ruku pa
kreću niz ulicu po kiši koja blago pada.
Hodaju tek ulicu-dvije, a onda se spuštaju jednom poprilično uskom uličicom.
Marco u tami osjeća njezinu napetost. Kada pak zastanu pred dobro osvijetljenim
ulazom uz jedan umrljani stakleni izlog, ona se opušta. Pridržava joj vrata dok ulaze
u majušnu kavanu koja mu je u proteklih nekoliko mjeseci brzo postala omiljena,
jedno od rijetkih mjesta u Londonu na kojima se osjeća istinski opušteno.
Svijeće svjetlucaju u svijećnjacima postavljenim na sve raspoložive površine, a
zidovi su oličeni raskošnom, odvažnom crvenom bojom. Prostor je intiman, u njemu
je raštrkano tek nekoliko gostiju i slobodnih je stolova u izobilju. Sjedaju za maleni
stol uz izlog. Marco domahuje ženi za šankom, koja im potom donosi dvije čaše
bordeauxa i bocu s vinom ostavlja na stolu, pokraj žute ruže u malenoj vazi.
Dok kiša lagano kucka po izlogu, uljudno razgovaraju o nevažnim stvarima.
Marco otkriva vrlo malo o sebi i Isobel mu uzvraća istom mjerom.
Kada je upita je li gladna, svojim mu uljudnim negativnim odgovorom zapravo
odaje da umire od gladi. On ponovo privlači pozornost žene za šankom, koja se
nakon nekoliko minuta vraća s pladnjem sira, voća i tankoga francuskoga kruha
izrezanog na kriške.
“Kako ste uopće pronašli ovo mjesto?” pita Isobel.
“Metodom pokušaja i pogreške”, veli on. “Nakon mnoštva čaša ogavnog vina.”
Isobel se nasmije.
“Žao mi je”, kaže ona. “Premda je na kraju ispalo dobro. Mjesto je prekrasno.
Poput oaze.”
“Oaze s jako dobrim vinom”, složi se Marco podižući čašu prema njoj.
“Podsjeća me na Francusku”, kaže Isobel.
“Vi ste iz Francuske?” pita on.
“Ne”, kaže Isobel. “Ali tamo sam neko vrijeme živjela.”
“I ja”, kaže muškarac. “Doduše otada je prošlo dosta vremena. Ali imate pravo;
ovo je mjesto vrlo francusko, mislim da ga to dijelom i čini čarobnim. Toliko
ovdašnjih lokala i ne trudi se biti čarobno.”
“Vi ste čarobni”, kaže Isobel i odmah porumeni, odajući dojam da bi da može
riječi najradije vratila u usta.
* 29 *
“Hvala vam”, odgovara Marco, ne znajući što bi joj drugo rekao.
“Oprostite”, kaže Isobel, očito zbunjena. “Nisam mislila...” Počinje se povlačiti, ali
onda, možda i okuražena čašom i pol vina, nastavlja. “Vaša knjiga puna je čarolija”,
kaže. Gleda ga očekujući reakciju, no on šuti, i ona skreće pogled.
“Čarolija”, nastavlja ona kako bi ispunila tišinu. “Talismana, simbola... Ne znam
što svi oni znače, ali jesu čarolije, zar ne?”
Nervozno otpija gutljaj vina prije no što ga se odvaži ponovo pogledati.
Marco pažljivo bira riječi, zabrinut smjerom kojim razgovor kreće.
“A što jedna mlada dama koja je svojedobno živjela u Francuskoj zna o čarolijama
i talismanima?” upita.
“Samo ono što sam pročitala u knjigama”, kaže ona. “Ne sjećam se što svaki od
njih točno znači. Poznajem samo astrološke simbole, i pokoji alkemijski, ali nijedan
posebno dobro.” Zastaje, kao da ne zna želi li se upuštati u detaljnija objašnjenja, a
onda ipak dodaje: “La Roue de Fortune, kotač sreće. Ona karta u vašoj knjizi.
Poznajem tu kartu. I sama posjedujem jedan špil.”
Marcu, koji ju je u sebi već bio proglasio ponešto tajnovitom i poprilično lijepom,
taj podatak otkriva da u njoj ima još nečega. Naginje se na stol i promatra je s
kudikamo većim zanimanjem no što ga je do maloprije pokazivao.
“Želite reći da čitate iz tarot-karata, gospođice Martin?” upita je. Isobel kimne.
“Da, ili barem pokušavam”, kaže. “Doduše samo sebi, što, pretpostavljam, i nije
pravo gatanje. To je... to je samo nešto što sam naučila usput, prije nekoliko godina.”
“Imate li špil uza se?” pita Marco. Isobel ponovo kimne. “Vrlo rado bih ga vidio...
ako nemate ništa protiv”, dodaje jer se ona ne miče kako bi ga izvadila iz torbe.
Isobel se osvrće po kavani, pogledava druge goste. Marco nehajno odmahuje
rukom. “Neka vas oni ne brinu”, kaže. “Takvi se ne daju ustrašiti ni puno gorim
stvarima od špila karata. Ali ako to radije ne biste, shvaćam vas.”
“Ne, ne, nemam ništa protiv”, kaže Isobel, podiže torbu i pažljivo vadi špil karata
omotan komadom crne svile. Skida pokrivalo s karata i stavlja ih na stol.
“Mogu li?” pita Marco posežući za njima.
“Naravno”, iznenađeno odgovara Isobel.
“Ima i onih koji ne vole da im drugi ljudi diraju karte”, objašnjava Marco
prisjećajući se lekcija iz proricanja i nježno podiže špil. “A i ne bih volio ispasti
preuzetan.” Okreće prvu kartu, Le Bateleura. Čarobnjaka. Pri pogledu na kartu, prije
nego je vrati u špil, Marco ne uspijeva suspregnuti osmijeh.
“Čitate li vi iz karata?” pita ga Isobel.
“O, ne”, kaže on. “Karte poznajem, ali mi one ništa ne govore, barem ne na način i
u mjeri da bih iz njih mogao gatati.” Podiže pogled s karata i promotri Isobel, još
uvijek ne znajući što bi o njoj mislio. “Vama pak govore, zar ne?”
“Nikad o tome nisam razmišljala na taj način, ali, da, rekla bih da mi govore”, kaže
ona. Mirno sjedi i promatra ga kako prevrće po špilu. Rukuje njime brižno kao što je
to činio i sa svojim dnevnikom, karte nježno pridržava za rubove. Pregledavši cijeli
špil, vraća ih na stol.
“Veoma su stare”, kaže. “Puno starije od vas, usudio bih se reći. Mogu li znati
* 30 *
kako ste do njih došli?”
“Pronašla sam ih u kutiji za nakit u jednoj trgovini starinama u Parizu, prije puno
godina”, kaže Isobel. “Žena koja je tamo radila nije mi ih htjela ni prodati; rekla mi je
samo da ih odnesem, iznesem ih iz njezinog dućana. Nazvala ih je đavoljim kartama.
Cartes du Diable.”
“Ljudi su u takvim stvarima naivni”, izgovara Marco frazu koju je njegov učitelj
često ponavljao, kao optužbu i kao upozorenje. “I radije će ih otpisati kao zle nego ih
pokušati razumjeti. I to je živa istina, koliko god neugodna bila.”
“Čemu služi vaša bilježnica?” upita Isobel. “Nije mi namjera gurati nos u tuđe
stvari; samo mi je zanimljiva. Nadam se da ćete mi oprostiti što sam je pregledala.”
“Pa, sada kada ste mi dopustili da pregledam vaše karte po tom smo pitanju kvit”,
kaže on. “Samo, bojim se da je stvar komplicirana i nije ju baš lako objasniti, ni u nju
povjerovati.”
“Ja sam u podosta toga spremna povjerovati”, kaže Isobel. Marco šuti, ali je
promatra, pozorno kao što je promatrao i njezine karte. I Isobel promatra njega, ne
odvraćajući pogled.
Napast je prevelika. Pronašao je nekoga tko je u stanju barem naslutiti svijet u
kojemu je živio praktički cijeli život. Zna da bi se trebao povući, ali ne može.
“Mogu vam pokazati ako želite”, kaže naposljetku.
“Voljela bih to”, kaže Isobel.
Ispijaju vino i Marco ženi za šankom plaća račun. Dok napuštaju toplinu kavane i
opet izlaze na kišu, ponovo namješta polucilindar na glavu i Isobel ga ponovo hvata
pod ruku.
Naglo zastaje nasred sljedeće ulice, tik ispred ulaza u veliko ograđeno dvorište.
Mjesto je to kojih pola metra odmaknuto od pločnika, niša zapravo, u sivim kamenim
zidovima, posuta krupnim oblucima.
“Ovo će poslužiti”, kaže. Odmiče Isobel s pločnika, smješta je u prostor između
zida i vratnica, postavlja je leđima okrenutu hladnome mokrom kamenu pa staje
točno ispred nje, toliko blizu da Isobel vidi svaku kap kiše na obodu njegova
polucilindra.
“Poslužiti čemu?” pita ona. U glas joj se uvlači strepnja. Kiša oko njih i dalje pada,
a nema se kamo izmaknuti. Ne bi li je umirio, koncentriran na kišu i zid iza njezine
glave, Marco samo podigne ruku u rukavici.
Ovaj trik još nikada ni na kome nije imao priliku isprobati i nije siguran hoće li
uspjeti.
“Vjerujete li mi, gospođice Martin?” upita je promatrajući je istim intenzivnim
pogledom kojim ju je promatrao i u kavani, samo što mu oči od njezinih sada dijeli
tek nekoliko centimetara.
“Da”, kaže ona bez oklijevanja.
“Dobro”, kaže Marco, žustrim pokretom podiže šaku i čvrsto je položi preko
Isobelinih očiju.
* 31 *
Isobel se sledi od straha. Pogled joj je posve zaklonjen, ne vidi ništa, a sve što osjeća
dodir je vlažne kožnate rukavice. Drhti, i nije posve sigurna je li to zbog hladnoće ili
kiše. Jedan joj glas iz blizine šapuće na uho riječi, napreže se da ih čuje i ne razumije
ih. Zatim više ne čuje kišu, a do maloprije glatki kamen iza njezinih leđa najednom
postaje grub na dodir. Tama je nekako svjetlija. Tada Marco spusti ruku.
Trepćući kako bi joj se oči priviknule na svjetlost, Isobel pred sobom najprije
ugleda Marca. Samo, nešto je drugačije. Na obodu njegova šešira nema nijedne kišne
kapi. Nigdje nema ni kapi kiše; dapače, Marco je obasjan blagom sunčevom
svjetlošću. No to nije ono što joj oduzima dah.
Ono što joj izmamljuje uzdah jest činjenica da stoje u šumi, da se leđima naslanja
na ogromno staro deblo. Drveće je golo i crno, njegove grane protežu se k
svijetloplavom nebeskom prostranstvu nad njima. Tlo je prekriveno laganim
snježnim prahom što svjetluca i bliješti na sunčevoj svjetlosti. Savršen je zimski dan i
kilometrima uokolo nema nijedne građevine; tek obilje snijega i drveća. S obližnjeg
drveta jedna ptica zaziva drugu i ova joj u daljini odgovara.
Isobel je zbunjena. Ovo je stvarno. Osjeća sunce na koži i koru drveta pod
prstima. Hladnoća snijega opipljiva je, no shvaća da joj haljina više nije mokra od
kiše. Čak je i zrak koji udiše u pluća čist, oštar seoski zrak; ni traga londonskom
smogu. Ne može biti stvarno, ali stvarno je.
“Ovo je nemoguće”, govori okrećući se Marcu. On se smiješi, svijetlozelene mu oči
blistaju na zimskome suncu.
“Ništa nije nemoguće”, kaže on. Isobel se smije gromkim, ushićenim dječjim
smijehom.
Glavom joj juri milijun pitanja, no nijedno ne uspijeva artikulirati. A onda joj se
iznenada, posve jasno, u glavi pomalja jedan lik. Le Bateleur1. “Vi ste čarobnjak”, kaže
mu.
“Mislim da me još nitko nije tako nazvao”, odgovara Marco. Isobel se ponovo
smije. I još se uvijek smije kada se on nagne i poljubi je.
Par ptica kruži im nad glavama dok lagani povjetarac propuhuje granama okolnog
drveća.
Ljudi koji prolaze tom mračnom londonskom ulicom u njima ne vide ništa
neobično, tek mlade ljubavnike što se ljube na kiši.
1
Karta u tarotu, Čarobnjak ili Mag, simbolizira volju, snagu volje, spretnost i obmanu ili, u negativnom kontekstu,
slabost volje, lukavost, podmuklost, volju iskorištenu za zle namjere, (op. prev.)
* 32 *
Lažni izgovori
LIPANJ - STUDENI 1884.
arobnjak Prospero ne da je nikakvo službeno objašnjenje za svoje povlačenje s
pozornice. Posljednjih su se godina njegove turneje toliko prorijedile da
pomanjkanje predstava prolazi uglavnom neopaženo.
I dok Čarobnjak Prospero više ne odlazi na turneje, Hector Bowen to, u
određenom smislu te riječi, nastavlja činiti.
Putuje od grada do grada i iznajmljuje usluge svoje šesnaestogodišnje kćeri,
usluge spiritističkog medija.
“Mrzim ovo, tata”, često prosvjeduje Celia.
“Smisliš li bolji način da prekratiš vrijeme do početka natjecanja - i da ga se nisi
usudila nazvati gatanjem - samo izvoli, pod uvjetom da donosi jednako novca. Osim
toga ovo ti je dobra vježba za nastupe pred publikom.”
“Ti su ljudi nepodnošljivi”, kaže Celia, premda to nije ono što uistinu želi reći. Ti
ljudi u njoj izazivaju nelagodu. Time kako je gledaju, molećivim ili suzama umrljanim
ukočenim pogledima. U njoj vide tek objekt, svojevrstan most do svojih najdražih, od
kojih se tako očajnički ne daju otrgnuti.
Govore o njoj kao da je u prostoriji uopće nema, kao da je, baš poput njihovih
voljenih duhova, i sama bestjelesna. Mora se siliti da ne ustukne kada je - neizbježno
- krenu grliti i jecajući joj zahvaljivati.
“Ti su ljudi bezveznjaci”, kaže njezin otac. “Stvari koje misle da vide i čuju posve
su izvan njihovih mogućnosti shvaćanja; lakše im je povjerovati da primaju čudesne
poruke iz zagrobnog svijeta. Zašto to ne iskoristiti, posebno kada se zaradi nečega
toliko banalnog tako rado odriču novca?”
Celia i dalje drži da nema novca vrijednog toliko bolnog iskustva, no Hector tjera
po svome, i oni nastavljaju putovati, dizati stolove u zrak i izazivati fantomsko
kuckanje po kojekakvim tapetama prekrivenim zidovima.
Njeni klijenti žude za komunikacijom, za smirenjem, i to je ne prestaje zbunjivati.
Sama nikada nije poželjela kontaktirati s pokojnom majkom, a i sumnja da bi ova -
sve i da može - s njom željela razgovarati, osobito ne na tako kompliciran način.
Sve je to laž, želi im reći. Mrtvi ne lebde uokolo kako bi uljudno kuckali po šalicama
i stolovima i šaptali kroz uzbibane zavjese.
Tu i tamo razbije im kakvu dragocjenost pa za to optuži nemirne duhove.
Otac joj kad god stignu u neko novo mjesto odabire novo ime; često je naziva
Miranda, vjerojatno zato što zna koliko je to nervira.
Nakon nekoliko tako provedenih mjeseci iscrpljena je od putovanja, napora i
Č
* 33 *
činjenice da joj otac jedva dopušta jesti, tvrdeći da je to što izgleda kao siroče čini
uvjerljivijom, bližom onostranome.
Tek kada se za jedne seanse doista onesvijesti (a ne tek koreografski savršeno i
dramatično obeznani), otac popušta i dopušta joj da predahne u njihovoj kući u New
Yorku.
Jednog poslijepodneva za vrijeme užine, pogledavajući je kako po pogačicama
razmazuje debele naslage džema i tučenog vrhnja, napominje joj daju je za vikend
stavio na raspolaganje jednoj ucviljenoj udovici na drugom kraju grada, koja je
pristala platiti dvostruko više od uobičajene cijene.
“Rekao sam da se možeš odmoriti”, kaže joj otac kada odbije posao, i ne podižući
pogled s gomile papira koju je rasprostro po stolu za blagovanje. “Imala si tri dana, to
bi ti trebalo biti dovoljno. Izgledaš dobro. Jednoga dana bit ćeš i ljepša od svoje
majke.”
“Čudi me što se sjećate kako je moja majka izgledala”, kaže Celia.
“Doista?” upita otac, pogleda je i, budući da mu ona odgovara tek mrštenjem,
nastavlja. “Možda sam u njezinom društvu proveo tek nekoliko tjedana, no pamtim je
jasnije no što je pamtiš ti koja si s njom provela pet godina. Vrijeme je čudna stvar.
Naučit ćeš to, prije ili poslije.”
I ponovo se udubi u papire.
“Što je s tim natjecanjem za koje me tobože pripremate?” pita Celia. “Ili je to tek
još jedan način da na meni zaradite?”
“Celia, najdraža”, kaže Hector. “Velike stvari su pred tobom, no odluku o tome
kada će se pokrenuti prepustili smo drugima. Prvi potez nije naš. Kada dođe vrijeme
da te, da tako kažem, izvedemo na pozornicu, bit ćemo o tome obaviješteni.”
“Zašto je onda važno što u međuvremenu radim?”
“Moraš vježbati.”
Celia naginje glavu i zureći u njega spušta ruke na stol. Njegovi se papiri počinju
svijati u složene oblike - piramide, spirale i papirnate ptice šuštavih krila.
Otac je zlovoljno pogleda. Podiže teški stakleni pritiskivač za papir i udara je po
ruci, dovoljno snažno da joj kosti zapešća lomeći se glasno zapucketaju.
Papiri se razmotaju i otprhnu natrag na stol.
“Moraš vježbati”, ponavlja. “Još uvijek ti manjka kontrole.”
Celia bez riječi izlazi iz sobe držeći se za zapešće i gutajući suze.
“I, za Krista miloga, prestani plakati”, doviknu otac za njom. Treba joj dobrih sat
vremena da namjesti i zaliječi krhotine kostiju.
Isobel sjedi u rijetko upotrebljavanom naslonjaču u Marcovu stanu, s prstima
omotanim cijelom dugom svilenih vrpca što ih uzaludno pokušava uplesti u jednu
jedinu kompliciranu pletenicu.
“Ovo djeluje tako smiješno”, primijeti, namršteno promatrajući upetljane vrpce.
“To je jednostavna čarolija”, kaže Marco sjedeći na svome mjestu za stolom
* 34 *
okružen otvorenim knjigama. “Po jedna vrpca za svaki element, povezane uzlovima i
nakanom. Slična je tvojim kartama, samo što djeluje na predmet pokusa umjesto da
mu pridaje božansko značenje. Samo, znaš, neće djelovati ako u nju ne vjeruješ.”
“Možda za to nisam dovoljno raspoložena”, kaže Isobel raspetljavajući čvorove,
odlaže vrpce ustranu i pušta ih da se razliju preko naslona za ruke naslonjača. “Sutra
ću pokušati ponovo.”
“Onda pomozi meni”, kaže Marco podižući pogled sa svojih knjiga. “Pomisli na
nešto. Na nekakav predmet. Važan predmet za koji nipošto ne mogu znati.”
Isobel uzdiše, ali poslušno sklapa oči i koncentrira se.
“Prsten”, trenutak poslije kaže Marco raspoznavši prizor u njezinu umu lako, kao
da mu ga je nacrtala. “Zlatni prsten sa safirom, sa po jednim dijamantom sa svake
strane.”
Isobel naglo otvara oči.
“Kako si znao?” pita.
“Je li to zaručnički prsten?” odvraća on sa smiješkom.
Ona rukama prekriva usta i kima.
“Prodala si ga”, kaže Marco loveći djeliće njezina pamćenja povezane s tim
prstenom. “U Barceloni. Pobjegla si od ugovorenog braka, zato si u Londonu. Zašto
mi nisi rekla?”
“To baš i nije tema za pristojan razgovor”, kaže Isobel. “A ni ti meni ne govoriš
gotovo ništa o sebi. Možda si i ti pobjegao od ugovorenog braka.”
Načas zure jedno u drugo i dok Marco pokušava smisliti nekakav pristojan
odgovor, Isobel praska u smijeh.
“Prsten je, po svoj prilici, tražio duže no što je tražio mene”, kaže i pogleda svoju
šaku bez prstena. “Bila je to tako lijepa stvarčica, gotovo je se nisam željela odreći, no
ostala sam bez novca, a nisam imala što drugo prodati.”
I baš kada zausti kako je za prsten dobila sasvim pristojan novac, Marco začuje
kucanje na ulaznim vratima.
“Je li to gazda?” prošapće Isobel, no Marco stavlja prst na usne i odmahuje
glavom.
Na ta vrata nenajavljena zna pokucati samo jedna osoba.
Prije nego ih otvori, Marco joj pokazuje da ode u susjednu, radnu sobu.
Muškarac u sivom odijelu ne ulazi u stan. U njega nije ušao otkako je organizirao
preseljenje i porinuo svog učenika u svijet.
“Prijavit ćeš se za posao, radit ćeš za ovog čovjeka”, kaže bez pozdrava vadeći iz
džepa izblijedjelu posjetnicu. “Vjerojatno će ti trebati nekakvo ime.”
“Imam ga”, kaže Marco.
Muškarac u sivom odijelu ne pita koje bi to ime moglo biti.
“Razgovor za posao ugovoren je za sutra poslijepodne”, kaže. “U posljednje
vrijeme obavio sam mnoštvo poslova za Monsieura Lefèvrea i toplo sam te
preporučio, no ti moraš učiniti sve što treba da namještenje i dobiješ.”
“Je li to početak natjecanja?” pita Marco.
“To je uvodni manevar koji te stavlja u povoljniji položaj.”
* 35 *
“Kada onda počinje natjecanje?” pita Marco, premda mu je isto pitanje postavio
već desetak puta, a da na njega nikada nije dobio konkretni odgovor.
“To će kada se dogodi biti samo po sebi jasno”, kaže muškarac u sivom odijelu. “A
kada počne, bilo bi ti mudro da se usredotočiš isključivo na njega”, očima znakovito
pokazuje prema zatvorenim vratima radne sobe, “i da ti pozornost ne odvlači ništa
drugo.”
Okreće se i odlazi niz hodnik ostavljajući Marca da stojeći na vratima opet i opet
čita ime i adresu na izblijedjeloj posjetnici.
Hector Bowen konačno popušta pred upornim kćerinim zahtjevima da ostanu u New
Yorku, ali iz vlastitih pobuda.
Premda joj povremeno napominje da bi trebala više vježbati, na nju uglavnom
uopće ne obraća pozornost. Vrijeme provodi sam, u gostinskoj sobi na katu.
Celia, poprilično zadovoljna takvim redom stvari, većinu vremena provodi u
čitanju. Iskrada se u knjižare i čudi je što se otac ne pita otkuda se stvoriše sve te
gomile svježe uvezanih knjiga.
I vježba, često, lomi i ponovo sastavlja kojekakve predmete po kući. Tjera knjige
da poput ptica lete po njezinoj sobi, računa koliko daleko uspijevaju odletjeti, a da
ona toj razdaljini ne mora prilagođavati tehniku.
Postaje poprilično spretna u manipuliranju tkaninama; svoje oprave mijenja
vještinom majstora krojača ne bi li ih prilagodila težini koju je dobila. Tijelo ponovno
osjeća kao svoje.
Oca mora podsjećati da izađe iz gostinske sobe i siđe na obroke, no on to
odnedavno sve češće odbija te iz sobe gotovo i ne izlazi.
Danas ne odgovara čak ni na njezino ustrajno kucanje na vrata. Iznervirana,
znajući da je začarao bravu tako da se vrata mogu otključati samo njegovim
ključevima, udara nogama u vrata i ona se, na njezino iznenađenje, širom otvaraju.
Njezin otac stoji uz prozor, pozorno motri ruku koju je ispružio pred sebe te
sunčevu svjetlost koja prodire kroz smrznuto staklo i pada preko rukava.
Ruka mu posve nestaje, a onda se ponovo pojavljuje. Protegne prste i namršti se
kada mu zglobovi glasno zapucketaju.
Radoznalost pobjeđuje zlovolju. “Što to radite, tata?” upita Celia. Nikada do tada
nije ga vidjela da čini takvo što, ni na pozornici ni dok ju je poučavao u privatnosti.
“Ništa što bi se tebe trebalo ticati”, kaže otac spuštajući nacifranu manšetu košulje
preko šake.
Vrata joj se zalupe pred nosom.
* 36 *
Vježbe gađanja
LONDON, PROSINAC 1884.
eta za pikado klimavo visi na zidu u radnoj sobi između visokih polica za
knjige i slika u ulju u kitnjastim okvirima. Iako se meta - napadnom
uzorku unatoč - u njihovoj sjeni jedva vidi, nož sa svakim bacanjem pogađa
gotovo u središte, pokriveno novinskim izreskom pribadačom pričvršćenim za metu.
Izrezak je zapravo kazališni prikaz, članak pomno izrezan iz London Timesa.
Članak je na tom svojevrsnom gubilištu, na kojemu ga gađaju nožem sa srebrnim
drškom, završio usprkos činjenici da je prikaz pozitivan, neki bi rekli i oduševljen.
Nož probija papir i uranja u pluto. Vade ga, uklanjaju, a onda cijeli proces kreće
ispočetka.
Nož polijeće elegantno, iz drška, i leti u savršenoj rotaciji sve dok vrh oštrice ne
pogodi cilj. Baca ga Chandresh Christophe Lefèvre, čije je ime debelim tiskanim
slovima otisnuto u posljednjem retku spomenutog novinskog izreska.
A upravo je ta rečenica u kojoj se spominje njegovo ime i raspalila gospodina
Lefèvrea do te mjere da se na članak nabacuje nožem. Jedna jedina rečenica, koja
glasi ovako:
“Gospodin Chandresh Christophe Lefèvre nastavlja pomicati granice suvremenog
teatra zadivljujući publiku spektaklom koji gotovo nadilazi obično iskustvo.”
Većini kazališnih producenata takva bi primjedba vjerojatno laskala. Članak bi
izrezali i stavili u album s kritikama, citirali ga i pozivali se na njega.
Svi osim ovoga kazališnog producenta. Ne, ono na što se usredotočuje gospodin
Chandresh Christophe Lefèvre jedna je od zadnjih riječi u tom članku: riječ “gotovo”.
Gotovo.
Nož ponovo prelijeće sobu, nadlijeće namještaj od baršuna i zakučasto
izrezbarena drva, prolijeće opasno blizu kristalne boce za konjak. Držak izvodi
munjeviti salto, bodež se okreće oštricom prema naprijed i ponovno zabija u metu.
Ovaj put, sada već gotovo razderan papir probija između riječi “publiku” i
“spektakl...” potpuno zaklanjajući završetak “..om”.
Chandresh kreće za nožem i pažljivo, ali i podosta silovito izvlači oštricu iz mete.
Vraća se na drugu stranu sobe, s nožem u jednoj i čašom konjaka u drugoj ruci,
žustro se okreće na peti i ponovo baca nož, ciljajući onu ogavnu riječ. Gotovo.
Nešto očito ne radi kako treba. Ako njegove produkcije gotovo nadilaze obično
iskustvo, i ništa više od toga - a mogućnost istinski neobičnog iskustva stoji nadohvat
ruke i čeka da je netko dosegne - tada valja učiniti nešto drugo.
Tu je misao prevrtao po glavi od trenutka kada je njegov pomoćnik uredno
M
* 37 *
izrezan i obilježen prikaz odložio na njegov stol. Dodatne kopije pohranjene su
drugdje, za potomstvo i uspomenu, jer su kopije sa stola, nad čijom bi svakom riječju
Chandresh očajavao, često doživljavale sličnu, groznu sudbinu.
Reakcije publike za Chandresha su užitak. Iskrene reakcije, ne obični uljudni
pljesak. Reakcije publike na pojedinu predstavu često procjenjuje osobno. Napokon,
predstava je bez publike ništa. Snaga predstave leži u reakciji publike.
Odrastao je u kazalištu, u ložama baletnih dvorana. Bio je nemirno dijete i
poznati bi mu plesovi brzo dosadili, stoga je radije promatrao publiku. Gledao je kako
se smiješi i ostaje bez daha, opažao što u žena izmamljuje uzdahe, a u muškaraca
drijemež.
Stoga vjerojatno i nije posebno neobično što ga i danas, nakon tolikih godina,
publika zanima više od same predstave. Doduše da bi izmamila najbolje reakcije,
predstava mora biti spektakularna.
A budući da ne može promotriti lice svakog čovjeka u publici, na svakom nastupu
i na svakoj predstavi (u rasponu od napete drame preko egzotičnih plesačica do
predstava koje ih kreativno kombiniraju), oslanja se na njihove novinske prikaze.
Doduše već ga dugo nijedan prikaz nije toliko uzrujao. A baš ga nijedan, već
godinama, nije nagnao da ga gađa nožem.
Nož ponovo poleti i ovoga puta probije riječ “teatra”.
Chandresh ga krene izvaditi, usput pijuckajući konjak. Na trenutak se znatiželjno
zagleda u gotovo uništen novinski članak, zirka u gotovo nečitljive riječi. A onda,
vičući iz petnih žila, zazove Marca.
* 38 *
TMINA I ZVIJEZDE
TMINA I ZVIJEZDETMINA I ZVIJEZDE
TMINA I ZVIJEZDE
S ulaznicom u ruci slijediš red posjetitelja što se neprekidno slijeva u
cirkus, čekaš i promatraš ritmično kretanje crno-bijelog sata.
Jedina staza iza kabine za prodaju ulaznica vodi do teškog
prugastog zastora. Ljudi jedan po jedan prolaze kroz njega i nestaju iz
vidokruga.
Kada dođeš na red, povučeš platno, zakoračiš naprijed i kada se
zastor ponovo spusti, nađeš se obavijen tamom.
Potrebno je nekoliko trenutaka da ti se oči na nju priviknu, a onda
se duž tamnih zidova pred tobom počinju pomaljati točkice svjetlosti
nalik na zvijezde.
I dok si do maloprije drugim posjetiteljima cirkusa bio toliko blizu
da si ih mogao dotaknuti, sada si sam i pažljivo napipavaš put u tunelu
nalik na labirint.
Tunel se izvija i skreće, ona sićušna svjetla jedino su osvjetljenje u
njemu. Nema načina da procijeniš ni koliko si daleko odmaknuo ni u
kojem se smjeru krećeš.
Napokon stižeš do drugog zastora. Čim ga dotakneš, tkanina koja
ti na dodir djeluje kao baršun lako se razmiče.
Svjetlost s druge strane zastora zasljepljujuća je.
* 39 *
Istina ili izazov
CONCORD, MASSACHUSETTS, RUJAN 1897.
jede na hrastovu drvetu, na poslijepodnevnom suncu, njih petero. Caroline
na najvišoj grani, jer se ona uvijek najviše uzvere. Ispod nje čuči njezina
najbolja prijateljica Millie. Braća Mackenzie žirovima gađaju vjeverice; sjede
nešto niže, ali ne dovoljno nisko da se i njihov položaj ne bi smatrao visokim. On je
uvijek na nižim granama. Ne zbog straha od visine, nego zbog položaja u skupini -
kada mu uopće dozvole da bude dio skupine. Biti Carolinein mlađi brat tako je
istodobno i blagoslov i prokletstvo. Baileyju tu i tamo dopuste da im se pridruži, ali
mu uvijek pokažu gdje mu je mjesto.
“Istina ili izazov”, poviče Caroline s gornjih grana. Nitko joj ne odgovara, pa baca
žir ravno mlađem bratu u glavu. “Istina-ili-izazov, Bailey”, ponavlja.
Bailey trlja glavu kroz šešir. Donosi odluku kakvu donosi, možda i zbog žira.
“Istina” je rezignirani odgovor, povlađivanje Caroline, pristanak na njezinu nasilnu
inačicu igre. “Izazov” je trunčicu prkosniji odgovor. Možda joj povlađuje, ali barem
nije kukavica.
Čini mu se da je rekao pravu stvar. Caroline treba nekoliko trenutaka da mu
odgovori, zbog čega je poprilično ponosan na sebe. Ona sjedi na svojoj grani, četiri-
pet metara iznad njega, lamata nogom i gledajući preko polja, smišlja izazov. Braća
Mackenzie i dalje dodijavaju vjevericama. Caroline se napokon nasmiješi i prije
objave pročisti grlo.
“Baileyjev izazov”, kaže, čime izazov proglašava isključivo njegovim i
obvezujućim. I prije nego što do kraja izgovori u čemu se taj izazov sastoji, Bailey
počinje osjećati nelagodu. Nakon dramatične stanke Caroline izgovara:
“Baileyjev izazov je provaliti u Noćni cirkus.”
Millie zijeva u čudu. Braća Mackenzie naglo zaboravljaju vjeverice; prestaju bacati
žirove i podižu pogled prema njoj. Caroline odozgo zuri u Baileyja, s osmijehom od
uha do uha. “I donijeti nešto kao dokaz”, dodaje, ne uspijevajući prikriti primjesu
likovanja u glasu.
To je nemoguć izazov i svi to znaju.
Bailey pogleda na drugu stranu polja, prema mjestu gdje cirkuski šatori miruju
poput planina nasađenih usred doline. Danju je tako tih; nema svjetala, nema glazbe,
nema gužve. Tek gomila prugastih šatora koji na poslijepodnevnom suncu djeluju
prije žuto-sivi nego crno-bijeli. Izgleda čudno, možda i pomalo tajanstveno, ali ne i
nadnaravno. Ne usred dana. Ni pretjerano zastrašujuće, misli Bailey.
“Učinit ću to”, kaže. Skoči sa svoje niske grane i krene na drugu stranu polja. Ne
S
* 40 *
čeka da čuje njihove komentare, ne želi da Caroline povuče izazov. Mislila je da će ga
Bailey odbiti, u to je siguran. Jedan žir prozuji mu pokraj uha, no to je sve.
I iz razloga koje ne uspijeva izraziti riječima, Bailey poprilično odlučno kreće
prema cirkusu.
Izgleda baš kao i kada ga je prvi put vidio, a tada mu nije bilo ni šest godina.
I tada se pojavio na istome mjestu, i sada se čini kao da nikada i nije otišao. Kao
da je u proteklih pet godina, dok je polje zvrljalo prazno, samo bio nevidljiv.
Budući da mu nije bilo ni šest godina, nisu mu dozvolili da ode u cirkus. Roditelji
su mislili da je za to premlad, pa je u njegove šatore i svjetla mogao samo očarano
zuriti izdaleka.
Nadao se da će tamo ostati dok on ne napuni šest godina i postane “dovoljno
star”, no cirkus je bez upozorenja nestao nakon dva tjedna, i slomio srce premladome
Baileyju.
Ali sada se vratio.
Stigao je prije samo nekoliko dana i još uvijek predstavljao novotariju. Da je tu bio
duže, Caroline bi vjerojatno izabrala drugačiji izazov, ali cijeli grad trenutačno nije
pričao ni o čemu osim o cirkusu, a Caroline je u svojim izazovima voljela biti en
vogue.
Noć prije Bailey je cirkus napokon upoznao izbliza.
Nikada nije vidio ništa slično. Svjetla, kostimi, sve je bilo toliko drugačije. Kao da
je pobjegao iz svakodnevice i odlutao u drugi svijet.
Očekivao je predstavu. Nešto što se gleda sjedećke, sa stolca.
Brzo je shvatio koliko se prevario.
Cirkus je bio nešto što je trebalo istraživati.
Istražio ga je što je bolje mogao, premda se osjećao žalosno nepripremljen. Nije
znao koje bi šatore odabrao; bilo ih je na desetke, a na svakome je stajao izazovan
natpis koji je upućivao na njihov sadržaj. I svaki put kada bi skrenuo, zavojita
prugasta staza odvela bi ga do novih šatora, novih natpisa, novih tajna.
Pronašao je jedan šator u kojemu se mnoštvo akrobata vrtjelo i obrtalo u zraku.
Ostao je među njima sve dok ga od zurenja uvis nije zabolio vrat. Tumarao je
šatorom prepunim zrcala i vidio kako stotine i stotine Baileyja, svaki s istom sivom
kapom na glavi, širom otvorenih očiju zure u njega.
Čak je i hrana bila nevjerojatna. Jabuke umočene u tamni karamel, gotovo crne, a
ipak lagane, hruskave i slatke. Čokoladni šišmiši s nemoguće finim krilima.
Najslasniji sok od jabuke koji je Bailey ikada okusio.
Sve je bilo čarobno. I činilo se da toj čaroliji nema kraja. Nijedna staza nije
završavala, već je skretala na druge ili kružila natrag do dvorišta.
Ništa od toga pak poslije nije mogao točno opisati. Kada ga je majka upitala je li
se zabavio, mogao je tek kimnuti.
Nisu ostali dugo koliko je želio. Da su mu roditelji dopustili, Bailey bi u cirkusu
ostao cijele noći; trebalo je istražiti još toliko drugih šatora. Odveli su ga kući, u
krevet, nakon samo nekoliko sati, tješeći ga obećanjima da sljedeći vikend može
ponovo doći. Ipak, tjeskobno se sjećao koliko je brzo cirkus posljednji put nestao. U
* 41 *
cirkus se žarko želio vratiti gotovo istoga časa kada je iz njega izašao.
Pita se nije li izazov prihvatio dijelom i zato da se u njega što prije vrati.
Treba mu dobrih deset minuta da stigne na drugi kraj polja i što im se više
približava, to mu šatori izgledaju veći i strašniji i njegova samouvjerenost sve više
blijedi.
Već se pokušava domisliti nečega što bi mu poslužilo kao dokaz, a da u cirkus
uopće ne uđe. Uto stiže do ulaza.
Vratnice su dobrano triput više od njega, slova što iznad ulaza oblikuju natpis Le
Cirque des Rêves na danjem su svjetlu gotovo nezamjetljiva, a svako je veličine oveće
bundeve. Željezne vitice koje ih obavijaju podsjećaju ga upravo na vitice bundeve.
Vratnice su zaključane bravom koja djeluje komplicirano, a na njima je i mali natpis
na kojemu zaobljenim slovima piše:
Vrata se otvaraju u sumrak i zatvaraju u zoru
A ispod toga, sitnim običnim slovima i:
Uljezi će biti eksangvinirani
Bailey ne zna što riječ “eksangvinirani” znači, no nimalo mu se ne sviđa kako zvuči.
Cirkus danju djeluje neobično, previše tiho. Nema glazbe, nema buke. Čuju se samo
cvrkut ptica i šuštanje lišća na okolnom drveću. Kao da u njemu nema nikoga, kao da
je posve napušten. Miriše kao što miriše i noću, samo blaže, na karamel, kokice i dim
krijesa.
Bailey se osvrće preko polja. Ostali su još uvijek na drvetu, premda mu s ove
daljine djeluju sićušno. Promatraju ga, u to ne sumnja, stoga odlučuje odšetati na
drugi kraj ograde. Više nije posve siguran želi li uopće učiniti to što namjerava, ali
ako to (i kada) učini, ne želi da ga gledaju.
Ograda iza ulaza većim dijelom graniči sa samim rubovima šatora, pa zapravo i
nema mjesta na kojemu bi ušao. Nastavlja hodati.
Kada mu nakon nekoliko minuta ono hrastovo drvo nestane iz vidokruga, nailazi
na dio ograde koji ne graniči sa šatorom, već omeđuje maleni prolaz između šatora,
gotovo uličicu, koja krivuda oko jednog šatora i nestaje iza ugla. Čini mu se da bi tu
trebao pokušati ući; bolje mjesto vjerojatno neće pronaći.
I shvaća da u cirkus, zapravo, doista želi ući. Ne samo zbog izazova već i iz
radoznalosti. Užasne, beznadne radoznalosti. Nešto ga vuče da se vrati u cirkus,
nešto jače od potrebe da se dokaže pred Caroline i njezinom škvadrom, jače i od
njegove radoznalosti.
Željezne rešetke tvrde su i glatke, i Bailey zna da mu ne vrijedi ni da ih pokuša
preskočiti. Osim činjenice da iznad prvih pola metra nema dobrog uporišta za noge,
vrh ograde izvija se prema van u šiljastim viticama. Ne djeluju pretjerano
zastrašujuće, ali ni posebno primamljivo.
Ogradu očito nisu sagradili kako bi držala podalje samo desetogodišnjake; rešetke
* 42 *
su doduše čvrste, ali i razmaknute gotovo pola metra. Bailey se, pomalo sitan kakav
jest, kroz njih može relativno lako provući.
Oklijeva, tek na trenutak, ali zna da će poslije mrziti samoga sebe ne bude li
barem pokušao, što god se dogodilo nakon toga.
Mislio je da će mu cirkus djelovati drugačije, kao što djeluje noću, no kada se
napokon provuče kroz ogradu i zastane u prolazu između šatora, osjeća se baš kao i
vani. Ako je čarolija tamo prisutna i danju, on je ne osjeća.
Cirkus djeluje posve napušteno; radnicima ili izvođačima nema ni traga.
Unutra je tiše; više ne čuje cvrkut ptica. Lišće što mu je vani hrskalo pod nogama
ostalo je s druge strane ograde, iako među njezinim rešetkama ima sasvim dovoljno
mjesta da ga povjetarac unese.
Bailey se pita kamo bi sada trebao poći i što bi moglo poslužiti kao dokaz da se
suočio s izazovom.
Čini se da nema ničega što bi mogao ponijeti sa sobom; tu su tek gola zemlja i
glatki prugasti zidovi šatora. Na dnevnoj svjetlosti šatori djeluju iznenađujuće staro i
pohabano i on se zapita koliko je dugo cirkus putovao i kamo nestaje kada ode. Misli
da sigurno postoji nekakav cirkuski vlak, premda ga na najbližoj željezničkoj postaji
nema i, koliko on zna, nitko ga tamo nikada nije vidio pri dolasku ili odlasku.
Na kraju prolaza Bailey skreće udesno i zatječe red šatora; na svakome su vrata i
natpis koji oglašava njegov sadržaj. Na krilima mašte piše na jednome, Nebeske
zagonetke na drugome. Prolazeći pored šatora s natpisom Zastrašujuće zvijeri i
neobična stvorenja, Bailey zadržava dah, ali iznutra ne čuje ništa. Ne pronalazi ništa
što bi mogao ponijeti sa sobom, osim natpisa, koje nije spreman ukrasti. Uokolo vidi
tek komadiće papira i pokoju zdrobljenu kukuruznu kokicu.
Duge sjene što ih poslijepodnevno sunce baca preko šatora pružaju se po suhome
tlu. Na pojedinim mjestima tlo je obojeno ili posuto nečim bijelim, a na pojedinim
pak nečim crnim. Ispod boje Bailey opaža smeđu zemlju izrovanu mnoštvom stopala
koja su po njoj gazila. Skreće za sljedeći ugao pitajući se boje li tu zemlju svaku večer
iznova i, onako zagledan u tlo, gotovo se sudara s djevojčicom.
Djevojčica stoji nasred staze između dvaju šatora; naprosto stoji, kao da ga je
čekala. Izgleda kao da su približno iste dobi, a odjevena je u nešto što se može
nazvati jedino kostimom, jer to sigurno nije normalna odjeća. Bijele čizmice s puno
gumba, bijele čarape i bijela oprava sašivena od djelića svih mogućih tkanina,
komadića čipke, svile i pamuka sastavljenih u opravu, preko koje nosi kratku bijelu
vojničku jaknu i bijele rukavice. Svaki centimetar njezina tijela od vrata nadolje
prekriven je bjelinom, na kojoj njezina ionako izrazito crvena kosa djeluje još
upadljivije.
“Ne bi smio biti ovdje”, tiho kaže crvenokosa djevojčica. Ne zvuči uzrujano, čak ni
iznenađeno. Prije nego joj uspije odgovoriti, Bailey nekoliko puta zatrepće.
“Ja... ovaj, znam”, kaže, što mu odmah zazvuči kao nešto najgluplje što je mogao
reći, no djevojčica ga samo gleda. “Ispričavam se”, dodaje, što zazvuči još gluplje.
“Trebao bi otići prije nego te još netko vidi”, kaže djevojčica osvrćući se preko
ramena. Bailey ne zna zašto, što očekuje tamo vidjeti. “Kojim si putem ušao?”
* 43 *
“Onuda, otraga...” Bailey se okreće, ali ne zna kojim je putem došao. Staza se uvija
i vraća na početak, a on ne vidi nijedan znak koji bi mu pokazao koji je šator
zaobišao. “Ovaj... nisam siguran”, kaže.
“Nema veze, pođi za mnom.” Djevojčica ga hvata za ruku i odvodi niz jedan od
prolaza. Dok hodaju među šatorima, djevojčica mu se više ne obraća nijednom
riječju, ali ga kada stignu do jednog ugla, zaustavlja. Tu nepomično stoje gotovo
cijelu minutu. Kada zausti da je upita što čekaju, samo podiže prst do usana ne bi li
ga ušutkala i nakon nekoliko sekundi kreće dalje.
“Možeš li se provući kroz ogradu?” upita ga djevojčica. Bailey kimne. Djevojčica
naglo skrene iza jednog šatora i produži niz prolaz koji Bailey nije ni primijetio. A
onda se ponovo nađe pred onom ogradom i poljem iza nje.
“Izađi ovuda”, kaže djevojčica. “Morao bi uspjeti.” Pomaže Baileyju da se provuče
između rešetaka, koje su na tom dijelu ograde nešto uže. Kada se nađe na drugoj
strani, okreće se da je pogleda.
“Hvala ti”, kaže. Ne zna što bi drugo rekao.
“Nema na čemu”, kaže djevojčica. “Ali trebao bi biti oprezniji. Ovamo ne bi smio
dolaziti danju, to je ometanje posjeda.”
“Znam, žao mi je”, kaže Bailey. “Što zapravo znači eksangvinirati?”
Djevojčica se nasmiješi.
“To znači iscijediti svu krv”, kaže. “Mislim da to ipak ne rade.”
Okreće se i vraća niz prolaz.
“Čekaj”, kaže Bailey, premda ne zna zašto i što bi to trebala čekati. Djevojčica se
vraća do ograde. Ne odgovara mu, samo čeka da čuje što joj želi reći. “Ja... trebao bih
sa sobom ponijeti nešto”, kaže joj, i odmah požali. Djevojčica ga promatra kroz
ogradu, čelo joj se mreška.
“Ponijeti sa sobom?” ponavlja.
“Da”, kaže Bailey zureći u svoje izgrebene smeđe cipele, a onda i u njezine bijele
čizmice s druge strane ograde. “To je bio izazov”, dodaje nadajući se da će ga
razumjeti.
Djevojčica se smiješi. Na sekundu gricka usnu, naizgled zamišljeno, a onda skida
jednu od svojih bijelih rukavica i pruža mu je kroz rešetke. Bailey oklijeva.
“U redu je, uzmi je”, kaže ona. “Imam ih cijeli sanduk.”
Bailey uzima bijelu rukavicu i trpa je u džep.
“Hvala ti”, ponavlja.
“Nema na čemu, Bailey”, kaže djevojčica i krene na drugu stranu. Ovoga puta
Bailey joj ne kaže ništa i ona nestaje iza jednog prugastog šatora.
Bailey još dugo stoji na tome mjestu, zatim napokon kreće natrag preko polja. Na
hrastu, kada do njega stigne, ne zatječe nikoga i ništa osim gomile žirova na tlu.
Sunce počinje zalaziti.
Tek na pola puta do kuće shvaća da djevojčici uopće nije rekao svoje ime.
* 44 *
Suradnici i zavjerenici
LONDON, VELJAČA 1885.
onoćne večere tradicija su la Maison Lefèvre. Izmudrio ih je Chandresh, iz
čistoga hira, potaknut kombinacijom kronične nesanice, kazališnog radnog
vremena i urođene mu averzije prema pravilima otmjenih večernjih zabava.
Ima mjesta na kojima čovjek može jesti i u kasnim satima, no nijedno po
Chandreshovu osebujnom ukusu.
Tako je počeo organizirati pomno planirane večere s nekoliko jela, od kojih je
prvo valjalo poslužiti u ponoć. Prvi tanjuri stižu na stol uvijek i točno u ponoć, u
trenutku kada sat njegova djeda u hodniku počne odbijati dvanaest. Chandresh
nalazi da večera time dobiva na svečanosti. Prve ponoćne večere bile su mala intimna
okupljanja prijatelja i kolega. S vremenom su se održavale sve češće i postajale sve
ekstravagantnije, da bi na kraju prerasle u svojevrsnu tajnu društvenu senzaciju. U
pojedinim krugovima poziv na ponoćnu večeru stvar je prestiža.
Jer gosti na tim večerama birano su društvo. Premda ih povremeno zna biti i
trideset, na večerama često bude i samo pet ljudi. Dvanaest do petnaest gostiju
nekakav su prosjek. Hrana je vrhunska, bez obzira na broj gostiju.
Njihov jelovnik Chandresh nikada ne najavljuje. Na sličnim večerama (da uopće
ima večera koje bi se mogle nazvati sličnima) goste bi dočekali jelovnici kaligrafski
ispisani na grubom papiru; na nekima bi svako jelo bilo opisano do najsitnijih detalja,
a neki bi navodili tek njihove izazovne epitete ili imena.
Chandresh drži da će bez jelovnika, bez ikakvog zemljovida kulinarske rute svojih
ponoćnih večera, samo pojačati ozračje noćnog misterija koje ih ionako obavija. Jela
stižu na stol jedno za drugim. Neka jela lako su prepoznatljiva, poput prepelice, zeca
ili srne posluženih na lišću banane, s pečenim jabukama ili punjenih višnjama
natopljenim konjakom. Druga su zagonetnija, skrivena u slatkim umacima ili
začinjenim juhama; nekakvo meso prikriveno finim tijestima i glazurama.
Raspituje li se tko od gostiju za narav određenog jela, propitkuje li podrijetlo
nekog zalogaja ili začina čiju aromu nikako ne uspijeva odrediti (jer čak ni
najistančanija nepca ne uspijevaju odrediti baš svaki okus), odgovor neće dobiti,
barem ne zadovoljavajući.
Chandresh će im reći da su “recepti vlasništvo kuhara, a ja nisam čovjek koji bi
zlorabio njihovo povjerenje”. Znatiželjan gost vratit će se zagonetnom jelu pred
sobom, možda uz primjedbu da je, u čemu god bila tajna, uistinu dojmljivo i nastaviti
nagađati otkuda mu takva aroma, uživajući u svakom pomno promišljenom zalogaju.
Razgovor za večerom rezerviran je uglavnom za stanke između jela.
P
* 45 *
Chandresh, zapravo, i ne želi znati sve sastojke, ne želi shvatiti sve kuharske
tehnike. Tvrdi da ta neupućenost svakom jelu udahnjuje život, čini ga nečim što nije
tek zbroj njegovih dijelova.
(“Ah”, primijetio je jedan gost kada se pokrenula ta tema. “To je kao da ne želiš
vidjeti zupčanike sata ne bi li on tako točnije pokazivao vrijeme.”)
Deserti su uvijek izvanredni. Slastice spravljene u deliriju od čokolade i karamela,
bobice što pršte od krema i likera. Torte u slojevima poslaganim do nemogućih
visina, tijesta lakša od zraka. Smokve što kaplju od meda, vitice i cvijeće od puhanog
šećera. Gosti često govore kako su prelijepi, previše dojmljivi da bi ih pojeli, ali im to
uvijek nekako pođe za rukom.
Chandresh ne otkriva imena svojih kuhara. Prema jednoj glasini, oteo je i u svojim
kuhinjama zatočio kuharske genije sa svih strana svijeta, gdje ih upitnim metodama
prisiljava da udovoljavaju svakom njegovu hiru. Prema drugoj, hrana se ne kuha u
kući, nego je donose iz najboljih londonskih restorana, kojima se dodatno plaća da
rade tako kasno. Ta glasina često potiče raspravu o načinima da se vruća hrana zadrži
vrućom, a hladna hladnom, koja nikada ne završi zadovoljavajućim zaključkom, a
gosti od nje samo dobrano ogladne.
Otkuda god dolazila, hrana je uvijek slasna. Blagovaonica je (ili blagovaonice,
ovisno o prigodi i broju gostiju), kao i ostatak kuće, izvanredno dekorirana, raskošno
crvenom i zlatnom bojom, a umjetnine i artefakti iz cijeloga svijeta izloženi su na
svakoj slobodnoj površini. Sve je osvijetljeno blistavim lusterima i bogatim
svijećnjacima, intenzivnom ali nenapadnom, toplom i prštavom svjetlošću.
Često se nude i kojekakvi oblici zabave: plesači, opsjenari, egzotični glazbenici.
Intimnija okupljanja obično prati svirka Chandreshove osobne pijanistice, prekrasne
mlade žene koja cijele večeri svira, ali nikada i ni s kime ne progovori nijedne riječi.
Večere su to kao i sve druge, no upravo su njihovo ozračje i njihov kasni termin
ono što ih čini drugačijim, neuobičajenim i čudnim. A Chandresh posjeduje urođeni
smisao za neobično i čudno; i zna koliko se ozračje zna pokazati moćno.
Današnja ponoćna večera relativno je intimna; uzvanika je tek petero. I nije tek
puko društveno okupljanje.
Prva stiže (nakon pijanistice, koja već svira) Madame Ana Padva, umirovljena
rumunjska primabalerina, draga prijateljica Chandreshove pokojne majke. Kao i
nekada, kao dijete, i danas je oslovljava s Tante Padva. Otmjena je to žena u čijim se
pokretima unatoč poodmakloj dobi i dalje nazire elegancija plesačice, žena s
nepogrešivim smislom za eleganciju. Taj smisao za eleganciju glavni je razlog što je
pozvana na večeru. Strastvena je ljubiteljica estetike i ima oko za modu, za
jedinstvene i poželjne stvari, koje joj otkako je napustila balet i otišla u mirovinu
osiguravaju povelik prihod.
U pogledu odjeće ta je žena čarobnica - pišu novine. Čudotvorka. Iako za takve
komentare ne mari, Madame Padva zna se našaliti da bi uz dovoljno svile i s
korzetom industrijske čvrstoće i od Chandresha uspjela napraviti jednu od
najmondenijih dama.
Madame Padva večeras nosi opravu od crne svile s kompliciranim vezenim
* 46 *
uzorkom trešnjeva cvijeta, neku vrst kimona reinkarniranog u opravu. Srebrnu kosu
podigla je na tjeme i učvrstila kopčom u obliku crnoga kaveza optočenog draguljima.
Zbog usko pripijene ogrlice od savršeno brušenih grimiznih rubina vrat joj djeluje
kao da je prerezan. Ukupni je dojam i malčice morbidan i nevjerojatno elegantan.
Gospodin Ethan W. Barris, inženjer i arhitekt na glasu, stiže drugi. Plah, sa
srebrnim naočalama na nosu, djeluje kao da je zalutao u pogrešnu zgradu i kao da bi
se bolje osjećao u nekom uredu, banci ili tako nečemu. Chandresha je susreo samo
jednom, na nekom simpoziju o drevnoj grčkoj arhitekturi. Poziv za večeru iznenadio
ga je; gospodin Barris nije tip čovjeka kojega pozivaju na neobična noćna društvena
okupljanja - ni na kakva društvena okupljanja, zapravo - no drži da bi poziv bilo
neuljudno odbiti. Usto, dugo je želio zaviriti u Lefèvreovu kuću, svojevrsnu legendu
među njegovim kolegama koji se bave unutrašnjim uređenjem.
Samo što je stigao, zatječe se s čašom pjenušava vina u ruci, u uljudnom
razgovoru s bivšom primabalerinom. Temeljem toga zaključuje da poprilično uživa u
neobičnim noćnim društvenim okupljanjima i da bi se trebao potruditi da im nazoči i
češće.
Sestre Burgess stižu u paru. Tara i Lainie bave se svačim pomalo. Povremeno su
plesačice, povremeno glumice. Svojedobno su radile i kao knjižničarke, no o toj će
temi raspravljati samo u teškom pijanstvu. Odnedavna se bave savjetovanjem, svih
vrsta, od čega su napravile pravi mali biznis. Nude savjete na bilo koju temu: od
intimnih veza i financija do putovanja i cipela. Tajna njihova posla (o kojoj će također
razgovarati samo ako su dobrano pripite) krije se u njihovoj visoko razvijenoj vještini
zapažanja. One vide svaku pojedinost, opažaju i najsitnije pojedinosti. A ako Tari
nešto i promakne, Lainie to nadoknađuje (i obrnuto).
Otkrivaju da poprilično uživaju u tome što - umjesto da cijeli posao obave one -
svojim savjetima pomažu ljudima da probleme riješe sami. To im donosi više
zadovoljstva, kažu.
Slične su: obje imaju istu valovitu kestenastu kosu i krupne oči svijetle boje
lješnjaka koje ih čine mlađima nego što jesu, iako nijedna ne bi priznala koliko im je
godina, niti bi otkrile koja je od njih starija. Odjevene su u moderne haljine, ne baš
jednake, koje se prekrasno usklađuju i nadopunjuju.
Madame Padva pozdravlja ih s uvježbanom nezainteresiranošću rezerviranom za
naočitu mladež, ali se otkravljuje kada krenu oduševljeno hvaliti njezinu frizuru,
nakit i opravu. Gospodin Barris otkriva da je pomalo zatreskan u obje sestre; a možda
je posrijedi samo vino. Poprilično ga muči njihov teški škotski akcent, ako su opće
Škotkinje. U to uopće nije siguran.
Posljednji gost stiže pred samu večeru, baš kada ostali gosti sjednu za stol i vino
se počne točiti. To je visok muškarac neodređene dobi i bezizražajna lica. Odjeven je
u besprijekoran sivi frak, a cilindar, štap i karticu s imenom “Gospodin A. H______”
predaje na ulazu. Uljudno kima ostalim gostima i sjeda, ali ne govori ništa.
U tom času pridružuju im se Chandresh i, njemu za petama, njegov pomoćnik
Marco, naočiti mladić zapanjujuće zelenih očiju, koji odmah privlači pozornost
sestara Burgess.
* 47 *
“Kao što ste, siguran sam, do sada već shvatili”, kaže Chandresh, “pozvao sam vas
s razlogom. Budući je ta stvar poslovne naravi, a ja držim da je takvo što najbolje
raspraviti punoga želuca, na službeni dio razgovora prijeći ćemo nakon deserta.”
Neodređeno mahne jednom konobaru te kada sat u hodniku počne odbijati ponoć i
njegov duboki teški zvuk dvanaest puta odjekne kućom, na stol stiže prvo jelo.
Razgovor je ugodan i klizi poput vina uz jela koja se nižu. Dame su razgovorljivije
od muškaraca. Štoviše, onaj muškarac u sivom odijelu jedva progovara koju riječ. I
premda ih se tek nekolicina do tada uopće poznavala, do trenutka kada sa stola
nestanu plats principaux, neki promatrač pomislio bi da se poznaju oduvijek.
Nakon deserta, nekoliko minuta prije dva, Chandresh ustane i pročisti grlo.
“Budite ljubazni i pridružite mi se u radnoj sobi, gdje bismo uz kavu i konjak
mogli prijeći na posao”, kaže. Kima Marcu, koji se iskrada, a onda im se pridružuje u
radnoj sobi na katu noseći u rukama nekoliko velikih bilježnica i smotuljaka papira.
Kava i konjak posluženi su i gosti se razmještaju po kaučima i naslonjačima
raspoređenim oko vatre što pucketa u kaminu. Kada zapali cigaru, Chandresh počinje
govor, čije dijelove naglašava tako da na pravim mjestima odrješito ispuhuje dim.
“Večeras sam zatražio vaše društvo jer započinjem jedan projekt, jedan pothvat,
mogli biste reći. Iskreno vjerujem da je to pothvat koji bi se svima vama mogao
svidjeti i čijem bi planiranju svatko od vas na jedinstven način mogao pomoći. Vaša
će pomoć - posve dragovoljna, dakako - biti i dobrodošla i dobro plaćena”, kaže.
“Chandreshu, dušo, prestani okolišati i reci nam čime se to želiš poigrati”, kaže
Madame Padva mućkajući konjak. “Nekima od nas vrijeme curi.” Jedna od sestara
Burgess prigušeno se zahihoće.
“Ma, naravno, Tante Padva”, nakloni joj se Chandresh. “Ono čime se, kako si to
posve primjereno rekla, želim poigrati jest cirkus.”
“Cirkus?” kaže Lainie Burgess smiješeći se. “Ma divno!”
“Nekakav zabavni park?” pomalo zbunjeno upita gospodin Barris.
“Više od zabavnog parka”, kaže Chandresh. “Više i od cirkusa, zapravo, nešto što
ne sliči nijednom cirkusu što ga je itko vidio. Ne jedan veliki šator, već mnoštvo
šatora, svaki s posebnom atrakcijom. Nikakvi slonovi i klaunovi. Ništa otrcano. Ne,
ovo će biti nešto puno rafiniranije, drugačije, ovo će biti posve jedinstveno iskustvo,
prava osjetilna gozba. Teatralnost bez teatra, zabava za sva čula. Razbit ćemo sve
predrasude i unaprijed izgrađene predodžbe o cirkusu i stvoriti nešto posve drugo,
nešto novo.” Na njegov mig Marco uzima one smotuljke papira, razmotava ih na
stolu te im pričvršćuje uglove pritiskivačima papira i drugim drangulijama
(majmunskom lubanjom, komadom stakla izlivenim oko leptira).
Uglavnom su to skice, s bilješkama ispisanim na marginama. Prikazuju tek djeliće
ideja: prsten sastavljen od šatora, središnju šetnicu. Na marginama su načrčkani i
popisi potencijalnih atrakcija i predstava, poneka stavka prekrižena je ili zaokružena.
Gatara. Akrobati. Opsjenar. Kontorcionisti. Plesači. Gutači vatre.
I dok Chandresh nastavlja svoju priču, sestre Burgess i gospodin Barris pohlepno
gutaju skice, čitaju svaku bilješku. Madame Padva smiješi se, ali ostaje na svome
mjestu pijuckajući konjak. Gospodin A. H______ miruje, lice mu je nepomično, izraz
* 48 *
na njemu nedokučiv.
“Cijela je zamisao još uvijek u fazi koncepta i zato sam vas sve i pozvao, da mi
pomognete da je pokrenem i razradim. Treba joj stila, raskoši, trebaju joj genijalna
građevinska i strukturna rješenja. Doza očaravajućega, dašak misterija čak. Vjerujem
da ste vi skupina stvorena za tu zadaću. Ako se nekome od vas ideja ne sviđa,
slobodan je otići, ali ga lijepo molim da ništa od ovoga nikome ne spominje. Ove bih
nacrte, barem zasad, radije zadržao u potpunoj tajnosti. Napokon, u veoma su
osjetljivoj fazi.” Povlači dugi dim iz cigare, polako ga ispuhuje pa zaključuje.
“Obavimo li sve kako treba, stvar će nedvojbeno zaživjeti vlastitim životom.”
Kada završi, zavlada tišina. U sobi se nekoliko časaka čuje tek pucketanje vatre.
Gosti se pogledavaju očekujući da netko progovori.
“Mogu li dobiti olovku?” upita gospodin Barris. Marco mu je dodaje i gospodin
Barris počinje crtati, razrađivati grubu skicu cirkusa u složeni crtež njegova tlocrta.
Chandreshovi gosti ostaju u toj sobi gotovo do zore. Kada napokon odu, za sobom
ostavljaju triput više nacrta, planova i bilješki nego su ih zatekli, što razasutih, što
povješanih po zidovima radne sobe poput zemljovida koji vode do nepoznatog blaga.
* 49 *
Izrazi sućuti
NEW YORK, OŽUJAK 1885.
novinskoj obavijesti navodi se da je Hector Bowen, poznatiji kao Čarobnjak
Prospero, zabavljač i renomirani mađioničar, umro od zatajenja srca u svom
domu petnaestog ožujka.
U tekstu se nadugačko piše o njegovu radu i naslijeđu. Navedena je dob pogrešna,
što je pojedinost koju malotko zamjećuje. U kratkom ulomku pri kraju osmrtnice
spominje se da je za sobom ostavio sedamnaestogodišnju kćer, gospođicu Celiju
Bowen. Ta je brojka točnija. Tu je i kratka obavijest da su izraze sućuti, iako sprovod
neće biti javan, zainteresirani slobodni poslati na adresu jednoga lokalnoga kazališta.
Prispjele dopisnice i pisma, sakupljene u vreće, teklić donosi u privatnu rezidenciju
Bowenovib, kuću koja se već utapa u primjerenim, sumornim cvjetnim aranžmanima.
Ljiljani je guše svojim mirisom, i Celia ih, ne mogavši ga više podnijeti, odreda
pretvara u ruže.
Poruke sućuti ostavlja nabacane na stolu u blagovaonici sve dok s njega ne počnu
padati i rasipati se po salonu. Ne želi s njima imati posla, ali ne može se ni natjerati
da ih pobaca nepročitane.
Kada to više ne može izbjegavati, priprema si lonac čaja i hvata se ukoštac s
brdima papira. Otvara pisma, jedno po jedno, i slaže ih na gomile.
Poštanske marke sa svih su strana svijeta. Ima tu dugih gorljivih pisama punih
iskrenog očaja. Ima i onih s ispraznim dobrim željama i neiskrenim pohvalama očevu
talentu. Mnogi pošiljatelji kažu kako nisu ni znali da Veliki Prospero ima kćer. Drugi
je spominju s naklonošću, opisuju je kao dražesnu sitnu djevojčicu, kakva Celia,
koliko se sjeća, nikada nije bila. Nekolicina pisama sadržava i uznemirujuće sročene
bračne ponude.
Njih osobito Celia gužva u loptice, stavlja na otvoreni dlan i koncentrira se sve
dok se, jedno po jedno, ne zapale i na dlanu ostave tek pepeo, koji otire u ništavilo.
“Već sam udana”, govori uprazno, okrećući prsten na desnoj ruci koji prikriva
stari uočljivi ožiljak.
Među pismima je i dopisnicama i jedna obična siva omotnica.
Celia je izvlači iz gomile i otvara srebrnim nožem za otvaranje pisama, spremna
odbaciti je kamo i sve ostale.
No, za razliku od ostalih, ta je omotnica adresirana na njezina oca, iako na
poštanskom žigu stoji datum nakon njegove smrti. Dopisnica u njoj ne sadržava
izraze naklonosti i sućuti zbog njezina gubitka.
Nema pozdrava. Ni potpisa. Rukom ispisane preko cijele dopisnice stoje tek riječi:
U
* 50 *
Vi ste na potezu
I to je sve.
Celia okreće dopisnicu; poleđina je prazna. Na njezinoj površini nema čak ni
vodenog žiga proizvođača papira za pisanje. Na omotnici nema povratne adrese.
Četiri riječi na sivom papiru čita nekoliko puta.
Ne zna je li osjećaj koji joj plazi kralježnicom uzbuđenje ili užas.
Zaboravljajući preostale poruke sućuti, Celia s dopisnicom u rukama izlazi iz sobe
i penje se zavijenim stubama što vode u salon na katu. Iz džepa vadi alku s
ključevima i nestrpljivo otključava tri zasebne brave kako bi ušla u sobu okupanu
poslijepodnevnim suncem.
“Što je ovo?” kaže dok ulazi u sobu držeći dopisnicu pred sobom.
Lik što lebdi uz prozor okreće se. Na mjestima gdje ga obasjava sunce djeluje
gotovo nevidljivo. Dio ramena kao da mu nedostaje, tjeme mu nestaje u prašini što
leprša na sunčevoj svjetlosti. Ostatak je tijela vidljiv, onako kako je vidljiv odraz u
zrcalu.
Hector Bowen, ili ono što je od njega preostalo, pročita poruku i oduševljeno se
nasmije.
* 51 *
Kontorcionističina tetovaža
LONDON, RUJAN 1885.
onoćne večere, mješavina noćnih druženja i poslovnih sastanaka, koje njihovi
sudionici najčešće nazivaju cirkuskim večerama, održavaju se neredovito,
otprilike jedanput mjesečno.
Madame Padva redovita je gošća, a ne prolaze ni bez jedne ili obiju sestara
Burgess. Gospodin Barris pridružuje im se kad god mu to obveze dopuštaju, jer
podosta putuje i ne može im se prilagoditi koliko bi htio.
Gospodin A. H______ pojavljuje se rijetko, ako uopće. Tara napominje kako joj se
čini da su njihovi sastanci nakon večere produktivniji kada je on tamo, premda tek
ponekad dade pokoji prijedlog vezan uz organizaciju cirkusa.
Ove pak večeri nazočne su samo dame.
“Gdje nam je gospodin Barris večeras?” pita Madame Padva kada se sestre Burgess
pojave same, bez uobičajene im pratnje.
“U Njemačkoj je”, odgovaraju Lainie i Tara doslovce uglas, na što se Chandresh,
dodajući im čaše s vinom, nasmije.
“Pokušava pronaći jednog urara”, nastavlja Lainie. “U vezi s nekim satom koji
treba naručiti za cirkus. Bio je poprilično oduševljen uoči odlaska.”
Iako za večeras nije predviđena čak ni standardna klavirska pratnja, zabava im,
nenajavljena, ipak stiže na vrata.
Predstavlja se kao Tsukiko, i ne objašnjava je li joj to ime ili prezime.
Niska je, ali ne i sitna. Njezina kosa, crna poput noći, majstorski joj je svezana u
komplicirane pletenice na tjemenu. Tamni kaput koji nosi prevelik joj je, no zbog
njezina držanja visi s nje poput plašta i djeluje jako elegantno.
Marco je ostavlja u predvorju, gdje ona u podnožju zlatnoga kipa sa slonovskom
glavom strpljivo čeka da Chandreshu objasni novonastalu situaciju. Dakako, sve
završava tako da cijelo društvo izlazi u predvorje da vidi što je izazvalo toliku strku.
“Otkud vi ovdje, u ovo doba?” smeteno je upita Chandresh. U la Maison Lefêvre
događale su se i čudnije stvari, a i pijanistica - kada ne može doći na večeru - zna
poslati zamjenu.
“Uvijek sam bila noćno stvorenje”, jedini je Tsukikoin odgovor. Ne objašnjava
kakav ju je obrat sudbine doveo na to mjesto u to doba, ali smiješak koji prati njezinu
zagonetnu izjavu topao je i zarazan. Sestre Burgess preklinju Chandresha da je ne
otjera.
“Baš smo namjeravali sjesti za stol”, kaže Chandresh mršteći se, ali slobodno nam
se pridružite u blagovaonici i radite... što već radite.”
P
* 52 *
Tsukiko se nakloni s onim istim smiješkom.
I dok se ostali vraćaju u blagovaonicu, Marco joj uzima kaput pa zastane kada
ugleda što se pod njim skriva.
Odjevena je u tanušni čuperak haljine, odjeću koju bi u drugačijem društvu držali
skandaloznom. Ovo društvo pak nije baš lako skandalizirati. Njezina je oprava prije
fina pelena od crvene svile čvrsto stegnuta korzetom negoli pristojna haljina.
Marco u nju međutim ne zuri zbog razgolićenosti, već zbog tetovaže koja joj
vijuga po koži.
Isprva je teško razaznati što, zapravo, predstavlja taj pljusak crnih znakova što joj
se svija oko ramena i vrata, završava sprijeda, tik iznad dekoltea, i nestaje otraga, pod
vezicama korzeta. Koliko ialeko seže ispod njega, nemoguće je reći.
Brižljivijim promatranjem dade se razaznati da taj tetovirani vrtlog ne čine tek
obične crne črčkarije. To je živi vodopad alkemijskih i astroloških simbola, drevnih
oznaka za planete i elemente utisnutih u crnoj tinti u njezinu blijedu kožu. Živa.
Olovo. Antimon. Polumjesec na pregibu vrata; egipatski ankh uza samu ključnu kost.
Tu su i drugi simboli: nordijske rune, kineska slovij. Iako ih je bezbroj, tetovaže se
ljupko stapaju i slijevaju u jedan jedini crtež što je krasi poput elegantnoga,
neobičnoga komada nakita.
Tsukiko opaža u što Marco zuri i premda je ništa ne pita, tiho mu kaže: “To je dio
onoga tko sam, i tko ću postati.”
I potom smiješeći se ulazi u blagovaonicu, ostavljajući Marca samoga u predvorju,
točno kada sat počne odbijati ponoć, a prvo jelo stiže na stol.
Na ulazu izuva cipele, bosa odlazi do klavira i staje na mjesto kamo svjetlost
svjetiljki i lustera najbolje pada.
Isprva samo stoji, opuštena i mirna, dok je gosti radoznalo promatraju, a onda
učas postaje jasno za kakvu je vrstu zabave specijalizirana.
Tsukiko je kontorcionistica, žena od gume.
Kontorcionisti se tradicionalno svijaju ili prema naprijed ili unatrag, ovisno o
savitljivosti kralježnice. Njihovi se trikovi i nastupi upravo po tome i razlikuju.
Tsukiko je međutim od onih rijetkih kontorcionista koji su u oba smjera jednako
savitljivi.
Kreće se ljupko poput školovane balerine, što je detalj koji Madame Padva opaža i
šaptom spominje sestrama Burgess i prije nego Tsukiko prijeđe na dojmljivije
demonstracije okretljivosti.
“Jeste li vi mogli činiti takvo što dok ste još plesali?” upita je Tara dok Tsukiko
nemoguće visoko podiže nogu iznad glave.
“Da sam mogla, imala bih puno popunjeniji društveni kalendar”, odgovara
Madame Padva odmahujući glavom.
Tsukiko je besprijekorna izvođačica. Pokreti su joj savršeno izražajni, a u
položajima koje zauzima zadržava se točno koliko treba. Premda tijelo izvija u
nezamislive, naizgled bolne položaje, s lica joj ne silazi blaženi osmijeh.
Njezina skromna publika gledajući je zaboravlja i razgovor i večeru. Premda se u
prostoriji čuju tek šuškanje svile na koži i pucketanje vatre u kaminu, Lainie će poslije
* 53 *
reći sestri da je bila sigurna da je bilo i glazbe.
“Eto, o tome sam vam govorio”, kaže Chandresh udarajući šakom po stolu, čime
naglo razbije očaravajuću tišinu. Tara gotovo ispušta vilicu koju je besposleno držala
u ruci i hvata je prije no što padne u tanjur napola pojedenih ostriga poširanih u
vermutu. Tsukiko pak mirno nastavlja izvoditi svoje graciozne pokrete i samo se još
jače nasmiješi.
“O ovome?” pita Madame Padva.
“O ovome!” ponavlja Chandresh pokazujući rukom Tsukiko. “Ovo je točno na
razini ukusa koju bi cirkus trebao posjedovati. Neobično, a ipak lijepo. Provokativno,
ali još uvijek elegantno. Ovo, ovaj njezin večerašnji dolazak jest kismet. Naprosto je
moramo imati, neću se pomiriti ni sa čim lošijim od ovoga. Marco, donesi stolac
mladoj dami.”
Kada joj naprave mjesta, Tsukiko im se zbunjeno se smiješeći pridružuje za
stolom.
Slijedi razgovor, prije kreativno nagovaranje negoli izravni razgovor o poslu, koji
u nekoliko navrata skreće na teme baleta, suvremene mode i japanske mitologije.
Nakon pet jela i podosta vina Tsukiko dopušta da je nagovore da prihvati
angažman u još nepostojećem cirkusu.
“Dobro onda”, kaže Chandresh. “Kontorcioniste smo dakle riješili. Za početak.”
“Ne bi li ih trebalo biti više?” upita Lainie. “Cijeli šator, poput onoga s
akrobatima?”
“Koješta”, odgovara Chandresh. “Bolje je imati jedan jedini savršeni dijamant nego
cijelu vreću nesavršenih. Napravit ćemo od nje atrakciju, postavit ćemo je u glavno
dvorište, tako nešto.”
Ta se tema zasad smatra riješenom, te je za sve vrijeme deserta i pića nakon
večere jedina tema razgovora sam cirkus.
Na odlasku Tsukiko Marcu ostavlja posjetnicu s podacima gdje i kako mogu doći do
nje. Ubrzo postaje stalna gošća na cirkuskim večerama i na njima često nastupa, ali
prije ili nakon večere, kako ne bi ometala goste pri jelu.
Postaje i ostaje Chandreshov omiljeni kriterij, na koji se često poziva
objašnjavajući kakav bi cirkus trebao biti.
* 54 *
Horologija
MÜNCHEN, 1885.
svojoj münchenskoj radionici Herr Friedrick Thiessen prima neočekivanog
posjetitelja, engleskoga gospodina po imenu Ethan Barris. Gospodin Barris
priznaje da ga - oduševljen nekolicinom satova s kukavicom Thiessenove
izrade - već neko vrijeme pokušava pronaći te da ga je jedan lokalni trgovac uputio u
pravom smjeru.
Gospodina Barrisa zanima bi li se Herr Thiessen prihvatio izrade jednog primjerka
po posebnoj narudžbi. Herr Thiessenu takve narudžbe neprestano dotječu, što i kaže
gospodinu Barrisu, pokazujući policu na koju su posložene inačice tradicionalnih
satova s kukavicom, od običnih do ekstravagantnih.
“Mislim da me ne razumijete, Herr Thiessene”, kaže gospodin Barris. “Ovo bi bio
ogledni primjerak, kuriozum. Vaši su satovi fantastični, ali ono što ja od vas
namjeravam naručiti nešto je uistinu izvanredno, das Meisterwerk. I ne zanima me
koliko će koštati.”
Herr Thiessen, sada već zaintrigiran, traži specifikacije i pojedinosti. Dobiva ih
veoma malo: sat ponešto ograničenih dimenzija (ali još uvijek poprilično velik), koji
valja obojiti isključivo crnom, bijelom i nijansama sive. Mimo toga, izrada i
ukrašavanje sata prepušteni su njemu. Umjetničkoj slobodi, kaže gospodin Barris.
Najkonkretnija riječ kojom ga opisuje jest “bajkovit”.
Herr Thiessen pristaje i dva se muškarca rukuju. Gospodin Barris kaže mu da će
ostati u kontaktu i za nekoliko mu dana u jednoj omotnici dostavlja neobično velik
iznos novca, rok za završetak posla (od nekoliko mjeseci) te londonsku adresu na
koju valja dostaviti dovršeni sat.
Herr Thiessen na izradu toga sata troši dobar dio naznačenih mjeseci. Radi na
maločemu drugome, što mu s obzirom na količinu doznačenog novca ne predstavlja
nikakav problem.
Na nacrte i izradu satnog mehanizma troši tjedne i tjedne. Za izradu osnovnih
drvenih dijelova angažira pomoćnika, no detalje izrađuje sam. A Herr Thiessen
obožava detalje, i obožava izazove. Cijelu konstrukciju temelji na onoj jednoj jedinoj
konkretnoj riječi koju je gospodin Barris izrekao. Bajkovit.
Kada ga napokon dovrši, sat je veličanstven. Na prvi pogled to je običan poveliki
bijeli sat sa srebrnim klatnom. Kvalitetno izrađen, očito, zakučasto izrezbarenih
rubova i savršeno obojene površine, ali običan.
Ali samo dok ga ne navije. Dok sat ne zakuca, a klatno se počne stabilno i
jednakomjerno njihati. Tada... tada se pretvara u nešto posve drugo.
U
* 55 *
Promjene su spore. Prvo se mijenja boja na površini sata; iz bijele prelazi u sivu, a
onda njome počinju kliziti oblaci, koji na suprotnoj strani nestaju.
U međuvremenu se djelići satnog mehanizma nalik na komadiće slagalice
nadimaju i stežu, kao da se sat polagano i skladno raspada.
Sve to traje satima.
Površina sata postaje tamnije siva, potom i crna, a na mjestima gdje su dotada
stajale brojke pojavljuju se zvijezde. Satni mehanizam, koji se metodično izokretao i
nadimao, sada je sav u nježnim nijansama bijele i sive. I nije sastavljen od običnih
dijelova, već od likova i predmeta, savršeno izrezbarenog cvijeća, planeta i sićušnih
knjiga s pravim papirnatim stranicama koje se dade okretati. Tu su i srebrni zmaj,
svijen oko jednog dijela sada vidljivog satnog mehanizma, sićušna kraljevna što
uzrujano hoda po izrezbarenoj kuli čekajući kraljevića, koji nikako da stigne, i čajnici
koji u šalice nalijevaju čaj iz kojega se odbijajući sekunde uzdižu minijaturni
pramenčići pare. Umotani se darovi odmataju. Maleni psi naganjaju malene mačke.
Cijela jedna šahovska partija.
U središtu mehanizma, na mjestu na kojemu bi u kakvom običnijem kronometru
obitavala kukavica, stoji žongler. Odjeven poput harlekina sa sivom maskom,
žonglira svjetlucavim sivim lopticama čiji broj odgovara broju sati. Kako ura odbija
sate, tako se lopticama kojima barata pridružuju nove, sve dok - u ponoć - po
složenom obrascu ne počne žonglirati s njih dvanaest.
Nakon ponoći sat se počinje sklapati. Površina posvjetljuje i oblaci se vraćaju. Sve
je manje žonglerskih loptica, a na kraju iščezava i sam žongler.
Do podneva sat prestaje biti bajka i ponovo postaje obični sat.
Nekoliko tjedana nakon isporuke Thiessenu stiže pismo gospodina Barrisa u
kojemu mu ovaj izražava iskrenu zahvalnost i divljenje ingenioznosti njegova djela.
“Savršen je”, piše. Pismu je pridodan još jedan vrtoglavi novčani iznos, kojime Herr
Thiessen, ako to poželi, komotno može otići u mirovinu. A budući da to ne želi, u
svojoj münchenskoj radionici nastavlja izrađivati satove.
O svemu tome više i ne razmišlja, osim što se tu i tamo zapita funkcionira li sat
kako treba i gdje je (premda pretpostavlja, pogrešno, da je još uvijek u Londonu).
Posebno kada izrađuje neki sat koji ga podsjeti na njegov Wunschtraum, kako ga je
počeo nazivati u problematičnim fazama izrade, kada ni sam nije znao je li taj san
moguće ostvariti.
Nakon tog posljednjeg pisma gospodin Barris više mu se ne javlja.
* 56 *
Auditorij
LONDON, TRAVANJ 1886.
predvorju kazališta okupio se do tada nečuven broj mađioničara. Pravo jato
savršenih odijela i strateški posakrivanih svilenih rupčića. Neki su stigli sa
sanducima i plaštevima, drugi sa pticama u krletkama ili štapovima sa
srebrnim vršcima. Dok čekaju da ih prozovu, jednog po jednog - ne po imenu
(pravom ili umjetničkom), već po broju otisnutom na komadiću papira koji su dobili
po dolasku - jedni s drugima ne razgovaraju. Ne čavrljaju, ne tračaju i ne razmjenjuju
tajne zanata; tek se vrpolje u stolcima, napadno pogledavajući djevojku.
Nekolicina ih je po dolasku pogrešno pomislila da se radi o nečijoj pomoćnici, no
ona sjedi na svom stolcu i čeka držeći u ruci vlastiti brojkom obilježeni komadić
papira (23).
Ona nema ni sanduk, ni plašt, ni krletku, niti štap. Odjevena je u tamnozelenu
haljinu i crni kaputić s puf-rukavima. Gomilu smeđih kovrča, ukosnicom uredno
pričvršćenih na tjemenu, prekriva perjem ukrašen, ali inače posve običan crni šeširić.
Bilo bi nepristojno nazvati je djevojčicom, za to je očito prestara, no na njezinu licu -
posebno u dugim trepavicama i lagano napućenim usnama - još ima natruha nečeg
djetinjeg. Teško joj je odrediti dob, a nitko se ne usuđuje pitati. Drugi je mađioničari
unatoč svemu i dalje smatraju djevojčicom i poslije ju u raspravama spominju kao
djevojčicu. Ona pak ničim ne pokazuje da primjećuje da zure u nju, neki ispod oka, a
neki i otvoreno.
Kada ih muškarac s nekakvim popisom i bilježnicom u rukama prozove, jedan po
jedan odlaze iz predvorja kroz pozlaćena bočna vrata i u njega se, jedan po jedan,
vraćaju pa izlaze iz kazališta. Neki se zadržavaju tek nekoliko minuta, drugi u
kazalištu ostaju još dugo. Oni s većim brojevima nestrpljivo se vrpolje u stolcima
čekajući da se muškarac s bilježnicom ponovo pojavi i uljudno prozove broj ispisan
na njihovu papiriću.
Posljednji mađioničar koji ulazi kroz pozlaćena vrata (debeli momak s cilindrom i
drečavim plaštem) u predvorje se vraća poprilično brzo, vidljivo uzrujan, i izlijeće
kroz stražnji izlaz puštajući da se vrata kazališta za njim s treskom zalupe. I dok zvuk
zalupljenih vrata još odzvanja predvorjem, muškarac s bilježnicom ponovo izlazi u
predvorje, odsutno kimne ljudima u prostoriji i kašljucajući pročisti grlo.
“Broj dvadeset tri”, kaže Marco provjeravajući broj na svom popisu.
Sve oči u prostoriji okreću se prema djevojci, koja ustaje sa stolca i kreće mu
ususret.
Marco promatra kako mu se približava. Isprva je zbunjen, no ta zbunjenost ubrzo
U
* 57 *
uzmiče pred nečim posve drugačijim.
Čak i s druge strane prostorije vidi da je prekrasna, ali kada mu priđe dovoljno
blizu da ga pogleda u oči, njezina dražest - oblik njezina lica, kontrast kose i kože -
prerasta u nešto više.
Ona zrači ljepotom. I dok tako gledaju jedno u drugo, on se na trenutak ne
uspijeva sjetiti ni zašto je tu ni zašto mu ona pruža komadić papira s brojem 23
ispisanim njegovim vlastitim rukopisom.
“Ovuda, molim”, uspijeva izgovoriti uzimajući broj i pridržavajući joj vrata. Ona
mu uzvraća jedva primjetnim kimanjem i naklonom te, prije nego što se vrata za
njima dokraja zatvore, predvorje zabruji od glasova.
Kazalište je golemo i nakićeno, s bezbrojnim redovima raskošnih crvenih baršunastih
sjedala.
Orkestar, mezanin i balkon s prazne se pozornice šire u pravom vodopadu
grimiza. U gledalištu, negdje u desetom redu, sjedi tek dvoje ljudi. Chandresh
Christophe Lefèvre sjedi sa stopalima podignutim na sjedalo ispred sebe. Madame
Ana Padva sjedi mu zdesna i susprežući zijevanje iz torbe vadi sat.
Marco izranja na pozornicu iza jedne bočne kulise. Djevojka u zelenoj haljini
hoda mu za petama. Pokazuje joj da stane na sredinu pozornice i najavljuje ju gotovo
praznom kazalištu, ne uspijevajući od nje odlijepiti pogled.
“Broj dvadeset tri”, kaže pa malim stubištem silazi do proscenija i zastaje na
početku prvog reda s bilježnicom u rukama i olovkom u zraku.
Madame Padva podigne pogled i nasmiješi se trpajući sat natrag u torbu.
“Što je sad ovo?” upita Chandresh, ne dajući do znanja koga to točno pita.
Djevojka ne odgovara.
“Ovo je broj dvadeset tri”, ponavlja Marco provjeravajući bilješke kako bi se
uvjerio da je broj točan.
“Ovo je audicija za mađioničare, djevojko draga”, kaže Chandresh poprilično
glasno. Glas mu odzvanja ogromnom prostorijom. “Mađioničare, opsjenare et cetera.
Lijepe nam pomoćnice zasad ne trebaju.”
“Ja i jesam mađioničarka, gospodine”, kaže djevojka. Glas joj je miran i dubok. “I
došla sam na audiciju.”
“Shvaćam”, kaže Chandresh i mršteći se djevojku polako odmjeri od glave do pete.
Ona stoji nasred pozornice, savršeno mirna, strpljivo, kao da je očekivala takvu
reakciju.
“U čemu je problem?” pita Madame Padva.
“Nisam siguran je li baš podesna”, kaže Chandresh, zamišljeno odmjeravajući
djevojku.
“Nakon sveg onog popovanja o ženi od gume?”
Chandresh zastaje, i dalje zagledan u djevojku na pozornici. Relativno je
elegantna, no ne djeluje mu ni po čemu neobična.
* 58 *
“To je nešto drugo”, izgovara jedini argument koji mu pada na pamet.
“Chandreshu, zbilja”, kaže Madame Padva. “Ne možemo li joj prije rasprave o
tome je li primjereno angažirati ženu kao mađioničara, barem dopustiti da pokaže
što umije?”
“Da, samo što kao žena ima puno više rukava za sakrivanje koječega”, pobuni se
Chandresh.
Reagirajući na njegov prigovor, djevojka otkopčava kaputić s puf-rukavima i
neusiljeno ga baca na pozornicu, pod noge. Na njezinoj zelenoj haljini nema ni
rukava ni naramenica; ramena i ruke posve su joj nagi, samo joj oko vrata visi srebrni
lančić sa srebrnim privjeskom, nekakvim medaljonom. Potom skida i rukavice pa i
njih, jednu po jednu, baca na zgužvani kaputić. Madame Padva zajedljivo pogleda
Chandresha.
“Da, dobro, nastavite”, s uzdahom kaže Chandresh i neodređeno mahne u
Marcovu smjeru.
“Da, gospodine”, kaže Marco i okreće se kako bi se obratio djevojci. “Prije
praktične demonstracije postavljamo nekoliko uvodnih pitanja. Vaše ime,
gospođice?”
“Celia Bowen.”
Marco ga bilježi u svoju bilježnicu.
“A vaše umjetničko ime?” pita on.
“Nemam nikakvo umjetničko ime”, kaže Celia. Marco bilježi i to.
“Gdje ste profesionalno nastupali?”
“Do sada nisam profesionalno nastupala.”
Chandresh na to poskoči ne bi li je prekinuo, no Madame Padva ga zaustavi.
“Recite nam onda tko vas je poučavao?” upita Marco.
“Moj otac, Hector Bowen”, odgovara Celia. Zastaje na trenutak, a onda dodaje:
“Vjerojatno poznatiji kao Čarobnjak Prospero.”
Marcu olovka ispada iz ruke.
“Čarobnjak Prospero?” Chandresh spušta noge sa stolca i naginje se naprijed
zureći u Celiju kao da gleda posve drugu osobu. “Čarobnjak Prospero je vaš otac?”
“Bio je”, objašnjava Celia. “On... preminuo je lani.”
“Moja sućut, draga”, kaže Madame Padva. “Ali tko je, molim vas, Čarobnjak
Prospero?”
“Apsolutno najveći mađioničar svog naraštaja”, kaže Chandresh. “Angažirao bih
ga kad god bih ga se uspio dokopati, sada tome ima već puno godina. Apsolutno
sjajan, potpuno bi očarao svaku publiku. Nikada nisam vidio nikoga tko bi mu bio
ravan, nikada.”
“Bilo bi mu drago čuti, gospodine”, kaže Celia, prelijećući pogledom preko
potamnjenih zastora u dnu pozornice.
“Rekao sam mu to. Doduše nisam ga vidio cijelu vječnost. Prije nekoliko godina
gadno smo se zapili u nekoj krčmi i nije zatvarao usta, pričao je i pričao o nekakvoj
svojoj izvanrednoj zamisli, nečemu što će pomaknuti granice kazališta. Vjerojatno bi
bio oduševljen cijelim ovim pothvatom. Prokleta šteta.” Duboko uzdiše odmahujući
* 59 *
glavom. “Dobro, nastavimo dakle”, kaže zavaljujući se u sjedalo, odjednom silno
zainteresiran za Celiju.
Marco se, ponovo s olovkom u ruci, vraća svom popisu pitanja.
“Mo-možete li nastupati i izvan pozornice?”
“Da”, kaže Celia.
“Mogu li se vaši trikovi promatrati iz svih kutova?”
Celia se nasmiješi.
“Tražite nekoga tko može nastupati usred gomile?” upita Chandresha. On kimne.
“Shvaćam”, kaže Celia. Tada, s brzinom kojom ostavlja dojam da se nije ni
pomaknula, podiže kaputić s pozornice i baca ga prema sjedalima, gdje umjesto da
padne polijeće uvis i složi se sam od sebe. U treptaju oka smotana se svila pretvara u
blistavo crno perje, u golema krila u pokretu. Točni trenutak u kojemu krpa prestaje
biti krpa i postaje gavran nemoguće je uočiti. Gavran nadlijeće crvena baršunasta
sjedala i odlijeće prema balkonu, gdje nastavlja letjeti u neobičnim krugovima.
“Impresivno”, kaže Madame Padva.
“Ako ga nije sakrila u one goleme rukave”, mumlja Chandresh. Celia prelazi
pozornicu i prilazi Marcu.
“Mogu li je na trenutak posuditi”, pita ga pokazujući njegovu bilježnicu. On joj je
nevoljko predaje. “Hvala vam”, kaže ona i vrati se na sredinu pozornice.
Jedva pogledavši popis preciznim rukopisom ispisanih i napola odgovorenih
pitanja, bilježnicu baca ravno uvis, gdje se ova u zraku munjevito brzo lista od korica
do korica, sve dok se vrtlog ustreptalog papira ne pretvori u bijelu golubicu. Ptica
zaleprša krilima i počne u krugovima letjeti po kazalištu. Gavran je vreba s jedne
prečke na balkonu.
“Ha!” uzvikne Chandresh komentirajući i golubicu i izraz na Marcovu licu.
Golubica zaranja prema Celiji i nježno se spušta na ispruženu joj ruku. Celia joj
pogladi krila pa je ponovo pušta u zrak. Golubica se uzdiže na samo tridesetak
centimetara, a onda joj se krila ponovo pretvore u papir i bilježnica poleti prema tlu.
Celia je hvata jednom rukom i vraća Marcu, čije je lice poblijedjelo za nekoliko
nijansi.
“Hvala vam”, kaže Celia smiješeći mu se. Marco joj odsutno kimne i brzo se,
izbjegavajući njezin pogled, povlači u svoj kut.
“Čarobno, naprosto čarobno”, kaže Chandresh. “Ovo bi moglo upaliti. Ovo bi
definitivno moglo upaliti.” Ustaje sa sjedala i kreće niz prolaz, gdje zastaje i pažljivo
zaobilazi svjetla ispred rupe za orkestar.
“Morali bismo razmisliti o njezinom kostimu”, dovikuje mu Madame Padva sa
svog sjedala. “Razmišljala sam samo o smokinzima. Neka haljina nalik na smoking
vjerojatno bi poslužila svrsi.”
“Kakav bi vam kostim odgovarao?” upita Celia.
“Moramo voditi računa o paleti boja, draga”, kaže Madame Padva. “Ili, bolje
rečeno, o nedostatku palete boja. U obzir ne dolazi nijedna osim crne i bijele. Doduše
ti bi u potpuno crnoj haljini mogla izgledati kao da si u koroti.”
“Shvaćam”, kaže Celia.
* 60 *
Madame Padva ustaje, silazi niz prolaz do mjesta gdje Chandresh korača gore-
dolje pa mu nešto šapuće na uho. On se okreće kako bi se s njom posavjetovao i na
trenutak ispušta Celiju iz vida.
Samo je Marco gleda kako savršeno mirno stoji na pozornici i strpljivo čeka. A
onda joj se, sasvim polako, haljina počinje mijenjati.
Od ovratnika naniže, kao da se po njoj razlijeva tinta, njezina zelena oprava
postaje crna, mračna kao ponoć.
Marcu se ote uzdah. Zvuk privlači Chandreshovu i pozornost Madame Padve
taman na vrijeme da vide kako se Celijina crna haljina pretvara u snježnobijelu, do
samog ruba suknje, sve dok ne nestane i posljednji dokaz da je haljina jednom bila
zelena.
“Pa, ovo mi uvelike olakšava posao”, kaže Madame Padva ne uspijevajući zatomiti
oduševljenje u pogledu. “Ali mislim da ti je kosa možda malo presvijetla.”
Celia protrese glavom, i njezine smeđe kovrče potamne do gotovo crne, boje
ebanovine, sjajne poput krila onog njezina gavrana.
“Fenomenalno”, kaže Chandresh, gotovo samom sebi.
Celia se samo smješka.
Chandresh skače na pozornicu, prelazeći maleno stubište u dva koraka.
Provjerava Celijinu haljinu ih svih kutova.
“Mogu li?” upita je prije nego dotakne tkaninu njezine suknje. Celia kima. Svila je
neosporno crna i bijela, prijelaz između njih nježno je sive boje, pojedinačna vlakna
vidljiva su u tkanju.
“Ne zamjerite mi na radoznalosti, ali što se dogodilo vašem ocu?” upita
Chandresh, i dalje usredotočen na njezinu haljinu.
“Ne zamjeram vam”, kaže Celia. “jedan od njegovih trikova nije ispao onako kako
je planirao.”
“To je prokleta šteta”, kaže on odmičući se. “Gospođice Bowen, bi li vas zanimala
jedna pomalo neobična ponuda za posao?”
Zapucketa prstima, i Marco prilazi sa svojom bilježnicom, zastaje na korak-dva od
Celije, pogled mu prelazi od njezine haljine do kose i natrag, ne štedeći vrijeme ni na
onome između.
Prije nego Celia uspije odgovoriti, kazalištem odjekne graktanje gavrana, koji i
dalje sjedi na balkonu i radoznalo promatra prizor pred sobom.
“Samo trenutak”, kaže ona. Elegantnom kretnjom podiže ruku prema gavranu.
On još jednom zagrakće, a onda raširi velika krila, poleti i, usput ubrzavajući, krene k
pozornici. Ponire pravo prema Celiji, u punoj brzini, ne zastajkujući, ne usporavajući.
Chandresh ustrašeno odskače unatrag i gotovo pada preko Marca. Gavran udara u
Celiju podižući oblak perja.
A onda ga nesta, do posljednjeg pera, a na Celiji je ponovno njezin crni kaputić s
puf-rukavima, već zakopčan preko crno-bijele haljine.
Stojeći ispred orkestra, Madame Padva zaplješće.
Celia se nakloni i iskoristi priliku da podigne rukavice s poda. “Savršena je”,
napomene Chandresh vadeći cigaru iz džepa. “Apsolutno savršena.”
* 61 *
“Da, gospodine”, kaže Marco, koji mu stoji iza leđa. Bilježnica mu se lagano trese
u ruci.
Preostali mađioničari iz predvorja zlovoljno zagunđaju kada im zahvale na
utrošenom vremenu i uljudno ih otpuste.
* 62 *
Ratna varka
LONDON, TRAVANJ 1886.
reviše je dobra da bismo je držali vani, u gomili”, kaže Chandresh. “Ona
naprosto mora imati vlastiti šator. Postavit ćemo sjedala ukrug ili tako nešto,
da publici ništa ne promakne.”
“Da, gospodine”, kaže Marco igrajući se bilježnicom. Prstima prelazi preko
stranica koje su do prije samo nekoliko minuta bile krila.
“Što ti je?” upita ga Chandresh. “Blijed si kao krpa.” Glas mu odzvanja praznim
kazalištem. Na pozornici su sami; Madame Padva nabrzinu je izvela gospođicu
Bowen, obasipajući je pitanjima o odjeći i frizurama.
“Dobro mi je, gospodine”, kaže Marco.
“Izgledaš grozno”, kaže Chandresh puckajući svoju cigaru. “Idi kući.”
Marco ga iznenađeno pogleda. “Gospodine, moram srediti dokumentaciju”,
prosvjeduje.
“Sredi je sutra, za takve stvari uvijek ima vremena. Tante Padva i ja odvest ćemo
gospođicu Bowen kući, na čaj. Pojedinosti i dokumentaciju možemo riješiti i kasnije.
Odmori se, popij nešto ili... što već inače činiš.” Chandresh ga odsutno otpravlja
pokretom ruke; dim cigare slijedi ga u živahnim valovima.
“Ako inzistirate, gospodine.”
“Inzistiram! I riješi se onih prostaka iz predvorja. Nema razloga da gledamo tu
gomilu frakova i plašteva; već smo pronašli nešto puno zanimljivije. I poprilično
naočito, rekao bih, naginju li čovjekove sklonosti u tom smjeru.”
“Doista, gospodine”, kaže Marco, u čijem se bljedilu pomoli rumenilo. “Onda, do
sutra.” Kima gotovo kao da mu se klanja, a onda se graciozno okrene na petama i
izađe u predvorje.
“Nisam te držao tipom kojega je lako uplašiti, Marco”, dovikuje Chandresh za
njim, no ovaj se ne osvrće.
Objasnivši da je mjesto popunjeno, Marco mađioničarima zahvaljuje na dolasku i
uljudno ih otpravlja iz predvorja. Nijedan ne opaža da mu se ruke tresu, ni da
nalivpero tako jako stišće u ruci da mu je zapešće poblijedjelo. Nitko od njih ne opazi
ni kada nalivpero pukne popola, a crna mu se tinta razlije po zapešću.
Kada mađioničari odu, Marco skuplja svoje stvari, otire tintom umrljanu šaku o
crni kaput i stavivši polucilindar na glavu, izađe iz kazališta.
Njegova uzrujanost sa svakim korakom postaje sve uočljivija. Ljudi na napučenom
pločniku miču mu se s puta.
Kada uđe u stan, baca torbu na pod i s glasnim se uzdahom naslanja na vrata.
P
* 63 *
“Što nije u redu?” upita ga Isobel, koja sjedi u naslonjaču uz prazan kamin.
Pramen kose koji je upletala u pletenicu sakrije u džep i namrgodi se; zna da će je,
sada kada joj je poremetio koncentraciju, morati ponovo uplesti. Koncentracija i
usredotočenost i dalje su joj najveći problem.
Zasad od nje odustaje i gleda Marca kako odlazi na drugi kraj sobe, do policama
prekrivenog zida.
“Znam tko mi je protivnik”, kaže Marco skidajući s police cijeli naramak knjiga.
Nasumce ih razbacuje po stolovima, a nekolicinu ostavlja u neurednoj gomili na
podu. Knjige koje su ostale na polici ruše se, nekoliko svezaka pada na pod, no Marco
to kao da i ne opaža.
“Je li to ona Japanka koja te onoliko zbunila?” upita Isobel gledajući kako se
Marcov savršeni sustav slaganja knjiga pretvara u kaos. Stan su uvijek držali u
savršenom redu i taj je iznenadni nered uznemiruje.
“Ne”, kaže Marco prelistavajući stranice. “To je Prosperova kći.”
Isobel podiže lonac s ljubicama koji su porušene knjige odgurale na pod i vraća ga
na policu.
“Prosperova?” pita ona. “Mađioničara Prospera, onoga kojega si gledao u Parizu?”
Marco kima.
“Nisam znala da ima kćer”, kaže ona.
“Ta je činjenica i meni promaknula”, kaže Marco odlažući jednu i uzimajući drugu
knjigu. “Chandresh ju je upravo angažirao kao cirkusku mađioničarku.”
“Stvarno?” upita Isobel. Marco joj ne odgovara. “Dakle radit će ono što si mi
pričao da je radio i on, izvoditi prave čarolije zamaskirane u scenske trikove. Je li to
radila i na audiciji?”
“O, da”, kaže Marco ne podižući glavu s knjiga.
“Mora da je jako dobra.”
“I predobra”, kaže Marco i isprazni još jednu policu, povadi knjige iz njihovih
počivališta i preseli ih na stol, pri čemu ona ljubica, ni kriva ni dužna, ponovo strada.
“To bi moglo biti iznimno problematično”, kaže on, gotovo samome sebi. Gomila
bilježnica sklizne sa stola; njihove stranice u toj pometnji zašušte poput ptičjih krila.
Isobel ponovo podiže ljubicu i odnosi je na drugi kraj sobe.
“Zna li ona tko si ti?” pita.
“Ne bih rekao”, kaže Marco.
“Znači li to da je i cirkus dio natjecanja?” pita Isobel.
Marco prestaje listati stranice i pogleda je.
“Zacijelo jest”, kaže pa se ponovo usredotoči na knjigu. “Vjerojatno su me zato i
poslali da radim za Chandresha, kako bi u sve bio uključen od početka. Cirkus je
poprište natjecanja.”
“Je li to dobro?” upita Isobel, no Marco joj ne odgovara, ponovo izgubljen u bujici
papira i tinte.
Prstima se igra tkaninom na drugom rukavu. Bijela mu je manšeta umrljana
crnom tintom. “Promijenila je tkaninu”, mrmlja si u bradu. “Kako je promijenila
tkaninu...?”
* 64 *
Gomilu odbačenih knjiga Isobel premješta na stol, na kojemu počiva i njezin
marseilleski špil. Pogleda Marca, sada udubljenog u jedan poseban svezak, a onda
tiho posloži karte na stolu u jedan dugi niz.
Ne skidajući pogled s Marca, iz niza izvlači jednu kartu. Okreće je i spušta na stol,
zatim spušta pogled da provjeri što o svemu tome imaju reći njezine karte.
Jedan muškarac stoji između dvije žene; nad glavama im, s lukom i strijelom u
rukama, lebdi kerubin.
L’Amoreux. Ljubavnici
2
.
“Je li lijepa?” upita Isobel naglas.
Marco joj ne odgovara.
Izvlači drugu kartu iz niza i polaže je preko prve.
La Maison Dieu3.
Namršteno promatra sliku kule koja se ruši i čovjeka koji s nje pada. Obje karte
vraća među ostale i ponovo ih slaže u uredan špil.
“Je li jača od tebe?” pita Isobel.
Marco joj ni ovaj put ne odgovori; lista stranice u nekoj bilježnici.
Godinama je mislio da se sasvim dobro pripremio. Vježbao je s Isobel, što se
pokazalo kao prednost jer je neke aspekte svojih trikova uspio usavršiti do te mjere
da čak ni ona, koja ih je dobro poznavala, ponekad nije uspijevala razlučiti stvarnost
od trika.
Sada kada se suočio s protivnicom njegove predodžbe o natjecanju naglo su se
promijenile; postao je živčan i zbunjen.
Nekako je očekivao da će, kada za to dođe vrijeme, naprosto znati što mu je činiti.
I zabavljao se mišlju da vrijeme za to možda nikada i neće doći, da su ga tim
tobožnjim natjecanjem samo željeli motivirati da uči.
“Znači, natjecanje će početi kada cirkus proradi?” upita ga Isobel. Gotovo je
zaboravio da je tamo.
“To bi, rekao bih, bilo logično”, kaže Marco. “Ne shvaćam na koji način bismo se
trebali natjecati: cirkus će putovati, a ja moram ostati u Londonu. Sve ću morati raditi
na daljinu.”
“Ja bih mogla otići”, kaže Isobel.
“Što?” upita Marco i ponovo je pogleda.
“Rekao si da cirkus još traži gataru, zar ne? Mogla bih gatati iz svojih karata.
Nikada nisam gatala nikome osim sebi, ali ide mi sve bolje. I kada je cirkus na putu,
mogu ti pisati. A imala bih i kamo otići, ako već ne smijem biti uz tebe dok igraš
svoju igru.”
“Ne znam je li to baš dobra ideja”, kaže Marco, premda ne može objasniti zašto. O
mogućnosti da u život koji je vodio izvan zidova stana upetlja i Isobel nije ni
razmišljao. I ovako ju je držao podalje, i od Chandresha i od cirkusa, ne samo da bi
imao nešto samo svoje nego i zato što mu se to činilo pametnim, posebno nakon
2
Karta u tarotu, simbol mudrog stava, dokaza, nadvladavanja iskušenja ili, u negativnom kontekstu, loših planova,
neuspjeha. (op. prev.)
3
Karta u tarotu, Božja kuća ili Kula pogođena munjom, simbol za propast ili prekid. (op. prev.)
* 65 *
onog neodređenog savjeta što mu ga je o tome dao njegov učitelj.
“Molim te”, kaže Isobel. “Tako ti mogu pomoći.”
Marco krzma, pogledava svoje knjige. Lik djevojke iz kazališta i dalje mu
zaokuplja misli.
“Tako ćeš biti bliže cirkusu”, nastavlja Isobel, “a i ja ću imati što raditi dok to tvoje
natjecanje ne završi. Kad završi, mogu se vratiti u London.”
“Nisam siguran ni kako će natjecanje funkcionirati”, kaže Marco.
“Ali siguran si da ja za to vrijeme ne smijem ostati ovdje?” upita ona.
Marco uzdahne. O tome su već razgovarali, ne baš iscrpno, ali dovoljno da
zaključe da ona mora otići kada igra počne.
“Poslovi koje obavljam za Chandresha ionako mi oduzimaju puno vremena.
Morat ću se usredotočiti na natjecanje, a da mi pritom ništa ne... odvlači pozornost”,
kaže on služeći se riječima kojima se onomad poslužio i njegov učitelj, naredbom
zakrabuljenom u sugestiju. Ne zna što ga pritom više muči: mogućnost da Isobel
upetlja u natjecanje ili mogućnost da se odrekne jedine veze u životu koju mu nisu
nametnuli.
“Time ti ne bih odvlačila pozornost, pomagala bih ti”, kaže Isobel. “A ako ti nitko
ne smije pomagati... pa, samo ću ti pisati, što je u tome loše? Meni to izgleda kao
savršeno rješenje.”
“Mogao bih ti srediti sastanak s Chandreshom”, natukne Marco.
“Ti bi ga mogao... uvjeriti da me zaposli, zar ne?” pita Isobel. “Bude li ga trebalo
uvjeravati?”
Marco kimne. Premda mu se cijela zamisao i dalje ne sviđa, osjeća da mu
očajnički treba nekakva strategija. Nekakva taktika kojom će se obračunati s
protivnikom kojega je upravo otkrio.
Po glavi neprestano premeće njezino ime.
“Kako se zove Prosperova kći?” upita ga Isobel, kao da pogađa o čemu razmišlja.
“Celia”, kaže Marco. “Zove se Celia Bowen.”
“Lijepo ime”, kaže Isobel. “Što ti je s rukom?”
Marco spusti pogled i iznenađeno otkriva kako je desnu ruku sve vrijeme
pridržavao lijevom, nesvjesno trljajući mjesto gdje mu je onaj prsten svojedobno
opekao kožu.
“Ništa”, kaže i uzima bilježnicu kako bi zaposlio ruke. “Nije to ništa.”
Isobel djeluje zadovoljna njegovim odgovorom. Podiže gomilu knjiga što su
popadale na pod i slaže ih na stol.
Ona ne može iščitati njegovo sjećanje na taj prsten; na Marcovu sreću, ne
posjeduje tu vještinu.
* 66 *
VATRA I SVJETLOST
VATRA I SVJETLOSTVATRA I SVJETLOST
VATRA I SVJETLOST
Ulaziš u jarko osvijetljeno prostrano dvorište okruženo prugastim
šatorima.
Staze što vijugaju njegovim vanjskim rubom vode nekamo izvan
dvorišta, skreću k nevidljivim tajnama istočkanim treperavim
svjetlima.
Svjetina koja te okružuje putem nailazi na štandove s hranom i
pićima neobična izgleda, začinjenim vanilijom i medom, čokoladom i
cimetom.
Na jednom podiju žena od gume u svjetlucavom crnom kostimu
savija se, izvija tijelo u nemoguće položaje.
Jedan žongler baca u zrak crne, bijele i srebrne kugle, koje kao da
ostaju malčice lebdjeti u zraku prije no što mu ponovo padnu u ruke i
izmame pljesak gledatelja koji ga pozorno promatraju.
Sve je okupano jarkom svjetlošću.
Ta svjetlost izbija iz velikoga krijesa na sredini dvorišta.
Kada mu priđeš, vidiš da počiva u širokom crnom željeznom kotlu
nasađenom na nekoliko kukastih nogara. Rub kotla rascvjetava se u
dugačke svijene željezne trake, kao da je načinjen od karamela, pa su
ga samo rastopili i rastegnuli. Željezne vitice najprije se izvijaju u
visinu, a potom kovrčaju, isprepleću s drugim viticama, pa cijeli kotao
sliči kavezu. Plameni jezičci naziru se i kroz praznine među viticama i
iznad njihova ruba. Skriveno od pogleda ostaje tek dno kotla, stoga je
nemoguće reći što to u njemu gori - drvo, ugljen ili nešto posve drugo.
Razigrani vatreni jezici pak nisu ni žuti ni narančasti; bijeli su
poput snijega.
* 67 *
Skrivene stvari
CONCORD, MASSACHUSETTS, LISTOPAD 1902.
asprave o Baileyjevoj budućnosti počinju rano, i sve su češće, no njihov se
rezultat, barem zasad, svodi uglavnom na zamorne fraze i napetu tišinu.
Krivnju za to Bailey pripisuje Caroline, premda je sve to zapravo potegnula
njegova baka. Baka mu je puno draža od sestre, zato svu krivnju i svaljuje na
Caroline. Da Caroline nije popustila, ni on se sada ne bi morao tako žestoko boriti.
Bio je to jedan od bakinih zahtjeva, koji je, ne bi li djelovao što bezazlenije,
zapakirala u prijedlog - da Caroline krene na studij na Sveučilište Radcliffe.
Za tu je ideju - barem za vrijeme čaja koji su pili u jastucima i cvjetnim tapetama
obloženome miru bakina salona u Cambridgeu - i sama Caroline djelovala
zainteresirano.
No i ono malo odlučnosti što ju je posjedovala nestalo je čim su se vratili u
Concord i čim je njihov otac zapovjednim tonom rekao: “Ni slučajno.”
I Caroline se s time pomirila, doduše nakon kratkotrajnog durenja, vjerojatno
zaključivši da bi joj studiranje bilo previše naporno, a grad ionako nije posebno
voljela. Usto, Millie se zaručila, i trebalo je planirati vjenčanje; ta je tema Caroline
zanimala daleko više od obrazovanja.
I to je bilo to.
Iz Cambridgea je potom stigao bakin dekret po kojemu spomenutu odluku drži
prihvatljivom. Bailey će međutim svakako pohađati Harvard.
Taj zahtjev nije bio zapakiran ni u što. Bila je to čista zapovijed. Prigovore
financijske naravi pobila je i prije no što su ih potegnuli jasno im stavljajući do znanja
da će troškove njegova školovanja pokriti ona.
Svađa je izbila prije nego što je Baileyja itko upitao za mišljenje.
“Volio bih otići”, rekao je kada je nastala stanka dovoljno duga da to izgovori.
“Ti preuzimaš farmu”, odgovorio je otac.
Najlakše rješenje bilo bi pustiti cijelu stvar na miru i ponovo je potegnuti kasnije,
posebice stoga što Bailey nije napunio ni šesnaest godina i što za konačnu odluku,
kakva god bila, ima sasvim dovoljno vremena.
On to pitanje međutim, ni sam ne znajući zašto, održava na životu i poteže kad
god može. Napominje da se na farmu može vratiti i nakon studija, da četiri godine i
nisu strašno dugo razdoblje.
Te izjave isprva nailaze na prodike, koje se pak brzo promeću u zapovijedi
izrečene povišenim tonom i popraćene lupanjem vratima. Njegova majka svim se
silama trudi da je ne umiješaju u svoje svađe, ali kada je stave pred zid, staje na
R
* 68 *
suprugovu stranu, iako tiho napominje da bi odluku o tome zaista trebao donijeti
Bailey.
Bailey nije siguran želi li uopće otići na Harvard. Grad doduše voli više nego što
ga voli Caroline, a i čini mu se kako ta opcija krije najviše tajni, nudi najviše
mogućnosti.
Na farmi mu se nude samo ovce, jabuke i predvidljivost.
Unaprijed vidi sve što će se zbiti, i kako. Svaki dan. Svako godišnje doba. Kada će
popadati jabuke, kada će trebati oštrigati ovce i kada će doći mraz.
Jedno te isto, godinu za godinom.
Razmišljanja o tom beskrajnom ponavljanju tu i tamo podijeli s majkom, nadajući
se suvislijem razgovoru o tome hoće li mu dopustiti da ode. Ona mu pak najčešće
kaže da njoj ta ciklična narav života na farmi godi, a onda ga upita je li nahranio
stoku.
Pozivi na čaj u Cambridgeu sada stižu naslovljeni isključivo na Baileyja; njegovu
sestru i ne spominju. Caroline obično promrmlja da za takve stvari ionako nema
vremena i Bailey na čaj odlazi sam, sretan što u putovanju može uživati bez
Carolineina neprestanog brbljanja.
“Zapravo me i nije briga hoćeš li pohađati Harvard ili nećeš”, reče njegova baka
jednog poslijepodneva, premda Bailey Harvard nije ni spomenuo. Tu temu općenito
nastoji izbjeći, misleći da njezino stajalište o tome savršeno dobro zna.
Čekajući objašnjenje, dodaje još jednu žličicu šećera u čaj.
“Vjerujem da bi ti to otvorilo više mogućnosti”, nastavlja ona. “A voljela bih ti
priuštiti više mogućnosti, čak i ako tvoji roditelji tom idejom nisu oduševljeni. Znaš li
zašto sam svojoj kćeri dopustila da se uda za tvog oca?”
“Ne”, kaže Bailey. O tome se pred njim nikada nije raspravljalo. Caroline mu je
jednom u povjerenju rekla da je čula kako je to bio popriličan skandal. Njegov otac ni
nakon dvadeset godina ne želi nogom kročiti u bakinu kuću, a ni ona nikada ne
dolazi u Concord.
“Zato što bi ionako bila pobjegla s njim”, kaže ona. “To je željela. Ja bih joj
ponudila drugačiji izbor, no djetetu ne valja nametati izbore. Slušala sam te kako
čitaš mojim mačkama. Kada ti je bilo pet godina, korito za pranje rublja pretvorio si u
gusarski brod i krenuo u napad na hortenzije u mom dvorištu. I ne pokušavaj me
uvjeriti da bi radije ostao na onoj farmi.”
“To mi je obaveza”, kaže Bailey ponavljajući riječ koju je počeo mrziti.
Baka ispusti nekakav zvuk, smijeh ili kašljanje, ili kombinaciju jednoga i drugoga.
“Slijedi svoje snove, Bailey”, kaže ona. “Bio to Harvard ili nešto posve drugo. Što
god tvoj otac govorio i koliko god to glasno govorio. On zaboravlja da je netko
svojedobno sanjao o njemu.” Bailey kimne, a njegova se baka zavali u naslonjač i
nadugačko se krene žaliti na susjede. Više ne spominje ni njegova oca ni njegove
snove. Na odlasku mu ipak napominje:
“Ne zaboravi što sam ti rekla.”
“Neću”, uvjerava je on.
Ne kaže joj da ima samo jedan san i da su izgledi da ga ostvari jednaki onima da
* 69 *
postane vrtni gusar.
S ocem pak hrabro i redovito nastavlja raspravljati.
“Zar moje mišljenje nije važno?” upita ga jedne večeri prije no što razgovor
eskalira u lupanje vratima.
“Ne, nije”, odgovara otac.
“Možda bi trebao odustati, Bailey”, tiho mu kaže majka kada otac izađe iz sobe.
Bailey sve više vremena provodi izvan kuće.
Škola ne traje dugo koliko bi on to želio. Isprva radi više nego obično, u udaljenim
dijelovima voćnjaka, što dalje od mjesta na kojima zatječe oca.
Potom odlazi u duge šetnje, po poljima, šumama i grobljima.
Tumara među grobovima filozofa i pjesnika, pisaca čije knjige poznaje iz bakine
knjižnice. Puno je nadgrobnih spomenika u koje su ugravirana njemu nepoznata
imena, a još je više onih čiji su vlasnici odavno zaboravljeni, čija su imena vrijeme i
vjetar učinili nečitljivima.
U šetnje ne odlazi imajući na umu neko posebno odredište, no najčešće ih
završava na hrastu gdje je tako često sjedio s Caroline i njezinim prijateljima.
Sada kada je viši lako se penje i na najviše grane. Krošnja je dovoljno velika da se
u njoj osjeća osamljeno, ali propušta dovoljno svjetla da u njoj može čitati kada
ponese kakvu knjigu, što uskoro redovito čini.
Čita povijesne knjige, mitologije, bajke i pita se zašto vitezovi, kraljevići ili vukovi
u njima - tako mu se barem čini - od dosadne životne svakodnevice spašavaju
isključivo djevojke. Čini mu se nepravednim što se sličnoj bajkovitoj prilici sam ne
može nadati. A samoga sebe ne može spasiti.
Satima promatra ovce što besciljno lutaju obiteljskim poljima. Često poželi da
netko dođe i odvede ga, no čini se da želje upućene ovcama ne prolaze ništa bolje od
onih upućenih zvijezdama.
Uvjerava samoga sebe kako to i nije loš život, kako je sasvim u redu biti farmer.
Nezadovoljstvo ga ipak ne napušta. Čak mu se ni tlo pod nogama ne čini dovoljno
dobrim za njegove čizme.
I tako nastavlja bježati na svoje drvo.
Drvo želi potpuno prisvojiti, pa na njega premješta čak i staru drvenu kutiju u
kojoj drži svoje najveće dragocjenosti. Iz njezina uobičajenog skrovišta ispod
olabavjele daske pod krevetom premješta je u jednu šupljinu, poveliko uleknuće u
hrastu. To zapravo i nije prava rupa, ali dovoljno je duboka da posluži svrsi.
Kutija je omanja, s potamnjelim mjedenim šarkama i kopčama. Omotava je
komadom grubog platna, koji je štiti od vanjskih utjecaja, i uglavljuje dovoljno čvrsto
da je ne mogu iskopati ni najsnalažljivije vjeverice.
U njoj je okrhnuta glava strelice koju je kada mu je bilo pet godina pronašao u
polju. Kamen s rupom u sredini, koji, navodno, donosi sreću. Crno pero. Svjetlucavi
kamen za koji mu je majka rekla da je nekakva vrsta kvarca. Novčić, njegov prvi
džeparac, koji nije potrošio. Crna kožnata ogrlica koja je pripadala obiteljskom psu
koji je uginuo kada je Baileyju bilo devet godina. I bijela rukavica, poprilično posivjela
od starosti i ležanja u kutiji s kamenjem.
* 70 *
I nekoliko požutjelih presavijenih stranica s rukom ispisanim tekstom.
Kada je cirkus otišao, kako mu ne bi izblijedjele u pamćenju, zapisao je svaku
pojedinost koje se uspio sjetiti. Kokice prelivene čokoladom. Šator pun ljudi što na
uzdignutim okruglim podijima izvode trikove s blještavim bijelim plamenom. Sat
postavljen iza blagajne, čarobni sat koji mijenja oblik, nimalo nalik na obične
pokazivače vremena.
Za razliku od svih tih djelića cirkusa koje je drhtavim rukopisom uspio popisati,
susret s onom crvenokosom djevojčicom nije uspio zabilježiti. Nikada je nikome nije
spomenuo. Cirkus je, u primjerenom noćnom terminu, poslije posjetio još dvaput i
tražio je, ali je nije uspio pronaći.
A onda je cirkus otišao, nestao naglo kao što se i pojavio, poput prolaznog sna.
I nije se vratio.
Rukavica je jedini dokaz da ta crvenokosa djevojčica uistinu postoji, da nije bila
tek plod njegove mašte.
Kutiju pak više ne otvara. Čvrsto zatvorena počiva na drvetu.
Misli da bi je možda trebao baciti, ali na to se nikako ne uspijeva natjerati.
Možda je ostavi na drvetu i pusti da je kora obraste i zapečati u deblu.
Sivo je subotnje jutro. Bailey je na nogama prije ostalih, što i nije neobično. Što brže
može, obavlja svoj dio kućanskih poslova, u torbu pakira jabuku i knjigu i kreće k
svom drvetu. Na pola puta dotamo pomisli da je možda trebao ponijeti i šal; no kako
bude odmicao, dan će sigurno biti sve topliji. Zaokupljen tom utješnom mišlju, Bailey
se penje, zaobilazi niže grane na koje je godinama bio osuđen, zaobilazi grane koje su
svojatali njegova sestra i njezini prijatelji. Ovo je Millieina grana, pomisli kada je
dotakne stopalom. I, čak i nakon toliko vremena, osjeti zadovoljstvo kada se popne
na granu višu i od one na kojoj je sjedila Caroline. Okružen lišćem što šuška na
povjetarcu, Bailey se smješta na omiljeno mu mjesto, oslanjajući se čizmama na deblo
u kojemu, u blizini, počiva njegova gotovo zaboravljena kutija s blagom.
Kada napokon podigne pogled s knjige, prizor crno-bijelih prugastih šatora u
polju toliko ga šokira da gotovo padne s drveta.
* 71 *
Drugi dio
OSVJETLJENJE
OSVJETLJENJEOSVJETLJENJE
OSVJETLJENJE
Toliko toga svijetli u tom cirkusu, od plamena preko lanterni do
zvijezda. Izraz “svjetlosna iluzija”, u kontekstu prizora viđenih u Le
Cirque des Rêves, čuo sam toliko puta da ponekad posumnjam da je i
sam cirkus jedna složena svjetlosna iluzija.
Friedrick Thiessen, 1894.
* 72 *
Noć otvorenja I: Početak
LONDON, 13. I 14. LISTOPADA 1886.
an otvorenja ili, bolje rečeno, noć otvorenja, prolazi spektakularno. Sve je
isplanirano do posljednjeg detalja, a uoči zalaska sunca pred ulazom se
okuplja silna gomila ljudi. Kada ih napokon puste unutra, u cirkus ulaze s
pogledima punim nevjerice. I kako obiđu koji šator, ta se nevjerica samo povećava.
Svi elementi cirkusa stapaju se u savršenu cjelinu. Točke što su se uvježbavale u
različitim državama i na različitim kontinentima, sada se izvode u susjednim
šatorima. Svaki njihov dio besprijekorno se uklapa u cjelinu. Svaki kostim, svaki
pokret, svaki natpis na svakom šatoru savršeniji je od prethodnoga.
I sam je zrak idealan - čist, oštar i hladan, prožet mirisima i zvukovima koji redom
zavode i očaravaju posjetitelje.
U ponoć se ceremonijalno pali krijes, koji je prvi dio večeri mirno i neupadljivo
stajao na dvorištu, doimajući se kao obična skulptura od pletenog željeza. Dvanaest
izvođača, majstora vatre, tiho ulazi u dvorište. Male podije koje nose sa sobom
postavljaju u krug, cijelom duljinom vanjskog ruba dvorišta, raspoređuju ih poput
brojki na brojčaniku sata. Točno minutu prije punoga sata svaki se penje na svoj podij
te s leđa skida svjetlucavi crni luk i strijele. Trideset sekundi prije ponoći pale vrške
strijela i pretvaraju ih u razigrane žute plamičke. Ljudi u publici koji ih do tada nisu
opazili sada ih gledaju u čudu. Deset sekundi prije punoga sata podižu lukove i
zapaljenim strijelama ciljaju onaj kotao od pletenog željeza. Kada sat na ulazu u
cirkus odbije prvu minutu, prvi strijelac ispaljuje strijelu. Strijela nadlijeće gomilu i
pogađa metu proizvodeći pljusak iskrica.
Krijes se pali u erupciji žutog plamena.
Kada sat odbije drugi put, drugi strijelac odapinje strijelu u žuti plamen, i on
poprima boju čistog plavog neba.
Kada se sat oglasi treći put, polijeće treća strijela, i plamen poprima bogatu
svijetloružičastu boju.
Nakon četvrte strijele plamen poprima boju zrele bundeve.
Nakon pete postaje žarkocrven.
Nakon šeste postaje tamniji, blistavo grimizan.
Nakon sedme vatra se kupa u boji sličnoj užarenom vinu.
Nakon osme plamen je svjetlucavo ljubičast.
S devetom strijelom ljubičasta boja mijenja se u boju indiga.
Na deseti udarac sata, s desetom strijelom, krijes poprima tamnoplavu, gotovo
crnu boju.
D
* 73 *
Na predzadnji udarac sata razigrani plamen prelazi iz plave u crnu i u tom
trenutku postaje ga teško razlikovati od kotla u kojemu gori.
I na zadnji udarac sata tamni se plamen pretvara u zasljepljujuće bijeli, u slap iskri
što se poput snježnih pahulja rasipaju oko kotla. Veliki pramenovi gustog bijelog
dima kovitlaju se uvis, u noćno nebo.
Svjetina reagira oduševljenjem. Promatrači koji su razmišljali o odlasku odlučuju
još malo ostati i oduševljeno komentiraju paljenje vatre. Oni koji su ga propustili
jedva vjeruju pričama koje im pričaju, minutama ili satima poslije.
Ljudi tumaraju od šatora do šatora, glavinjaju stazama Što se prepleću i kojima
kao da nema kraja. Neki ulaze u svaki šator na koji naiđu, drugi su izbirljiviji i
odlučuju u koji će šator ući tek nakon što pomno prouče natpis na njemu. Neki su
toliko očarani pojedinim šatorima da se iz njih ne uspijevaju maknuti, pa ostaju do
kraja posjeta. Kada se susretnu na šetnicama, posjetitelji jedni druge savjetuju kamo
da idu, opisuju fantastične šatore koje su već posjetili. I premda sve te savjete
zadovoljno prihvaćaju, mnogi do preporučenih šatora i ne stignu jer im pozornost
usput privuku neki posve drugi.
Bliži se zora, no preostali se posjetitelji ne daju istjerati iz cirkusa. Na to pristaju
tek kada ih uvjere da se u njega mogu vratiti čim sunce ponovo zađe.
Sve u svemu, noć otvorenja neosporan je uspjeh.
Događa se tek jedna manja nezgoda ili, bolje rečeno, neočekivana zgoda. Nitko od
posjetitelja ništa ne primjećuje, a i većina zabavljača za nju doznaje tek naknadno.
Pred sam zalazak sunca, dok se obavljaju posljednje pripreme (prilagođavaju
kostimi, topi karamel), supruga krotitelja divljih mačaka neočekivano dobiva
trudove. Kada nije u tom delikatnom stanju, radi sa suprugom kao pomoćnica. Iako
su točku tek neznatno prilagodili okolnostima, mačke djeluju uznemireno.
Očekuje blizance, premda tek za nekoliko tjedana. Ljudi se poslije šale da možda
nisu željeli propustiti premijeru.
Liječnika dovode u cirkus prije službenog otvaranja i diskretno ga odvode iza
pozornice, gdje ju i porađa (što je bilo lakše nego da je prevoze u bolnicu).
Šest minuta prije ponoći rađa se Winston Aidan Murray.
Sedam minuta nakon ponoći rađa se njegova sestra Penelope Aislin Murray.
Kada mu prenesu tu vijest, Chandresh Christophe Lefèvre pomalo je razočaran
što blizanci nisu identični. Već je bio smislio kojekakve cirkuske točke s identičnim
blizancima koje bi djeca mogla izvoditi kada za to dovoljno odrastu. Neidentični
blizanci nisu senzacija kakvoj se nadao, no ipak zadužuje Marca da u njegovo ime
dostavi dva ogromna buketa crvenih ruža.
Oboje su sićušni, i oboje se rađaju s iznenađujuće puno svijetlocrvene kose.
Gotovo da i ne plaču, a identične im krupne plave oči ostaju budne i živahne.
Umotani su u ostatke svile i satena, ona u bijele, a on u crne.
Cirkuski izvođači dolaze ih jedan za drugim vidjeti u stankama između točaka, na
smjenu ih uzimaju u naručje i svi odreda govore kako su izvanredno odabrali
trenutak rođenja. Savršeno će se uklopiti, kažu svi, osim bojom kose. Netko predlaže
da im, kada za to budu dovoljno stari, kosu izbijele. Netko drugi kaže kako bi
* 74 *
izbjeljivati takvu kosu bilo perverzno A kosa je jarkocrvena, puno svjetlija od majčine
crvenkastosmeđe.
“To je boja koja obećava”, komentira Tsukiko, ali odbija objasniti što je time htjela
reći. Blizance ljubi u čelo i poslije im izrađuje pregršt origami-ždralova te ih vješa
iznad krevetića.
Pred zoru, dok se cirkus prazni, s njima šeću među šatorima i po dvorištu, tobože
kako bi ih uspavali. Ali oni ostaju budni, neobično budni za nekoga starog tek
nekoliko sati, i gledaju oko sebe, promatraju svjetla, kostime i pruge na šatorima.
Oči napokon sklapaju tek kada se sunce već uzdigne, ležeći jedno uz drugo u
crnoj kolijevci od kovanog željeza obloženoj prugastim dekama, koje su ih dočekale
iako su na svijet došli prerano. Dostavljene su kao dar nekoliko tjedana prije, bez
ikakve posjetnice ili poruke. Murrayjevi pretpostavljaju da je i to bio Chandreshov dar
premda ih ovaj kada mu na njima zahvale uvjerava da nema pojma o čemu govore.
Dvojbenu podrijetlu unatoč blizancima se sviđaju.
Nitko se poslije ne sjeća tko im je točno nadjenuo nadimke Poppet i Widget. Za
to, kao ni za kolijevku, nitko ne prisvaja zasluge.
Ali nadimci im ostaju, kao što to s nadimcima biva.
* 75 *
Noć otvorenja II: Iskre
LONDON, 13. I 14. LISTOPADA 1886.
rve sate u noći otvorenja Marco provodi kradomice pogledavajući svoju uru
dok nestrpljivo čeka da se kazaljke poklope i pokažu ponoć.
Neočekivani dolazak na svijet blizanaca Murray poremetio mu je raspored,
no prođe li paljenje krijesa po planu, na tome bi trebalo i završiti.
Boljeg rješenja nije se uspio dosjetiti; znao je da će za nekoliko tjedana cirkus biti
desecima kilometara daleko, a on će ostati u Londonu, sam.
Iako bi se Isobel mogla pokazati korisnom, treba mu jača poveznica s cirkusom.
Otkako je otkrio da je poprište natjecanja upravo cirkus, polako je preuzimao sve
više s njim povezanih dužnosti. Obavljao je sve, pa i više od onoga što je Chandresh
od njega tražio, sve dok mu ovaj nije dao slobodne ruke u apsolutno svemu - od
davanja odobrenja za nacrte ulaza do naručivanja platna za šatore.
A to ga brine, ta količina obaveza. Nikada se nije primio ničega tako krupnog, no
ne vidi nijedan dobar razlog da u natjecanje ne krene iz sve snage.
Preko krijesa će ostati u vezi s cirkusom, premda nije posve siguran koliko će
dobro ta veza funkcionirati. A kako je u cijelu stvar upleteno mnoštvo ljudi, čini mu
se razboritim da poprište natjecanja koliko-toliko zaštiti i osigura.
Pripreme su trajale mjesecima.
Chandresh mu je drage volje prepustio organizaciju rasvjete. Marcov doprinos
planiranju cirkusa već je smatrao neprocjenjivim i nije ga trebalo puno nagovarati.
Samo bi odmahnuo rukom, i sve pojedinosti bile bi prepuštene Marcu.
I najvažnije od svega, Chandresh je pristao da sve to ostane tajna. Za paljenje
krijesa vrijedilo je isto što i za ponoćne večere: sastojci i jelovnik bili su zabranjena
tema.
Na pitanja u što su umočili vrhove strijela da bi postigle tako spektakularan efekt i
kako su postigli da se boja plamena mijenja iz jedne u drugu živu boju nije se
odgovaralo.
Onima koji su se tijekom priprema i proba za to raspitivali rečeno je da bi
otkrivanjem metode cijela stvar izgubila na čari.
Najvažniji dio, naravno, Marco ipak nije mogao uvježbati.
Tik prije ponoći, u natrpanom dvorištu, nije mu nikakav problem umaknuti
Chandreshu.
Probija se prema onom komadu isprepletenog željeza i prilazi što je moguće bliže
praznome kotlu. Iz kaputa vadi veliku bilježnicu u kožnatom uvezu, savršenu kopiju
bilježnice zaključane u njegovu uredu. Nitko iz svjetine koja uokolo mili ne opazi
P
* 76 *
kada baci bilježnicu na dno kotla. Udarac koji se pritom začuje utapa se u sveopćoj
buci.
Naslovnica se otvara i zvijezdama posutom noćnom nebu otkriva složeno, tintom
iscrtano drvo.
Uz rub svijenog metala ostaje i kada strijelci krenu na svoja mjesta.
Iako se posjetitelji oko njega naguravaju, ostaje usredotočen. Vatra se pojačava,
prelazi iz jedne u drugu boju.
A kada zadnja strijela pogodi cilj, sklapa oči. Pod očnim mu kapcima bijeli plamen
doseže usijanje.
Celia je očekivala da će se za prvih nastupa osjećati kao loša imitacija svog oca. S
olakšanjem otkriva da je to iskustvo posve drugačije od onoga koje je doživjela toliko
puta, i u toliko kazališta.
Prostor je malen i intiman. Gledateljstvo je skromno, dovoljno da ljudi ostanu
ljudi, da se ne stope u anonimnu gomilu.
Otkriva da svaku predstavu uspijeva učiniti jedinstvenom jer se u izboru sljedeće
točke vodi reakcijama publike.
Iako u njima uživa više nego što je očekivala, sretna je što između predstava ima i
podosta vremena za sebe. Bliži se ponoć i onda odlučuje provjeriti može li pronaći
mjesto s kojega će diskretno promatrati paljenje krijesa.
Probija se prostorom iza pozornice (koji tako nazivaju iako nikakve pozornice
nema), ali brzo upada u donekle organizirani kaos koji u njemu vlada, kaos izazvan
skorim rođenjem blizanaca Murray.
Tamo se u nestrpljivom iščekivanju okupilo nekoliko izvođača i pomoćnih
radnika. Liječniku kojega su doveli cijela se situacija doima čudnom. Kontorcionistica
dolazi i odlazi. Aidan Murray korača gore-dolje poput jedne od svojih mačaka.
Celia nastoji pomoći koliko može, što znači da uglavnom dijeli čaj te pronalazi
nove i kreativne načine da uvjeri ljude da će sve proći kako treba.
To je toliko podsjeća na tješenje njezinih nekadašnjih spiritističkih klijenata da se
iznenadi kada joj ljudi zahvale oslovljavajući je po imenu.
Tihi plač koji se oglašava nekoliko minuta prije ponoći pravo je olakšanje;
dočekuju ga uzdasi i radosni uzvici.
Odmah potom događa se još nešto.
Celia to osjeti i prije nego začuje pljesak koji odjekne iz glavnog dvorišta, tu
promjenu što se iznenada proširi cirkusom poput vala.
Taj joj osjet projuri tijelom, izazove nekontrolirano drhtanje cijelom duljinom
kralježnice i gotovo je obori s nogu.
“Je li ti dobro?” kaže netko iza njezinih leđa. Celia se okrene i ugleda Tsukiko.
Kako bi je smirila, Tsukiko joj toplim dlanom dodirne ruku. Nasmiješene joj oči
blistaju onim sveznajućim sjajem koji Celiji djeluje nekako poznato.
“Dobro sam, hvala ti”, kaže Celia boreći se da povrati dah.
“Osjetljiva si”, kaže Tsukiko. “Ovakvi događaji djeluju na osjetljive ljude, nije to
* 77 *
ništa neobično.”
Iz susjedne odaje ponovo odjekne plač, novi plač, i tiho zapjeva zajedno s prvim.
“Savršeno su odabrali trenutak”, kaže Tsukiko skrećući pozornost na novorođene
blizance.
Celia samo kima.
“Šteta što si propustila paljenje krijesa”, nastavlja Tsukiko. “I to je bilo
fantastično.”
I dok se plač Murrayjevih beba stišava, Celia se pokušava otresti osjećaja koji joj i
dalje pecka kožu.
Ne zna tko joj je protivnik, ali upravo je povukao prvi potez. Kakav god to potez
bio, uzdrmao ju je.
Osjeća kako sve oko nje, cijeli cirkus, zrači, kao da je netko preko njega bacio
mrežu, kao da je sve što se zateklo unutar željeznih vratnica uhvaćeno u klopku i
leprša poput leptira.
I pita se čime bi mu trebala vratiti milo za drago.
* 78 *
Noć otvorenja III: Dim i magla
LONDON, 13. I 14. LISTOPADA 1886.
noći otvorenja Chandresh Christophe Lefèvre ne ulazi ni u jedan šator.
Tumara stazama, šetnicama i promenadama i u širokim lukovima obilazi
dvorište. Marco hoda za njim i bilježi svaku njegovu primjedbu.
Chandresh promatra svjetinu, prosuđuje na temelju čega ljudi odlučuju u koje će
šatore ući. Pronalazi natpis koji valja namjestiti ili podignuti kako bi ga se lakše
pročitalo, jedna nedovoljno uočljiva i jedna prenapadna vrata koja privlače premalo,
odnosno previše pozornosti.
Radi se o doista sićušnim pojedinostima, o dodatnom podmazivanju nečega čija
se škripa i ne čuje. Stvar ide da ne može bolje. Ljudi su oduševljeni. Rep za ulaznice
proteže se i vijuga i izvan ograde. Cijeli cirkus blista od uzbuđenja.
Nekoliko minuta prije ponoći Chandresh pronalazi mjesto na rubu dvorišta s
kojega će promatrati paljenje krijesa. Odabire mjesto s kojega vidi krijes, ali i dobar
dio svjetine.
“Sve je spremno za paljenje?” upita.
Nitko mu ne odgovara.
Ogleda se lijevo-desno, no oko sebe vidi tek struju ošamućenih posjetitelja.
“Marco?” zazove, no Marcu ni traga.
Jedna od sestara Burgess opazi ga pa mu prilazi pažljivo se probijajući krcatim
dvorištem.
“Zdravo, Chandreshu”, kaže kada se napokon probije do njega. “Nešto nije u
redu?”
“Čini se da sam zagubio Marca”, kaže. “Čudno. Ali ništa zabrinjavajuće, draga
Lainie.”
“Tara”, ispravlja ga ona.
“Slične ste”, kaže Chandresh otpuhujući dim iz cigare. “To zbunjuje čovjeka.
Ovakve bismo faux pas izbjegli da se držite zajedno.”
“Chandreshu, doista... Pa nismo blizanke.”
“Dobro, koja je od vas starija?”
“To je tajna”, kaže Tara sa smiješkom. “Možemo li večer već proglasiti uspjehom?”
“Zasad sve ide kako treba, ali noć je još relativno mlada, draga moja. Kako je
gospođa Murray?”
“Mislim da je dobro, barem prema onome što sam čula prije sat i pol. Mislim da
će blizanci imati nezaboravne rođendane.”
“Mogli bi se pokazati korisnima bude li ih, kao i tebe i tvoju sestru, nemoguće
U
* 79 *
razlikovati. Mogli bismo ih odjenuti u iste kostime.”
Tara se nasmije. “Mogao bi pričekati da barem prohodaju.”
Dvanaestorica strijelaca zauzimaju svoja mjesta oko kotla u kojemu će gorjeti
krijes i Tara i Chandresh prekidaju razgovor. I dok Tara promatra strijelce,
Chandresh promatra svjetinu. Prizor joj privlači pozornost i ona se, kao da slijedi
koreografiju koju slijede i strijelci, iz svjetine pretvara u publiku. Sve se odvija točno
po planu.
Jedan po jedan strijelci odapinju zapaljene strijele i raspaljuju požar duginih boja.
Kada sat odbije ponoć, kada cirkusom odjekne dvanaest glasnih udaraca, cijeli se
cirkus okupa bojama.
Na dvanaesti turobni zvon krijes se pretvara u buktinju, bijelu i usijanu. Sve što se
zateklo u dvorištu cirkusa načas zadrhti; iako nema nikakva povjetarca, šalovi
lepršaju, šatorska platna trepere.
Iz publike se prolomi pljesak. I Tara plješće, no Chandresh pokraj nje zatetura i
ispusti cigaru na tlo.
“Chandreshu, je li ti dobro?” upita Tara.
“Baš mi se zamantalo”, kaže on. Tara ga hvata pod ruku i podupire, odvlači do
najbližeg šatora, miče ga s puta svjetini koja se ponovo počela kretati, raspršivati u
svim smjerovima.
“Jesi li i ti to osjetila?” upita je on. Noge mu se tresu i kada se sudare s nekim
prolaznikom, Tara jedva uspijeva spriječiti njegov pad.
“Osjetila što?” pita ga, no Chandresh joj, očito i dalje jedva stojeći na nogama, ne
odgovara.
“Zašto se nitko nije sjetio u dvorište postaviti klupe?” promrsi Tara.
“Nešto nije u redu, gospođice Burgess?” upita netko iza njezinih leđa. Okrene se i
iza sebe ugleda Marca s bilježnicom u rukama, poprilično usplahirenog i neodlučnog.
“Oh, Marco, tu si”, kaže Tara. “Nešto nije u redu s Chandreshom.”
Ljudi počinju zuriti u njih. Marco Chandresha hvata ispod ruke i - leđima okrenut
dvorištu, kako bi mu osigurao koliko-toliko privatnosti - odvlači ga u jedan mirniji
kut.
“Je li već dugo ovakav?” upita Taru dok ga pokušava održati na nogama.
“Ne, dogodilo se posve neočekivano”, odgovara ona. “Strah me da će se
onesvijestiti.”
“Siguran sam da nije ništa ozbiljno”, kaže joj Marco. “Vrućina možda. Ja ću se za
to pobrinuti, gospođice Burgess. Nemojte se time opterećivati.”
Tara se mršti; ne želi otići.
“Nije mu ništa”, suosjećajno ponavlja Marco.
Chandresh zuri u tlo kao da je nešto izgubio i čini se da cijeli razgovor uopće ne
čuje.
“Ako inzistirate”, popušta Tara.
“U savršeno je dobrim rukama, gospođice Burgess”, kaže Marco, a tada se, prije no
što ona uspije još nešto reći, okreće i s Chandreshom nestaje u gomili.
“Tu si”, kaže Lainie stvorivši se pokraj sestre. “Posvuda sam te tražila. Jesi li vidjela
* 80 *
paljenje krijesa? Nije li bilo spektakularno?”
“Više nego spektakularno”, kaže Tara, no pogledom nastavi pretraživati gomilu.
“Što je, zaboga?” upita Lainie. “Zar se nešto dogodilo?”
“Što znaš o Chandreshovom pomoćniku?” odgovara joj Tara protupitanjem.
“O Marcu? Ništa posebno”, kaže Lainie. “Radi za Chandresha već nekoliko godina,
stručnjak je za računovodstvo. Mislim da je prije toga nešto studirao, ali ne znam što.
Ni gdje, kad smo već kod toga. Nije osobito razgovorljiv. Zašto pitaš? Želiš zavesti još
jednog zgodnog mračnjaka?”
Iako zbunjena, Tara se nasmije.
“Ne, ni slučajno. Pitam iz čiste radoznalosti.” Uzima sestru pod ruku. “Pođimo i
potražimo druge tajne vrijedne istraživanja.” Ruku pod ruku njih se dvije probijaju
kroz gomilu, kruže oko blistava krijesa, u koji mnogi posjetitelji i dalje zure, očarani
zaigranim bijelim plamenom.
* 81 *
OBJEŠENI
OBJEŠENI OBJEŠENI
OBJEŠENI ČOVJEK
ČOVJEKČOVJEK
ČOVJEK
4
U ovom šatoru, visoko iznad tebe, ljudi vise u zraku. Osvijetljeni
desecima okruglih blistavih lampa, ovješeni o vrh šatora, akrobati,
umjetnici na trapezu i hodači po žici lebde poput planeta ili zvijezda.
Sigurnosnih mreža nema.
Njihovu predstavu promatraš s osjetljivog mjesta; stojiš točno
ispod njih, a prepreka među vama nema.
Ima tu djevojaka u kostimima od perja koje se vrte, na različitim
visinama, ovješene o vrpce kojima rukuju same. Marioneta koje
kontroliraju vlastite žice.
Običnih stolaca čiji nogari i nasloni služe kao trapezi.
Kugle slične krletkama za ptice podižu se i spuštaju dok jedan li
više hodača po žici u njih ulaze i iz njih izlaze, stoje na njihovu vrhu ili
vise s prečki na njihovu dnu.
Na sredini šatora jedan muškarac u fraku, s rukama prekriženim
na leđima, visi naglavce na srebrnoj žici učvršćenoj za lijevu nogu.
Počinje se kretati, jako polako. Ruke koje je držao na leđima,
najprije jednu, a potom i drugu, pruža iznad glave i ostavlja ih
slobodno visjeti.
Počinje se vrtjeti. Brže i brže, sve dok ne postane tek nejasna mrlja
na kraju žice.
Naglo se zaustavlja, i pada.
Publika ispod njega izmiče se, ostavlja prazninu na golom tvrdom
tlu.
Ne možeš to gledati. A ne možeš odvratiti pogled.
A onda, negdje u visini očiju publike, muškarac zapinje i ostaje
visjeti na srebrnom konopu koji se sada čini beskonačno dug. Cilindar
koji nosi na glavi nije se ni pomaknuo; ruke mirno drži uza se.
I dok publika dolazi k sebi, muškarac podiže ruku u rukavici i
skida šešir.
Potom se savije u struku i, okrenut naglavce, izvodi dramatični
naklon.
4
Karta u tarotu, simbol za žrtvu. Prikazuje čovjeka obješenog za jednu nogu, s glavom prema dolje, s rukama svezanim
na leđima i nogama položenima u oblik križa te s utezima pričvršćenima za pazuha. (op. prev.)
* 82 *
Oneiromancija
5
CONCORD, MASSACHUSETTS, LISTOPAD 1902.
ijeloga dana Bailey pokušava natjerati sunce da zađe, no ono mu prkosi i nebo
prelazi uobičajeno brzo, hodom o kojemu Bailey do tada nikada nije
razmišljao, ali mu danas djeluje tegobno sporim. Gotovo poželi da je radni
dan, da mora u školu, da si barem nečim prekrati sate. Razmišlja da malo odrijema,
no pitanje je bi li, ovako pretjerano uzbuđen nenadanom pojavom cirkusa, uopće
uspio zaspati.
Večera prolazi onako kako prolazi već mjesecima, u dugim šutnjama koje
prekidaju majčini pokušaji da zapodjene uljudan razgovor i Carolineini povremeni
uzdasi.
Majka spominje cirkus, točnije, rijeku ljudi koju će privući.
Caroline prekida tišinu, a Bailey očekuje da ponovo zavlada za stolom.
“Bailey, nismo li te kada je cirkus zadnji put bio tu, izazvali da se u njega ušuljaš?”
Govori radoznalim i neusiljenim tonom, kao da se pravo ne sjeća je li se to dogodilo
ili nije.
“Što, danju?” upita njegova majka. Caroline neodređeno kima.
“Da”, tiho kaže Bailey prizivajući natrag onu neugodnu šutnju.
“Bailey”, kaže njegova majka uspijevajući njegovo ime pretvoriti u optužbu s
primjesom razočaranja. Bailey ne zna zašto, jer oni su izazvali njega, a ne obrnuto.
No prije negoli i zine kako bi se pobunio, Caroline joj odgovara:
“Ma nije to napravio”, kaže, kao da se cijelog incidenta sada dobro sjeća.
Bailey samo sliježe ramenima.
“Pa, nadam se da nije”, kaže njegova majka.
Šutnja se nastavlja, a Bailey zuri kroz prozor i pita se kada točno pada mrak. Misli
da bi možda bilo najbolje da do ulaza u cirkus stigne u doba koje se barem približno
može nazvati sumrakom, a onda, bude li potrebno, pričeka. Stopala pod stolom svrbe
ga; pita se koliko će brzo tamo uspjeti pobjeći.
Pospremanju stola nikad kraja, pranje posuđa s majkom traje cijelu vječnost.
Caroline nestaje u svojoj sobi, a otac vadi novine.
“Kamo ideš?” upita ga majka kada omota šal oko vrata.
“Idem u cirkus”, kaže Bailey.
“Nemoj se prekasno vratiti”, kaže ona. “Imaš posla.”
“Neću”, kaže Bailey, sretan što mu majka zaboravlja reći kada se točno treba
5
Oneiromancija ili tumačenje snova. (op. prev.)
C
* 83 *
vratiti i riječ “prekasno” prepušta slobodnom tumačenju.
“Povedi sestru”, dodaje ona.
Budući da nema načina da izađe iz kuće, a da njegova majka pritom ne vidi hoće
li doista zastati ispred Carolineine sobe, Bailey pokuca na njezina poluotvorena vrata.
“Odlazi”, kaže mu sestra.
“Idem u cirkus. Možeš sa mnom ako hoćeš”, kaže Bailey nezainteresirano. Već zna
kakav će biti njezin odgovor.
“Neću”, kaže ona, predvidljiva poput šutnji za večerom. “Baš si djetinjast”, dodaje i
prostrijeli ga prijezirnim pogledom.
Bailey odlazi bez riječi, puštajući ulazna vrata da se na vjetru zalupe.
Sunce tek počinje zalaziti, a vani je već više ljudi no što ih obično viđa u to doba
dana. I svi hodaju u istom smjeru.
Njegovo uzbuđenje putem počinje kopnjeti. Možda i jest djetinjast. Možda stvar
više neće biti ista.
Na onome polju, kada do njega stigne, već se okupila gomila ljudi i on s
olakšanjem u njoj opaža mnoštvo posjetitelja svoje dobi ili puno starijih, i tek pokoje
dijete.
Ne bi li mu zapele za oko, dvije djevojčice njegovih godina zahihoću se kada
pokraj njih prođe. Ne zna bi li mu to trebalo laskati.
U gomili pronalazi mjesto na kojemu će stajati. Čeka, promatra zatvorene
željezne vratnice i razmišlja hoće li cirkus biti drugačiji no što ga pamti.
I pita se, pomalo nesvjesno, je li ona crvenokosa djevojčica u bijeloj haljini negdje
unutra.
Pod dugim narančastim sunčevim zrakama sve, uključujući i cirkus, djeluje kao
da gori. A onda sunčeva svjetlost potpuno nestaje. Taj trenutak, taj prijelaz iz
plamena u sumrak, nastupa brže no što je Bailey očekivao, a nakon toga se po
cirkusu, po šatorima, posvuda počinju paliti svjetla. Svjetina reagira predvidljivo,
glasnim “aahh” i “oohh”, a kada veliki natpis iznad ulaza zapršti i zaiskri, nekolicini
ljudi u prvome redu otme se iznenađeni glasni uzdah. Bailey se i protiv svoje volje
nasmiješi kada se natpis do kraja upali i zasvijetli poput svjetionika: Le Cirque des
Rêves. Za razliku od dana provedenog u čekanju koji je protjecao mučno sporo, rep
na ulazu u cirkus pomiče se nevjerojatno brzo, i Bailey učas stiže do blagajne te
kupuje ulaznicu.
Dok glavinja njezinim mračnim zavojima tjeskobno iščekujući svjetlost na njezinu
kraju, vijugava staza istočkana zvijezdama djeluje mu beskonačno.
Prvo što pomisli kada u njega napokon stigne jest da osvijetljeno glavno dvorište i
dalje miriše jednako, na dim, na karamel i na još nešto, njemu neprepoznatljivo.
Ne zna otkuda bi krenuo. Toliko je mnogo šatora, toliko je mnogo izbora. Misli da
bi za početak, prije nego odluči u koji će šator ući, možda trebao prošetati uokolo.
Misli također da su mu izgledi da slučajno naiđe na onu crvenokosu djevojčicu
puno veći ako cirkusom tumara nasumce. Doduše ni samome sebi ne želi priznati da
je traži. To bi bilo glupo. Napokon, sreli su se tek jednom, u iznimno čudnim
okolnostima, i to prije nekoliko godina. Ne zna ni zašto bi ga se uopće sjećala, ili ga
* 84 *
prepoznala, a, usput rečeno, nije baš siguran ni da bi on nju prepoznao.
Odlučuje prošetati cirkusom, proći kroz dvorište s krijesom, otići na drugi kraj
cirkusa pa se polako vratiti u dvorište. Boljeg plana nema, a možda će i gužva na
drugoj strani cirkusa biti manja.
Ali prvo, misli, mora kupiti toplu jabukovaču. U dvorištu začas pronalazi štand na
kojemu se prodaje. Naručuje i plaća šalicu vrelog napitka, posudu s crno-bijelim
spiralnim uzorkom nalik na onaj na mramornim špekulama. Prije no što otpije prvi
gutljaj, na trenutak pomisli da mu neće biti ukusna kao nekad. Njezina se okusa u
glavi sjetio bezbroj puta i premda je u tom kraju jabuka bilo u izobilju, nijedna
jabukovača, začinjena ili nezačinjena, nije bila tako ukusna. Oklijeva, a onda otpija
sićušni gutljaj. Još je ukusnija nego što pamti.
Odabire stazu kojom će poći i na njoj, oko podija podignutog između ulaza
okolnih šatora, nailazi na omanju skupinu ljudi. Na podiju stoji jedna žena odjevena
u tijesno pripijeni kostim sa spiralnim crno-srebrnim uzorkom. Savija se i izvija na
istodobno elegantan i užasavajući način. Premda ju je gotovo bolno gledati, Bailey
zastaje i pridružuje se gledateljima.
Žena od gume podigne mali srebrni metalni obruč s poda i zavitla ga u nekoliko
jednostavnih ali impresivnih pokreta. Dodaje ga jednome muškarcu u prvome redu
kako bi provjerio je li čvrst. Kada joj ga vrati, kroz obruč provlači cijelo tijelo, istežući
udove okretnim, gotovo plesnim pokretima.
Kada odloži obruč, žena na sredinu podija spušta malu kutiju.
Kutija ne djeluje ni šira ni viša od tridesetak centimetara, no zapravo je i nešto
veća. I premda bi točka u kojoj se odrasla (iako natprosječno sitna) žena sabija u tako
uzak zatvoreni prostor bila i sama po sebi zadivljujuća, još impresivnijom čini je
činjenica da je kutija izrađena od stakla, posve prozirna.
Rubovi su joj metalni, oksidirani do crnila, no bočne ploče i poklopac načinjeni su
od prozirnog stakla, tako da je sve vrijeme vide kako se svija, izvija i presavija u tom
sićušnom prostoru. Čini to polako, i od svakog, pa i najsitnijeg pokreta pravi posebnu
predstavu, sve dok joj se cijelo tijelo, uključujući i glavu, ne nađe u kutiji. Izvan
kutije, na njezinu vrhu, ostaje viriti tek jedna ruka. Ono što vidi sa svog mjesta
Baileyju djeluje nemoguće: dio noge ovdje, oblina ramena tamo, dio druge ruke ispod
stopala.
Slobodna ruka veselo domahne, a onda spusti poklopac i on se automatski
zaključa. Kutija je neosporno zatvorena, a jasno se vidi da je žena od gume u njoj.
Kutija u koju je žena zatvorena tada se polako puni bijelim dimom. Dim se uvlači
u sitne pukotine i mjesta koja njezin trup i udovi nisu popunili, klizi joj kroz prste
kojima pritišće staklo.
Dim se zgušnjava i potpuno prekriva kontorcionisticu. U kutiji vide tek bijeli dim
koji se nastavlja mreškati i izvijati uz staklo.
Iznenada, uza zvuk nalik na onaj dok čep izlijeće iz boce, kutija puca. Staklene se
stranice rastvaraju, a poklopac pada. Pramenovi dima podižu se u noćni zrak. Kutija -
bolje rečeno gomilica stakla koja je do maloprije bila kutija - leži na podiju, prazna.
Žena od gume nestala je.
* 85 *
Gomila čeka, no ništa se ne zbiva. Posljednji pramičci dima razilaze se, gomila se
počinje osipati.
Bailey se na odlasku pomnije zagleda u podij misleći da se žena od gume nekako
sakrila u njega. Podij je međutim načinjen od punoga drva i s donje strane otvoren.
Žena je posve iščeznula unatoč jasnim dokazima da nije imala kamo otići.
Bailey krene dalje, niz zavojitu stazu. Ispija svoju jabukovaču, pronalazi koš za
smeće i u njega baca šalicu. Čim je ubaci u mračnu posudu, šalica nestaje kao da je
nije ni bilo.
Kreće dalje, čita natpise, pokušava odlučiti u koji će šator ući. Neki su natpisi
veliki, urešeni vitičastim cvjetićima, a sadržavaju detaljan opis onoga što se u
šatorima nudi.
No njemu za oko zapinje jedan manji, ovješen ispred jednog manjeg šatora,
ispisan zavojitim bijelim slovima na crnoj podlozi.
Fantastično umijeće iluzije
Ulaz je otvoren i posjetitelji u repu ulaze u mađioničarev šator. Bailey im se
pridružuje.
Unutrašnjost je osvijetljena crnim željeznim zidnim svijećnjacima poredanim
cijelom duljinom okruglog zida, a u njoj je tek dvadesetak običnih drvenih stolaca.
Poslagani su ukrug, u dva neravnomjerna reda kako bi gledatelji gdje god sjedili imali
podjednak pogled. Bailey odabire mjesto u prvom redu, prekoputa ulaza.
Ostala sjedala popunjavaju se brzo, osim dva: onoga Baileyju slijeva te jednoga na
drugoj strani kruga.
Bailey istodobno opaža dvije stvari.
Prvo, više ne vidi mjesto gdje je stajao ulaz. Prolaz kroz koji je publika ušla u šator
sada izgleda kao jednolični zid koji se savršeno stapa s ostatkom šatora.
Drugo, njemu slijeva sada sjedi tamnokosa žena u crnom kaputu. Siguran je da je
prije no što su vrata iščeznula, tamo nije bilo.
Oba događaja zaboravi kada onaj prazni stolac s druge strane šatora iznenada
plane.
Panika izbija odmah. Ljudi na sjedalima najbližim zapaljenom stolcu napuštaju
svoja mjesta, jure prema vratima i otkrivaju da ih tamo više nema, da je na njihovu
mjestu tek neprobojni zid.
Plamen se jednolično pojačava, podiže, ali se ne širi; liže drvo, ali ga očito ne
spaljuje.
Bailey ponovo pogleda ženu koja mu sjedi slijeva. Ona mu namigne, ustane i
krene u središte kruga. Usred te panike mirno otkopčava kaput, skida ga i
elegantnom kretnjom baca prema zapaljenom stolcu.
Teški vuneni kaput pretvara se u dugi komad crne svile koji se poput vode prelije
preko stolca. Plamen iščezava. Za njim ostaju tek nekoliko pramenova dima i oštar
miris spaljena drva koji se polako mijenja u umirujući miris vatre u kaminu, prožet
aromom cimeta ili klinčića.
* 86 *
Stojeći u sredini kruga koji zatvaraju stolci, žena zamahne, povuče crnu svilu i
otkrije posve nedirnut stolac, na kojemu se sada koči nekoliko snježnobijelih
golubica.
Kada drugi put zamahne, crna se svila sama od sebe složi, smota i pretvori u crni
cilindar. Žena ga stavlja na glavu, dopunjujući nešto nalik na plesnu haljinu izrađenu
po uzoru na noćno nebo: od crne svile posute blještavim bijelim kristalima. Publici
se predstavlja laganim naklonom.
Mađioničarka je stupila na pozornicu.
Nekolicina ljudi, među njima i Bailey, uspijeva zapljeskati, a oni koji su poskakali
sa stolaca vraćaju se na svoja mjesta, djelujući i uznemireno i znatiželjno.
Predstava teče bez predaha. Stvari, o čemu je Baileyju teško razmišljati kao o
trikovima, pretapaju se jedna u drugu. Golubice svako malo nestaju i ponovo se
pojavljuju, na šeširima ili ispod stolaca. Tu je i jedan crni gavran, prevelik da bi ga se
moglo vješto sakriti. Tek kada predstava već poodmakne, Bailey polako shvaća da
poradi kruga u koji su poslagani stolci, poradi oblika i zbijenosti prostora nema
mjesta za zrcala ili svjetlosne trikove. Sve je neposredno i opipljivo. Ženi uspijeva čak
i da džepni sat jednog posjetitelja pretvori iz metala u pijesak i obrnuto. U jednom
trenutku stolci se odižu od tla i počinju lebdjeti; premda se kreću ravnomjerno i
stabilno, Bailey se nervozno hvata za rubove stolca: nožni mu prsti naime jedva
dotiču pod šatora.
Na kraju nastupa publika zaplješće i mađioničarka - kako bi im svima zahvalila -
izvodi naklon okrećući se u mjestu. Kada napravi puni krug, više je nema. Od nje
ostaje tek nekoliko svjetlucavih odbljesaka, jeka kristala s njezine haljine.
Na zidu šatora ponovo se pojavljuju vrata i malobrojni gledatelji izlaze. Bailey se
vuče za njima pogledavajući unatrag, prema mjestu gdje je stajala mađioničarka.
Ispred šatora, premda ga tamo prije nije bilo, stoji još jedan uzdignuti podij,
veoma sličan onome na kojemu je stajala kontorcionistica. Osoba se na tom podiju
međutim ne miče. Baileyju djeluje gotovo kao kip, statua žene odjevene u bijelu
haljinu obrubljenu jednako bijelim krznom što se preko ruba podija slijeva na tlo pod
njim. Njezina kosa i koža, čak i trepavice, ledeno su bijele.
Ona se međutim ipak miče. Veoma, veoma polako. Toliko polako da Bailey
uspijeva uočiti neznatne promjene, ali ne i pokrete. Meke pahulje snijega koji se
prelijeva u duginim bojama padaju na tlo, opadaju s nje kao što lišće opada s drveta.
Bailey je obilazi, promatra iz svih kutova. Njezine ga oči prate, premda ne trepće
snijegom poprskanim trepavicama.
Za podij je pričvršćena srebrna pločica, donekle zaklonjena haljinom što se
prelijeva preko njegova ruba.
Na njoj stoji In memoriam. U sjećanje na koga točno, ne piše.
* 87 *
Pravila igre
1887.-1889.
ada kada je cirkus profunkcionirao, radi i - po Chandreshovim riječima
izrečenim na jednoj ponoćnoj večeri nedugo po otvaranju - postaje sve
samodostatniji ponoćne večere sve su rjeđe. Izvorni urotnici na njima se i
dalje okupljaju, posebice kada cirkus nastupa negdje u blizini, no to se događa sve
neredovitije.
Unatoč otvorenom pozivu gospodin A. H_____ na njima se ne pojavljuje.
Marcu su ti susreti bili jedina prilika da vidi učitelja i njegova ga stalna odsutnost
frustrira.
Nakon što cijele godine od njega nije bilo ni traga, ni riječi, niti naznake sivog
cilindra, Marco ga odlučuje posjetiti.
Ne zna gdje njegov učitelj trenutačno boravi. Pretpostavlja pak, posve opravdano,
da mu je to tek privremeno boravište i da će se do vremena kada mu Marco uđe u
trag, već odseliti na drugo, također privremeno.
Zato na mrazom okovan prozor, onaj okrenut na ulicu, urezuje niz simbola,
služeći se stupovima muzeja koji se vide u daljini kao orijentirom. Većina simbola
raspoznaje se tek kada svjetlost padne na njih pod točno određenim kutom, no
posloženi su tako da zajedno oblikuju veliko slovo A.
Sutradan se na ulaznim vratima začuje kucanje.
Kao i obično, muškarac u sivom odijelu odbija ući u stan. Stoji u hodniku i
netremice zuri u Marca hladnim sivim ukočenim pogledom.
“Što hoćeš?” pita.
“Želio bih znati ide li mi dobro”, kaže Marco.
Učitelj ga na trenutak gleda s izrazom lica koji je, kao i obično, nemoguće
protumačiti.
“Tvoj rad bio je zadovoljavajući”, kaže.
“Natjecanje će se i dalje odvijati na taj način?” pita Marco. “Tako da oboje, na svoj
način, manipuliramo cirkusom? Koliko će to trajati?”
“Poprište natjecanja znaš i na tebi je da unutar njega radiš”, kaže njegov učitelj.
“Što bolje predstaviš svoje vještine. Isto vrijedi za tvog protivnika. Ne miješaš se u
njegov posao, niti se on miješa u tvoj. I tako ćete činiti i dalje, sve dok ne dobijemo
pobjednika. Stvar je prilično jednostavna.”
“Nisam siguran da razumijem pravila”, kaže Marco.
“Pravila ne trebaš razumjeti. Trebaš ih slijediti. Kao što rekoh, tvoj posao bio je
zadovoljavajući.”
S
* 88 *
Krene, a onda zastane.
“To više nemoj raditi”, kaže pokazujući mrazom okovani prozor iza Marcovih
leđa.
Potom se okreće i odlazi.
Simboli na prozorskom oknu otapaju se i pretvaraju u obične razmazane pruge.
Sredina je dana i cirkus počiva u miru, no Celia Bowen stoji ispred vrtuljka i promatra
kako crna, bijela i siva stvorenja, ovješena o trake odgovarajućih boja, jure pokraj nje
iako na vrtuljku nema nikoga.
“Ovo mi se ne sviđa”, kaže netko iza njezinih leđa.
U slabo osvijetljenom šatoru Hector Bowen izgleda kao obična utvara. Njegovo
tamno odijelo iščezava u sjenama. Mijenjajući se, svjetlo se naizmjence odbija i hvata
za bjelinu njegove košulje, sivilo njegove kose, osvjetljava neodobravajući pogled na
njegovu licu dok preko kćerina ramena promatra vrtuljak.
“Zašto, zaboga?” odgovara Celia ne okrećući se. “Neobično je popularan. I u njega
je utrošeno puno truda; i to nešto vrijedi, tata.”
Njegovo prijezirno frktanje tek je jeka onog nekadašnjeg, što Celiji izmami
smiješak. On taj smiješak ne vidi, što je također veseli.
“Ne bi bila tako lakomislena da nisam...” zastaje usred rečenice i odmahne
prozirnom rukom.
“Nemojte se zbog toga na mene ljutiti”, kaže Celia. “Sami ste si to napravili, nisam
ja kriva što to sada ne možete ispraviti. A lakomislena sigurno nisam bila.”
“Koliko si rekla tom svom arhitektu?” upita je otac.
“Rekla sam mu onoliko koliko sam mislila da treba znati”, kaže Celia dok je on
lebdeći zaobilazi i odlazi promotriti vrtuljak. “On voli pomicati granice i ja sam se
ponudila pomoći mu da ih pomakne još dalje. Zar je gospodin Barris moj protivnik?
Bilo bi zbilja nepošteno da mi je taj vrtuljak izgradio samo da ne posumnjam na
njega.”
“On nije tvoj protivnik”, kaže Hector, prijezirno odmahujući rukom; čipkasta mu
manšeta zaleprša poput noćnog leptira. “Ali tvoj bi se postupak mogao protumačiti
kao varanje.”
“Imala sam ideju, htjela sam je realizirati i za to sam angažirala inženjera. Zašto bi
se to tumačilo kao prekoračenje granica, tata? Razgovarali smo o tome, on se
pobrinuo za nacrt i gradnju vrtuljka, a ja sam ga... dotjerala. Želite se provozati? To je
puno više od obične vožnje ukrug.”
“Očito”, kaže Hector gledajući mračni tunel u kojemu u koloni nestaju ona bića. “I
dalje mi se ne sviđa.”
Celia uzdiše, odlazi do ruba vrtuljka i dok prolazi ispred nje, pomiluje glavu
ogromnoga gavrana.
“Ovaj cirkus ionako funkcionira na nebrojenim oblicima suradnje”, kaže ona.
“Zašto to ne bih iskoristila za sebe? Uporno tvrdite da se ne smijem ograničiti na
* 89 *
predstave, da moram činiti i druge stvari, ali prigode za to moram si stvarati sama.
Gospodin Barris je u tom pogledu silno koristan.”
“Suradnja s drugima samo će ti otežavati posao. Ti ljudi nisu ti prijatelji, nevažni
su. A ne zaboravi da ti je jedan od njih i protivnik.”
“Vi znate tko je, zar ne?” upita Celia.
“Slutim.”
“Ali mi nećete reći.”
“Identitet tvog suparnika je nevažan.”
“Meni je važan.”
Hector se mršti, gleda je kako se zamišljeno igra prstenom na desnoj ruci.
“Ne bi trebao biti”, kaže.
“Ali moj protivnik zna tko sam ja, zar ne?”
“Ako ne zna, onda je pravi glupan”, kaže on. “A Alexander ne običava birati
glupane. No to nije važno. Bolje ti je da radiš svoje i ne obazireš se na protivnika. I da
se okaniš te svoje takozvane suradnje.”
Odmahne rukom, i vrtuljak i vrpce zadrhte, kao da je u šator zalutao blagi
povjetarac.
“Po čemu je to bolje?” upita Celia. “Po čemu je bilo koja stvar na ovome mjestu
bolja od neke druge? Kako se ovi šatori mogu uspoređivati? Kako se išta od svega
ovoga dade ocijeniti?”
“To nije tvoja briga.”
“Kako da pobijedim u igri čija mi pravila odbijate objasniti?”
Stvorenja s vrtuljka, grifoni, lisice i krilati zmajevi, okreću se prema duhu i zure u
njega sjajnim crnim očima.
“Prestani s tim”, otrese se Hector na kćer. Stvorenja se okreću i ponovo zure ravno
preda se; sva osim jednog vuka koji vraćajući se u nepomično stanje zatuli. “Ovo bi
trebala shvaćati ozbiljnije.”
“Ovo je cirkus”, kaže Celia. “Teško ga je shvatiti ozbiljno.”
“Cirkus je samo poprište natjecanja.”
“Onda to nije ni igra ni natjecanje; to je izložba.”
“Nije samo to.”
“Nego?” upita Celia, no njezin otac samo odmahuje glavom.
“Objasnio sam ti sva pravila koja trebaš znati. Pomičeš granice svojih vještina.
Cirkus ti služi kao pozornica. Pokazuješ se bolja i jača. Činiš sve što možeš da zasjeniš
protivnika.”
“A kada točno odlučuješ da je jedno od nas zasjenilo drugoga?”
“Ne odlučujem ja ni o čemu”, kaže Hector. “Prestani zapitkivati. Više se trudi. I
prestani surađivati.”
I, prije no što mu ona uspije odgovoriti, iščezava i ostavlja je samu u blještavoj
svjetlosti vrtuljka.
U početku Isobelina pisma stižu redovito. No cirkus putuje u sve udaljenije gradove i
* 90 *
tjednima, a ponekad i mjesecima, Marco od nje ne dobiva ni riječi.
Kada novo pismo napokon stigne, trga omotnicu, a da prije toga ni kaput nije
skinuo.
Pogledom prelijeće uvodne stranice, na kojima se ona nadugačko raspituje kako
provodi dane u Londonu, govori koliko joj grad nedostaje, koliko joj nedostaje on.
Poslušno ga izvješćuje o događanjima u cirkusu, ali tako hladnokrvno precizno da
iz njezinih opisa ne uspijeva iščitati i predočiti si bogatstvo detalja kojemu se nadao.
Glatko prelazi preko onoga što joj se čini banalnim, poput putovanja vlakom. Marco
je pak siguran da cirkus ne može putovati isključivo vlakom.
Iako s njim ostaje u kontaktu, doduše oskudnom, preko papira i tinte, čini mu se
kako mu cirkus sve više izmiče.
A tako malo piše o njoj. Isobel je spominje tek usput. Ne ispisuje joj ime; spominje
je samo kao mađioničara, što je mjera predostrožnosti koju joj je osobno savjetovao i
u međuvremenu požalio.
Želi znati sve o njoj.
Kako provodi vrijeme između predstava.
Kako komunicira s publikom.
Kakav čaj pije.
Ne može si pomoći, ne može za te stvari pitati Isobel.
U uzvratnom pismu moli je da mu nastavi pisati, što češće može. Naglašava
koliko mu njezina pisma znače.
A onda uzima stranice ispisane Isobelinim rukopisom, njezine opise šatora i
zvijezdama posutog neba, preklapa ih, slaže u ptice i pušta da lete po praznome
stanu.
Novi šatori prava su rijetkost i Celia razmišlja da odgodi sve svoje nastupe i cijelu
večer provede istražujući jedan koji je netom stigao.
Na kraju ipak odlučuje pričekati; izvodi uobičajeni broj predstava, uključujući i
onu posljednju, nekoliko sati prije zore. Tek tada, gotovo praznim cirkuskim
stazama, odlazi potražiti posljednju cirkusku prinovu.
Natpis spominje nekakav Ledeni vrt. Celia se nasmiješi kada ispod njega ugleda
još jedan, s isprikom zbog mogućih neugodnosti toplinske naravi.
Imenu unatoč ostaje zatečena onim što je u tom šatoru dočekuje.
To je upravo ono što na natpisu piše, ledeni vrt. Ali kakav...
Na zidovima nema pruga; sve je svjetlucavo i bijelo. Ne zna koliko je vrt velik jer
joj pogled zaklanja mnoštvo žalosnih vrba i vitica loze.
I zrak je u njemu čaroban. Kada ga udahne, onako svjež i sladak, tijelom joj do
nožnih prstiju prođe drhtaj, koji jamačno ne izaziva tek pad temperature na koji je
bila upozorena.
U šatoru ne zatječe nijednog posjetitelja. Istražuje ga, kruži oko rešetaka
prekrivenih blijedim ružama i oko pomno izrezbarene fontane koja tiho klokoće.
* 91 *
Osim tu i tamo bijelih svilenih vrpca ovješenih poput girlandi, sve je načinjeno od
leda.
S jedne grane božura znatiželjno otkida cvijet; stapka mu lako puca.
Njegove se višeslojne latice drobe, klize joj kroz prste i padaju na tlo, nestaju u
oštrim vlatima trave načinjenim od bjelokosti.
Kada ponovo pogleda onu granu, na njoj se već koči identičan cvijet.
Celia ne može ni zamisliti kakva je snaga i vještina potrebna da se ovakvo što
napravi. I ne samo napravi nego i održava.
I silno je zanima kako se njezin protivnik nečega ovakvog uopće dosjetio. Zna da
je sve morao pomno isplanirati, do zadnjeg detalja, od savršeno postavljene i
umjetnički obrađene živice do kamenja sličnog biserima koje omeđuje staze.
Ona sama tako nešto uspjela bi napraviti samo uz neizmjeran napor; pri samoj
pomisli na to osjeti umor. Gotovo poželi da je otac tu; počinje shvaćati zašto je toliko
inzistirao na jačanju snage i kontrole.
Doduše nije sigurna da bi mu na tome željela i zahvaliti.
I sviđa joj se što prostoriju, što tu nepomičnost i mir zaslađene pritajenim
mirisom smrznuta cvijeća ima samo za sebe.
U Ledenom vrtu ostaje dugo nakon što sunce vani neprimjetno izađe, a vrata
cirkusa zatvore se za taj dan.
Prvi put nakon dužeg vremena cirkus stiže u okolicu Londona. U poslijepodnevnim
satima, uoči njegova otvaranja, netko pokuca na Marcova vrata.
Kada ih otvori - odškrine, zapravo - u predvorju zatječe Isobel.
“Promijenio si brave”, kaže ona.
“Zašto mi nisi rekla da dolaziš?” upita Marco.
“Mislila sam da će ti se svidjeti da te iznenadim”, kaže Isobel.
Marco je ne pušta u stan. Ostavlja je u hodniku, tek na trenutak, a onda izlazi iz
stana s cilindrom u rukama.
Poslijepodne je svježe ali vedro i on je vodi na čaj.
“Što je to?” pita je Marco gledajući u njezino zapešće.
“Ništa”, kaže ona i povlači manšetu kako bi sakrila narukvicu, pletenicu u koju su
brižno upletene njezina i njegova kosa.
On je o tome više ništa ne pita.
Premda je nikada ne skida s ruke, kada se te večeri vrati u cirkus, narukvice nema.
Nestala joj je s kože kao da je tamo nikada i nije bilo.
* 92 *
Degustacija
LYON, RUJAN 1889.
err Friedrick Thiessen na praznicima je u Francuskoj. Kao veliki ljubitelj
vina, na praznike u Francusku često odlazi ujesen. Odabere regiju, tjedan ili
dva tumara po njoj, posjećuje vinograde i skuplja boce vina iz dobrih berbi,
koje poslije otprema u München.
S nekolicinom francuskih vinara Herr Thiessen i prijateljuje jer je mnogima od
njih izradio satove. Jednoga posjećuje na ovom putovanju kako bi mu iskazao
poštovanje i degustirao najnovije vino. Dok ispijaju čašu burgunca, vinar mu
spominje cirkus koji je stigao u grad i koji bi mu se mogao svidjeti. Postavljen je u
jednom polju, nekoliko kilometara izvan grada. Prilično neobičan cirkus, radi
isključivo noću.
Vinar misli da bi Herr Thiessena posebno mogao zanimati sat, pomno izrađeni
crno-bijeli sat postavljen na samom ulazu u cirkus.
“Podsjeća me na vaše”, kaže vinar pokazujući čašom prema zidu iznad šanka, na
kojemu stoji sat oblikovan poput grozda čije se bobe kotrljaju u vinsku bocu, a koja
se pak - kako kazaljke na etiketi (vjernoj replici etikete njegova vinograda)
otkucavaju sekunde - puni vinom.
To pobuđuje Herr Thiessenovu radoznalost i on nakon rane večere stavlja šešir na
glavu, navlači rukavice pa kreće u smjeru koji mu je prijatelj vinar naznačio.
Odredište nije teško pronaći; nekolicina lokalnih stanovnika hoda u istome smjeru, a
kada iz grada izađu u polja, cirkus ne mogu promašiti.
On bliješti. Prvi je to dojam Herr Friedricka Thiessena o Le Cirque des Rêves, sa
sedamstotinjak metara udaljenosti, i prije negoli mu dozna ime. U svježini noći
prilazi mu poput noćnog leptira privučenog svjetlom. Kada napokon stigne do ulaza,
Herr Thiessen pred njim zatječe poveliku gomilu ljudi. Iako vlada gužva, svoj bi sat
odmah uočio sve da mu i nisu rekli gdje stoji. Uzdiže se iznad kabine za prodaju
ulaznica, tik iza željeznih vratnica. Svakoga časa trebao bi odbiti sedam sati. Pušta da
ga ljudi u repu za ulaznice zaobiđu i zastaje da ga promotri. Mehanički žongler
odjeven u harlekinov kostim niotkuda izvadi sedmu lopticu, mehanički zmaj
zamahne repom i sat tiho, jedva čujno u buci cirkusa, počne odbijati sedam puta.
Herr Thiessen je zadovoljan. Čini se da sat, iako izložen vremenskim utjecajima,
radi savršeno dobro i da o njemu očito dobro brinu. Pita se ne bi li ga trebalo
prebojiti jačim lakom i žali što ga dok ga je izrađivao nisu obavijestili da će se
upotrebljavati na otvorenome, iako mu to, čini se, nije nimalo naškodilo. Dok čeka u
redu za ulaznice, ne skida pogled sa sata, pitajući se ne bi li u vezi s tim trebao
H
* 93 *
kontaktirati gospodina Barrisa, ako je još uvijek na onoj londonskoj adresi koju čuva
u svojoj münchenskoj arhivi.
Kada dođe na red, odgovarajući iznos u francima predaje blagajnici, mladoj ženi u
crnoj haljini s dugim bijelim rukavicama, koja kao da se uredila za elegantnu večer u
operi, a ne za noć u kabini za prodaju cirkuskih ulaznica. Dok mu dodaje kartu, on je
- najprije na francuskom, a potom, budući da ga nije razumjela, i na engleskom jeziku
- upita znade li s kim bi mogao porazgovarati o satu. Ona mu ne odgovara, no kada
joj se predstavi kao osoba odgovorna za njegovu izradu, oči joj zasvijetle. Njegovim
prosvjedima unatoč zajedno s ulaznicom vraća mu uplaćene franke i predaje
posjetnicu, koju nakon kraćeg premetanja vadi iz jedne kutijice.
Herr Thiessen joj zahvali, izađe iz reda, makne se ustranu i pogleda posjetnicu.
Vrlo je kvalitetna, otisnuta na tvrdom papiru, s utisnutim srebrnim reljefnim slovima
na crnoj pozadini.
Le Cirque des Rêves
Chandresh Christophe Lefèvre, vlasnik
Na poleđini posjetnice ispisana je jedna londonska adresa. Herr Thiessen je zajedno s
ulaznicom i nepotrošenim francima posprema u džep kaputa i prvi put zakorači u
cirkus.
Isprva naprosto tumara, neobavezno istražuje neobični dom svog Wunschtraum-
sata. Možda zbog mjeseci što ih je proveo udubljen u rad na satu, cirkus mu djeluje
poznato, ugodno. Boje su monokromatske, staze koje se vrte u beskonačnim
krugovima podsjećaju na satni mehanizam. Herr Thiessena zaprepašćuje koliko se
dobro njegov sat uklapa u cirkus i koliko se dobro cirkus uklapa u njegov sat.
Te prve noći ulazi u tek nekoliko šatora, zastaje da pogleda gutače vatre i plesače
s mačevima, iskušava vrlo fino Eiswein u šatoru s natpisom Piće - Samo za odrasle
posjetitelje.
Kada se za njega raspita, barmen (jedina osoba u cirkusu koja mu odgovara kada
joj se obrati) obavještava ga da se radi o kanadskom vinu i zapisuje mu berbu.
Kada iz cirkusa napokon ode, isključivo zbog iscrpljenosti, Herr Thiessen je
potpuno i posvema opčinjen. Prije povratka u München u cirkus odlazi još dvaput, i
svaki put plaća punu cijenu ulaznice.
Po povratku piše gospodinu Lefèvreu, zahvaljuje mu što je njegovu satu pronašao
tako čudesan dom, ali i na iskustvu samog cirkusa. Opisuje ga, nadugačko i naširoko,
kao pravo majstorsko djelo, kaže da shvaća da se cirkus u svojim putovanjima ne vodi
nikakvim planom ili logikom i izražava nadu da će ga uskoro vidjeti i u Njemačkoj.
Nekoliko tjedana poslije dobiva pismo pomoćnika gospodina Lefèvrea u kojemu
ga ovaj obavještava da gospodin Lefèvre silno cijeni Herr Thiessenove komplimente,
posebice stoga što dolaze od tako darovitog umjetnika. U pismu biranim riječima
hvali njegov sat i napominje da će bude li s njim ikakvih problema, odmah
kontaktirati Herr Thiessena.
Na Herr Thiessenovo silno razočaranje, u pismu nema ni riječi o tome gdje se
* 94 *
cirkus trenutačno nalazi i hoće li dolaziti u Njemačku.
O cirkusu razmišlja često, nerijetko i dok radi, i on počinje utjecati na njegov rad.
Njegovi novi satovi često su crni ili bijeli, ima i prugastih, a mnogi sadržavaju i
prizore iz cirkusa: sićušne akrobate, minijaturne snježne leoparde, gataru koja svakog
punog sata slaže minijaturne tarot-karte.
I uza sve to boji se da satovi koje izrađuje njemu u čast cirkusu nisu ni do koljena.
* 95 *
Pod pratnjom
KAIRO, STUDENI 1890.
lizancima Murray dozvoljavaju da manje-više slobodno jurcaju skrivenim
zakucima takozvanog “prostora iza pozornice”, prostora veličine ladanjskog
imanja, raspršenog u zakutke i prolaze u kojima stanari cirkusa borave kada
ne nastupaju. Žele li pak izaći i tumarati samim cirkusom u vrijeme predstava, za to
moraju imati pratnju. Oni se tom pravilu protive glasno i često, no njihov otac
ustrajava u odluci da rečeno pravilo ostaje na snazi sve dok ne napune, u najmanju
ruku, osam godina.
Widget često pita može li se broj osam tumačiti i kao zbroj njihovih godina, jer su
u tom slučaju spomenuti kriterij već ispunili.
Često ih podsjećaju da možda i jesu jedina djeca u poprilično neobičnom
kućanstvu, ali da i njihov noćni raspored mora biti koliko-toliko strukturiran.
Njihova se pratnja zasad izmjenjuje u smjenama. Dužnost da pazi na blizance
večeras je zapala mađioničarku. Ne čini to često, iako je blizancima poprilično draga.
Večeras međutim između nastupa ima dovoljno vremena da ih pričuva.
Nitko od posjetitelja ne prepoznaje Celiju bez cilindra i crno- -bijele haljine, čak
ni oni koji su njezin nastup gledali prije samo nekoliko sati. Kada je i ako uopće
primijete, pitaju se otkud djeci koja joj hodaju uz skute tako crvena kosa kada je
njezina toliko tamna. Mimo toga Celia izgleda kao obična mlada žena u plavom
kaputu koja tumara cirkusom kao što bi to činio i svaki drugi posjetitelj.
Zastaju u Ledenom vrtu, premda blizance počinje nervirati lagani korak kojim
Celia najradije šeće među zaleđenim drvećem. Nisu prešli ni pola puta, a već je mole
da ih odvede na vožnju vrtuljkom.
Svađaju se tko će jahati grifona, ali Widget popušta kada im Celia ispriča priču o
lisici s devet repova, koja stoji odmah iza grifona i koja im iznenada izgleda puno
privlačnije. Čim siđu s vrtuljka, zatraže drugu vožnju. Ovoga puta bez svađe, u vožnju
kroz tunele i petlje srebrnog satnog mehanizma kreću jašući na leđima zmije i zeca.
Nakon vožnje na vrtuljku Widget želi nešto pojesti, stoga kreću u dvorište. Kada
im Celia donese crno-bijelu prugastu vrećicu s kokicama, on inzistira na karamelu i
odbija ih jesti nezačinjene.
Čovjek koji na tom štandu umače jabuke nataknute na štapiće u tamni ljepljivi
karamel ispunjava mu želju i posipa kokice karamelom.
Poppet tvrdi da nije gladna. Djeluje rastreseno, pa je Celia kada izađu iz dvorišta i
zađu u jedan mirniji prolaz upita muči li je što.
“Ne želim da ona dobra gospođa umre”, kaže Poppet potežući je za suknju.
B
* 96 *
“Kako to misliš, najdraža?” pita je Celia.
“Stavit će je u zemlju”, objašnjava Poppet. “Mislim da je to tužno.”
“Koja dobra gospođa?” upita je Celia.
“Ne znam”, kaže ona. “Sve mi izgledaju isto.”
“Poppet, dušo”, kaže Celia povlačeći blizance ustranu, u nekakvu nišu. Saginje se
kako bi s njima razgovarala licem u lice. “Gdje je ta gospođa koju su stavili u zemlju?
Mislim, gdje je vidiš?”
“U zvijezdama”, kaže Poppet. Stoji na prstima i pokazuje uvis.
Celia pogleda u zvijezdama ispunjeno nebo, gleda kako mjesec zamiče za oblake,
a onda se ponovo obraća Poppet.
“Često vidiš takve stvari u zvijezdama?” pita je.
“Samo ponekad”, kaže Poppet. “Widget vidi stvari na ljudima.”
Celia se okreće Widgetu, koji jede svoje karamelom posute kokice neuredno ih
rukama trpajući u usta.
“Vidiš stvari na ljudima?” pita ga.
“Pfonekfad”, promrmlja on punih usta.
“Što?” pita Celia.
Widget sliježe ramenima.
“Mjesta na kojima su bili”, kaže. “Ono što su radili.”
U usta ubacuje sljedeću šaku ljepljivih kokica.
“Zanimljivo”, kaže Celia. Blizanci su joj i prije često spominjali čudne stvari, ali
ovo joj ne zvuči kao obična dječja fantazija. “Vidiš li nešto na meni?” upita Widgeta.
Widget žvačući kokice zaškilji prema njoj.
“Sobe koje mirišu na puder i staru odjeću”, kaže. “Gospođu koja stalno plače.
Duha u čipkastoj košulji koji te prati uokolo i...”
Widget naglo zašuti i namršti se.
“Otjerala si ga”, kaže. “Nestao je. Kako si to učinila?”
“Neke stvari nisu za tvoje oči”, kaže Celia.
Izbacujući donju usnu, Widget se impresivno naduri, no njegovo durenje potraje
tek toliko koliko mu treba da u usta ubaci još jednu šaku kokica.
Celia skida pogled s blizanaca i skreće ga prema dvorištu. Rubovi šatora bliješte u
svjetlosti krijesa, zaigrane sjene posjetitelja trepere na njihovu prugastom platnu.
Krijes se nikada ne gasi. Plamen ne posustaje.
Ne gasi se čak ni kada se cirkus seli; nedirnut prelazi s jedne na drugu lokaciju. Za
cijelog se putovanja dimi, zaštićen i zatvoren u svom kotlu.
Postojano gori još od noći otvorenja, kada je svečano upaljen.
Istoga časa, Celia je u to još uvijek sigurna, nešto se pokrenulo, nešto što je - kada
je ta vatra upaljena - djelovalo na cijeli cirkus i sve u njemu.
Uključujući i novorođene blizance.
Widget je rođen netom prije ponoći, na izmaku prethodnog dana. Poppet je stigla
nekoliko trenutaka poslije, na samom početku novoga dana.
“Poppet”, kaže Celia i ponovo pogleda djevojčicu, koja se igra manšetom na
kaputiću. “Ako u zvijezdama vidiš nešto što ti se čini važno, želim da mi to kažeš. Jesi
* 97 *
li me razumjela?”
Poppet ozbiljno kima, oblaci crvene kose poskakuju joj u valovima. Naginje se da
Celiji postavi pitanje, pogled joj je strašno ozbiljan.
“Mogu li dobiti jabuku u karamelu?” upita je.
“Ja sam ostao bez kokica”, požali se Widget pokazujući praznu vrećicu.
Celia uzima vrećicu i dok je blizanci promatraju, savija je u sve manje i manje
kvadratiće, sve dok posve ne nestane. Kada joj zaplješću, iako on to ne primjećuje,
Widgetove šake više nisu umazane karamelom.
Celia se na trenutak zagleda u blizance; Widget pokušava shvatiti kamo je nestala
ona vrećica, a Poppet zamišljeno pogledava u nebo.
To je loša ideja. Zna da je to loša ideja, ali bolje da ih zadrži na oku i da, s obzirom
na okolnosti, pažljivije prouči i njih i njihove očite talente.
“Biste li voljeli naučiti raditi takve stvari?” upita ih Celia.
Widget spremno zakima, tako oduševljeno da mu šešir sklizne preko očiju.
Poppet krzma, ali na kraju i ona kimne.
“Onda ću vas kada budete malo stariji tome poučavati, ali to će morati ostati naša
tajna”, kaže Celia. “Možete li čuvati tajnu?”
Blizanci složno zakimaše. Widget ponovo mora ispraviti šešir.
Celia ih povede natrag u dvorište i oni veselo kreću za njom.
* 98 *
Želje i žudnje
PARIZ, SVIBANJ 1891.
avjesa od perla razmiče se uza zvuk sličan zvuku kiše. U gatarinu sobu ulazi
Marco, i Isobel s lica odmah podiže veo, nemoguće tanku crnu svilu što joj
poput oblaka lebdi preko glave.
“Što ti radiš ovdje?” pita.
“Zašto mi nisi rekla za ovo?” Ne osvrćući se na njezino pitanje, Marco podigne
otvorenu bilježnicu. U treperavoj svjetlosti Isobel razaznaje golo crno drvo. Ne
nalikuje na ono drveće od tinte iz njegovih mnogobrojnih bilježnica; po ovome su
poredane bijele svijeće s kojih kaplje vosak.
Glavni je crtež okružen detaljnim skicama svinutih grana, nacrtanim iz nekoliko
različitih kutova.
“To je Drvo želja”, kaže Isobel. “Novo je.”
“Znam da je novo”, kaže Marco. “Zašto mi za njega nisi rekla?”
“Nisam ti stigla pisati”, kaže Isobel. “I nisam bila sigurna jesi li ga napravio ti.
Izgledalo mi je kao nešto što bi moglo biti i tvoje djelo. Prekrasno je. To kako se na
njega dodaju želje, to kako svijeće prije nego ih postaviš na granu zapališ nekom koja
već gori. Nove želje potpaljene starima.”
“Njezino je”, prostodušno kaže Marco i makne bilježnicu.
“Kako znaš?” pita Isobel.
Marco zašuti i spusti pogled na skicu; nervira ga što tim svojim na brzinu
načinjenim crtežima nije uspio uhvatiti svu ljepotu tog drveta.
“Osjećam to”, kaže. “Kao što čovjek osjeća da se sprema oluja, po načinu na koji
oko njega struji zrak. Osjetio sam to čim sam ušao u šator. I što si bliže drvetu,
strujenje je jače. Ne znam bi li netko nenaviknut na takve senzacije išta i opazio.”
“Misliš da ona može osjetiti isto što i ti, na isti način?” upita Isobel.
Marco do tada nije razmišljao o tome, no čini mu se da bi tomu moglo biti tako.
Ta pomisao u njemu budi neobično zadovoljstvo.
Isobel pak kaže jedino: “Ne znam.”
Veo joj sklizne na lice i Isobel ga ponovo zabacuje iza glave.
“Pa”, kaže ona, “sada za njega znaš i možeš s njim napraviti što god želiš.”
“Ne ide to tako”, kaže Marco. “Ništa što ona učini ne mogu iskoristiti za sebe.
Strane moraju ostati razdvojene. Da je posrijedi šahovska partija, ne bih mogao
naprosto maknuti njezine figure s ploče. Preostaje mi samo da joj kada ih pomakne
uzvratim svojima.”
“Ali onda ta igra ne može završiti”, kaže Isobel. “Kako ćeš matirati cirkus? To
Z
* 99 *
nema smisla.”
“To nije ni nalik na šah”, kaže Marco mučeći se da joj objasni nešto što je napokon
počeo shvaćati, samo joj to možda još ne može objasniti kako treba. Pogled mu pada
na njezin stol, gdje još leži nekoliko karata, okrenutih licem prema gore. Jedna mu
posebno privlači pozornost.
“To je nešto poput ovoga”, kaže pokazujući kartu s likom žene s vagom i mačem u
rukama te natpisom La Justice6 pod nogama. “To je poput vage; jedna zdjelica je
moja, druga je njezina.”
Na stolu se među kartama pojavljuje srebrna vaga u osjetljivoj ravnoteži; obje su
zdjelice napunjene dijamantima koji svjetlucaju na svjetlosti svijeća.
“Dakle tvoj je cilj pretegnuti vagu u svoju korist?” pita Isobel.
Marco kima okrećući listove u svojoj bilježnici. Lista je unatrag, dok ne dođe do
stranice s crtežom onog drveta.
“Ali nastavite li oboje opterećivati svoju stranu vage, naizmjence im povećavati
težinu...” kaže Isobel promatrajući vagu, koja se nježno naginje. “Neće li se slomiti?”
“Mislim da to nije odgovarajuća usporedba”, kaže Marco i vaga nestaje.
Isobel namršteno gleda u njezino sada prazno mjesto.
“Koliko će to trajati?” pita.
“Nemam pojma”, kaže Marco. “Želiš li otići?” doda i pogleda je. Ne zna kakav
odgovor na to pitanje želi čuti.
“Ne”, kaže Isobel. “Ja... ne želim otići. Ovo mjesto mi se sviđa, doista. Ali željela
bih ga i razumjeti. Možda bih ti da ga bolje razumijem bila korisnija.”
“Već si mi korisna”, kaže Marco. “Ona ne zna tko sam i to je vjerojatno jedina
moja prednost. Utjecati na mene može jedino preko cirkusa, a tu je ti držiš na oku.”
“Ali nisam opazila da je bilo što učinila”, prosvjeduje Isobel. “Živi povučeno. Ne
znam nikoga tko toliko čita. Blizanci Murray je obožavaju. Prema meni je uvijek
ljubazna. Nikada je nisam vidjela da čini išta neobično, osim za vrijeme nastupa.
Govoriš mi o onome što čini, a ja ipak ne vidim da čini bilo što. Kako znaš da Drvo
želja nije napravio Ethan Barris?”
“Gospodin Barris stvara mehanička čuda, ali ovo nije jedno od njih. Vrtuljak je
njegov, ali ona ga je dotjerala, u to sam siguran. Čisto sumnjam da je ijedan inženjer,
čak i talentiran inženjer poput gospodina Barrisa, u stanju načiniti grifona od obojena
drva koji diše. To je drvo ukorijenjeno, to je živo drvo, iako nema lišća.”
Marco se ponovo zagleda u svoju skicu, vršcima prstiju prati linije drveta.
“Jesi li ti nešto poželio?” tiho ga upita Isobel.
Prečuvši njezino pitanje, Marco zatvara bilježnicu.
“Nastupa li još uvijek petnaest minuta prije i nakon punoga sata?” upita vadeći
džepnu uru.
“Da, ali... nećeš valjda otići tamo, sjediti i gledati njezinu predstavu?” pita Isobel.
“U njezin šator stane jedva dvadeset ljudi, opazit će te. Neće li joj biti čudno što si
ovdje?”
“Neće me ni prepoznati”, kaže Marco. Ura mu nestaje iz ruke.
6
Karta u tarom, pravda, (op. prev.)
* 100 *
“Kad god se pojavi neki novi šator, bio bih ti zahvalan da me o tome obavijestiš.”
Okreće se i odlazi, tako brzo da plamen svijeće zatreperi na uzburkanom zraku.
“Nedostaješ mi”, kaže Isobel gledajući ga kako odlazi, no njezine riječi utope se u
zveckanju zavjese od perli, koja se spusti za njim.
A onda na lice ponovo navuče onu crnu maglu od vela.
Kada joj u ranim jutarnjim satima ode i zadnja mušterija, Isobel izvadi iz džepa svoj
marseilleski špil. Uvijek ga nosi uza se, ali posjetiteljima cirkusa gata iz posebnog
špila, rađenog po mjeri, u crnoj, bijeloj i nijansama sive boje.
Iz marseilleskog špila vadi jednu jedinu kartu. Zna koja će to karta biti i prije nego
je okrene. Anđeo7 otisnut na površini karte samo potvrđuje ono u što ionako sumnja.
Kartu ne vraća u špil.
7
Karta u tarotu, Sud ili Posljednji sud, simbol za odlučnost ili, u negativnom kontekstu, odugovlačenje, nešto što će se
ponovo aktualizirati. (op. prev.)
* 101 *
Ozračje
LONDON, RUJAN 1891.
irkus je stigao u London. Vlak koji ga prevozi s prvim se mrakom neprimjetno
uvlači u grad. Vagoni se rasklapaju, njihova vrata i hodnici bešumno se
odmiču ustranu i oblikuju cijele redove prostorija bez prozora. Prugasta
šatorska platna odmotavaju se te ih omotavaju, konopi se zatežu, zastori se pomno
nabiru, a podiji sastavljaju sami od sebe.
(Cirkuska trupa pretpostavlja kako sve to dok oni raspakiravaju kovčege obavlja
nekakva posada, premda im je jasno da je preobrazba dijelom i automatizirana.
Tomu je nekada uistinu bilo tako. Sada pak nema nikakve posade, nikakvih
nevidljivih scenskih radnika koji slažu dijelove kulisa po točno određenom redu. Za
to više naime nema potrebe.)
U šatorima vladaju tišina i mrak; cirkus se za posjetitelje otvara tek sljedeće
večeri.
I dok većina izvođača večer provodi u gradu, posjećuje stare prijatelje i omiljene
im krčme, Celia Bowen sjedi u svom apartmanu, sama.
U usporedbi s drugim prostorijama skrivenim iza cirkuskih šatora, njezine su
odaje skromne, ali pune knjiga i dobrano pohabanog pokućstva. Svijeće različitih
boja, što veselo gore na svakoj raspoloživoj površini, obasjavaju usnule golubove u
krletkama ovješenim među bogatim tapiserijama živih boja. Ugodno je to utočište,
udobno i tiho.
Zato se i trgne kada joj netko pokuca na vrata.
“Zar tako namjeravaš provesti cijelu noć?” upita Tsukiko i preleti očima preko
knjige što je Celia drži u ruci.
“A ti si mi, pretpostavljam, došla predložiti nešto drugo?” upita Celia.
Kontorcionistica rijetko dolazi u posjet samo posjeta radi.
“Imam jednu društvenu obvezu i mislila sam da bi mi se mogla pridružiti”, kaže
Tsukiko. “Previše vremena provodiš u samoći.”
Celia se pokušava obraniti, no Tsukiko ne odustaje. Uzima jednu od Celijinih
najljepših haljina, jednu od rijetkih u boji, od tamnoplavog baršuna s blijedozlatnim
ukrasima.
“Kamo idemo?” pita Celia, no Tsukiko joj to odbija reći. Sigurno ne idu u kazalište
ili na balet; za to je prekasno.
Celia se nasmije kada stignu pred la Maison Lefèvre.
“Mogla si mi reći”, kaže Celia Tsukiko.
“To onda ne bi bilo nikakvo iznenađenje”, odvraća Tsukiko.
C
* 102 *
Celia je do tada nazočila samo jednom društvenom događaju u la Maison Lefèvre,
prijmu uoči otvorenja cirkusa, no to nije bila prava ponoćna večera. Premda je u kuću
zašla tek nekoliko puta, u razdoblju između audicije i otvorenja cirkusa, otkriva da se
sa svim gostima već upoznala.
Iako su njezinim dolaskom iznenađeni koliko i ona sama, Chandresh joj ne da je
priliku da se ispriča zbog neplaniranog dolaska. Srdačno je pozdravi, tutne joj u ruku
čašu šampanjca i potjera je u salon.
“Pobrini se da postave još jedno mjesto za stolom”, kaže Marcu pa je povede u
kratki obilazak salona kako bi se uvjerio da poznaje sve goste. Poznaje ih, i djeluje joj
čudno što se on toga, izgleda, ne sjeća.
Madame Padva otmjena je kao i obično; njezina haljina tople bakrene boje
jesenjeg lišća blista u svjetlosti svijeća. Sestre Burgess i gospodin Barris očito su već
počeli zbijati šale na račun toga što su se svi, posve neplanirano, pojavili u odjeći
različitih nijansa plave. Celijinu haljinu navode kao dokaz da je plava boja naprosto u
modi.
Spominju još jednoga gosta, koji će možda doći, a možda i neće, no Celia ne
uspijeva čuti njegovo ime.
Ima lagani osjećaj da ne pripada tom društvu; ljudi oko nje poznaju se godinama.
Tsukiko je međutim pod svaku cijenu nastoji uključiti u razgovor. Gospodin Barris
pobožno sluša svaku Celijinu riječ i Lainie ga zbog toga počinje zadirkivati.
Iako se dobro poznaju - napokon, sreli su se nekoliko puta i razmijenili desetak
pisama - gospodin Barris izvrsno glumi površnog poznanika.
“Trebali ste se baviti glumom”, došapne mu kada je sigurna da ih nitko ne može
čuti.
“Znam”, odgovara on s iskrenom tugom u glasu. “Promašio sam poziv. Kakva
šteta.”
Sa sestrama Burgess Celia je do tada razmijenila tek pokoju riječ. Lainie je
brbljavija od Tare, zahvaljujući čemu Celia uspijeva doznati sve o osobnom pečatu
koji su sestre Burgess ostavile na cirkusu. Kostime Madame Padve i inženjerska čuda
gospodina Barrisa svi vide; pečat sestara Burgess - iako prožima doslovce svaki aspekt
cirkusa - puno je suptilniji.
Mirisi, glazba, kvaliteta svjetla. Čak i težina baršunastih zavjesa na ulazu. Sve su
to aranžirale one, i to tako da djeluje prirodno.
“Volimo pobuditi sva čula”, kaže Lainie.
“Neka više od ostalih”, dodaje Tara.
“Istina”, potvrđuje njezina sestra. “Miris se često podcjenjuje, a zna pobuditi
najviše uspomena.”
“Nenadmašne su u stvaranju ozračja”, dometne Chandresh uključujući se u
razgovor i Celijinu praznu čašu zamijeni drugom, svježe napunjenom. “Apsolutno su
fantastične, obje.”
“Trik je u tome da ništa od svega toga ne djeluje hotimično izazvano”, prošapće
Lainie. “Da djeluje prirodno, iako to nije.”
“I da se spoji u jedinstvenu cjelinu”, dovršava Tara.
* 103 *
Celiji se čini da i u ovome društvu obavljaju istu zadaću. Malo je vjerojatno da bi
se nakon otvorenja cirkusa ta njihova okupljanja održala toliko dugo, pomisli Celia,
da nije njihova zaraznog živahnog smijeha. Ne dopuštaju da razgovor utihne.
Postavljaju savršena pitanja kako bi on i dalje tekao glatko.
Onako ozbiljan i učtiv, gospodin Barris idealna im je suprotnost koja dinamiku
skupine održava u ravnoteži.
Krajičkom oka Celia opaža da se u predvorju nešto miče. Netko drugi to bi
kretanje pripisao igri svjetlosti nebrojenih svijeća i njihovih odraza u zrcalima, no ona
odmah pogađa o čemu se radi.
Neopazice izađe u predvorje i šmugne u mračnu knjižnicu prekoputa salona.
Knjižnicu osvjetljava tek ploča od mutnog stakla što se proteže cijelom duljinom
jednoga zida. Boje tople poput boja vatrenog sumraka zasipaju tek najbliže police.
Ostatak je sobe u sjeni.
“Ne mogu li se nijednu večer zabaviti, a da me vi pritom ne pratite?” prošapće
Celia u tamu.
“Mislim da društvene obveze ovakve vrste nisu pravi način da iskoristiš vrijeme”,
odgovara njezin otac. Svjetlost u bojama sumraka baca mu na dio lica i prednjicu
košulje izobličenu okomitu crvenu prugu.
“Nećete mi propisivati kako ću provoditi baš svaki trenutak svog vremena, tata.”
“Gubiš koncentraciju”, uzvraća Hector.
“Ja ne mogu izgubiti koncentraciju”, kaže Celia. “Uz to što osmišljavam nove i
dotjerujem stare šatore, aktivno nadzirem značajni dio cirkusa. A on trenutačno ne
radi, ako niste primijetili. A što bolje poznajem ove ljude, lakše mi je manipulirati
onim što su u cirkusu već napravili. Napokon, oni su ga i stvorili.”
“To je, rekao bih, valjan argument”, kaže Hector. Celiji se čini da se, priznanju
unatoč, i dalje mršti, ali previše je mračno da se u to i uvjeri. “No bilo bi dobro da
upamtiš da nikome u onoj sobi nemaš razloga vjerovati.”
“Ostavite me na miru, tata”, uzdahne Celia.
“Gospođice Bowen?” reče netko iza njezinih leđa. Kada se iznenađeno okrene,
ugleda Chandreshova pomoćnika kako je promatra s dovratka. “Večera samo što nije
počela, ako biste se bili voljni pridružiti ostalim gostima u blagovaonici.”
“Ispričavam se”, kaže Celia pogledavajući natrag u sjenu. No njezin je otac
iščeznuo. “Knjižnica mi je odvukla pozornost, tako je velika. Mislila sam da nitko
neće ni primijetiti da me nema.”
“U to iskreno sumnjam”, kaže Marco. “Doduše ta je knjižnica i meni mnogo puta
odvukla pozornost.”
Izgovara to s dražesnim osmijehom, kojim Celia ostaje zatečena. U njegovu
držanju rijetko je opažala išta osim katkad većeg, a katkad manjeg suzdržanog
opreza, a povremeno i nervoze.
“Hvala vam što ste došli po mene”, kaže nadajući se da su se ostali gosti zapričali i
da tobožnje prebiranje po knjigama u polumraku nije neobična pojava u la Maison
Lefèvre.
“Vjerojatno misle da ste se učinili nevidljivom”, odgovara joj Marco dok prolaze
* 104 *
predvorjem. “Ja sam pomislio da možda i niste.”
Prati je u blagovaonicu pridržavajući joj svaka vrata na koja naiđu.
Celiju posjedaju između Chandresha i Tsukiko.
“Nije li ovo bolje od večeri provedene u samoći?” upita je Tsukiko i nasmiješi se
kada joj Celia prizna da jest.
I dok se jela izmjenjuju jedno za drugim - i, dakako, kada se na to, poradi
nevjerojatne kvalitete hrane, uopće uspije koncentrirati - Celia se zabavlja
dešifriranjem odnosa među gostima. Proučava način na koji komuniciraju, intuitivno
osjeća emocije što ih prikrivaju smijehom i razgovorom, bilježi gdje im se i na čemu
pogledi najduže zadržavaju.
Sa svakom čašom vina Chandresh sve češće i napadnije pogledava svog naočitog
pomoćnika. Celia je uvjerena da je gospodin Alistair tih pogleda itekako svjestan
premda se i dalje diskretno drži svog mjesta u kutu sobe.
Tek nakon trećeg jela uspijeva zaključiti koja je od sestara Burgess draža
gospodinu Barrisu. Kada na stol stignu umjetnički ukrašeni tanjuri na kojima je nešto
nalik na cijele golubove začinjene cimetom, posve je sigurna da mu se više sviđa
Lainie, no ne zna znade li to i sama Lainie.
Iako je cijelo društvo oslovljava s Tante, Madame Padva djeluje prije kao glava
obitelji nego kao obična teta. Kada joj se Celia obrati titulom Madame, svi se okrenu i
iznenađeno je pogledaju.
“Cirkuska djevojka, a tako pristojna”, kaže Madame Padva s bljeskom u oku.
“Namjeravamo li te zadržati u svom intimnom krugu, morat ćemo ti olabaviti uzice
na korzetu.”
“Mislila sam da razvezivanje korzeta slijedi nakon večere”, blago joj uzvraća Celia i
biva nagrađena gromoglasnim smijehom.
“Gospođicu Bowen zadržat ćemo u intimnom krugu bez obzira na stanje
njezinoga korzeta”, kaže Chandresh. “Zabilježi to”, dodaje domahujući rukom Marcu.
“Korzet gospođice Bowen uredno zabilježen, gospodine”, odgovara Marco, i za
stolom se ponovo prolomi smijeh.
Pogledom u kojemu se još uvijek naziru natruhe onog smiješka okrzne Celijin, a
onda se okrene i ponovo stopi s pozadinom, s lakoćom gotovo jednakom onoj s
kojom njezin otac iščezava u sjenama.
Stiže sljedeće jelo, i dok pokušava odrediti je li meso prerušeno u kolač lagan
poput pera u finom umaku od vina srnetina ili nešto egzotičnije, Celia se vraća
slušanju i promatranju.
U Tarinu ponašanju ima nečega što joj ne da mira. Na licu joj se naizmjence
pojavljuje i s njega nestaje nekakav neobičan izraz, nešto nalik na opsjednutost. U
jednom času aktivno sudjeluje u razgovoru, njezin je smijeh jeka sestrina. Već u
sljedećemu djeluje odsutno, zuri u svijeće s kojih kaplje vosak.
Odjek Tarina smijeha načas joj zazvuči kao jecaj i Celia tek tada shvaća da je Tara
podsjeća na majku.
S desertom prestaje svaki razgovor. Na svakom tanjuru leži po jedna kugla od
tanko razvučenog šećera koju valja razbiti kako bi se došlo do oblaka kreme u njoj.
* 105 *
Čim kakofonija proizvedena drobljenjem šećera utihne, sudionici večere shvaćaju
da su kugle identične, ali da je svaki od njih u njoj dobio kremu posve jedinstvena
okusa.
Dijele žličice te kušaju i druge kreme. Pojedine okuse lako pogađaju -
kombinaciju đumbira i marelica primjerice, ili mješavinu kokosa i karija - no drugi im
ostaju slasno tajanstveni.
U Celijinoj kugli očito ima meda, no mješavinu začina u njegovoj slatkoći nitko ne
uspijeva pogoditi.
Nakon večere razgovor se uz kavu i konjak nastavlja u salonu, do doba koje bi
većina gostiju (ali, kako naglašava Tsukiko, ne i cirkuske djevojke) smatrala sitnim
satima.
Kada se napokon počnu opraštati, Celiju grle kao i sve ostale, a nekolicina gostiju
poziva je da dođe na čaj, dok je cirkus još u Londonu.
“Hvala ti”, Celia na odlasku kaže Tsukiko. “Uživala sam više nego što sam
očekivala.”
“Neočekivana zadovoljstva uvijek su najugodnija”, odgovara Tsukiko.
Dok se gosti razilaze, Marco ih promatra s prozora i, posljednji put te večeri, pogleda
Celiju prije negoli ova nestane u noći
Obilazi salon i blagovaonicu pa silazi u kuhinju kako bi se uvjerio da je sve kako
treba. Ostalo osoblje već je otišlo. Gasi zadnja svjetla te kreće uza stube, provjeriti
kako je Chandresh.
“Nije li današnja večera bila fantastična?” upita ga Chandresh kada uđe u njegov
apartman. Chandreshove odaje zauzimaju cijeli peti kat, a sve su osvijetljene
mnoštvom marokanskih svjetiljki koje po luksuznom pokućstvu bacaju izlomljene
sjene.
“Doista jest, gospodine”, kaže Marco.
“Za sutra mi ipak nemoj ništa planirati. Ili za danas... i ne znam koliko je sati.”
“Poslijepodne imate sastanak u vezi sa sljedećom baletnom sezonom.”
“Ah, na to sam zaboravio”, kaže Chandresh. “Odgodi ga, hoćeš?”
“Naravno, gospodine”, kaže Marco, vadi bilježnicu iz džepa i zapisuje nalog.
“Oh, i naruči desetak sanduka ovoga konjaka što ga je Ethan donio. Fantastična
stvar, taj konjak..”
Marco kima dodajući i to svojim bilješkama.
“Ne odlaziš valjda?” upita ga Chandresh.
“Ne, gospodine”, kaže Marco. “Mislio sam da je prekasno da idem kući.”
“Kući”, ponovi Chandresh kao da izgovara riječ na stranom jeziku. “Ovo ti je kuća,
barem koliko i onaj stan koji tako uporno želiš zadržati. Ako ne i više.”
“Nastojat ću to upamtiti, gospodine”, kaže Marco.
“Nije li gospođica Bowen prekrasna žena?” iznenada primijeti Chandresh i okrene
se da provjeri kakvu će reakciju izazvati svojim pitanjem.
Uhvaćen na prepad, Marco uspijeva propentati tek nešto što, nada se, sliči
* 106 *
njegovu standardnom neutralnom povlađivanju.
“Moramo je pozvati na večeru kad god je cirkus u gradu. Moramo je bolje
upoznati”, kaže zajedljivo te se napadno, zadovoljno naceri.
“Da, gospodine”, kaže Marco mučeći se da na licu zadrži izraz nezainteresiranosti.
“Hoće li to biti sve za večeras?”
Chandresh ga smijući se otpravlja pokretom ruke.
Prije no što se povuče u vlastite odaje, apartman triput veći od njegova stana,
Marco se tiho vraća u knjižnicu.
Neko vrijeme stoji na mjestu gdje je prije nekoliko sati zatekao Celiju te pažljivo
promatra poznate mu police s knjigama i zid od mutnoga stakla.
Ne uspijeva odgonetnuti što je tamo radila.
I ne primjećuje oči koje u njega zure iz sjene.
* 107 *
Rêveurs
1891.-1892.
err Friedricku Thiessenu posjetnica stiže s ostalom poštom, u neuglednoj
omotnici zaturenoj među računima i poslovnim dopisima. U omotnici
nema ni pisma ni poruke, tek posjetnica, crna s jedne i bijela s druge
strane. Le Cirque des Rêves stoji otisnuto na prednjoj strani, srebrnom tintom. Na
poleđini ispisano crnom tintom na bijeloj podlozi stoji:
Dvadeset deveti rujna
predgrađe Dresdena, Kraljevina Saska
Herr Thiessen jedva uspijeva obuzdati oduševljenje. Obavlja dogovore s klijentima,
satove koje je započeo dovršava u rekordnom roku i uzima jedan stan u Dresdenu u
kratkoročni najam.
U Dresden stiže dvadeset drugoga rujna te provodi dan lutajući periferijom grada
i razmišljajući kamo bi se cirkus mogao smjestiti. Nema nikakvih naznaka njegova
skorašnjeg dolaska osim laganog elektriciteta u zraku, koji, barem Herr Thiessen tako
misli, bilježi jedino on. Osjeća se počašćenim što su ga o dolasku cirkusa unaprijed
obavijestili.
Dvadeset devetog rujna, predviđajući kako bi noć pred njim mogla i potrajati, u
krevetu ostaje nešto duže. Kada u rano poslijepodne izađe iz stana kako bi nešto
pojeo, ulice već bruje od vijesti: neobičan cirkus pojavio se preko noći, na zapadnom
rubu grada. Kolosalna stvar, s prugastim šatorima, kažu mu kada stigne u krčmu.
Nikada nisu vidjeli takvo što. Herr Thiessen ne govori ništa: uživa u svem tom
uzbuđenju i znatiželji oko sebe.
Kratko prije sumraka Herr Thiessen kreće na zapad i, budući da se pred njim već
okupila povelika svjetina, bez problema pronalazi cirkus. Dok čeka u gomili, pita se
kako su ga uspjeli postaviti tako brzo. Iako izgleda kao da na njemu stoji oduvijek,
Herr Thiessen je uvjeren da je polje na kojemu sada stoji bilo prazno kada je jučer
prošetao gradskom okolicom. Cirkus se tamo naprosto stvorio. Kao čarolijom, kaže
netko, i Herr Thiessen se s time mora složiti.
Kada se vratnice napokon rastvore, Herr Friedrick Thiessen osjeća se kao da se
nakon dužeg izbivanja vraća kući.
U cirkusu provodi gotovo svaku noć. Danju, uz čašu vina i dnevnik, sjedi u onom
unajmljenom stanu ili u krčmi i piše o njemu. Ispisuje stranice i stranice zapažanja,
zapisuje svoja iskustva, ponajviše zato da ih ne zaboravi, ali i zato da nešto od tog
H
* 108 *
cirkusa zabilježi na papiru, da mu od njega barem nešto ostane.
O cirkusu povremeno razgovara s drugim posjetiteljima krčme. Jedan od njih
uređuje gradske novine. Nakon kraćeg uvjeravanja i nekoliko čaša vina od Friedricka
uspijeva iskamčiti dopuštenje da u svojim novinama objavi nekoliko ulomaka iz
njegova dnevnika.
Iako cirkus krajem listopada odlazi iz Dresdena, urednik novina ispunjava
obećanje.
Članak nailazi na dobar prijam, i ubrzo mu slijedi još jedan, pa još jedan.
Herr Thiessen nastavlja pisati te u sljedećih nekoliko mjeseci dio objavljenih
članaka prenose i druge njemačke novine, a na kraju ih prevode i objavljuju i u
Švedskoj, Danskoj i Francuskoj. Jedan članak dospijeva i u jedne londonske novine,
pod naslovom “Noć u cirkusu”.
I upravo zahvaljujući tim člancima Herr Friedrick Thiessen postaje neformalni
vođa, predvodnik najvatrenijih sljedbenika cirkusa.
Neki od njih Le Cirque des Rêves upoznaju tek kroz njegove tekstove; drugi pak
čitajući njegove riječi osjete trenutačnu povezanost, srodnost s čovjekom koji cirkus
doživljava kao i oni - kao nešto začudno i bez premca.
Neki ga odlučuju i potražiti, i njihovi sastanci i večere navješćuju osnivanje
svojevrsnoga kluba, društva ljubitelja cirkusa.
Ime rêveurs u početku shvaćaju kao šalu, no s vremenom im sve ugodnije zvuči i
na kraju se uvriježi.
Herr Thiessen u svemu tome neizmjerno uživa; okruženje srodnim dušama iz
cijele Europe, pa i pokojom iz udaljenijih krajeva svijeta, koje o cirkusu mogu pričati
bez kraja i konca. Zapisuje priče drugih rêveurs i prenosi ih u svojim tekstovima.
Izrađuje malene ukrasne satove s njima omiljenim točkama ili predstavama. (Jedan
od njih pravo je malo čudo sa sićušnim akrobatima ovješenim o vrpce; izradio ga je za
jednu mladu ženu koja većinu vremena u cirkusu provodi upravo u tom velikom
šatoru, zureći uvis.)
Donekle slučajno, pokreće i novi modni trend kada na jednoj večeri u Münchenu
(mnoge od njih održavaju se blizu njegova doma, ali i u Londonu, Parizu i u bezbroj
drugih gradova) spomene da u cirkus najradije odlazi odjeven u crni kaput - kako bi
se bolje uklopio u okolinu i osjetio se dijelom cirkusa - ali da uz njega nosi i
svijetlogrimizni šal - kako bi se i isticao, i podsjetio da je u srcu ipak gledatelj,
promatrač.
U tako uskim krugovima glasine se brzo šire, pa nastaje tradicija po kojoj rêveurs
u Le Cirque des Rêves odlaze odjeveni u crnu, bijelu ili sivu odjeću sa samo jednim
upadljivo crvenim detaljem: šalom, šeširom ili, za toplijeg vremena, crvenom ružom
zataknutom u zapučak ili za uho. Taj im, za upućene vrlo jednostavan signal olakšava
međusobno prepoznavanje.
Među njima ima onih koji imaju dovoljno novca (a i onih koji ga nemaju, ali se
ipak nekako snalaze) da cirkus slijede s mjesta na mjesto. Ne postoji nikakav, barem
ne javnosti dostupan itinerer. Cirkus se seli svakih nekoliko tjedana, povremeno i s
podužim razmacima, i nitko zapravo ne zna gdje će se pojaviti sve dok šatori ne
* 109 *
osvanu na nekom polju, u nekome gradu ili državi, ili negdje između.
Postoje i rêveurs, doduše malobrojni i odabrani, koji poznaju i cirkus i njegove
običaje, koji su sklopili poznanstva s pravim ljudima i dojavljuju im njegovo sljedeće
odredište. Ovi o tome pak obavještavaju ostale, u drugim državama, u drugim
gradovima.
Najčešće to čine potajice, u osobnim kontaktima i u pismima.
Šalju dopisnice, male četvrtaste kartice nalik na razglednice, različite, ali redovito
crne na jednoj, a bijele na drugoj strani. Neki se služe standardnim razglednicama,
drugi radije izrađuju svoje. Na dopisnice ispisuju tek
Cirkus dolazi u...
i navode mjesto. Ponekad navedu i datum, ali ne uvijek. Cirkus se naime ne vodi
nikakvim strogim rasporedom, funkcionira po osjećaju. Upozorenje i lokacija često su
sasvim dovoljni.
Većina rêveurs živi na jednome mjestu i radije ne putuje predaleko. Rêveurs koji
domom nazivaju Kanadu možda se neće zaputiti u Rusiju, ali će bez razmišljanja
krenuti u poduži posjet Bostonu ili Chicagu; oni iz Maroka možda će otputovati na
neko odredište u Europi, ali neće putovati sve do Kine ili Japana.
Neki pak slijede cirkus kamo god išao, oslanjajući se na novac, sreću ili usluge
drugih rêveurs. No svi su oni rêveurs, svaki na svoj način, čak i oni kojima sredstva
dopuštaju da cirkus posjete samo kada on dođe k njima. Nasmiješe se kada opaze
jedni druge. Sastanu se u lokalnim krčmama te uz pokoje piće i razgovor nestrpljivo
čekaju zalazak sunca.
A upravo ti njegovi oduševljeni sljedbenici, upravo rêveurs, u cirkusu opažaju
najviše detalja: fine razlike u kostimima, trud uložen u izradu natpisa na šatorima.
Kupuju šećerno cvijeće, ali ga ne jedu; zamataju ga u papir i pažljivo odnose kući. Oni
su entuzijasti, fanatični vjernici. Ovisnici. Nešto u tom cirkusu uzburkava im duše i
oni pate kada ga nema.
I traže jedni druge, ti posebni ljudi, te srodne duše. I jedni drugima pričaju kako
su otkrili cirkus, kako su se kada su u njega prvi put zakoračili osjećali kao da su
zakoračili u čaroliju, u bajku pod zavjesom od zvijezda. Pobožno razglabaju o mekoći
kokica, slatkoći čokolade. Satima raspravljaju o kvaliteti rasvjete, toplini krijesa. Sjede
nad svojim pićima i smiješe se poput djece, uživaju u tome što ih - pa makar i na
samo jednu večer - okružuju srodne duše. Na rastanku se rukuju i grle kao stari
prijatelji, čak i ako su se tek upoznali, i dok odlaze svatko svojim putem, osjećaju se
manje osamljenima.
Cirkus zna za njih, i cijeni ih. Osobi koja kabini za prodaju ulaznica priđe
odjevena u crni kaput s crvenim šalom često pokažu da prođe ne plativši ulaznicu, ili
je počaste besplatnim vrčem soka od jabuka ili vrećicom kokica. Kada ih opaze u
publici, izvođači posežu za najboljim trikovima. Neki rêveurs neprestano lunjaju
cirkusom i metodično posjećuju svaki šator, gledaju svaku predstavu. Drugi imaju
omiljena mjesta s kojih rijetko odlaze, pa u Menažeriji ili u Dvorani zrcala provode
* 110 *
cijele noći. Upravo oni ostaju najduže, do sitnih sati, kada većina posjetitelja već ode
potražiti postelju.
Sitne mrljice grimiza često su jedina boja koja se netom prije zore može vidjeti u
Le Cirque des Rêves.
Herr Thiessen prima desetke pisama drugih rêveurs i odgovara na svako. Neki se
zadržavaju na jednom pismu i zadovoljavaju jednim odgovorom, drugi se upuštaju u
duže prepiske, prave zbirke neprekinutih razgovora.
Danas odgovara na pismo koje nalazi posebno intrigantnim. Njegov autor iznosi
zapanjujuće pojedinosti o cirkusu. A pismo je i intimnije od većine drugih; autor u
njemu opširno opisuje svoja razmišljanja o njegovim tekstovima, komentira njegov
Wunschtraum-sat navodeći pojedinosti koje može znati samo osoba koja ga je satima
promatrala. Prije nego sjedne za stol da napiše odgovor, pismo čita tri puta.
Na njemu je žig New Yorka, ali potpis ne prepoznaje; ne pripada nijednom od
rêveurs koje je upoznao u tom ili bilo kojem drugom gradu.
Draga gospođice Bowen, počinje svoje pismo.
I nada se da će i ona njemu zauzvrat napisati još jedno.
* 111 *
Suradnja
RUJAN - LISTOPAD 1893.
londonski ured gospodina Barrisa Marco stiže tek nekoliko minuta prije
dogovorenog termina. U obično uredno pospremljenom uredu, na svoje
iznenađenje, zatječe pravu ludu kuću, gomile kutija i napola raspakiranih
sanduka te radni stol zatrpan do te mjere da se uopće ne vidi.
“Zar je već toliko kasno?” upita gospodin Barris kada Marco zakuca na otvorena
vrata. U ured ne ulazi jer ne može; na podu više nema mjesta. “Nisam trebao spakirati
sat; tamo je, u jednom od onih sanduka.” Rukom pokazuje drvene sanduke poredane
uza zid iako se ne čuje da i u jednome od njih nešto kuca. “A mislio sam i raščistiti
put”, dodaje odgurujući kutije u stranu i kupeći gomile nacrta smotanih u tuljce.
“Oprostite na smetnji”, kaže Marco. “Htio sam razgovarati s vama prije nego
odete iz grada. Mislio sam da bi bilo bolje pričekati da se ponovo smjestite, no držao
sam da bi ipak bilo najbolje raspraviti to u četiri oka.”
“Naravno”, kaže gospodin Barris. “Ionako sam vam mislio dati dodatne kopije
zemljovida cirkusa. Tu su negdje.” Prevrće po gomili nacrta, provjerava naljepnice i
datume.
Vrata ureda, netaknuta, tiho se zatvaraju.
“Mogu li vam postaviti jedno pitanje, gospodine Barris?” upita ga Marco.
“Svakako”, kaže gospodin Barris i dalje preturajući po papirnatim tuljcima.
“Koliko znate?”
Gospodin Barris spusti nacrte koje je držao u ruci, okrene se i podigne naočale na
hrbat nosa kako bi bolje promotrio izraz na Marcovu licu.
“Koliko znam o čemu?” upita nakon poduže - preduge, zapravo - stanke.
“Koliko vam je gospođica Bowen rekla?” uzvraća Marco protupitanjem.
Prije no što progovori, gospodin Barris načas se znatiželjno zagleda u njega.
“Vi ste njezin protivnik”, kaže. I kada Marco kimne, lice mu ozari smiješak.
“Nikada ne bih pogodio.”
“Rekla vam je za natjecanje”, kaže Marco.
“Samo ono najosnovnije”, kaže gospodin Barris. “Došla mi je prije nekoliko godina
i upitala me kako bih reagirao kada bi mi rekla da je sve što čini stvarno. Odgovorio
sam da bih joj morao povjerovati na riječ. Ili pomisliti da laže, no ni u snu ne bih
pomislio da takva ljepotica može biti lažljiva. Potom me upitala što bih sve mogao
izraditi kada ne bih morao brinuti o gravitaciji i sličnome. Tako smo došli na ideju o
vrtuljku, ali pretpostavljam da to već znate.”
“Pretpostavio sam”, kaže Marco. “Doduše nisam znao do koje ste mjere u tome
U
* 112 *
svjesno sudjelovali.”
“Moj mi položaj omogućuje da budem poprilično koristan, barem ja to tako
vidim. Koliko znam, mađioničari upošljavaju inženjere kako bi od njihovih trikova
napravili nešto što nisu. Moje su usluge u ovom slučaju posve suprotne naravi:
pomažem da prava čarolija izgleda kao vješta konstrukcija. Gospođica Bowen to
naziva grundiranjem, pretvaranjem nevjerojatnog u uvjerljivo.”
“Ima li ona ikakve veze sa Zvjezdoznancem?” upita Marco.
“Ne, Zvjezdoznanac je posve mehanički”, kaže gospodin Barris. “Mogu vam
pokazati nacrte, uspijem li ih pronaći u ovom neredu. Nadahnuće za njega dobio sam
na putovanju na Kolumbijsku izložbu u Chicagu početkom ove godine. Gospođica
Bowen uvjeravala me da ga ne može poboljšati, ali mislim da ipak ima neke veze s
njegovim održavanjem.”
“Tada ste i vi mađioničar svoje vrste, gospodine”, kaže Marco.
“Možda samo radimo slične stvari, ali na različite načine”, kaže gospodin Barris.
“Znao sam da protivnik gospođice Bowen odnekud vreba, ali mislio sam da, tko god
bili, ne trebate moju pomoć. One su papirnate životinje, recimo, fantastične.”
“Hvala”, kaže Marco. “Podosta sam improvizirao; pokušavao sam smisliti šatore
koji se mogu graditi i bez nacrta.”
“Zato ste ovdje?” upita gospodin Barris. “Tražite nekakav nacrt?”
“Ponajviše sam se htio uvjeriti znate li za natjecanje”, kaže Marco. “Znate, mogao
bih vas natjerati da zaboravite cijeli ovaj razgovor.”
“Oh, za to nema nikakve potrebe”, kaže gospodin Barris, odlučno odmahujući
glavom. “Uvjeravam vas da sam u stanju zadržati neutralnost. Nisam sklon
zauzimanju strana. Pomoći ću i vama i gospođici Bowen, u mjeri u kojoj to budete
željeli, i ništa od onoga što mi kažete u povjerenju, vi ili ona, neću odati onome
drugome. I nikome drugome o svemu tome neću reći ni riječi. Možete mi vjerovati.”
Razmišljajući o tome, Marco tjera srušenu gomilu sanduka da se uspravi.
“Dobro”, kaže. “Premda me, to vam moram priznati, iznenađuje koliko vam sve
ovo djeluje prihvatljivo, gospodine Barris.”
Gospodin Barris se zahihoće.
“Priznajem da bi, od svih nas, čovjek to najmanje očekivao od mene”, kaže on.
“Svijet je puno zanimljivije mjesto no što sam mogao i zamisliti prije nego što sam
otišao na prvu ponoćnu večeru. Je li to zato što gospođica Bowen može oživiti drveno
stvorenje na vrtuljku, zato što vi možete manipulirati mojim pamćenjem ili zato što
je cirkus pomaknuo granice mojih najluđih snova i prije no što sam pomislio da se
radi o pravoj čaroliji? To ne znam. Ali time ne bih nizašto trgovao.”
“I nećete gospođici Bowen reći tko sam?”
“Neću”, kaže gospodin Barris. “Imate moju riječ.”
“U tom slučaju”, kaže Marco, “bio bih vam zahvalan da mi u nečemu pomognete.”
Kada mu stigne njezino pismo, gospodin Barris na trenutak se uplaši da će gospođica
* 113 *
Bowen u njemu izraziti nezadovoljstvo razvojem događaja ili da će ga - budući da će
lako otkriti da on to zna - ispitivati tko je njezin protivnik.
No kada otvori omotnicu, u njoj pronalazi tek poruku: Mogu li joj nešto dodati?
U svom je pismu obavještava da je stvar i zamišljena tako da njome mogu
manipulirati obje strane i da joj stoga može dodati što god poželi.
Celia hoda predvorjem punim snijega, svjetlucave pahulje lijepe joj se za kosu i
hvataju za haljinu. Pruža šaku i sa smiješkom promatra kako joj se kristali leda
rastapaju na koži.
Duljinom predvorja pruža se cijeli niz vrata. Odabire ona na samom kraju i ulazi,
ostavljajući za sobom stope rastopljena snijega. Na ulazu se mora sagnuti kako bi
izbjegla vodopad knjiga ovješenih o strop čije se stranice natraške listaju u ledenim
valovima.
Pruža ruku i dotiče papir; kako dodirne koju stranicu, tako se cijela soba nježno
zaljulja.
Treba joj dosta vremena da pronađe druga vrata, skrivena u jednom sjenovitom
kutu. I nasmije se kada joj u sljedećoj sobi čizme potonu u pijesak fin poput praha.
Stoji u blistavoj bijeloj pustinji nad kojom se na sve strane pruža zvjezdano noćno
nebo. Prostor joj djeluje beskrajno velik, toliko ogroman da mora ispružiti ruku kako
bi ispred sebe napipala zid skriven u zvijezdama. A ipak se iznenadi kada prstima
dotakne čvrstu površinu.
Pipa po zvijezdama istočkanim zidovima, pretražuje njihove vanjske rubove
tražeći izlaz.
“Ovo je odvratno”, čuje očev glas, ali na tom ga prigušenom svjetlu ne vidi.
“Trebali ste raditi svatko za sebe, a ne ovako... zastraniti, zajedno. Upozorio sam te,
suradnja nije pravi način da pokažeš svoje vještine.”
Celia uzdahne.
“Meni ovo izgleda jako pametno”, kaže ona. “Natječemo se u istom šatoru. Ima li
boljeg načina? A ovo baš i ne možeš nazvati suradnjom. Kako mogu surađivati s
nekim ako ne znam ni tko je?”
Tek na trenutak ugleda mu lice i pogled kojim zuri u nju, a onda se ponovo
okrene prema zidu.
“Što je dakle bolje?” upita. “Soba puna drveća ili soba puna pijeska? Znaš li uopće
koja je od njih moja? Ovo postaje naporno, tata. Tko god bio moj protivnik, njegova
vještina može se mjeriti s mojom. Kako ćete uopće odlučiti tko je pobjednik?”
“To nije tvoja briga”, prosikće njezin otac, sada već iz blizine koja joj se nikako ne
sviđa. “Razočarala si me, od tebe sam očekivao više. Moraš uložiti dodatni trud”,
govori joj, gotovo na uho.
“Dodatni trud iscrpljuje”, prosvjeduje Celia. “Ne mogu baš sve držati pod
nazorom.”
“To nije dovoljno”, kaže njezin otac.
“Kada će biti dovoljno?” upita Celia, no odgovora nema. Stoji sama među
* 114 *
zvijezdama.
Sklizne na tlo, podigne šaku bisernobijelog pijeska i pusti ga da joj lagano iscuri
kroz prste.
Sam u svom stanu, Marco od komadića papira gradi sićušne sobe. Hodnike i vrata
načinjene od stranica istrgnutih iz knjiga, potrganih nacrta, komadića tapeta i
poderanih pisama.
Sastavlja i slaže odaje koje vode do onih koje je načinila Celia. Stube koje vijugaju
njezinim hodnicima.
I u svakoj ostavlja nešto slobodnog prostora, kako bi mu ona mogla uzvratiti.
* 115 *
Otkucavanje sata
BEČ, SIJEČANJ 1894.
red je velik, ali zbog svega što se u njemu nalazi djeluje manji nego što jest.
Većina zidova načinjena je od matiranog stakla, ali i prekrivena ormarima i
policama s knjigama. Crtaći stol uz prozor gotovo se i ne vidi u pomno
organiziranom neredu papira, dijagrama i nacrta. Čovjek s naočalama koji za njim
sjedi stopljen je s okolinom i gotovo nevidljiv. Struganje njegova pera po papiru
metodično je i precizno poput otkucaja zidnoga sata koji stoji u kutu.
Na vratima od matiranog stakla začuje se kucanje, i struganje prestaje; sat pak
neposlušno nastavlja kucati.
“Gospođica Burgess je tu, gospodine”, dovikne pomoćnik s otvorenih vrata. “Kaže
da vas ne ometam ako ste zauzeti čime drugim.”
“Uopće me ne ometa”, kaže gospodin Barris, spušta pero i ustaje sa stolca.
“Uvedite je, molim vas.”
Pomoćnik se sklanja s vrata i na njegovu mjestu pojavljuje se mlada žena u
elegantnoj čipkom obrubljenoj haljini.
“Zdravo, Ethane”, kaže Tara Burgess. “Ispričavam se što upadam ovako
nenajavljena.”
“Ne ispričavaj se, draga moja Tara. Izgledaš prekrasno, kao i obično”, kaže
gospodin Barris i poljubi je u oba obraza.
“A ti nisi ostario ni dana”, kaže Tara strogo. On joj se neodlučno nasmiješi, zatim
pogleda ustranu i pođe zatvoriti vrata za njom.
“Što te dovodi u Beč?” pita. “I gdje ti je sestra? Tako vas rijetko viđam razdvojene.”
“Lainie je u Dublinu, s cirkusom”, kaže Tara osvrćući se po sobi. “Meni... meni nije
bilo do toga, pa sam pomislila da bih nekamo mogla otputovati sama. Posjet
prijateljima u tuđini činio mi se kao dobar početak. Poslala bih ti telegram, ali sve je
bilo pomalo spontano. A i nisam bila posve sigurna hoću li biti dobrodošla.”
“Ti si uvijek dobrodošla, Tara”, kaže gospodin Barris. Ponudi joj stolac, no ona to i
ne primijeti; zamišljeno hoda između stolova na kojima leže iznimno vjerne makete
građevina i tu i tamo zastaje kako bi bolje promotrila nekakav detalj - svod iznad
vrata, spiralu stubišta.
“Mislim da ljudi poput nas sve teže razlikuju stare prijatelje i poslovne suradnike”,
kaže Tara. “I sve teže zaključuju jesmo li ljudi koji uljudnim razgovorom jedni od
drugih skrivaju tajne ili nešto više od toga. Ovaj je divan”, dodaje zastajući ispred
makete pomno izrađenog otvorenog stupa sa satom u središtu.
“Hvala”, kaže gospodin Barris. “S njim ima još podosta posla. Nacrti su gotovi, ali
U
* 116 *
sada ih trebam poslati Friedricku kako bi mogao početi s izradom. Vjerujem da će u
prirodnoj veličini djelovati još impresivnije.”
“Imaš li ovdje i nacrte cirkusa?” upita Tara proučavajući dijagrame okačene na
zidu.
“Ne, zapravo. Ostavio sam ih kod Marca u Londonu. Mislio sam zadržati kopije,
ali valjda sam zaboravio.”
“Jesi li ikada zaboravio zadržati kopiju ijednog drugog nacrta?” upita ga Tara
prelazeći prstom preko ormara s dugim tankim policama, odreda zatrpanim pomno
naslaganim papirima.
“Ne”, kaže gospodin Barris.
“I tebi to... tebi to nije čudno?” upita Tara.
“Ne baš”, kaže gospodin Barris. “Tebi jest?”
“Meni je jako puno stvari oko tog cirkusa čudno”, kaže Tara igrajući se čipkom na
manšeti.
Gospodin Barris sjeda za stol i zavaljuje se u stolac.
“Hoćemo li razgovarati o onome o čemu si došla razgovarati ili ćemo obigravati
oko toga?” upita je. “Nikada nisam bio neki plesač.”
“Pouzdano znam da to nije istina”, kaže Tara i sjedne na stolac nasuprot njemu,
no pogled joj nastavlja lutati po sobi. “Ali, da, bilo bi lijepo za promjenu razgovarati
otvoreno. Ponekad se pitam sjeća li se itko od nas kako se to radi. Zašto si otišao iz
Londona?”
“Mislim da sam iz Londona otišao zbog istih razloga zbog kojih ti i tvoja sestra
tako često putujete”, kaže gospodin Barris. “Zbog previše znatiželjnih pogleda i
dvosmislenih komplimenata. Sumnjam da je itko opazio da mi se kosa prestala
prorjeđivati upravo u noći otvorenja cirkusa, ali nakon nekog vremena to se počelo
primjećivati. Tante Padva možda naprosto lijepo stari, a sve u vezi s Chandreshom
dade se otpisati kao ekscentričnost. Ali nas koji smo bliži običnim ljudima, nas
gledaju drugačijim očima.”
“Onima koji se u cirkusu uspiju naprosto izgubiti to lakše pada”, kaže Tara zureći
kroz prozor. “Svako malo Lainie me nagovara da i mi krenemo za njim, no ja mislim
da bi to bilo samo privremeno rješenje. Ionako smo previše impulzivni.”
“A da se tome naprosto prepustiš?” tiho kaže gospodin Barris. Tara odmahuje
glavom.
“Koliko će godina proći prije no što i to seljakanje iz grada u grad postane
bespredmetno? Što nam tada preostaje? Promijeniti ime? Ja... nimalo ne uživam u
varkama kojima sam se prinuđena služiti.”
“Ne znam”, kaže gospodin Barris.
“Mi znamo tek manji dio onoga što se uistinu događa, u to sam posve sigurna”,
kaže Tara uzdišući. “Pokušala sam o tome razgovarati s Chandreshom, ali izgledalo je
kao da govorimo različitim jezicima. Nešto očito nije kako treba, a ja u takvim
prilikama ne volim sjediti skrštenih ruku. Osjećam se... pa, ne baš zarobljeno, ali vrlo
slično tomu. I ne znam što bih u vezi s tim poduzela.”
“I tražiš odgovore”, kaže gospodin Barris.
* 117 *
“Ne znam što tražim”, odgovara Tara. Lice joj se načas stisne kao da će briznuti u
plač, a onda se ipak uspije pribrati. “Ethane, osjećaš li se ponekad kao da sanjaš,
neprestano sanjaš?”
“Ne, ne bih rekao.”
“Ja teško razlučujem kada spavam, a kada sam budna”, kaže Tara, ponovno
cupkajući čipkaste manšete. “Ne volim kada me drže u neznanju. A u nemoguće
stvari nisam osobito sklona vjerovati.”
Prije nego joj odgovori, gospodin Barris skine naočale, rupčićem obriše stakla i
podigne ih na svjetlo da provjeri je li ostala koja mrlja.
“Ja sam vidio puno stvari koje sam svojedobno smatrao nemogućim ili
nevjerojatnim. Otkrivam da za ‘moguće’ više nemam jasnih parametara. Stoga se
radije bavim svojim poslom, obavljam ga najbolje što mogu, a u tuđe se posle ne
petljam.”
Otvara ladicu u stolu, kratko pretura po njoj i vadi posjetnicu na kojoj je ispisano
tek jedno ime. Iako je gleda natraške, Tara Iako raspoznaje slova A i H, ali ne i ostalo.
Gospodin Barris uzima olovku i ispod imena otisnutog na posjetnici ispisuje jednu
londonsku adresu.
“Mislim da one noći nitko od nas nije znao u što se točno upušta”, kaže. “Želiš li
po svemu tome i dalje kopati, mislim da bi ti od svih nas u tome mogao pomoći
jedino on. Doduše ne jamčim da će biti osobito susretljiv.”
Gurne joj posjetnicu preko stola i Tara je prije nego što je strpa u torbu, pažljivo
gleda, kao da nije posve sigurna da je stvarna.
“Hvala ti, Ethane”, kaže ne podižući pogled. “Doista sam ti zahvalna.”
“Nema na čemu, draga moja”, kaže gospodin Barris. “Ja... nadam se da ćeš pronaći
ono što tražiš.”
Tara samo odsutno kimne, potom počnu razgovarati o drugim, nevažnim
stvarima. Zidna ura otkucava poslijepodnevne sate i svjetlost iza mutnoga stakla sve
više slabi. Poziva je da mu se pridruži na večeri, no ona ga uljudno odbija i odlazi,
sama.
Gospodin Barris vraća se za crtaći stol i struganje njegova pera ponovo se uskladi
s otkucajima sata.
* 118 *
Čarobnjakov kišobran
PRAG, OŽUJAK 1894.
atpis koji večeras visi iznad ulaza u Le Cirque des Rêves velik je i visi na
platnenoj pletenici omotanoj oko rešetaka tik iznad brave. Iako su slova
dovoljno krupna da ih se pročita i izdaleka, ljudi mu prilaze i čitaju.
Zatvoreno zbog vremenske nepogode
ispisano je na njemu kitnjastim slovima. Oko kojih se koče sivi oblaci koje netko kao
da je nacrtao u šali. Ljudi čitaju, poneki i dvaput, a onda češkajući se po glavi gledaju
u sunce koje zalazi i u čisto grimizno nebo. I ne odlaze. Neki čekaju da vide hoće li
netko ukloniti natpis i hoće li se cirkus ipak otvoriti, ali u blizini nema žive duše, i
mala se skupina na kraju raspršuje te odlazi potražiti drugu večernju zabavu.
Nevrijeme počinje sat vremena poslije: prugasti šatori nadimaju se pod naletima
pljuska i vjetra. Natpis iznad ulaza poigrava na vjetru, blistav i mokar od kiše.
Na drugom kraju cirkusa, na dijelu ograde koji ni po čemu ne sliči kapiji, a ipak se
otvara, iz sjena koje bacaju neosvijetljeni šatori Celia Bowen izlazi na kišu i s mukom
otvara kišobran. Velik je to kišobran, s teškim zakrivljenim drškom, i kada joj
napokon pođe za rukom otvoriti ga, dobro je štiti od kiše. Donji dio njezine haljine
boje vina ipak ne odolijeva vodi, i suknja joj ubrzo poprima gotovo crnu boju.
U grad ulazi gotovo neopaženo. Doduše po takvom prolomu oblaka čovjeku
malošto drugo uspijeva privući pozornost. Na kamenom opločenim ulicama susreće
tek nekoliko pješaka, odreda djelomično pokrivenih vlastitim kišobranima.
Konačno zastaje ispred jedne dobro osvijetljene kavane, dupke pune i živahne
vremenu unatoč. Kišobran odlaže na stalak pored ulaza, na kojemu stoji već cijela
zbirka kišobrana.
Praznih je stolova malo, no za oko joj zapinje prazan stolac pokraj kamina
nasuprot kojemu sa šalicom čaja u ruci i s nosom zabijenim u knjigu sjedi gatara
Isobel.
Celiji nikako ne uspijeva dokučiti što bi o njoj mislila. Možda i zato što prema
svima čiji je posao govoriti ljudima ono što žele čuti gaji urođenu nesklonost. U
Isobelinim očima usto često opaža nešto što često viđa i u Tsukikoinim, onaj pogled
koji govori da zna više nego što otkriva.
N
* 119 *
Što, opet, možda i nije neobično za nekoga čiji je posao da drugim ljudima govori
što im nosi budućnost.
“Mogu li ti se pridružiti?” upita je Celia. Isobel podiže pogled, s lica joj se jasno
čita da je zatečena. Izraz iznenađenja međutim brzo uzmiče pred veselim osmijehom.
“Naravno”, kaže Isobel i prije negoli zatvori knjigu, zabilježi stranicu na kojoj je
stala. “Ne mogu vjerovati da si se odvažila izaći po ovakvom vremenu. Ja sam jedva
izbjegla početak nevremena i mislila sam pričekati da prođe. Trebala sam se sastati s
nekim, ali mislim da neće doći, s obzirom...”
“Ne može mu se zamjeriti”, kaže Celia skidajući mokre rukavice. Lagano ih otrese
i one se trenutačno osuše. “Vani je kao da hodaš kroz rijeku.”
“Izbjegavaš li ti to zabavu u čast vremenske nepogode?”
“Navratila sam, prije nego što sam pobjegla. Ali večeras mi nije do toga. Usto, ne
želim se odreći prilike da izađem iz cirkusa i promijenim okolinu, makar se pritom
morala doslovce utopiti.”
“I ja tu i tamo volim pobjeći”, kaže Isobel. “Da nisi slučajno upravo ti prizvala
kišu, ne bi li dobila slobodnu večer?”
“Nisam, naravno”, kaže Celia. “Ali da jesam, rekla bih da sam pretjerala.”
I dok ona govori, njezina se kišom natopljena haljina suši, iz gotovo crne ponovo
prelazi u boju tamnog vina. Teško je reći zbiva li se to zbog vatre što kraj njih veselo
gori ili je ta fina preobrazba njezinih ruku djelo.
Celia i Isobel čavrljaju o vremenu, o Pragu i o knjigama. Temu cirkusa ne
izbjegavaju iz nekog posebnog razloga; naprosto nastoje što je moguće duže održati
iluziju da ga nema. Da su samo dvije žene koje sjede za istim stolom, dvije obične
žene, a ne gatara i mađioničarka; takva im se prilika rijetko pruža.
Vrata kavane naglo se otvore i propuste zapuh kiše šibane vjetrom. Gosti glasno i
uzrujano negoduju, kišobrani zaklepeću na stalcima.
Konobarica izmučena izgleda zastaje kraj njihova stola i Celia naručuje čaj od
metvice. Dok konobarica odlazi, Celia baca dugi pogled po prostoriji, proučava
gomilu kao da u njoj traži nekoga, ali ne nalazi točku na koju bi se fokusirala.
“Nešto nije u redu?” pita Isobel.
“Oh, ništa”, kaže Celia. “Samo imam osjećaj da me netko promatra; vjerojatno
samo umišljam.”
“Možda te netko prepoznao”, natukne Isobel.
“Sumnjam”, kaže Celia promatrajući goste oko sebe; nitko, ni krajičkom oka, ne
pogledava prema njima. “Ljudi vide što žele. Sigurna sam da je otkako je cirkus u
gradu, ovo mjesto vidjelo mnoštvo neobičnih gostiju. Uklopit ćemo se bez problema.”
“Ne prestaje me iznenađivati to što me nitko ne prepoznaje izvan konteksta”, kaže
Isobel. Posljednjih nekoliko večeri gatala sam nekolicini ljudi koji su ovdje, u istoj
prostoriji, a nijedan me nije ni dvaput pogledao. Možda bez svih onih svijeća i
baršuna djelujem manje tajanstveno. Ili možda više paze na karte nego na mene.”
“Imaš li ih uza se?” pita Celia.
Isobel kimne. “Bi li... želiš li da ti gatam?” upita.
“Ako nemaš ništa protiv.”
* 120 *
“Nikada nisi tražila da ti pogledam u karte.”
“Moja me budućnost inače uopće ne zanima”, kaže Celia. “Večeras se osjećam
malčice radoznalo.”
Isobel krzma, osvrće se oko sebe i pogledava goste, uglavnom gomilu boema koji
ispijaju apsint i raspravljaju o umjetnosti.
“Neće ništa primijetiti”, kaže joj Celia. “Obećavam.”
Isobel se okrene natrag prema Celiji i iz torbe izvadi špil karata; nisu to njezine
crno-bijele cirkuske karte, već onaj originalni marseilleski špil, pohaban i izblijedio.
“Prekrasne su”, kaže Celia kada ih Isobel počne miješati, promatrajući kako se
karte dok ih ona munjevito premeće po prstima pretvaraju u nerazgovijetnu mrlju u
pokretu.
“Hvala ti.”
“Ali ima ih samo sedamdeset sedam.”
Isobel zastane tek na sekundu, no jedna joj karta ipak izleti iz špila i padne na
stol. Celia je podigne, pogleda dva pehara iscrtana na njoj8, a onda je vrati Isobel. Ova
je vraća u špil i nastavlja ga miješati; karte glatko klize jedna preko druge.
“Jedna od njih je... negdje drugdje”, objašnjava Isobel.
Celia je o tome više ništa ne pita.
Konobarica donese Celijin čaj od metvice te ode i ne pogledavši karte.
“Nešto si napravila?” pita Isobel.
“Odvratila sam joj pozornost, da”, kaže Celia, nježno pušući u čaj. Tomu baš i nije
tako, no drži da bi joj nevidljivi veo koji je raširila preko stola bilo teško objasniti. A
brine je i činjenica da je velu unatoč onaj osjećaj da ih netko promatra ne napušta.
Isobel prestane miješati karte i spušta ih na stol licem prema dolje.
Ne čekajući Isobeline upute i nježno ih pridržavajući za rubove, Celia ih dijeli na
tri hrpice te ih na suprotnoj strani stola slaže u niz.
“Koju želiš?” pita je Isobel.
Pijuckajući čaj, Celia pomno promatra hrpice karata. Potom pokazuje onu u
sredini. Isobel ponovo skuplja špil ostavljajući taj dio karata na vrhu.
Karte koje slaže na stol nije lako iščitati. Nekoliko pehara. Dva mača. La Papessa,
Vrhovna svećenica.
Kada povrh već položenih karata položi La Beteleura, Isobel se otima uzdah, koji
jedva uspijeva obuzdati kašljucanjem. Celia, čini se, ne primjećuje da nešto nije kako
treba.
Neko vrijeme samo nijemo zuri u karte, a onda joj kaže: “Oprosti, za tumačenje
mi ponekad treba malo više vremena.”
“Samo polako”, kaže Celia.
Isobel gurka karte po stolu, fokusira se na ovu pa na onu.
“Nosiš puno teškog tereta. Slomljeno srce. Stvari koje si izgubila. Ali ideš prema
promjeni i otkriću. Nešto te, nekakvi vanjski utjecaji, guraju naprijed.”
Celijino lice ne odaje ništa. Gleda u karte, tu i tamo pogleda i u Isobel, pozorno,
8 Karta u tarotu, Dvojka pehara, simbol za ljubav, povezivanje, iskrenost, naklonost ili, u negativnom kontekstu,
suprotstavljene želje, prepreke, suprotstavljanje, smetnje, (op. prev.)
* 121 *
ali i oprezno.
“Boriš se... ne, borba nije prava riječ. Ali tu postoji nekakav sukob, s nečim
nevidljivim, nečim iz sjene, nečim što se od tebe skriva.”
Celia se samo smješka.
Isobel spušta drugu kartu na stol.
“No uskoro ćeš otkriti što je to”, kaže. To pobuđuje Celijinu pozornost.
“Što znači uskoro?”
“Karte u tom pogledu nisu posebno precizne, ali otkrit ćeš to vrlo brzo. Samo što
nisi, rekla bih.”
Isobel spušta sljedeću kartu. Još jednu Dvojku pehara.
“Stoji ti nekakva emocija”, kaže. “Duboka emocija. No ti si tek na njezinoj obali,
još si na površini, a ona čeka da te povuče u dubine.”
“Zanimljivo”, dometne Celia.
“Ne vidim je kao čisto dobru ili lošu, samo... intenzivnu.” Isobel načas pogura
karte u krug, i La Bateleur i La Papessa9 nađu se okruženi peharima i štapovima s
plamenim vršcima. Pucketanje vatre što kraj njih gori miješa se s lupkanjem kiše po
prozorima. “Gotovo kao da proturječi samoj sebi”, nastavlja Isobel. “Kao da se u njoj
istodobno miješaju ljubav i gubitak, na nekakav prekrasno bolan način.”
“Pa, zvuči kao nešto čemu se valja radovati”, kaže Celia suho. Isobel se nasmiješi i
pogleda je, no iz izraza na Celijinu licu malo toga uspijeva iščitati.
“Žao mi je što ne mogu biti jasnija”, kaže. “Padne li mi kasnije štogod na pamet,
javit ću ti. Ponekad nad kartama moram dugo mozgati kako bi ono što mi pokazuju
dobilo smisao. Ove su... pa, ne baš nejasne, ali složene. Valja razmotriti puno
mogućnosti.”
“Ne moraš se ispričavati. Ne mogu reći da sam strašno iznenađena. I hvala ti, tvoja
mi je intuicija uistinu dragocjena.”
Celia potom mijenja temu. Karte i dalje stoje na stolu; Isobel ih se i ne trudi
skloniti. Razgovaraju o manje važnim stvarima sve dok Celia odlučno ne izjavi da bi
se morala vratiti u cirkus.
“Pričekaj barem dok pljusak ne jenja”, prosvjeduje Isobel.
“Već sam ti oduzela dovoljno vremena, a kiša je samo kiša. Nadam se da će se onaj
koga čekaš pojaviti.”
“Čisto sumnjam, ali hvala ti. I hvala ti što si mi pravila društvo.”
“Bilo mi je zadovoljstvo”, kaže Celia i ustaje od stola navlačeći rukavice. Lako se
probija kroz gužvu, uzima crni kišobran sa stalka pored vrata i - prije nego se odvaži
da po pljusku krene natrag u cirkus - posljednji put mahne Isobel.
Kada ode, Isobel onu stazicu od izmiješanih karata zavrti po stolu.
Nije joj ništa slagala, ne baš. Kada su karte posrijedi, gotovo joj je nemoguće
lagati.
Ali u njima jasno vidi nekakvo natjecanje, o kojemu ovisi apsolutno sve, i prošlost
i budućnost.
9
Karta u tarotu, Papisa ili Vrhovna svećenica, simbol za mudrost, znanje, obrazovanje ili, u negativnom kontekstu,
uobraženost, neznanje, nevještost, površnost, (op. prev.)
* 122 *
I čini joj se da je gatala cijelome cirkusu, a ne samo Celiji. I da emocija koju je iz
karata iščitala preplavljuje sve drugo. Isobel skuplja karte i vraća ih u špil. Dok ih
miješa, na vrh špila izranja La Bateleur. Najprije se namršteno zagleda u kartu, a onda
se osvrne po kavani. I premda među gostima uočava pokoji polucilindar, nema ni
traga onome kojeg traži.
Miješa i miješa karte sve dok Čarobnjaka ne zakopa negdje u dubinu špila, a onda
ih odlaže, ponovo uzima knjigu i sama ostaje čekati da kiša stane.
A kiša vani pljušti, ulica je mračna i gotovo posve pusta. Osvijetljeni prozori ocrtavaju
ulice kojima prolazi. Ledenom vjetru unatoč nije hladno koliko je očekivala.
Iz karata za tarot zna čitati i sama, ali ne baš dobro; uvijek je previše mogućnosti,
previše značenja. No kada ju je Isobel upozorila na bitne pojedinosti, uočila je
složenu emociju o kojoj je govorila, otkriće koje joj slijedi. Ne zna kako bi ga
protumačila, ali svojoj sumnjičavosti unatoč nada se da znači kako će napokon biti
sigurna tko joj je protivnik.
Nastavlja hodati, no iako je rastresena, iako i dalje razmišlja o kartama, polako
shvaća da joj je sasvim toplo. Toplo kao kada je s Isobel sjedila pokraj vatre, ako ne i
toplije. Štoviše, odjeća joj je još uvijek suha. Njezin kaputić, rukavice, pa čak i rub
suknje. Iako kiša i dalje lijeva kao iz kabla, do nje ne stiže ni jedna jedina kap; pod
naletima vjetra kiša pada u smjerovima koji prkose gravitaciji. Kapljice udaraju u
lokve što se polako pretvaraju u jezera i prskaju uokolo, no Celiju ne pogađa nijedna.
I čizme su joj posve suhe.
Kada izađe na široki trg, zastane ispod visokog astronomskog sata, iz kojega
unatoč nevremenu izrezbareni apostoli izlaze u točno im predviđene sate.
Mirno stoji na prolomu oblaka. Iako je kiša što oko nje pada toliko gusta da ne
vidi dalje od par koraka, i dalje je suha i još joj je uvijek toplo. Pruža ruku, drži je
izvan dosega kišobrana i pozorno promatra; ne pogađa je ni jedna jedina kap kiše.
Kapi kojima se i nađe na putu naglo mijenjaju smjer i, prije nego joj padnu na
rukavicu, odbiju se kao da je okružena nečim nevidljivim i neprobojnim.
Otprilike tada Celia postaje sigurna da kišobran koji drži u ruci nije njen.
“Oprostite, gospođice Bowen”, zazove je netko. Glas nadglasava kišu i odjekuje
ulicom, i ona ga prepozna i prije no što se okrene te iza sebe ugleda Marca, prokislog
do gole kože. Kiša mu se u slapu slijeva s oboda šešira. U ruci drži zatvoreni crni
kišobran identičan onome u njezinim rukama.
“Mislim da ste uzeli moj kišobran”, kaže joj gotovo bez daha, ali sa smiješkom koji
joj ne djeluje nimalo krotko. Dapače, u njemu ima nečega vučjega.
Celia iznenađeno zuri u njega. Chandreshova pomoćnika nikada nije srela nigdje
izvan Londona i najprije se zapita što, dovraga, radi u Pragu. A onda se zapita otkud
njemu takav kišobran.
I dok tako zbunjeno zuri u njega, komadići slagalice počinju se slagati. Prisjeća se
svakog susreta s muškarcem koji sada pred njom stoji na kiši, sjeća se koliko se
* 123 *
uzrujao na njezinoj audiciji, prisjeća se pogledâ i komentarâ koje je godinama
tumačila kao neukusno očijukanje.
I dojma kojega se nije uspijevala otresti, dojma da ga u prostoriji uopće nema.
Tako bi se dobro stopio s pozadinom da je povremeno zaboravljala da je uopće u
sobi.
Sve do sada mislila je da je to tek odlika sjajnog pomoćnika; posve je zaboravila
koliko izgled može zavarati.
Nikada nije ni pomislila da bi joj on mogao biti protivnik i iznenada se zbog toga
osjeti poprilično glupom.
A onda se počinje smijati, živahnim hihotom usklađenim s ritmom kiše. Marco se
neodlučno smiješi, gleda je i trepćući stresa vodu s očiju.
Kada napokon dođe k sebi, Celia izvede savršeni naklon i preda mu kišobran. Čim
iz prstiju ispusti držak kišobrana, kiša je zalije i ona glasno uzdahne. On joj predaje
onaj identični kišobran.
“Najiskrenije se ispričavam”, kaže ona. Oči joj i dalje nestašno svjetlucaju.
“Vrlo bih rado porazgovarao s vama, ako biste bili voljni pridružiti mi se na piću”,
kaže Marco bezuspješno ih pokušavajući oboje zakloniti svojim kišobranom.
Polucilindar mu je već suh. Dok ga proučava, promatra mu oči, gleda kako mu kapi
nestaju s trepavica, vjetar joj šiba lice vlažnim konopima u koje su se pretvorile
njezine tamne kovrče.
Godinama se pitala kako će izgledati njezin susret s protivnikom; sada kada su se
našli oči u oči shvaća da ga je drugačije zamišljala.
Mislila je da će to biti netko koga poznaje, to je očekivala, ali netko iz cirkusa, a
ne netko tko je s njime doduše povezan, ali mu ne pripada.
Toliko toga želi ga pitati, toliko bi toga s njim rado raspravila, unatoč očevim
zajedljivim upozorenjima da se protivnikom ne opterećuje. Istodobno se osjeća kao
da ju je naglo razgolitio; svjesna je da je on uvijek znao na čemu je, na čemu su oboje.
Znao je to svaki put kada bi joj otvorio vrata ili zapisao kakvu bilješku za Chandresha.
Svaki put kada bi se, kao što to i sada čini, u nju zagledao tim uznemirujuće svijetlim
zelenim očima.
Ipak, njegov poziv zvuči joj primamljivo.
Da se gotovo ne utapa u kiši, možda bi ga i prihvatila.
“Znam”, kaže Celia uzvraćajući mu osmijeh. “Neki drugi put, možda.”
Uz malo muke otvara svoj kišobran. Čim njegov crni svileni pokrov prebaci preko
glave, nestaju i ona i kišobran. Za sobom ostavlja tek kapi vode, koje se raspu po
praznom pločniku.
Sam na kiši, Marco neko vrijeme promatra mjesto gdje je Celia stajala, a onda
nestaje u noći.
* 124 *
PRAVI I ISKRIVLJENI ODRAZI
PRAVI I ISKRIVLJENI ODRAZIPRAVI I ISKRIVLJENI ODRAZI
PRAVI I ISKRIVLJENI ODRAZI
Na znaku piše Dvorana zrcala, ali kada u nju uđeš, otkrivaš da to nije
obična dvorana.
U njoj, suprotno onome što si donekle očekivao, ne zatječeš
uobičajene plohe zrcalnog stakla poslagane od poda do stropa, već
stotine i stotine zrcala različitih oblika i veličina, u različitim
okvirima.
Dok prolaziš pored jednoga, u njemu vidiš odraz svojih čizama, a
već u sljedećem, ovješenom na zidu, ne vidiš ništa osim zrcala na
drugoj strani prostorije. U jednom ga zrcalu ne vidiš, a već u
sljedećemu vidiš svoj šal.
U jednome vidiš muškarca s polucilindrom koji stoji iza tebe; u
nekim ga zrcalima vidiš, a u drugima ne vidiš. Kada se okreneš, vidiš
da ga u prostoriji uopće nema. I da oko tebe hoda više posjetitelja no
što si ih vidio u zrcalima.
Jednim hodnikom stižeš do okrugle sobe, u kojoj se svjetlo upali
čim u nju uđeš. Svjetlost isijava iz visoke ulične svjetiljke postavljene
nasred sobe, golemoga komada crnog željeza s lampom od mutnoga
stakla na vrhu. Bolje bi pristajala uglu kakve ulice negoli cirkuskom
šatoru.
U toj sobi zidovi su posve prekriveni zrcalima. Svako je postavljeno
tako da se pruge na stropu i podu savršeno poklapaju sa svojim
odrazima u zrcalu.
Kada u nju zađeš dublje, soba se pretvara u beskrajno polje uličnih
lampa. Prugasti obrazac, sa svakim odrazom sve sitniji, ponavlja se
unedogled...
* 125 *
Kartomancija
CONCORD, MASSACHUSETTS, LISTOPAD 1902.
ailey i dalje luta cirkusom. Staza kojom hoda odvodi ga natrag u glavno
dvorište. Nakratko zastaje, dvaput: prvi put da pogleda iskričavi krijes i drugi
put uz jedan štand, na kojemu kupuje vrećicu čokoladnih bombona kako bi
nadoknadio večeru koju je jedva dotaknuo. Čokoladni bomboni imaju oblik miševa, s
ušima od badema i repovima od slatkog korijena. Dva pojede odmah; ostale u vrećici
posprema u džep kaputa, nadajući se da se neće rastopiti.
Iz glavnoga dvorišta odlučuje izaći drugim putem i ponovo se u krugovima
udaljava od krijesa.
Zaobilazi nekoliko šatora sa zanimljivim natpisima, no nijedan mu ne djeluje
dovoljno primamljivo da u njega i uđe, ne još. Mađioničarkina predstava još mu ne
izlazi iz glave. Na jednom zavoju nailazi na omanji šator s prekrasnim, pomno
izrađenim natpisom:
Gatara
Taj dio natpisa lako pročita, no u vrtlogu kitnjastih slova ne može razaznati i ostatak
teksta. Uspijeva ga pročitati tek kada mu priđe posve blizu:
Proricanje sudbine i razotkrivanje najmračnijih želja
Bailey se osvrće oko sebe. Ni lijevo ni desno ne vidi nikoga; cirkus mu odjednom
djeluje jezovito, skoro kao onomad kada se u njega ušuljao kroz ogradu usred dana.
Djeluje kao da u njemu nema nikoga i ničega osim Baileyja i stvari (i ljudi) koje su
uvijek tamo.
Dok ulazi u šator, u ušima mu odzvanjaju beskrajne rasprave o njegovoj
budućnosti.
Zatječe se u prostoriji koja ga podsjeća na bakin salon, samo što miriše na
lavandu. Ima i stolaca, ali ni na jednome nitko ne sjedi. Pozornost mu privlači blistavi
luster, ali tek na trenutak; tada ugleda zavjesu.
Načinjena je od niski svjetlucavih perla i presijava se na svjetlosti. Bailey takvo što
u životu nije vidio. Bailey ne zna treba li kroz nju proći odmah ili pričekati da mu
netko za to dade kakav znak ili ga pozove da uđe. Osvrće se uokolo, traži nekakav
natpis s uputama, no ne pronalazi ništa. Zbunjeno stoji u predvorju šatora sve dok
odnekud iza zavjese od perla ne začuje nečiji glas:
B
* 126 *
“Slobodno uđite, molim vas.” Glas je ženski, spokojan i premda je siguran da
dopire iz druge prostorije, Baileyju zvuči kao da žena stoji tik uz njega.
Nesigurno pruža ruku i dotiče perle. Na dodir su glatke i hladne, osjeća da mu
ruka kroz njih klizi glatko, da se razmiču poput vode ili visoke trave. Niske se
sudaraju, perle zazveckaju i mračnom se prostorijom razlegne zvuk nalik na zvuk
kiše.
Prostorija u koju je ušao manje sliči bakinu salonu. Prepuna je svijeća, a na sredini
stoje stol i dva stolca. Na jednome od njih sjedi gospođa odjevena u crno, s licem
prekrivenim dugim velom. Onaj s druge strane stola prazan je. Na stolu leže špil
karata i velika staklena kugla.
“Sjednite, mladiću, molim vas”, kaže gospođa, i Bailey u nekoliko koraka prilazi
praznom stolcu i sjeda. Stolac je neobično udoban; premda na njih nevjerojatno
nalikuje, mekši je od bakinih. Bailey tek tada shvaća da je osim one crvenokose
djevojčice ova žena prva osoba u cirkusu koju čuje da govori. Tada to nije zapazio, no
čak je i ona mađioničarka za cijelog nastupa šutjela.
“Žalim, ali početi možemo tek kada mi platite”, kaže gatara. Bailey, srećom, za taj
neplanirani trošak ima i više nego dovoljno džeparca.
“Koliko to košta?” pita.
“Koliko god ste spremni platiti pogled u vlastitu budućnost”, kaže gatara. Bailey
zastaje da o tome malko porazmisli. Zvuči čudno, ali i pravedno. Iz džepova vadi
novac - dovoljno novca, nada se - i odlaže ga na stol. Žena ga ne uzima, već preko
njega prelazi rukom i on nestaje.
“Dobro, što bi vas zanimalo?” upita ga.
“Moja budućnost”, kaže Bailey. “Moja baka želi da odem na Harvard, ali moj otac
želi da preuzmem farmu.”
“A što vi želite?” pita gatara.
“Ne znam”, kaže Bailey.
Ona se na to nasmije, ali s naklonošću, i Bailey se osjeti opuštenije, kao da ne
razgovara s tajanstvenom i čarobnom, već s običnom osobom.
“I to je u redu”, kaže ona. “Pogledajmo što o tome kažu karte.”
Gatara podigne špil i počinje miješati karte, prebacivati ih iz ruke u ruku. Karte se
u valovima prelijevaju jedna preko druge. Tada ih, okrenute licem dolje, jednim
jedinim glatkim pokretom raširi po stolu i od njih načini lûk identičnih crno-bijelih
karata. “Izaberite jednu”, kaže ona. “Ne žurite. To će biti vaša karta, karta koja
predstavlja vas.”
Bailey pogledava luk od karata i mršti se. Sve mu izgledaju iste. Poslagane su
neravnomjerno; na pojedinim su mjestima razmaknutije, na nekima strše iz urednog
reda. Bailey pogledom dvaput prelazi s jednoga na drugi kraj tog reda, a onda mu za
oko zapne jedna karta. Ničim se ne ističe među ostalima, dapače, pomalo je i
skrivena. Leži, jedva vidljiva, ispod druge karte, proviruje joj tek jedan rub. Posegne
za njom pa, kada je već gotovo dodirne, zastane.
“Smijem li je dotaknuti?” upita. Osjeća se isto kao kada su mu prvi put dopustili
da na stol postavi najbolje posuđe - kao da mu uopće ne bi smjeli dati da dodiruje
* 127 *
takve stvari, i u silnom strahu da nešto ne razbije.
Ali gatara mu kimne, i Bailey dodiruje kartu, prstom je odvaja od njezinih
kolegica. Izdvojena karta ostaje ležati na stolu.
“Možete je okrenuti”, kaže mu gatara, i on je okreće.
Druga strana karte nije ni nalik na crne i crvene igraće karte na koje je navikao -
herc, karo, pik i tref. Na njoj je nekakva slika iscrtana crnom, bijelom i tintom u
nijansama sive boje.
Crtež prikazuje viteza na konju, nekog viteza iz bajke, reklo bi se. Konj mu je
bijel, a oklop siv, a u pozadini se vide tamni oblaci. Konj je u polugalopu, vitez se
naginje naprijed u sedlu, s izvučenim mačem, kao da odlazi u neku veliku bitku.
Bailey zuri u kartu i pita se kamo je vitez krenuo i što bi ta karta imala značiti.
Cavalier d’Epées10 stoji ispisano kitnjastim rukopisom na dnu karte.
“To bih trebao biti ja?” pita Bailey. Smiješeći se, žena ponovo slaže lûk karata u
uredni snop.
“Kada gatam vama, predstavlja vas”, kaže ona. “Ponekad simbolizira i pokret ili
putovanje. Karte nemaju uvijek isto značenje, ono se mijenja od osobe do osobe.”
“Onda ih je sigurno teško čitati”, kaže Bailey. Žena se ponovo nasmije.
“Ponekad”, kaže ona. “A da ipak pokušamo?” Bailey kimne, i ona ponovo
promiješa karte. Isprebaci ih jedne preko drugih, podijeli na tri hrpice i stavi ih pred
njega, ponad one karte s vitezom. “Izaberite hrpicu koja vas najviše privlači”, kaže.
Bailey proučava hrpice karata. Jedna je nešto neurednija, druga nešto veća od ostale
dvije. Pogled mu se neprestano vraća na hrpicu desno.
“Ovu”, kaže. I premda ju je izabrao nasumce, čini mu se dobrim izborom. Gatara
kimne pa hrpice karata ponovo poslaže u špil, ostavljajući na vrhu karte koje je
odabrao Bailey. Okreće ih i jednu po jednu, licem okrenutim gore, po nekakvom
kompliciranom obrascu slaže na stol: neke polaže jedne preko drugih, druge slaže u
redove, sve dok na stol ne spusti i posljednju od desetak karata. Na svakoj je iscrtan
po jedan crno-bijeli prizor, poneki jednostavniji, a poneki i kompliciraniji od onoga s
vitezom. Mnogi prikazuju ljude u kojekakvim okruženjima; na nekima ima i
životinja, a puno je i pehara, novčića te, ponajviše, mačeva.
U onoj staklenoj kugli ocrtavaju se njihovi izduženi i iskrivljeni odrazi.
Gatara neko vrijeme promatra karte. Bailey misli da čeka da joj nešto kažu. I
smješka se, barem mu se tako čini, samo se smiješak trudi prikriti, s mukom.
“Ovo je zanimljivo”, kaže gatara. Dodirne jednu kartu, onu s damom koja u ruci
drži vagu, odjevena u haljinu koja pada u naborima, a i drugu, s prizorom koji Bailey
ne vidi dobro, ali ga podsjeća na urušeni dvorac.
“Što je zanimljivo?” upita. Cijeli ga proces ne prestaje zbunjivati. Ne poznaje
nijednu damu s povezom preko očiju i nikada nije bio ni u jednom urušenom dvorcu.
Nije siguran da ih u Novoj Engleskoj uopće ima.
“Pred vama je nekakvo putovanje”, kaže gatara. “Puno kretanja. I velika
odgovornost.” Odgurne jednu kartu, okrene drugu, čelo joj se malčice namršti, no
10
Karta u tarotu, Vitez mačeva, simbolizira korisnog čovjeka, čovjeka dostojnog povjerenja, mudrost, ekonomičnost, red
ili, u negativnom kontekstu, hrabra ali besposlena čovjeka, besposlenost, nemar. (op. prev.)
* 128 *
Baileyju i dalje izgleda kao da pokušava suspregnuti smiješak. Sada kad su se oči
priviknule na svjetlost svijeća izraz lica lakše joj je vidjeti. “Vi ste karika u lancu
događaja, iako, kada za to dođe vrijeme, možda i nećete shvaćati da svojim
postupcima možete utjecati na njihov konačni ishod.”
“Učinit ću nešto važno, ali prije toga moram nekamo otići?” upita Bailey. Mislio je
da je gatanje puno preciznije. Ipak, ono o putovanju, čini se, naginje u bakinu korist.
Doduše Cambridge i nije bogzna kako daleko.
Gatara mu ne odgovara. Umjesto toga okreće još jednu kartu. Ovoga puta ne
skriva osmijeh.
“Vi tražite Poppet”, kaže.
“Što je ‘poppet’?” pita on. Gatara mu ne odgovara; podigne pogled s karata i čudno
ga pogleda. Bailey ima osjećaj da ga mjeri od pete do glave, da mu pogledom prelazi
preko lica i šala, sve do šešira. Vrpolji se na stolcu.
“Ti si Bailey?” upita ona. Iz Baileyjevih obraza nestade boje te se sva tjeskoba i
nervoza koje je prije osjećao u trenu vratiše. Uspijeva joj odgovoriti, i to jedva
šaptom, tek kada proguta slinu.
“Da?” kaže. Zvuči kao pitanje, kao da nije posve siguran da se tako doista zove.
Kada mu se gatara veselo nasmiješi, shvaća da nije stara koliko je do tada mislio, ni
izbliza. Možda je tek nešto starija od njega.
“Zanimljivo”, kaže ona. Njemu bi bilo draže da je uporabila neku drugu riječ.
“Imamo zajedničku poznanicu, Bailey.” Ponovno spušta pogled na karte. “I mislim da
si večeras došao ovamo kako bi je pronašao. Zahvaljujem ti što si pritom ipak odlučio
posjetiti i moj šator.”
Bailey je gleda trepćući, pokušava probaviti sve što mu je rekla. I pita se kako,
zaboga, zna zašto je zapravo došao u cirkus kada to nikome nije rekao te kada to i
samome sebi jedva priznaje.
“Vi poznajete crvenokosu djevojčicu?” kaže, želeći se do kraja uvjeriti da je gatara
upravo na nju mislila. Ona mu kima.
“Poznajem je, i brata joj, cijeli njihov život”, kaže. “To je veoma posebna
djevojčica, uistinu prekrasne kose.”
“Je li... je li još uvijek tu?” upita Bailey. “Sreli smo se samo jedanput, kada je cirkus
zadnji put bio ovdje.”
“Tu je”, kaže gatara. A onda još malo porazbaca karte po stolu, dotakne jednu pa
još jednu. Bailey na njih više ne obraća pozornost. “Vidjet ćeš je opet, Bailey. U to
nema nikakve sumnje.”
Bailey uspije suspregnuti želju da je upita kada. Umjesto toga čeka da vidi hoće li
mu reći još nešto u vezi s kartama. Gatara ih premeće. Uzima onu s vitezom i polaže
je preko one s urušenim dvorcem.
“Sviđa li ti se cirkus, Bailey?” upita i ponovo ga pogleda.
“Nikada nisam bio na takvome mjestu”, kaže Bailey. “Doduše nisam bio na puno
mjesta”, brzo dodaje. “Ali mislim da je cirkus prekrasan. Jako mi se sviđa.”
“To će pomoći”, kaže gatara.
“Pomoći u čemu?” upita Bailey, no gatara mu ne odgovara. Iz špila vadi još jednu
* 129 *
kartu, okreće je i polaže preko one s vitezom. Na njoj je nekakva dama s blistavom
zvijezdom iznad glave koja izlijeva vodu u jezero11.
Kroz veo koji ga pokriva Bailey i dalje teško vidi izraz na njezinu licu, no siguran
je da se kada ju je spustila na stol, na tu kartu namrštila. Kada pak ponovo pogleda u
njega, više se ne mršti.
“S tobom će sve ispasti kako treba”, kaže mu gatara. “Morat ćeš donijeti neke
odluke, a čekaju te i neka iznenađenja. Život nas ponekad odvede na neočekivane
staze. Upamti, budućnost nikada nije do kraja izvjesna.”
“Hoću”, kaže Bailey. Kada počne skupljati karte sa stola i slagati ih natrag u špil,
učini mu se pomalo tužna.
“Hvala vam”, kaže Bailey. Premda mu se nadao, na pitanje o svojoj budućnosti
nije dobio jasan odgovor, ali sad mu se taj problem nekako više ne čini tako teškim.
Ne zna kako se uljuđen čovjek treba ponašati kada dođe gatari, pa ne zna bi li sada
možda trebao otići.
“Nema na čemu, Bailey”, kaže gatara. “Bilo mi je zadovoljstvo gatati ti.”
Bailey poseže u džep, vadi vrećicu s čokoladnim miševima i ponudi ih gatari.
“Jeste li za miša?” pita je. I prije nego samoga sebe počne nijemo psovati na pasja
kola zbog te budalaštine, gatara mu se nasmiješi; u tom smiješku načas nazre nešto
gotovo tužno.
“Da znaš da jesam”, kaže i izvuče iz vrećice jednog miša potežući ga za rep od
slatkoga korijena. Stavlja ga na vrh staklene kugle. “Oni su mi jedna od omiljenih
stvari”, povjeri mu. “Hvala ti, Bailey. Uživaj u ostatku večeri u cirkusu.”
“Hoću”, kaže Bailey. Ustaje i kreće prema onoj zavjesi od perla. Ispruži ruku da je
razmakne, a onda naglo zastane i okrene se.
“Kako se vi zovete?”
“Znaš, mislim da me to do sada nije pitao nijedan od mojih klijenata”, kaže ona.
“Zovem se Isobel.”
“Drago mi je što sam vas upoznao, Isobel”, kaže Bailey.
“I meni je bilo drago upoznati tebe, Bailey”, kaže Isobel. “Možda bi kada izađeš
trebao skrenuti udesno”, doda. Bailey kimne, okrene se i kroz zavjesu od perla izađe
u još uvijek prazno predvorje. Kada se vrate ne mjesto, perle ne zazveckaju onako
glasno. Kada se posve umire, sve je tiho i mirno, kao da iza zavjese nema druge
prostorije, ni stola, ni gatare koja za njim sjedi.
Bailey se osjeća neobično opušteno. Kao da je nekako viši, a opet bliži zemlji.
Osjeća da više nije onako silno opterećen svojom budućnošću. Izlazi iz šatora, skreće
udesno i kreće ravno niz stazu što vijuga između prugastih šatora.
11
Karta u tarotu, Zvijezda, simbolizira nadu. (op. prev.)
* 130 *
Čarobnjak u drvetu
BARCELONA, STUDENI 1894.
rostorije skrivene iza mnoštva šatora u Le Cirque des Rêves potpuna su
suprotnost crnilu i bjelilu što vladaju u cirkusu. Pršte od boja. Tople su, jarko
osvijetljene jantarnim lampama.
Prostor u kojemu borave blizanci Murray posebno je živopisan. Pravi je to
kaleidoskop boja, koloplet jarkocrvene, koraljnocrvene i svijetložute boje zbog kojega
soba često izgleda kao da gori. Tu i tamo naruši ga pokoja monokromatska mrljica u
obliku čupavih mačića, crnih poput čađe i svijetlih poput iskrica.
Svako malo netko napomene kako bi blizance trebalo poslati u internat, kako bi
dobili odgovarajuće obrazovanje, no njihovi roditelji inzistiraju na tome da će
putujući po svijetu u tako raznolikom društvu naučiti više no što bi naučili zatvoreni
u sobe i prikovani uz knjige.
Blizancima takav aranžman savršeno odgovara; poučavaju ih - neredovito doduše
- svim mogućim predmetima, a i čitaju svaku knjigu koje se uspiju dočepati. Gomile
tih knjiga često završavaju u kolijevci od kovanog željeza, od koje se ni kada je
prerastu ne žele rastati.
Poznaju svaki centimetar cirkusa i lako prelaze iz obojenoga u crno-bijeli svijet. U
oba se osjećaju jednako ugodno.
Večeras sjede u jednom prugastom šatoru, ispod povećeg drveta crnih grana na
kojima nema lišća.
U ovako sitne sate nema posjetitelja koji se iz tog šatora obično ne daju istjerati, a
vjerojatnost da će u tih nekoliko sati koliko ih dijeli od svitanja na njega natrapati
drugi posjetitelji gotovo je nikakva.
Naslonjeni na masivno deblo, blizanci Murray pijuckaju vruću jabukovaču.
Svoje su nastupe za tu večer završili, pa sate koji im preostaju do svitanja mogu
provesti kako žele.
“Želiš li večeras čitati?” upita Widget sestru. “Mogli bismo u šetnju, nije tako
hladno.” Iz kaputa vadi džepnu uru da provjeri koliko je sati. “A nije ni tako kasno”,
dodaje, premda bi ono što oni nazivaju “kasnim” mnogi nazvali “ranom zorom”.
Prije nego mu odgovori, Poppet na trenutak gricka usnicu.
“Ne”, kaže ona. “Zadnji put sve je bilo crveno i zbunjujuće. Možda bi prije
sljedećeg pokušaja bilo dobro malo pričekati.”
“Crveno i zbunjujuće?”
Poppet kimne.
“Gomila stvari, međusobno izmiješanih”, objašnjava ona. “Vatra, i još nešto
P
* 131 *
crveno, ali ne istodobno. Jedan muškarac bez sjene. Nekakav osjećaj kako se sve para,
ili mrsi, kao kada se mačići dohvate konca i zapetljaju ga u čvor, i više mu ne možeš
pronaći ni početak ni kraj.”
“Jesi li to rekla Celiji?” pita je Widget.
“Nisam, još”, kaže Poppet. “Ne volim joj spominjati stvari koje nemaju nikakvog
smisla. Većina ih na kraju dobije smisao.”
“To je točno”, kaže Widget.
“Oh, i još nešto”, kaže Poppet. “Dobit ćemo društvo. I to sam vidjela, negdje u toj
zbrci. Samo ne znam je li to bilo prije ili poslije ostalih stvari, ili negdje između.”
“Vidiš li tko je to?” pita je Widget.
“Ne”, glatko odgovori Poppet pijuckajući svoju jabukovaču. Widgeta to ne
iznenađuje.
“Što je bilo to ‘nešto crveno’?” pita. “Znaš li?”
Poppet sklapa oči prisjećajući se.
“Izgleda kao boja”, kaže. Widget se okrene i pogleda je.
“Boja?” pita.
“Kao boja razlivena na tlu”, odgovara Poppet. Ponovo sklapa oči, a onda ih naglo
otvara. “Tamnocrvena. Sve je nekako izmiješano i ta mi se stvar s crvenom bojom baš
i ne sviđa. Glava me zaboljela kada sam je vidjela. Ono s novim društvom je ljepše.”
“Bilo bi lijepo imati društvo”, kaže Widget. “Znaš li kada?”
Poppet odmahuje glavom.
“Dio toga djeluje mi kao da će se dogoditi brzo. Ostalo mi se čini još daleko.”
Oslonjeni o deblo, neko vrijeme u tišini pijuckaju jabukovaču.
“Ispričaj mi priču, molim te”, nakon nekog vremena kaže Poppet.
“Kakvu priču?” pita je Widget. Uvijek je to pita, daje joj priliku da naruči priču
premda je već ima u glavi. Povlastica je to namijenjena omiljenom ili posebnom
slušateljstvu.
“Priču o drvetu”, kaže Poppet pogledavši u krošnju golih iskrivljenih grana.
Widget priču ne počinje odmah; čeka da se šator i drvo užive u novu ulogu,
pretvore u nijemi uvod priče. Pijuckajući jabukovaču, Poppet strpljivo čeka.
“Tajne posjeduju moć”, počinje Widget. “A ta se moć smanjuje kada ih se s nekim
podijeli, stoga ih je nabolje dobro čuvati. Tajne, prave tajne, one važne, promijenit će
se čim ih podijeliš, pa makar i sa samo jednom osobom. Još je gore zapisati ih; ispišeš
li ih na papir, koliko god na njih pazio, nikad ne znaš koliko ih očiju može vidjeti.
Stoga ti je tajne, imaš li ih, najbolje zadržati za sebe, za njihovo, ali i za tvoje dobro.
Djelomice i zato današnjem svijetu manjka čarolije. Napokon, čarolija je tajna, a
tajne su čarobne. A čarolije se godinama i godinama poučavaju, dijele, ako ne i nešto
gore. Kada se zapišu u lijepe knjige koje s vremenom prekrije prašina, čarolije slabe,
njihova moć malo-pomalo kopni. To je možda bilo neminovno, ali ne i nužno. Svatko
može pogriješiti.
To se dogodilo i najvećem čarobnjaku svih vremena; i on je pogriješio i s nekim
podijelio svoje tajne. A kako su te tajne bile i čarobne i važne, bila je to ozbiljna
pogreška.
* 132 *
Ispričao ih je jednoj djevojci. Bila je mlada, pametna i prekrasna...”
Poppet prijezirno puhne u šalicu. Widget zašuti.
“Oprosti”, kaže mu. “Nastavi, molim te, Widge.”
“Bila je mlada, pametna i prekrasna”, nastavi Widget. “Jer da nije bila prekrasna i
pametna, bilo bi joj lakše odoljeti, i ove priče ne bi ni bilo.
Čarobnjak je bio star i, dakako, i sam jako pametan jer dugo, dugo o svojim
tajnama nije govorio ama baš nikome. Možda je s godinama zaboravio koliko je
važno čuvati ih, možda su ga smele njezina mladost i ljepota. Možda je bio naprosto
umoran, a možda je i popio previše vina, pa nije znao što čini. Kako god bilo, djevojci
je povjerio svoje najskrivenije tajne, ključeve svih svojih čarolija.
Čim ih je povjerio djevojci, njegove čarolije izgubile su dio svoje moći, onako kako
mačke izgube nešto dlake kada ih snažno češkaš. Ali i dalje su bile moćne,
djelotvorne i čarobne, i djevojka ih je iskoristila protiv čarobnjaka. Na prevaru je
ukrala njegove tajne i učinila ih svojima. Pritom joj nije bilo previše stalo da ih zadrži
za sebe; vjerojatno ih je negdje i zapisala.
Čarobnjaka je pak zarobila u stablo hrasta. U drvo nalik na ovo. Pritom se
poslužila snažnom čarolijom; bila je to čarobnjakova vlastita čarolija, drevna i moćna,
i on je nije mogao poništiti.
Ostavila ga je u deblu i nitko ga nije mogao spasiti jer nitko drugi i nije znao da je
zarobljen u drvetu. Ali nije bio mrtav. Djevojka bi ga - nakon što je iz njega izvukla
sve tajne - možda i ubila da je mogla. Ali nije, nije ga mogla ubiti njegovim vlastitim
čarolijama. Doduše možda to i nije htjela. Više ju je zanimala moć, ali možda joj je
bio i pomalo drag, dovoljno drag da ga ostavi na životu. Uhvatila ga je u zamku i to
joj je bilo dovoljno; u njezinoj glavi to se svodilo na isto.
Ipak, nije bila uspješna koliko je mislila. Prema čarobnim tajnama kojih se
dokopala odnosila se nehajno, razbacivala se njima i općenito o njima slabo vodila
računa. Njihova je moć, a s njome i djevojka, na kraju nestala.
Čarobnjak se, s druge strane, srodio s drvetom. I drvo je napredovalo i raslo, grane
su mu se širile do neba, a korijenje sve dublje prodiralo u zemlju. Čarobnjak je bio u
svemu - u lišću, u kori, u sokovima drveta, čak i u žirovima koje su vjeverice raznosile
i iz kojih je nicalo novo drveće, na drugim mjestima. I kada bi to drveće izraslo,
čarobnjak je bio i u njihovim granama, lišću i korijenju.
Tako je izgubivši svoje tajne čarobnjak postao besmrtan. Njegovo drvo stajalo je
na istome mjestu još dugo nakon što je djevojka ostarjela i poružnjela, i čarobnjak je
na neki način postao veći i jači no što je ikada bio. Iako, da je sve to mogao ponoviti,
vjerojatno bi sa svojim tajnama postupao pažljivije”, završava Widget. U šatoru
ponovo zavlada tišina, no drvo u njemu izgleda življe nego što je izgledalo prije no
što je počeo pričati priču.
“Hvala ti”, kaže Poppet. “Ova je bila dobra. Malčice tužna doduše, a ipak kao da i
nije.”
“Nema na čemu”, kaže Widget. Otpije gutljaj jabukovače, sad tek tople, a ne vrele.
Šakama obujmi šalicu, podigne je do očiju i zuri u nju sve dok se s njezine površine
ne uzdigne pramen lagane pare.
* 133 *
“Podgrij i moju, molim te”, kaže Poppet podižući svoju šalicu. “Nikad to ne
napravim kako treba.”
“Pa što? Meni ne uspijeva ništa natjerati da lebdi kako treba”, kaže Widget, no
ipak poslušno uzima njezinu šalicu i koncentrira se na nju sve dok se ponovo ne
zagrije, a jabukovača u njoj ne postane vrela.
Okrene se da joj vrati šalicu, no ona mu poleti iz ruku i zaplovi k njezinima;
površina jabukovače nemirno se ziba, no šalica se kreće ravnomjerno, kao da je gura
po površini stola.
“Razmetljivice”, kaže Widget.
Pijuckajući podgrijanu jabukovaču, sjede i gledaju u usukane crne grane što se
uzdižu do vrha šatora.
“Widge?” kaže Poppet nakon duge šutnje.
“Da?”
“Znači li to da ostati negdje zarobljen i nije tako loše? Ovisno o tome gdje si
zarobljen?”
“Pretpostavljam da to ovisi o tome koliko ti se sviđa mjesto na kojemu si
zarobljen”, kaže Widget.
“I koliko ti se sviđaju oni koji su tamo zarobljeni zajedno s tobom”, dodaje Poppet
lupnuvši bijelom čizmicom o crnu.
Njezin se brat nasmije, i zvuk njegova smijeha odjekne šatorom te se pronese
granama prekrivenima svijećama. Odreda bijelim, sa svjetlucavim plamečcima.
* 134 *
Privremena mjesta
LONDON, TRAVANJ 1895.
ek po povratku u London Tara Burgess shvaća da se na adresi na posjetnici
koju joj je dao gospodin Barris ne nalazi nikakva privatna rezidencija, već
hotel, Midland Grand.
Posjetnicu neko vrijeme ostavlja na stolu u salonu i kad god se u njoj nađe,
pogleda je. Na dulje je vrijeme zaboravlja, a onda je se opet sjeti.
Lainie je bezuspješno pokušava nagovoriti da joj se pridruži na produljenim
praznicima u Italiji. O svom posjetu Beču Tara joj ne govori puno, kaže joj tek da se
Ethan za nju raspitivao.
Lainie predlaže da i same porazmisle o preseljenju i da o tome ozbiljnije
porazgovaraju kada se vrati.
Tara samo kimne i na rastanku je srdačno zagrli.
Kada ostane sama, Tara rastreseno tumara po kući. Po naslonjačima i stolovima
ostavlja napola pročitane romane.
Pozive Madame Padve da joj se pridruži na čaju ili da zajedno odu na balet
uljudno odbija.
Sva zrcala u kući okreće prema zidu. Ona koja ne može okrenuti pokriva
plahtama te vise po praznim sobama, lebde poput duhova.
Ne može spavati.
Jednog poslijepodneva uzima posjetnicu što je mjesecima strpljivo stajala i
skupljala prašinu, stavlja je u džep pa - prije nego se stigne zapitati je li joj to baš
pametno - izlazi iz kuće i kreće na vlak.
Nikada prije nije posjetila hotel s velikim satom na tornju naslonjen na
željezničku postaju Saint Pancras, ali joj već na prvi pogled djeluje kao privremeno
mjesto. Premda velika i masivna, zgrada joj djeluje nestalno; napučena je gostima i
putnicima što u neprekidnoj bujici u nju pristižu ili iz nje odlaze nekamo drugamo. U
hotelu se zadržavaju tek nakratko, koliko im treba da nastave put do drugih
odredišta.
Na recepciji tvrde da osoba za koju pita nije na popisu gostiju. Ime ponavlja
nekoliko puta jer ga recepcionar svaki put pogrešno čuje. Iskušava nekoliko inačica
tog imena, jer su slova na posjetnici koju joj je dao gospodin Barris zamrljana, a i ne
može se sjetiti kako se točno izgovaralo. Što duže stoji na recepciji, biva uvjerenija da
nikada i nije čula kako se zamrljano ime s posjetnice točno izgovara.
Recepcionar je uljudno upita želi li ostaviti poruku, za slučaj da gospodin kojega
traži stigne kasnije toga dana. Tara ponudu uljudno odbija, zahvaljuje mu na
T
* 135 *
strpljenju i vraća posjetnicu u džep.
Tumara predvorjem hotela pitajući se nije li joj gospodin Barris ipak dao pogrešnu
adresu. Doduše to mu ne bi sličilo; gospodin Barris uvijek da je točne podatke.
“Dobar dan, gospođice Burgess”, kaže netko tko stoji tik do nje. Nije ni primijetila
kada joj je prišao, no muškarac s imenom čijeg se izgovora i dalje ne sjeća stoji pokraj
nje u svom karakterističnom sivom odijelu.
“Dobar dan”, ponovi ona mehanički.
“Mene ste tražili?” pita on.
“Zapravo, jesam”, kaže Tara. Ne bi li mu objasnila da dolazi na preporuku
gospodina Barrisa, zavlači ruku u džep, no one posjetnice u njemu više nema, pa
zbunjeno zastaje.
“Nešto nije u redu?” upita muškarac u sivom odijelu.
“Ne”, kaže Tara. Sada već više nije sigurna je li se posjetnicu uopće sjetila ponijeti
ili ova i dalje leži na stolu u njezinu salonu. “Željela sam s vama porazgovarati o
cirkusu.”
“Dobro”, kaže on. Čeka da čuje što mu ima reći, s izrazom lica u kojemu ima
nečega što bi se dalo protumačiti kao veoma blago zanimanje.
Trudi se najbolje što može objasniti mu što je brine. Da ljudi nisu upućeni u sve
što se u cirkusu događa. Da u njemu ima koječega za što ne može pronaći razumno
objašnjenje. Ponavlja neke stvari koje je spomenula i gospodinu Barrisu. Da je plaši to
što više ne zna je li išta oko nje stvarno. Da je uznemirena time što kada pogleda u
zrcalo, u njemu vidi lice koje se već godinama ne mijenja.
Često zastajkuje, teško joj je objasniti što mu točno želi reći.
Njemu pak onaj izraz veoma blagog zanimanja ne silazi s lica.
“I što biste željeli od mene, gospođice Burgess?” upita je kada završi.
“Željela bih nekakvo objašnjenje”, kaže ona.
On je još neko vrijeme promatra s istim izrazom lica.
“Cirkus je naprosto cirkus, predstava”, kaže. “Impresivna doduše, ali samo
predstava. Vi ne mislite tako?”
Tara kimne i prije no što o njegovu odgovoru uspije pošteno porazmisliti.
“Niste li trebali uhvatiti vlak, gospođice Burgess?” upita je on.
“Da”, kaže Tara. Na vlak je posve zaboravila. Pita se koliko je sati, no oko sebe ne
vidi nijedan sat na kojemu bi to mogla provjeriti.
“I sâm sam pošao na postaju, ako vam pratnja ne smeta.”
Zajedno prelaze kratku udaljenost između hotela i željezničkog perona. Pridržava
joj vrata. Izgovara isprazne fraze o vremenu.
“Mislim da bi za vas bilo najbolje da pronađete nešto drugo čime ćete ispuniti
vrijeme”, kaže joj kada stignu do vlakova. “Nešto što će vam odvratiti misli od
cirkusa. Slažete li se?”
Tara ponovo kima.
“Želim vam ugodan dan, gospođice Burgess”, kaže on i dotakne obod šešira.
“Ugodan dan”, ponavlja ona.
Ostavlja je na peronu, a kada se okrene da vidi u kojem je smjeru otišao, Tara u
* 136 *
gužvi više ne vidi njegovo sivo odijelo.
Tara stoji na rubu perona i čeka vlak. Iako se ne sjeća da mu je spomenula kojim
vlakom odlazi, gospodin A. H_____ odveo ju je na pravi peron.
Ima osjećaj da ga je namjeravala pitati još nešto, ali što točno, više se ne može
sjetiti. Cijelog se razgovora općenito slabo sjeća; pamti tek dojam da bi trebala trošiti
vrijeme na nešto drugo, da bi trebala biti negdje drugdje, da bi se trebala pozabaviti
nečim važnijim.
I dok se pita što bi to moglo biti, krajičkom oka na suprotnom peronu opaža
odbljesak sive boje.
Gospodin A. H_____ stoji u jednom sjenovitom kutu, ali, čak i s ove razdaljine i
unatoč sjeni, Tara opaža da raspravlja s nekim koga ona ne vidi.
Drugi ih ljudi zaobilaze i nitko im ne upućuje ni pogled.
Kada se svjetlo na trijemu ispod kojega stoje promijeni, Tara vidi s kim gospodin
A. H_____ raspravlja.
Drugi muškarac nije toliko visok; vrh njegova šešira ne doseže vrh sivoga, kao da
drugi muškarac stoji stubu niže. Tara isprva pomisli da je taj muškarac tek odraz
gospodina A. H_____ i činjenica da se svađa s vlastitim odrazom, i to nasred
željezničke postaje, učini joj se čudnom.
Ipak, odijelo u odrazu upadljivo je tamnije. Sijeda kosa slične je nijanse, ali duža.
Kroza svu onu gužvu i paru Tara uspijeva opaziti djeliće čipke na manšetama
muškarčeve košulje i tamne oči, koje se bolje od ostatka lica ističu na svjetlosti.
Obličje ne miruje dulje od trenutka; načas se umiri, a potom ponovo nestaje u
iskrivljenim sjenama.
Ono svjetlo što se odozgo rasipa po njima ponovo se promijeni, i lik zatreperi kao
da ga promatra kroz vruću izmaglicu. Gospodina A. H_____ i dalje vidi jasno i
razgovijetno.
S pogledom fiksiranim na duha na suprotnom peronu Tara zakorači naprijed.
Ne vidi vlak koji upravo dolazi.
* 137 *
Selidba
MÜNCHEN, TRAVANJ 1895.
vaki dolazak cirkusa u rodnu mu Njemačku veseli Herr Thiessena, no ovim je
posjetom posebno oduševljen. Cirkus naime dolazi posve blizu Münchenu,
pa se ovaj put ne mora brinuti za smještaj.
A i gospođica Bowen obećala je da će ga posjetiti. Premda se dopisuju već
godinama, još je nije vidio, a i izrazila je želju da vidi njegovu radionicu, ako on nema
ništa protiv.
Friedrick joj odgovara da, dakako, nema apsolutno ništa protiv i da je dobrodošla
u svako doba.
Ipak, ni nakon tolikih pisama, uredno pospremljenih u njegovu uredu, ne zna
koga očekuje.
I ostaje zaprepašten kada na vratima ugleda ženu koju poznaje kao mađioničarku.
To je nesumnjivo ona, iako na sebi umjesto uobičajenih crno-bijelih kreacija u
kojima ju je navikao gledati nosi haljinu prašnjavo ružičaste boje. Koža joj djeluje
tamnije, kosa joj je lagano kovrčava, a šešir koji nosi na glavi daleko je od onog
upadljivog svilenog cilindra. No njezino lice prepoznao bi bilo gdje.
“Počašćen sam”, kaže joj u znak pozdrava.
“Većina ljudi ne prepoznaje me izvan cirkusa”, kaže Celia kada je primi za ruku.
“Onda većinu ljudi čine budale”, kaže on, podigne joj ruku do svojih usana i
spušta lagani poljubac na njezinu rukavicom prekrivenu nadlanicu. “Premda se i sam
osjećam kao budala što za cijelo ovo vrijeme nisam shvatio tko ste.”
“Trebala sam vam reći”, kaže Celia. “Iskreno se ispričavam.”
“Ne trebate se ispričavati. Iz načina na koji ste pisali o cirkusu trebao sam
pogoditi da niste obični rêveur. Poznajete svaki njegov kutak, bolje od većine.”
“Poznajem veći dio njegovih kutaka. Ne svaki.”
“Ni mađioničarka koja u njemu radi ne zna sve njegove tajne? Zbilja dojmljivo.”
Celia se nasmije i Friedrick je odvodi u obilazak radionice.
Radionica je organizirana tako da prednji dio zauzimaju uglavnom nacrti i skice.
Nastavlja se redom dugačkih stolova prekrivenih kojekakvim dijelovima i povećim
količinama piljevine, s ladicama prepunim opreme i alata. Celia zaneseno i pozorno
sluša dok joj objašnjava cijeli proces i postavlja mu niz pitanja, tehničke i kreativne
naravi.
Na njegovo iznenađenje, govori tečnim njemačkim jezikom, iako su se dopisivali
isključivo na engleskom.
“Jezike puno bolje govorim nego što ih čitam ili na njima pišem”, objasni ona.
S
* 138 *
“Radi se o svojevrsnom osjećaju za zvukove. Mogla bih ih pokušati zabilježiti na
papir, ali sigurna sam da bi ishod bio zastrašujući.”
Kada se smiješi, prosijedoj kosi unatoč, Friedrick djeluje mlađe. Dok joj pokazuje
fine satne mehanizme, Celia mu ne može prestati gledati ruke. Zamišlja kako tim
istim prstima ispisuje sva ona pisma što ih je dobila i pročitala toliko puta da ih zna
napamet. I čudno joj je što se osjeća tako sramežljivo pred nekim koga tako dobro
poznaje.
On je dok obilaze police sa satovima u različitim fazama izrade, promatra jednako
pozorno.
“Mogu li vas nešto pitati?” kaže kada se Celia zagleda u zbirku pomno izrađenih
figurica koje zatrpane drvenim opiljcima čekaju da ih udomi u odgovarajući sat.
“Naravno”, kaže Celia, iako se plaši da će je pitati kako izvodi neku od svojih
čarolija. Grozi se i same pomisli da mu mora lagati.
“Toliko smo puta bili u istome gradu, a ipak sve dosad niste zatražili da se
sretnemo. Zašto?”
Prije nego mu odgovori, Celia se ponovo zagleda u figurice na stolu. Friedrick
podigne sićušnu balerinu koja se prevrnula na stranu te je vrati u uspravni položaj, na
vrške baletnih papučica.
“Dosad nisam željela da znate tko sam”, kaže Celia. “Mislila sam da biste da ste to
znali imali drugačije mišljenje o meni. Ali prošlo je puno vremena i počela sam
osjećati da sam se prema vama ponijela nepošteno. Već neko vrijeme želim vam reći
istinu, a i prilici da vidim vašu radionicu naprosto nisam uspjela odoljeti. Nadam se
da mi možete oprostiti.”
“Nemam vam što oprostiti”, kaže Friedrick. “Žena za koju sam mislio da je
prilično dobro poznajem i žena koja mi je oduvijek bila misterij zapravo su ista osoba.
To jest iznenađenje, ali nemam ništa protiv ugodnih iznenađenja. Ipak, zanima me
zašto ste mi napisali ono prvo pismo.”
“Uživala sam u vašim pričama o cirkusu”, kaže Celia. “Pisane su iz perspektive iz
koje ga ja baš i ne mogu vidjeti jer ga drugačije... shvaćam. Sviđalo mi se što ga mogu
vidjeti vašim očima.” Kada podigne pogled prema njemu, svijetloplave joj oči
zablistaju na poslijepodnevnom suncu što se probija kroz prozore i obasjava trunčice
piljevine u zraku.
“Hvala vam, gospođice Bowen”, kaže Friedrick.
“Celia”, ispravi ga ona.
On joj najprije ozbiljno kimne, a onda je povede dalje.
Po zidovima u stražnjem dijelu radionice povješani su dovršeni ili gotovo dovršeni
satovi. Satovi koji čekaju posljednji sloj laka ili neki drugi sitni dodatak. Satovi
najbliži prozorima već su navijeni. Svaki radi na svoj, posebni način, ali kuckaju u
skladnom ritmu, simfoniji pomno usklađenih otkucaja.
Sat koji privlači Celijinu pozornost ne visi na zidu i ne stoji na polici, već leži na
stolu.
To je prekrasan primjerak, prije skulptura nego sat. I dok su mnogi satovi u
radionici izrađeni od drva, ovaj je najvećim dijelom načinjen od crnog oksidiranog
* 139 *
metala. Veliki je to okrugli kavez nasađen na drveno postolje izrezbareno u
uskovitlane bijele plamene jezike. U njemu pak, obješene i preklopljene jedna preko
druge, među zupčanicima i niskama zvijezda ovješenih o filigranski poklopac vise
metalne karike označene brojkama i simbolima.
Ali sat stoji, tih i nepokretan.
“Ovaj me podsjeća na naš krijes”, kaže Celia. “Nedovršen je?”
“Ne, dovršen je, ali ne radi”, odgovori Friedrick. “To je bio eksperiment čije je
komponente teško pravilno uskladiti.” Okreće ga kako bi Celia vidjela i satni
mehanizam što se cijelom duljinom kaveza proteže u svim smjerovima. “Mehanizam
je kompliciran jer sat prati i kretanja nebeskih tijela. Da bih ga ponovo pokrenuo,
trebao bih ga skinuti s postolja i potpuno rastaviti. Za to nikako da pronađem
dovoljno vremena.”
“Smijem li?” upita Celia i ispruži ruku da ga dotakne. Kada joj on potvrdno kimne,
skine rukavicu i položi ruku na metalne rešetke kaveza.
Samo ga pozorno gleda, ne pokušava ga pomaknuti. Friedricku se čini da ne gleda
u sat, nego kroz njega.
Mehanizam u njemu počne se okretati, kotačići i zupčanici počnu svoj ples, a one
brojkama označene karike počnu se okretati i sjedati na svoja mjesta. Kazaljke počnu
kliziti i pokazivati vrijeme, a planete se slažu u uredne konjunkcije.
Cijela unutrašnjost kaveza polako se okreće; kako se koja nađe na svjetlosti, one
srebrne zvijezde zasvjetlucaju.
I kada sat polako i odmjereno zakuca, Celia odmakne ruku.
Friedrick je ne pita kako je to napravila.
Umjesto toga vodi je na večeru. Razgovaraju i o cirkusu, no veći dio obroka
provode u razgovoru o knjigama, vinu i omiljenim im gradovima. Povremene stanke
u razgovoru nisu neugodne; često prelaze s jednoga na drugi jezik, mučeći se da i u
razgovoru uhvate ritam koji su uspostavili u svojim prepiskama.
“Zašto me niste pitali kako izvodim svoje trikove?” upita Celia kada stignu do
točke u kojoj je već posve sigurna da nije posrijedi čista pristojnost.
Friedrick o pitanju pomno promisli prije nego što joj odgovori.
“Zato što to ne želim znati”, kaže. “Radije ću ostati neprosvijetljen, ne bih li više
cijenio tamu.”
Celia je njegovim stavom oduševljena do te mjere da joj ne uspijeva smisliti
primjereni odgovor, ni na jednom od zajedničkih im jezika, pa mu se samo nasmiješi
preko čaše s vinom.
“Usto”, nastavlja Friedrick, “to vas sigurno neprestano pitaju. Ja bih vas pak radije
upoznao kao ženu nego kao mađioničarku. Nadam se da vam je to prihvatljivo.”
“Savršeno”, kaže Celia.
Nakon večere zajedno prošeću pokraj zgrada s crvenim krovovima što blistaju na
umirućem danjem svjetlu, odlaze do cirkusa i kada stignu do glavnog dvorišta, odlaze
svatko svojim putem.
Friedricka i dalje čudi zašto je dok se neopazice probija kroz gužvu nitko ne
prepoznaje.
* 140 *
Za vrijeme predstave ona ga u jednom trenutku pogleda u oči i gotovo mu se
neprimjetno nasmiješi; ničim drugim ne odaje da ga je prepoznala.
Poslije, debelo iza ponoći, niotkuda se stvori uz njega odjevena u kaput boje
karamela i tamnozeleni šal.
“Taj bi šal trebao biti crven”, primijeti Friedrick.
“Ali ja nisam pravi revêur”, kaže Celia. “To nekako ne bi bilo pošteno.” Nije ni
dovršila rečenicu, a njezin šal već poprima toplu boju burgunca. “Je li ovako bolje?”
“Savršeno je”, kaže Friedrick iako mu pogled ostaje prikovan za njezine oči.
Prima ga pod ruku koju joj nudi i zajedno kreću u šetnju zavojitim stazama, kroz
gomilu sve malobrojnijih posjetitelja.
Sljedećih nekoliko večeri čine isto. Ipak, kada do njega stignu vijesti iz Londona,
cirkus u Münchenu ne ostaje dugo.
* 141 *
U spomen na Taru Burgess, s ljubavlju
GLASGOW, TRAVANJ 1895.
ogreb prolazi tiho unatoč broju ožalošćenih koji mu nazoče. Nema jecaja,
nema rupčića koji vihore na povjetarcu. U moru tradicionalne crnine nazire
se i pokoji tračak boje. Čak i laganoj kiši unatoč njime vladaju tek sjeta i
melankolija, ne i očaj.
Možda je to zato što nitko nema osjećaj da je Tara Burgess zauvijek otišla jer
među njima, živa i zdrava, sjedi njezina sestra. Polovica tog para još je uvijek živa i
diše.
Istodobno, svi koji pogledaju živu joj sestru imaju dojam kako nešto gadno ne
valja. Nešto što ne uspijevaju točno odrediti. Nešto što je ispalo iz ravnoteže.
Iako joj tu i tamo niz lice sklizne koja suza, Lainie Burgess svakog žalobnika
dočekuje s osmijehom i zahvaljuje mu što je došao. Šali se kako bi Tara na taj račun
vjerojatno izrekla kakvu sarkastičnu primjedbu, da kojim slučajem ne leži u lijesu od
uglačanog drva. Drugih članova obitelji nema, iako neki od njezinih površnijih
poznanika pretpostavljaju da su sijeda žena i muškarac s naočalama koji se ne
odvajaju od Lainie njezini majka i otac. Premda griješe, ni Madame Padva ni
gospodin Barris to im ne uzimaju za zlo.
Ruže su posvuda, nema im broja. Crvene ruže, bijele ruže, ružičaste ruže. Među
njima je čak i jedna crna, premda nitko ne zna otkuda se stvorila. Chandresh priznaje
da je donio samo bijele, od kojih je jednu stavio u zapučak i za cijelog se obreda
njome zamišljeno igrao.
Lainie govori o sestri; njezine riječi nailaze na uzdahe, smijeh i tužne osmijehe.
“Izgubila sam sestru, ali ne žalujem: uvijek će biti uz mene, u mom srcu”, kaže.
“Međutim moja me Tara ostavila da, kako znam i umijem, sama izađem nakraj sa
svima vama, što me prilično nervira. Bez nje ne vidim dobro. Bez nje ne čujem dobro.
Bez nje se ne osjećam dobro. Bilo bi mi lakše da sam umjesto bez sestre ostala bez
ruke ili noge. Tada bi bila ovdje da se, ako ništa drugo, naruga mom izgledu i ustvrdi
da je napokon ljepša od mene. Svi mi izgubili smo svoju Taru, no ja sam izgubila dio
sebe.”
Na groblju je tek jedan cirkuski izvođač, kojega prepoznaju čak i oni koji nemaju
veze s Le Cirque des Rêves - žena od glave do pete umotana u opravu boje najbjeljeg
snijega, samo što na tom kostimu danas nosi i par krila izrađenih od perja koja joj se
slijevaju niz leđa i lagano trepere na povjetarcu. Ona sama pak ostaje nepomična
poput kamena. Mnogi su iznenađeni što je tamo vide, no svi se povode za Lainie, koja
je oduševljena prizorom živog anđela koji stoji nad grobom njezine sestre.
P
* 142 *
Napokon, žive su kipove smislile, i učinile ih neizostavnim dijelom cirkusa,
upravo sestre Burgess. Te izvođače u savršenim kostimima i savršeno obojene kože,
koji nepomično stoje na malenim podijima nasumično raspoređenim između šatora.
Promatra li ih satima, čovjek vidi da znaju posve promijeniti položaj, samo se pritom
kreću toliko sporo da mnogi promatrači uporno tvrde da to uopće nisu živi ljudi, već
vješto izrađeni automati.
U cirkusu ih je nekoliko. Kraljica noći, posuta zvijezdama. Crni pirat, crn poput
ugljena. Ženu koja upravo bdije nad Tarom Burgess najčešće nazivaju Snježnom
kraljicom.
Kada lijes počnu spuštati u zemlju, netko jedva čujno zajeca, no teško je reći tko.
A možda je posrijedi tek nekakva mješavina zvukova, mješavina uzdaha, zvukova
vjetra i stopalâ u pokretu.
Kiša se pojačava, i među grobovima poput gljiva počnu nicati kišobrani. Vlažna
zemlja brzo se pretvara u blato, pa se ostatak sprovoda prilagođava vremenu i
protječe u žurbi.
Obred, reklo bi se, prije zamire negoli završava, pa se i redovi okupljenih
žalobnika, više spontano nego u nekom određenom trenutku, pretvaraju u uzbibanu
gomilu. Mnogi ostaju da još jednom izraze sućut Lainie; mnogi pak žure potražiti
zaklon od kiše ne čekajući da se zemlja na grobu slegne.
Isobel i Tsukiko stoje jedna pored druge, podalje od Tarina groba, pod
kišobranom koji im Isobel pridržava iznad glava rukom u rukavici. Tsukiko je
uvjerava da joj kiša uopće ne smeta, no Isobel je ipak zaklanja kišobranom, zahvalna
što nije sama.
“Kako je umrla?” upita Tsukiko. Isto su pitanje ispod glasa cijelo poslijepodne
postavljali i drugi. I dobivali različite odgovore, odreda nezadovoljavajuće. Oni koji
znaju sve detalje nisu osobito susretljivi.
“Meni su rekli da se radilo o nesreći”, tiho kaže Isobel. “Udario ju je vlak.”
Tsukiko zamišljeno kima, zatim iz džepa kaputa vadi srebrni cigaršpic i upaljač.
“A kako je zapravo umrla?” upita.
“Kako to misliš?” kaže Isobel osvrćući se oko sebe da provjeri je li tko dovoljno
blizu da čuje o čemu razgovaraju. No većina se ožalošćenih i njihovih kišobrana
razišla na kiši. Ostala ih je tek nekolicina, među njima i Celia Bowen i, uz njezine
skute, Poppet Murray. Djevojčica se mršti, no djeluje prije ljutito negoli tužno.
Lainie i gospodin Barris stoje uz Tarin grob. Onaj anđeo lebdi nad njima, dovoljno
blizu da im rukama dotakne glave.
“I sama si vidjela stvari u koje je teško povjerovati, zar ne?” pita Tsukiko.
Isobel kima.
“Ne misliš li da bi ti možda teže padale da i sama u njima ne sudjeluješ? I da
čovjeka vjerojatno mogu otjerati u ludilo? Um je osjetljiva stvar.”
“Mislim da pred taj vlak nije iskočila namjerno”, kaže Isobel, trudeći se govoriti
što tiše.
“Možda i nije”, kaže Tsukiko. “Samo kažem da je to, u najmanju ruku, moguće.”
Pali cigaretu i ona se, unatoč vlažnome zraku, začas zažari.
* 143 *
“To je mogla biti i obična nezgoda”, kaže Isobel.
“Je li se tebi u posljednje vrijeme dogodila ikakva nezgoda? Jesi li slomila koju
kost, jesi li se opekla, jesi li se ikako ozlijedila?” upita je Tsukiko.
“Ne”, kaže Isobel.
“Jesi li bolovala, od bilo čega? Čak i od najmanje hunjavice?”
“Nisam.” Isobel premeće po glavi nastojeći se sjetiti kada se posljednji put osjećala
slabo. Uspijeva se sjetiti tek prehlade koju je zaradila one zime prije nego što je
upoznala Marca, prije deset godina.
“Mislim da nitko od nas nije otkako je cirkus proradio”, kaže Tsukiko. “I nitko do
sada nije umro. Niti se rodio, osim blizanaca Murray. A nije da se nitko ne trudi,
barem sudeći po akrobatima... Ti su pravi vragovi.”
“Ja...” zausti Isobel, ali ne uspije dovršiti rečenicu. Sve to malo joj je previše, ne
uspijeva to pojmiti, a nije baš sigurna ni da želi.
“Mi smo ti ribice u akvariju, draga”, kaže joj Tsukiko, cigaršpic joj nesigurno
poigrava među usnama. “Ribice koje se brižno motre. Promatraju iz svih kutova. I
ako je jedna od nas otplutala na površinu, to nije bilo slučajno. A ako i jest, bojim se
da naši čuvari nisu oprezni koliko bi trebali biti.”
Isobel šuti. Voljela bi da je Marco došao s Chandreshom, iako sumnja da bi joj
odgovorio na bilo koje pitanje koje bi mu postavila, ako bi s njom uopće i pristao
razgovarati. Kad god bi ih potražila u kartama, one bi joj nudile komplicirane
odgovore, no redovito bi pokazivale da Marcom vladaju snažne emocije. Ona zna da
mu je stalo do cirkusa, nikada nije imala razloga da posumnja u to.
“Jesi li ikada gatala nekome tko nije shvaćao u što se upustio, iako je tebi to bilo
jasno već nakon kraćeg razgovora i iz slika na papiru?” upita Tsukiko.
“Da”, kaže Isobel. Vidjela ih je stotinu puta, ljude koji bi došli da im gata jer stvari
ne vide onakvima kakve jesu. Koji bi - koliko god ih nježno na njih pokušavala
upozoriti - ostajali slijepi za izdaju i jad, odreda uporni u toj sljepoći.
“Kada se nalaziš usred nje, situaciju je teško vidjeti onakvom kakva doista jest”,
kaže Tsukiko. “Previše ti je poznata. Previše ugodna.”
Tsukiko zastaje. Pramenovi dima iz cigarete kruže joj nad glavom, a onda
zaobilazeći kišne kapi nestaju u vlažnome zraku.
“Možda se pokojna gospođica Burgess odmaknula do ruba, dovoljno daleko da je
vidi iz drugačije perspektive”, kaže.
Mršteći se, Isobel se osvrne prema Tarinu grobu. Lainie i gospodin Barris polako
se okreću i odlaze; on joj jednom rukom obgrljuje ramena.
“Jesi li ikad bila zaljubljena, Kiko?” upita Isobel.
“Bila sam u vezama koje su trajale desetljećima i u vezama koje su trajale tek
nekoliko sati. Ljubila sam i knezove i kmetove. I oni su ljubili mene, pretpostavljam,
svaki na svoj način.”
Kao što to sa Tsukiko uvijek biva, njezin odgovor i nije odgovor na postavljeno
pitanje. Isobel ne ispituje dalje.
“Raspast će se”, kaže Tsukiko nakon nekog vremena. “Pukotine se počinju
nazirati. Prije ili poslije stvar mora puknuti.” Zastaje da povuče posljednji dim iz
* 144 *
cigarete. “Ti još uvijek radiš iz sjene?”
“Da”, kaže Isobel. “Ali mislim da to ne pomaže.”
“Učinak takvih stvari teško je procijeniti, znaš. Ako ništa drugo, stvar sagledavaš
iznutra. Najsitnije čarolije znaju biti i najučinkovitije.”
“Čini se da i nisu bogzna kako djelotvorne.”
“Hi možda drže pod nadzorom unutrašnji, a ne vanjski kaos.” Isobel joj ne
odgovori. Tsukiko slegne ramenima i zašuti.
Trenutak potom okreću se i bez riječi zajedno odlaze.
Nad svježim grobom Tare Burgess, s crnom ružom u ruci, ostaje tek onaj
snježnobijeli anđeo. Žena se ne miče, čak i ne trepće. Napudrano joj lice ostaje
zaleđeno u izrazu tuge.
Sve jača kiša trga joj perje s krila i zabija ga u blatno tlo.
* 145 *
LABIRINT
LABIRINTLABIRINT
LABIRINT
Prolaziš hodnikom čiji su zidovi obloženi igraćim kartama, redovima i
redovima trefova i pikova.
Svjetiljke koje vise sa stropa, također načinjene od karata, lagano
se zanjišu kada pokraj njih prođeš.
Vrata na drugom kraju hodnika vode na spiralno željezno stubište.
Stube vode i prema gore i prema dolje. Krećeš gore i pronalaziš
stropna vrata koja vode na tavan.
Prostorija koju otvaraju puna je perja što leprša odnekud odozgo.
Prolaziš kroz njega, a ono poput snijega pada i prekriva vrata kroz
koja si ušao.
U sobi je šest identičnih vrata. Nasumce otvaraš jedna i u sljedeću
prostoriju za sobom unosiš i nekoliko pera.
Kada u nju uđeš, zapahne te snažan miris borovine; zatječeš se
naime u šumi prepunoj zimzelenog drveća. Samo, to drveće nije
zeleno, već blještavo i bijelo, i svijetli u tami što ga okružuje.
Kroz njega se teško probiti. Čim u njega zakoračiš, zidovi nestaju u
njegovim sjenama i granama.
U blizini se čuje zvuk nalik na ženski smijeh, ili je to možda tek
zvuk lišća koje šuška dok se probijaš naprijed tražeći sljedeća vrata,
sljedeću prostoriju.
Na vratu osjećaš toplinu nečijeg daha, no kada se okreneš, u blizini
nema nikoga.
* 146 *
Felidomancija
12
CONCORD, MASSACHUSETTS, LISTOPAD 1902.
alne čim izađe iz gatarina šatora i po njezinu savjetu skrene udesno, Bailey
nailazi na omanju skupinu ljudi koji promatraju neku predstavu. Isprva ne
vidi o čemu se radi jer nema uobičajenog uzdignutog podija. Provirujući
između gledatelja, uspijeva vidjeti jedan obruč, veći od onoga kojim se služila žena od
gume, podignut u zrak. Kada priđe malo bliže, krajičkom oka vidi mačića kako kroz
njega skače i negdje se, samo Bailey ne vidi gdje, dočekuje na noge.
Kada se žena s velikim šeširom što stoji pred njim okrene, vidi mladića otprilike
svojih godina, samo malo nižeg, odjevenog u crno odijelo načinjeno od komadića
svih mogućih tkanina, s odgovarajućim šeširom na glavi. Na ramenima mu sjedi par
posve bijelih mačića. Kada podigne ruku u crnoj rukavici i ispruži dlan, jedan mačić
skoči mu na dlan, odbaci se, skoči kroz obruč i na vrhuncu skoka izvede prilično
impresivan salto. Nekoliko ljudi u publici nasmije se, a nekolicina, među njima i
Bailey, i zaplješće. Ona žena s velikim šeširom odmakne se ustranu i oslobodi mu
vidno polje. Ruke mu zastanu usred pljeska kada ugleda mladu damu koja je upravo
uhvatila bijelog mačića i sada ga podiže na rame, na kojemu već sjedi i jedan crni
mačić.
Starija je, kao što je i očekivao, crvenu joj kosu skriva nekakva bijela kapa, no
kostim joj je sličan onome koji je nosila kada ju je posljednji put vidio: haljina
načinjena od komadića svih mogućih tkanina, odreda snježnobijelih, bijeli kaputić s
mnoštvom dugmadi i par blistavobijelih rukavica.
Djevojčica okrene glavu, pogled joj susretne Baileyjev, i nasmiješi mu se. Ne
onako kako se čovjek nasmiješi nepoznatom gledatelju usred cirkuske predstave s
neobično talentiranim mačićima, već onako kako se nasmiješi kad prepozna nekoga
koga dugo nije vidio. Bailey tu razliku uočava, a činjenica da ga se sjeća u njemu
izaziva neobjašnjivo, posvemašnje zadovoljstvo. Osjeća da mu uši, i na hladnom
noćnom zraku, gore.
Ostatak predstave Bailey promatra netremice, posvećujući puno više pozornosti
djevojci negoli mačićima, no mačkice su toliko vješte da ih je nemoguće ignorirati, pa
mu svako malo uspiju odvući pozornost. Na kraju predstave dječak i djevojčica (i
mačići) lagano se naklone, a okupljeni im posjetitelji zaplješću uz glasne uzvike
odobravanja.
Dok se gomila razilazi, Bailey razmišlja što bi joj i bi li joj uopće nešto trebao reći.
12
Felidomancija, ailuromancija ili aeluromancija (od grčkog ailouros), oblik teriomancije, tumačenja ponašanja
životinja, u ovom slučaju mačjih pokreta, za potrebe proricanja događaja, posebice vremenskih prilika, (op. prev.)
M
* 147 *
Neki muškarac progura se ispred njega, a neka mu žena prepriječi put sa strane, i
djevojčica mu posve nestane iz vida. Gura se kroz masu ljudi, a kada se iz nje
napokon iskobelja, više ne vidi ni dječaka, ni djevojčicu, niti mačiće.
Gomila ljudi oko njega brzo se prorjeđuje i tek ih nekolicina tumara gore-dolje po
stazi. Koliko vidi, drugog izbora i nemaju: cijelo to područje omeđeno je prugastim
zidovima šatora. Polako se okreće i gleda kamo su mogli nestati, traži nekakav kut ili
vrata. I kada već počne psovati samoga sebe što ju je, kada joj je već bio tako blizu,
uspio izgubiti, netko ga potapše po ramenu.
“Zdravo, Bailey”, kaže djevojčica. Stoji točno iza njega. Skinula je onu kapu,
crvena joj se kosa u valovima rasipa preko ramena, a i bijeli je kaputić zamijenila
teškim crnim kaputom i pletenim šalom žarkoljubičaste boje. Izgleda kao svaki drugi
posjetitelj cirkusa. Da je do maloprije nastupala na istome tome mjestu, dade se
zaključiti samo po nabranom rubu njezine suknje i bijelim čizmicama.
“Zdravo”, kaže Bailey. “Ja ne znam kako se ti zoveš.”
“Oh, oprosti”, kaže ona. “Zaboravila sam da se nikada nismo službeno upoznali.”
Pruža mu ruku u bijeloj rukavici, i Bailey zapaža da je veća od one koju mu je
onomad dala, kao dokaz da se suočio s izazovom. “Ja sam Penelope, ali nitko me
ovdje tako ne zove niti to ime volim, pa me slobodno možeš zvati i Poppet.” Bailey je
uhvati za ruku i protrese je. Toplija je nego što je očekivao, čak i kroz dva sloja
rukavica.
“Poppet”, ponavlja Bailey. “Gatara mi je spomenula tu riječ, ali nisam shvatio da ti
je to ime.” Djevojčica mu se nasmiješi.
“Bio si kod Isobel?” upita. Bailey kimne. “Nije li prekrasna?” Bailey nastavlja
kimati, doduše krzmajući, misleći da bi joj trebao odgovoriti i nekako drugačije osim
kimanjem. “Je li ti rekla nešto dobro o tvojoj budućnosti?” upita Poppet stišavajući
glas do dramatičnog šapta.
“Rekla mi je puno toga što nisam razumio”, povjeri joj Bailey. Poppet znalački
kimne.
“Takva ti je ona”, kaže. “Ali namjere su joj dobre.”
“Smijete ovako izlaziti?” pita Bailey pokazujući cirkuske posjetitelje, koji ih
neprestano zaobilaze, ali kao da ih uopće ne vide.
“O, da”, kaže Poppet, “sve dok to činimo prerušeni.” Pokazuje svoj kaput. “Nitko
nas dvaput ne pogleda. Zar ne, Widgete?” okreće se dječaku koji stoji pokraj njih, a
kojega ni Bailey nije prepoznao kao dječaka koji je s njom nastupao. Svoj je crni
kaputić zamijenio kaputom i kapom od smeđega tvida, ispod koje mu proviruje
crvena kosa, upadljiva poput Poppetine.
“Ljudi ni na što ne obraćaju previše pozornosti ako im za to ne daš povoda”, kaže.
“A i kosa pomaže; nikako se ne uklapa u crno- -bijeli cirkus.”
“Bailey, ovo je moj brat Winston”, kaže Poppet.
“Widget”, ispravlja je brat.
“To sam mu upravo htjela reći”, kaže Poppet, pomalo ljutito. “Widge, ovo je
Bailey.”
“Drago mi je”, kaže Bailey i pruži mu ruku.
* 148 *
“I meni”, uzvraća mu Widget. “Pošli smo u šetnju, možeš s nama ako hoćeš.”
“Pođi s nama, molim te”, dodaje Poppet. “Rijetko imamo društvo.”
“Naravno, bit će mi drago”, kaže Bailey. Ne vidi zašto bi ih odbio, a i sviđa mu se
što su oboje nevjerojatno pristupačni. “Imate li još kakvog... ovaj... cirkuskog posla?”
“Nemamo, barem ne u sljedećih nekoliko sati”, kaže Widget kada krenu niz još
jednu stazu koja vrluda cirkusom. “Mačići moraju odrijemati. Uvijek su pospani
nakon nastupa.”
“Jako su dobri, kako ih uspijevate natjerati da izvode sve te trikove? Još nisam
vidio mačku koja je u stanju izvesti salto u zraku”, kaže Bailey. Primjećuje da sve troje
hodaju jednakim tempom, da lako funkcioniraju kao skupina. On je navikao hodati
par koraka iza ostalih.
“Većina mačaka učinit će bilo što ako ih lijepo zamoliš”, kaže Poppet. “Ali pomaže
ako ih dresiraš odmalena.”
“I ako im daješ puno slastica”, dodaje Widget. “Slastice uvijek pomažu.”
“Jesi li vidio velike mačke?” upita Poppet. Bailey odmahne glavom. “Oh, trebao bi.
Naši roditelji izvode predstave s velikim mačkama; njihov šator je tamo dolje.”
Neodređeno pokazuje nekamo udesno.
“Predstava je slična našoj, samo su mačke veće”, kaže Widget.
“Puno veće”, objašnjava Poppet. “Pantere i snježni leopardi s prekrasnim pjegama.
I prave maze, zapravo.”
“I nastupaju u šatoru”, dodaje Widget.
“Zašto vi nemate šator?” upita Bailey.
“Zato što nam i ne treba”, kaže Poppet. “Nastupamo tek nekoliko puta tijekom
noći, a trebaju nam samo mačići, koluti, konopčići i slične stvari. A kome god šator
doista ne treba, nastupa gdje god se nađe mjesta.”
“To pridonosi ozračju cirkusa”, kaže Widget. “Na taj način ponešto od cirkusa
možeš vidjeti čak i ako ne odabereš šator u koji ćeš ući, i ako samo tumaraš uokolo.”
“To je vjerojatno jako dobro za neodlučne”, kaže Bailey i nasmiješi se kada se i
Poppet i Widget nasmiju. “Znate, uz ovoliko šatora čovjeku se i nije lako odlučiti za
jedan.”
“Istina”, kaže Poppet. Stižu do krijesa u glavnom dvorištu. Tamo vlada poprilična
gužva i Baileyja ne prestaje čuditi to što na njih ama baš nitko ne obraća nikakvu
pozornost, što svima djeluju tek kao još jedna grupica mladaca koji provode večer u
cirkusu.
“Gladan sam”, kaže Widget.
“Ti si uvijek gladan”, odbrusi mu Poppet. “Hoćemo li nešto pojesti?”
“Da”, kaže Widget. Poppet mu isplazi jezik.
“Pitala sam Baileyja”, kaže. “Hoćemo li nešto pojesti, Bailey?”
“Može”, kaže Bailey. Čini mu se da se Poppet i Widget slažu puno bolje no što se
slažu on i Caroline. Pretpostavlja da je to zato što su gotovo iste dobi. Pita se jesu li
blizanci; izgledaju kao da jesu, ali strah ga je pitati, da ne ispadne neuljudan.
“Jesi li probao one stvari s cimetom?” upita ga Poppet. “Tek su se pojavile. Kako se
ono zovu, Widge?”
* 149 *
“Fantastično ukusne stvari s cimetom?” kaže Widget sliježući ramenima. “Mislim
da svim tim novim stvarima nisu stigli smisliti imena.”
“Nisam, ali zvuči dobro”, kaže Bailey.
“Jako su fine”, kaže Widget. “Slojevi tijesta, cimeta i šećera, smotani u rolice i
premazani glazurom.”
“Čovječe!” oduševljeno će Bailey.
“Upravo tako”, uzvraća mu Widget. “A trebali bismo si nabaviti i malo kakaa i
čokoladnih miševa.”
“Ja imam čokoladnih miševa”, kaže Bailey vadeći vrećicu iz džepa. “Već sam ih
kupio.”
“Ah, ti razmišljaš unaprijed. Jako je dobro kada se čovjek pripremi”, kaže Widget.
“Imala si pravo u vezi s njim, Poppet.” Bailey je upitno pogleda, no Poppet mu se
samo nasmiješi.
“A da Bailey i ja odemo po kakao dok ti nabaviš te što-već-jesu s cimetom?” upita
ona i Widget kimanjem odobrava njezin plan.
“Naravno, nađemo se kod krijesa?” upita. Sada Poppet kimne njemu i on, dotičući
rub šešira u znak pozdrava, nestaje u gomili.
Bailey i Poppet nastavljaju šetati oko glavnog dvorišta s krijesom. Nakon nekoliko
minuta prijateljske tišine Bailey uspijeva skupiti hrabrosti da joj postavi pitanje za
koje nije siguran hoće li joj ga se usuditi postaviti kada se ponovo sastanu s
Widgetom.
“Mogu li te nešto pitati?” upita Bailey.
“Naravno”, kaže Poppet. Na štandu s kakaom red je podugačak, no prodavač vidi
kada mu Poppet pokaže tri uzdignuta prsta, nasmiješi se i kimne.
“Pa... ovaj, kada je cirkus zadnji put bio tu, a ja, ovaj...” bori se Bailey s riječima,
što ga ljuti jer je pitanje do maloprije u glavi djelovalo jednostavno.
“Da?” kaže Poppet.
“Kako si znala kako se zovem?” upita Bailey. “I kako si znala da sam tamo?”
“Hmmm...” kaže Poppet, kao da joj je za odgovor teško pronaći prave riječi. “To je
teško objasniti”, počinje. “Ja vidim stvari prije nego što se dogode. Vidjela sam te kako
dolaziš, netom prije no što si stigao. Ne vidim uvijek baš sve detalje, ali čim sam te
vidjela znala sam kako se zoveš, baš kao što sada znam da ti je šal plave boje.”
Kada dođu na red, na štandu ih već čekaju tri kakaa u prugastim šalicama,
dodatno začinjena oblacima slatkog vrhnja na vrhu. Poppet jednu dodaje Baileyju, a
dvije uzima sama. Bailey opaža da im prodavač pokazuje da produže iako mu nisu
platili. Pretpostavlja da je besplatni kakao privilegij cirkuskih zaposlenika.
“Dakle sve vidiš prije nego što se dogodi?” upita Bailey. Ne zna je li od nje
očekivao (ako je uopće išta očekivao) baš takav odgovor. Poppet odmahuje glavom.
“Ne, ne sve. Ponekad su to tek djelići, nešto poput riječi i slika iz neke knjige,
samo što toj knjizi kao da nedostaje većina stranica, kao da je bila bačena u jezero, pa
su neki dijelovi čitljivi, a neki nisu. Zvuči li to razumljivo?” upita ga.
“Ne baš”, odgovara Bailey.
Poppet se nasmije. “Znam da je čudno”, kaže.
* 150 *
“Ne, nije”, kaže Bailey. Poppet se okrene i pogleda ga; na licu joj se jasno vidi da
sumnja u njegovu iskrenost. “Pa, dobro, jest pomalo čudno. Ali samo u smislu da je
neobično, ne i loše.”
“Hvala ti, Bailey”, kaže Poppet. Obilaze dvorište kako bi se vratili do krijesa.
Widget ih čeka s crnom vrećicom u ruci i zuri u živahne bijele plamene jezike.
“Gdje ste tako dugo?” upita ih.
“Stajali smo u repu”, kaže Poppet dodajući mu njegov kakao. “Ti nisi?”
“Nisam. Mislim da ljudi još nisu shvatili koliko je stvar dobra”, kaže Widget
tresući vrećicu. “Onda, imamo li sve?”
“Mislim da imamo”, kaže Poppet.
“Kamo idemo?” pita Bailey.
Poppet i Widget načas se pogledaju, a onda mu Poppet odgovori.
“Nas ti dvoje odlazimo u ophodnje”, kaže. “Obilazimo cirkus i... držimo stvari na
oku. Stvarno želiš poći s nama?”
“Naravno”, kaže Bailey, sretan što ne ispada nametljiv.
Šeću cirkusom u krugovima, pijuckaju kakao i žvaču čokoladne miševe i one
stvarčice od tijesta sa šećerom i cimetom, koje su uistinu dobre koliko su ih hvalili.
Poppet i Widget pričaju mu priče o cirkusu, pokazuju šatore pokraj kojih prolaze, a
Bailey odgovara na njihova pitanja o svom gradu, začuđen činjenicom da ih zanimaju
stvari koje on drži posve običnim. Razgovaraju opušteno, kao da se već godinama
poznaju, a opet i uzbuđeno, kao novi prijatelji s novim pričama.
Ako Poppet i Widget uistinu motre na nešto osim na kakao i na sebe same, Bailey
ne zna što bi to moglo biti.
“Što je Zvjezdoznanac?” upita ih dok bacaju u smeće prazne čaše i vrećice,
razabravši krajičkom oka natpis koji do tada nije vidio.
“Gleda li ti se u zvijezde, Poppet?” upita Widget sestru. Ona malo promisli pa
kimne. “Poppet zna čitati iz zvijezda”, objašnjava Baileyju. “U njima je najlakše vidjeti
budućnost.”
“U posljednje vrijeme i ne tako lako”, tiho kaže Poppet. “Ali mogli bismo se
provozati. Radi samo za vedrih noći i tko zna hoćemo li dok smo tu dobiti drugu
priliku za to.”
Ulaze, pridružuju se koloni što se uspinje stubištem koje kruži cijelim vanjskim
rubom šatora dok ga od njegove unutrašnjosti dijeli teški crni zastor. Zidovi šatora
prekriveni su dijagramima, bijelim točkama i linijama iscrtanim na crnome papiru,
uokvirenim mapama različitih konstelacija.
“Je li to nalik na ono kad gatara čita iz onih karata s iscrtanim slikama?” upita
Bailey, kojemu pomisao o gledanju u budućnost nikako ne ulazi u glavu.
“Tako nekako, samo drugačije”, kaže Poppet. “Ja ti uopće ne znam čitati iz tarot-
karata, ali Widget zna.”
“To su priče na papiru”, kaže Widget sliježući ramenima. “Vidiš kako se priča na
jednoj povezuje s pričom na drugoj; nije baš tako teško. Samo, karte ti nude mnoštvo
različitih mogućnosti i okolnosti, staza kojima možeš krenuti. Poppet vidi ono što se
uistinu dogodi.”
* 151 *
“Ali ne baš jasno”, objašnjava Poppet. “Nema nikakvoga konteksta i u većini
slučajeva tek kasnije doznam značenje nečega. Ponekad tek kada je već prekasno.”
“Nećemo te držati za riječ, Pet”, kaže Widget i stisne joj rame. “Ako želiš, možemo
se samo provozati.”
Stižu do crne platforme na vrhu stubišta, gdje vlada potpuni mrak. U tami
raspoznaju tek cirkuskog djelatnika u bijelom odijelu koji uvodi posjetitelje u šator.
Čovjek se nasmiješi Poppet i Widgetu i radoznalo pogleda Baileyja, a onda ih kroz
tamu odvodi do nečega nalik na saonice ili kočiju.
Sjedaju na tapeciranu klupu s visokim naslonom i bočnim stranicama. Poppet
sjeda u sredinu; Widget sjeda s jedne, a Bailey s druge strane, zatim začuju nekakvo
škljocanje. Klupa klizne naprijed, no Bailey ne vidi ništa osim tame.
Tada nešto ponovno tiho škljocne i kočija se istodobno malčice spusti i zanese
unatrag, tako da sada umjesto naprijed gledaju uvis.
Bailey shvaća da na šatoru nema krova. Gornji je dio otvoren i kroz njega jasno
vide noćno nebo.
Osjećaj je drugačiji od onoga kada promatraš zvijezde ležeći u polju, što je Bailey
često činio. Nema drveća, čiji rubovi krošanja znaju omesti pogled, a i kočija se
lagano njiše, i osjeća se lagan kao perce.
I nevjerojatno je tiho. Bailey čuje tek zvuk Poppetina disanja i laganu škripu
kočije dok se kreće po nekoj, čini se, kružnoj putanji. Kao da je cijeli cirkus nestao u
tami.
Pogleda u Poppet, koja pak umjesto neba promatra njega. Nasmiješi mu se i
okrene glavu.
Bailey razmišlja bi li je upitao vidi li štogod u zvijezdama.
“Ne moraš ako ne želiš”, kaže Widget sluteći njegovo pitanje.
Poppet se okrene bratu i napravi grimasu, a onda pogleda uvis i zagleda se u jasno
noćno nebo. Bailey je pozorno promatra. Izgleda kao da proučava nekakvu sliku i kao
da malčice škiljeći čita nekakav natpis u daljini.
Iznenada prestaje, prekriva lice rukama i pritišće oči prstima u bijelim
rukavicama. Widget joj stavlja ruku na rame.
“Jesi li dobro?” upita Bailey.
Poppet duboko udahne pa kimne; ruke pak i dalje ne miče s lica.
“Dobro sam”, kaže prigušenim glasom. “Jako je... svijetlo. Glava me boli oda toga.”
Spušta ruke s lica i odmahuje glavom. Što god da ju je uznemirilo, očito je prošlo.
Ostatak vožnje nijedno od njih ne diže pogled prema zvijezdama posutom nebu.
“Žao mi je”, tiho joj kaže Bailey dok se drugim zavojitim stubama spuštaju prema
izlazu.
“Nisi ti kriv”, kaže Poppet. “Nisam to trebala raditi. Zvijezde već neko vrijeme
tako djeluju na mene; izgledaju besmisleno i izazivaju mi glavobolje. Vjerojatno bih
na neko vrijeme trebala odustati.”
“Treba ti nešto što će te razvedriti”, kaže Widget kada se vrate u vrevu cirkusa.
“Labirint oblaka?”
Poppet kima, ramena joj se malčice opuštaju.
* 152 *
“Što je Labirint oblaka?” pita Bailey.
“Još nisi otkrio nijedan od najboljih šatora, zar ne?” kaže Widget odmahujući
glavom. “Morat ćeš ponovo doći, ne možemo ih obići sve u jednoj noći. Možda Pet
zato i boli glava; vidjela je da ćemo te morati provesti kroza sve šatore kako bi vidio
što si propustio.”
“Widge vidi prošlost”, iznebuha kaže Poppet skrećući razgovor na drugu temu.
“To je jedan od razloga zbog kojih priča tako dobre priče.”
“S prošlošću je lako”, kaže Widget. “Ona je već tu.”
“U zvijezdama?” pita Bailey.
“Ne”, kaže Widget. “U ljudima. Prošlost se zalijepi za tebe onako kako ti se šećer u
prahu zalijepi za prste. Ima ljudi koji je se uspiju riješiti, no ona je i dalje tu, svi
događaji i stvari koji su te doveli do točke u kojoj si sada. Ja ih mogu... pa, ‘čitati’ nije
prava riječ za to, ali nije prava riječ ni za ono što Poppet čini sa zvijezdama.”
“Znači li to da i na meni vidiš moju prošlost?” upita ga Bailey.
“Mogao bih”, kaže Widge. “Ali nastojim to ne činiti bez dopuštenja, osim ako
nešto baš ne iskoči samo od sebe. Bi li ti to smetalo?”
Bailey odmahne glavom. “Nimalo.”
Widget se zagleda u njega, tek na trenutak, tek toliko da Bailey pod težinom
njegova pogleda ne osjeti nelagodu.
“Vidim neko drvo”, kaže Widget. “Veliko hrastovo drvo na kojemu se osjećaš kod
kuće, više negoli u kući u kojoj živiš, ali manje nego ovdje.” Rukom pokazuje uokolo,
na šatore i svjetla. “I vidim da se osjećaš sam, čak i kada si s drugim ljudima. I jabuke.
A sestra ti je, izgleda, pravi biser”, dodaje sarkastično.
“Tu si poprilično u pravu”, kaže Bailey kroza smijeh.
“Kakve jabuke?” upita Poppet.
“Moja obitelj ima farmu s voćnjakom”, objašnjava Bailey.
“Oh, zvuči prekrasno”, kaže Poppet. Bailey u redovima niskih iskrivljenih stabala
nikada nije vidio ništa prekrasno.
“Evo nas”, kaže Widget kada skrenu u jedan zavoj.
Iako nije vidio puno od cirkusa, Bailey se čudi kako mu je taj šator uspio
promaknuti. Visok je gotovo koliko i onaj s akrobatima, samo uži. Zastaje da pročita
natpis iznad ulaza.
Labirint oblaka
Izlet u drugu dimenziju
Uzlet u nebo
Nema početka
Nema kraja
Uđite kamo želite
Izađite kad poželite
Ne plašite se pada
* 153 *
Unutrašnji su zidovi tamni, šator je ogroman, a na sredini stoji bijela građevina koja
se prelijeva u duginim bojama. Bailey ne zna kako bi je drugačije opisao. Osim nje tu
je tek jedna uzdignuta staza koja se pruža cijelim unutrašnjim rubom šatorom,
zavojita petlja koja počinje i završava na njegovu ulazu. Pod ispod staze prekriven je
bijelim kuglama, tisućama bijelih kugli nagomilanih poput mjehurića u sapunici.
Samu građevinu čini niz strmoglavih prozirnih terasa neobičnih oblika sličnih
oblacima. Poslagane su jedna preko druge poput slojeva na torti. Koliko Bailey
uspijeva vidjeti, prostor između pojedinih slojeva kreće se u rasponu od onoga
dovoljnog da kroz njega prođe u uspravnom položaju do onoga kroz koji bi se jedva
provukao puzećke. Tu i tamo dijelovi konstrukcije gotovo se odvajaju od središnjeg
tornja i lebde u zraku.
Ljudi se penju posvuda po njoj. Vise s rubova, hodaju stazama, penju se ili silaze.
Pojedine terase svijaju se pod težinom; druge djeluju čvrsto i jako. Cijela konstrukcija
neprestano se miče, polagano, kao da diše.
“Zašto je nazivaju labirintom?” upita Bailey.
“Vidjet ćeš”, kaže Widget.
Zakorače na jednu stazu i ona se lagano zaljulja, poput splavi na vodi.
Pokušavajući održati ravnotežu, Bailey pogleda uvis.
Neke terase ovješene su na konopima i lancima. One niže poduprte su velikim
drvenim stupcima, no Bailey ne vidi dopiru li do samog vrha šatora. Na nekim
mjestima razvučene su mreže, a na drugima poput vrpca vise konopi.
Zastaju na drugom kraju terase, gdje se staza koja se ljulja naginje dovoljno nisko
da s nje skoče na jednu od nižih terasa.
Bailey uzima u ruke jednu bijelu kuglu. Lakša je nego što izgleda, i meka poput
mačića. Po cijelome šatoru ljudi se njima gađaju kao snježnim grudama, no one
umjesto da se razbiju samo se odbiju od mete i lagano, kao nošene vjetrom, padaju.
Bailey baca kuglu koju drži u ruci i kreće za Poppet i Widgetom.
Čim uđu u građevinu, nakon prvih nekoliko koraka, Bailey shvaća zašto je
nazivaju labirintom. Očekivao je zidove, uglove i slijepe ulice, ali ovo je drugačije.
Terase vise na različitim visinama: neke mu dopiru do pasa, druge do visoko iznad
glave. I međusobno se preklapaju, nasumično. To je labirint koji ne krivuda samo
Iijevo-desno nego i gore-dolje.
“Vidimo se kasnije”, kaže Widge, skoči na susjednu terasu i uzvere se na onu
iznad nje.
“Widge uvijek krene ravno prema vrhu”, kaže Poppet. “Poznaje sve najkraće
putove dotamo.”
Bailey i Poppet kreću puno zabavnijom rutom. Terase na koje će se popeti biraju
nasumično, na nekim mjestima pentraju se po bijeloj mreži i pažljivo provlače uskim
prolazima. Bailey ne zna gdje su rubovi ni koliko su se visoko popeli, no drago mu je
vidjeti kako se Poppet, pomažući mu na težim dionicama, smije i djeluje manje
uzrujano nego kada su sjedili u Zvjezdoznancu.
“Kako ćemo sići?” napokon je upita, pitajući se kako će uopće pronaći put natrag.
“Najlakše je skočiti”, kaže Poppet. Povlači ga ustranu, do jednog skrivenog zavoja
* 154 *
odakle se vidi rub terase.
Puno su više no što je Bailey mislio, iako još nisu stigli do vrha.
“U redu je”, kaže Poppet. “Sigurno je.”
“To je nemoguće”, kaže Bailey virkajući preko ruba.
“Ništa nije nemoguće”, odgovara Poppet. Nasmiješi mu se i skoči. Crvena kosa u
padu leti za njom.
Nestaje u moru bijelih kugli, a onda iz njega ponovno iskoči, raščupane crvene
kose, i mahne mu.
Bailey oklijeva tek na trenutak, zatim skoči, opirući se nagonu da zažmiri. I
nasmije se kada se počne kotrljati u zraku.
U gomilu kugla u podnožju slijeće doista kao da je upao u oblak; meko, lagano i
ugodno.
Kada se ponovo popne, Poppet i Widget čekaju ga na susjednoj stazi. Poppet sjedi
na rubu i lamata nogama po zraku.
“Trebali bismo se vratiti”, kaže Widge vadeći uru iz džepa. “Gotovo je ponoć;
moramo pripremiti mačiće za sljedeću predstavu.”
“Stvarno?” upita Bailey. “Nisam znao da je toliko kasno, već sam trebao biti kod
kuće.”
“Daj da te otpratimo do izlaza, Bailey, molim te”, kaže Poppet. “Želim ti nešto
donijeti.”
Zajedno kreću natrag pa se zavojitim stazama probijaju prema glavnom dvorištu i
izlazu. Poppet ga hvata za ruku i povlači kroz tunel od zastora, lako svladavajući
njegove mračne zavoje. Kada izađu na drugu stranu, u polju koje se vidi iza ograde
više nema gužve premda se onuda mota još pokoji posjetitelj, u dolasku ili odlasku.
“Pričekaj ovdje”, kaže Poppet. “Vraćam se odmah.” Otrči u smjeru kabine za
prodaju ulaznica, a Bailey u međuvremenu promatra kako se kazaljka sata približava
ponoći. Poppet se začas vraća noseći u ruci nekakav srebrni predmet.
“Oh, sjajna ideja, Pet”, kaže Widget kada ga ugleda. Bailey ih zbunjeno pogleda,
jedno pa drugo. To je komadić srebrnog papira, velik otprilike koliko i njegova
ulaznica. Poppet mu ga predaje.
“To je posebna propusnica”, objašnjava. “Za važne goste, tako da ne moraš platiti
ulaznicu kad god dođeš u cirkus. Pokaži je na blagajni, i pustit će te unutra.”
Bailey iskolačenih očiju zuri u propusnicu.
Ova ulaznica donositelju omogućuje neograničen posjet
otisnuto je na jednoj strani crnom tintom, a na poleđini piše:
Le Cirque des Rêves
i ispod toga, sitnijim slovima:
Chandresh Christophe Lefèvre, vlasnik.
* 155 *
Bailey bez riječi zuri u svjetlucavu srebrnu posjetnicu.
“Mislila sam da bi ti se svidjela”, kaže Poppet, pomalo obeshrabrena njegovom
šutnjom. “Dakako, želiš li ponovo doći dok smo još tu.”
“Prekrasna je”, kaže Bailey podižući pogled s posjetnice. “Puno ti hvala.”
“Nema na čemu”, kaže Poppet smiješeći se. “A rekla sam im i da čim stigneš o
tome obavijeste mene i Widgeta. Tako ćemo znati kada si tu i možemo te potražiti.
Ako se slažeš.”
“To bi bilo sjajno”, kaže Bailey. “Hvala ti, stvarno.”
“Dakle vidimo se uskoro”, kaže Widget i pruži mu ruku.
“Svakako”, odgovara Bailey i prihvaća je. “Vratit ću se sutra navečer.”
“To bi bilo savršeno”, kaže Poppet. I kada Bailey pusti Widgetovu ruku, nagne se i
brzo ga poljubi u obraz. Bailey osjeća kako mu obraz gori. “I laka ti noć”, dodaje kada
se od njega odmakne.
“I... i vama”, kaže Bailey. “Laku noć.” Mahne im prije nego što ponovo uđu i
nestanu iza onog crnog zastora, a onda kreće kući.
Iako je od tada prošlo tek nekoliko sati, čini mu se da je od ulaska u cirkus
protekao cijeli jedan život. I više od toga, da je Bailey koji je u cirkus ušao posve
druga osoba od onoga koji iz njega upravo izlazi, sa srebrnom posjetnicom u džepu.
Pita se koji je od njih pravi Bailey, jer Bailey koji satima sjedi sam na drvetu nije
Bailey kojemu daju neograničen pristup spektakularnom cirkusu, koji bez imalo
truda sklapa prijateljstva s tako zanimljivim ljudima.
Kada napokon stigne do farme, posve je uvjeren da je ovaj Bailey puno bliži
Baileyju kakav bi trebao biti negoli Baileyju kakav je do jučer bio. Nije doduše siguran
što sve to znači, ali misli da to trenutačno i nije važno.
U svojim snovima on je vitez na leđima konja, sa srebrnim mačem u ruci, i u tome
ne nalazi ništa čudno.
* 156 *
Tête à Tête
LONDON, KOLOVOZ 1896.
ečerašnja ponoćna večera relativno je tiha. Cirkus samo što je otišao iz
Dublina i upravo se sprema preseliti u okolicu Londona, pa je među gostima
tek šačica izvođača.
Celia Bowen za večerom uglavnom razgovara sa Madame Padvom, koja joj sjedi
slijeva, odjevena u haljinu boje lapis lazulija.
Oprava koju Celia nosi Padvina je kreacija, isprva namijenjena za nastupe, potom
odbačena kao neodgovarajuća. Sašivena je od srebrne tkanine, pa se svjetlost odbija
od svakog nabora i preklopa, što, pokazalo se, previše odvraća pozornost. Toliko joj je
dobro pristajala da je se Celia naprosto nije mogla odreći, stoga ju je zadržala u
garderobi, za obične prigode.
“Netko ne uspijeva skinuti pogled s tebe, draga moja”, kaže joj Madame Padva i
lagano nagne čašu u smjeru vrata na kojima Marco tiho stoji po strani, s rukama
sklopljenim iza leđa.
“Možda se divi vašem djelu”, kaže joj Celia ne okrećući se.
“Kladila bih se da ga sadržaj te haljine zanima više od haljine same.”
Celia se samo nasmije, no zna da Madame Padva zna što govori; Marcov užareni
pogled osjeća na tjemenu cijele večeri i sve ga teže ignorira.
Pozornost sa Celije odvraća samo jednom, kada Chandresh sruši tešku kristalnu
vinsku čašu i prolije crno vino po stolnjaku od zlatnog brokata, pri čemu skoro
razbije jedan svijećnjak.
Prije nego se Marco i snašao, Celia na drugom kraju stola poskoči te ispravi čašu i
ne dodirnuvši je, što je detalj koji jedno Chandresh uspijeva opaziti. Kada odmakne
ruku, čaša je ponovo puna, a stolnjak bez ijedne mrlje.
“Trapavo, trapavo”, promrmlja Chandresh, oprezno pogleda Celiju pa se vrati
razgovoru s gospodinom Barrisom.
“Mogli ste biti balerina”, dobaci joj Madame Padva. “Prilično ste okretni na
nogama.”
“Okretna sam i kad nisam na nogama”, kaže Celia, na što gospodin Barris gotovo
prevrne svoju čašu, a Madame Padva se zahihoće.
Ostatak večeri Celia pažljivo promatra Chandresha. On pak većinu vremena
razgovara s gospodinom Barrisom o renoviranju svoje kuće i pritom se često ponavlja,
iako se gospodin Barris pravi da to ne zamjećuje. Čašu s vinom više i ne dotiče; kada
je nakon obroka odnesu sa stola, i dalje je puna.
Nakon večere Celia odlazi posljednja. U gužvi na odlasku negdje zametne šal. Ne
V
* 157 *
dopušta im da je čekaju dok ga ne pronađe te ih mašući otpravlja u noć.
Otkriva kako u jedinstvenom kaosu la Maison Lefèvre komad bjelokosne čipke
nije nimalo lako pronaći. Premda se vraća putem kojim je odlazila u knjižnicu i
blagovaonicu, ne uspijeva ga pronaći.
Na kraju odustaje od potrage i vraća se u predvorje, gdje na vratima zatječe Marca
sa svojim šalom nehajno prebačenim preko ruke.
“Ovo tražite, gospođice Bowen?” upita je.
Kreće prema njoj kako bi joj prebacio šal preko ramena, no čipka mu se pod
prstima pretvara u prah i pada na pod.
Kada je ponovo pogleda, vidi da je umotana u šal, savršeno svezan, kao da ga
nikada nije ni skinula.
“Hvala vam”, kaže Celia. “Laku noć.” I projuri pokraj njega pa kroz ulazna vrata, a
da joj nije stigao ni odgovoriti.
“Gospođice Bowen?” dovikne Marco pojurivši za njom niza stube ispred ulaznih
vrata.
“Da?” okrene se i odgovori mu Celia kada već siđe na pločnik.
“Nadao sam se da ću vas večeras uspjeti ugnjaviti s onim pićem koje nismo popili
u Pragu”, kaže Marco. I dok razmišlja, netremice je gleda u oči.
Intenzitet tog pogleda još je jači od onoga koji je osjećala na tjemenu, i premda u
njemu osjeća prisilu, tehniku koju je njezin otac jako volio, Celia u tom pogledu
naslućuje i nešto iskreno, nešto gotovo preklinjuće.
Upravo je to, uz radoznalost, navodi da potvrdno kimne.
On se nasmiješi, okrene i vrati u kuću ostavljajući za sobom otvorena vrata.
Trenutak potom ona kreće za njim. Vrata za njom zalupe se i zaključaju.
Kada uđe, blagovaonica je već pospremljena, ali svijeće i dalje gore i kaplju u
svijećnjacima.
Na stolu stoje dvije čaše vina.
“Kamo je otišao Chandresh?” upita Celia, uzima svoju čašu i odlazi na drugi kraj
stola.
“Povukao se, na svoj peti kat”, kaže Marco uzimajući drugu čašu. “Zadržao ga je za
sebe, za svoje privatne odaje. Navodno uživa u pogledu na rijeku, premda mislim da
mu je bio zanimljiviji dok su gradili Towerski most. Neće silaziti do jutra. Ostalo je
osoblje otišlo, stoga većinu kuće imamo samo za sebe.”
“Često pozivate svoje goste nakon što njegovi odu?” pita Celia.
“Nikada.”
Celia ga promatra pijuckajući vino. Nešto joj u njegovoj pojavi smeta, ali što
točno, ne uspijeva odrediti.
“Je li Chandresh doista inzistirao na tome da sve vatre u cirkusu gore bijelim
plamenom kako bi se uklapale u planiranu paletu boja?” upita ga napokon.
“O, da”, kaže Marco. “Rekao mi je da to riješim kako znam, da kontaktiram nekog
kemičara. Ja sam se za to odlučio pobrinuti sam.” Prelazi prstima preko svijeća na
stolu, i boja njihova plamena mijenja se iz toplozlatne u bijelu, s tračkom
srebrnoplave u sredini. Odmiče prste ustranu, i plamen poprima normalnu boju.
* 158 *
“Kako vi to zovete?” upita Marco. Celia ne treba ni pitati o čemu govori.
“Manipulacija. U mlađim danima nazivala sam je čarolijom. Dugo mi je trebalo da
se riješim te navike. Moj otac naime nikad nije volio taj izraz. On ih je nazivao činima
ili, kada mu nije bilo do jezgrovitosti, nasilnom manipulacijom univerzumom.”
“Činima?” ponovi Marco. “Nikada o tome nisam tako razmišljao.”
“Ma, dajte”, kaže Celia. “Upravo to radite. Opčinjujete. I u tome ste očito dobri.
Toliko je ljudi opčinjeno vama. Isobel. Chandresh. Sigurno ih ima još.”
“Kako znate za Isobel?” upita je Marco.
“Cirkuska trupa jest povelika, ali svi govore jedni o drugima”, kaže Celia. “Isobel
djeluje krajnje odana nekome koga nitko od nas nikada nije vidio. Odmah sam
primijetila da sam joj ja posebno zanimljiva. U jednom trenutku čak sam pomislila da
mi je ona protivnica. Kada ste se pojavili u Pragu, a ona je tamo čekala tog nekoga,
ostatak priče nije bilo teško složiti. Mislim da nitko drugi za to ne zna. Blizanci
Murray imaju teoriju da je zaljubljena, ali ne u stvarnu osobu, nego u maštariju o
njoj.”
“Blizanci Murray zvuče prilično pametni”, kaže Marco. “Ako ih i opčinjujem, ne
činim to namjerno, barem ne uvijek. To mi je pomoglo da se zaposlim kod
Chandresha, jer sam imao samo jednu preporuku i malo iskustva. S vama mi to, čini
se, baš i ne uspijeva.” Celia odlaže čašu. Još uvijek ne zna što bi o njemu mislila.
Treperava svjetlost svijeća naglašava neodređenu ljepotu njegova lica, stoga se prije
nego mu odgovori zagleda u kamin.
“I moj se otac time običavao služiti”, kaže. “Tim neodoljivim, šarmantnim
zavođenjem. Prvih nekoliko godina života provela sam gledajući majku kako ustrajno
vene za njim. Voljela ga je i žudjela za njim još dugo nakon što je izgubio i ono malo
zanimanja što ga je za nju imao. Sve dok si jednoga dana, kada mi je bilo pet godina,
nije oduzela život. Kada sam odrasla dovoljno da to shvatim, samoj sebi obećala sam
da nikada i ni za kim neću tako patiti. Namjeravate li me zavesti, trebat će vam puno
više od tog dražesnog osmijeha.”
Kada ga ponovo pogleda, vidi da mu je taj dražesni osmijeh nestao s lica.
“Žao mi je što ste na takav način ostali bez majke”, kaže Marco.
“Bilo je davno”, kaže Celia iznenađena njegovom iskrenom suosjećajnošću. “Ali
hvala vam.”
“Imate li puno uspomena na nju?” upita je.
“Više se sjećam dojmova negoli stvarnih događaja. Sjećam se da je stalno plakala.
Sjećam se kako me gledala, kao da sam nešto čega se treba bojati.”
“Ja se svojih roditelja ne sjećam”, kaže Marco. “Ne sjećam se ničega prije sirotišta,
iz kojega su me izvukli jer sam zadovoljio nekakve nejasne kriterije. Tjerali su me da
puno čitam, putujem, učim i, sve u svemu, pripremali za nekakvu tajnu igru. Ne
računajući računovodstvo i knjigovodstvo koje vodim za Chandresha, cijelog života i
ne radim ništa drugo.”
“Zašto ste sa mnom tako iskreni?” pita Celia.
“Zato što mi je ugodno, za promjenu, biti iskren prema nekome”, kaže Marco. “A i
mislim da biste me kada bih vam lagao, odmah pročitali. Nadam se da od vas mogu
* 159 *
očekivati isto.”
Celia na trenutak razmisli pa kimne.
“Pomalo me podsjećate na oca”, kaže ona.
“Po čemu?” pita Marco.
“Po tome kako manipulirate percepcijom. Ja u tome nikada nisam bila posebno
dobra; bolje mi ide s opipljivim stvarima. Usput rečeno, zbog mene to ne morate
činiti”, dodaje, napokon shvativši što joj je u njegovoj pojavi smetalo.
“Činiti što?” upita Marco.
“Izgledati kako izgledate. Izgledate jako dobro, ali vidim da vaš izgled nije posve
izvoran. Sigurno je strašno naporno stalno ga održavati.”
Marco se namršti, a onda mu se lice vrlo polako počinje mijenjati. Kozja bradica
izblijedi i nestane. Isklesane crte lica smekšaju se i pomlade. Njegove zapanjujuće
zelene oči blijede i poprimaju zelenkastosivu boju.
Lažno mu je lice bilo naočito, da, ali previše samouvjereno. Kao da je bio
pretjerano svjestan vlastite privlačnosti, što Celia nalazi iznimno odbojnim.
A bilo je tu još nečega, nekakve ispraznosti, što je vjerojatno bila posljedica
opsjene; doimao se kao da ga u sobi zapravo i nema.
Ali sada, sada je kraj nje stajala druga osoba, nekako prisutnija, kao da je
uklonjena nekakva prepreka što ih je dijelila. Mada stoje na istoj udaljenosti, Marco
djeluje kao da joj stoji bliže, a i novo mu je lice bilo veoma naočito.
Pogled tih novih očiju još je intenzivniji i sada se, kada joj njihova boja više ne
odvlači pozornost, u njih može dublje zagledati.
Celia osjeti kako joj vrelina klizi uz vrat, no uspijeva je kontrolirati, dovoljno da se
na svjetlosti svijeća ne vidi da se zarumenjela.
A potom shvaća zašto joj se to lice čini i pomalo poznato.
“Već sam vas vidjela ovakvoga”, kaže mu pronalazeći njegov lik u pamćenju.
“Takvi ste promatrali moju predstavu.”
“Sjećate se svih svojih gledatelja?” upita Marco.
“Ne baš svih”, kaže Celia. “Ali pamtim ljude koji me gledaju onako kako me vi
gledate.”
“A kako vas to oni gledaju?”
“Kao da ne znaju bi li me se plašili ili me poljubili.”
“Ja vas se ne plašim”, kaže Marco.
Neko vrijeme u tišini zure jedno u drugo; svijeće oko njih trepere.
“Razlika i nije velika; ne čini mi se vrijednom tolikog truda”, kaže Celia.
“Ima svojih prednosti.”
“Mislim da ovako izgledate bolje”, kaže Celia. Marco djeluje toliko iznenađeno da
dodaje: “Nisam li rekla da ću biti iskrena?”
“Laskate mi, gospođice Bowen”, kaže on. “Koliko ste puta bili u ovoj kući?”
“Barem desetak”, kaže Celia.
“A ipak je nikada niste cijelu obišli.”
“Nitko mi takvo što nije ni ponudio.”
“Chandresh ne vjeruje u takve stvari. Draže mu je da kuća ostane zagonetka. Ako
* 160 *
ne znaju gdje su joj granice, gosti imaju dojam da se pruža u beskraj. To su nekada
bile dvije kuće, što zna djelovati dezorijentirajuće.”
“To nisam znala”, kaže Celia.
“Dvije zgrade, jedna do druge, sa zrcalnim rasporedom prostorija. Kupio je obje i
spojio u jednu, s mnoštvom poboljšanja. Mislim da nemamo vremena da je obiđemo
cijelu, ali mogu vam pokazati nekoliko najskrovitijih soba ako želite.”
“Želim”, kaže Celia i odloži čašu na stol, tik do njegove. “Često vodite goste u
obilaske poslodavčeve kuće?”
“Napravio sam to samo jedanput, a i to samo zašto što je gospodin Barris na tome
uporno inzistirao.”
Izlaze iz blagovaonice u sjenu velike slonovske glave u hodniku, prolaze kroz
knjižnicu i zastaju ispred one ploče od mutnoga stakla u bojama sumraka.
“Ovo je soba za društvene igre”, kaže Marco, odgurne staklo i ostavi ga otvorenim
kako bi je propustio u sljedeću prostoriju.
“Veoma primjereno.”
Društvene igre prije su motiv negoli namjena sobe. U njoj je nekoliko šahovskih
ploča na kojima nedostaje po nekoliko figura, a pojedinačne šahovske figure, bez
ploča, leže poslagane po policama i prozorskim daskama. Meta za pikado, bez
strelica, visi pored ploče za trik-trak, na kojoj pločice još uvijek stoje u položajima u
kojima su ostale kada je partija prekinuta.
Stol za bilijar na sredini prostorije prekriven je krvavocrvenim filcom.
Na jednome zidu visi cijela zbirka oružja poslaganog u parove. Sablje i pištolji,
tanki mačevi položeni jedni preko drugih, spremni za desetke potencijalnih dvoboja.
“Chandresh je ljubitelj antiknog oružja”, objašnjava Marco dok Celia proučava
oružje. “Ima ga i po drugim sobama, no najveći je dio zbirke ovdje.”
Pozorno je promatra dok hoda po sobi. Djeluje mu kao da promatrajući djeliće
igara vješto aranžirane po cijeloj prostoriji, suspreže smiješak.
“Smiješite se kao da skrivate nekakvu tajnu”, kaže joj.
“Ja skrivam puno tajni”, kaže Celia i pogleda ga preko ramena, a onda se ponovo
okrene zidu. “Koliko dugo znate da sam vam ja protivnica?”
“Shvatio sam to tek kada ste došli na audiciju. Godinama prije toga bili ste mi
pravi misterij. I kao što ste, siguran sam, primijetili, uhvatili ste me nespremnog.”
Zastane, zatim doda: “I mogu vam reći da to i nije bila neka prednost. Koliko dugo vi
znate za mene?”
“Od onog pljuska u Pragu, kao što savršeno dobro znate”, kaže Celia. “Mogli ste
me pustiti da odem s onim kišobranom i razbijam glavu čiji je. Umjesto toga jurili ste
za mnom. Zašto?”
“Htio sam ga natrag”, kaže Marco. “Taj mi je kišobran jako drag. A i bilo mi je već
dosadilo skrivati se od vas.”
“Svojedobno sam sumnjala u sve i svakoga”, kaže Celia. “Doduše mislila sam da se
* 161 *
vjerojatno radi o nekome iz samog cirkusa. Trebala sam znati da ste to vi.”
“Zašto?” upita Marco.
“Zato što ste glumili da ste beznačajniji nego što jeste”, kaže ona. “Barem je to bilo
jasno kao dan. Priznajem, meni nikada nije palo na pamet da začaram svoj kišobran.”
“Veći dio života proveo sam u Londonu”, kaže Marco. “To je bila jedna od prvih
stvari koje sam učinio kada sam naučio čarati s predmetima.”
Skida sako i baca ga preko jednog od kožnatih naslonjača u kutu. S police uzima
špil igraćih karata; nije baš uvjeren da će mu ona ugoditi, ali previše je radoznao, a da
ne bi pokušao.
“Želite kartati?” upita Celia.
“Ne baš”, odgovara Marco miješajući karte. Kad pomisli da je dosta, spušta špil na
bilijarski stol.
Okreće kartu. Pikov kralj. Kucne po površini karte, i pikov kralj postaje herčev
kralj. Podigne ruku i raširi prste preko karte pokazujući joj da je ona na potezu.
Celia se nasmiješi. Razvezuje šal, skida ga s ramenâ i prebacuje preko njegova
odbačenoga kaputa.
A onda stane s rukama prekriženima iza leđa.
Herčev kralj poskoči uvis, balansirajući na rubu. Tako na trenutak stoji, a onda se
polako i temeljito podere na pola. Dvije polovice karte, svaka za sebe, načas ostanu
stajati, zatim padnu licem prema dolje.
Imitirajući Marcov pokret, Celia kucne po karti, i ona se ponovo spoji. Povlači
ruku, i karta se okreće licem prema gore. Sada je to karo-dama.
Potom cijeli špil poleti u zrak, tamo na trenutak lebdi pa padne na stol i karte se
razlete po crvenoj filcanoj površini.
“U manipuliranju predmetima bolji ste od mene”, priznaje Marco.
“Imam jednu prednost”, kaže Celia. “Nešto što moj otac naziva prirodnim darom.
Teže mi je ne utjecati na svoju okolinu; kao dijete sam stalno lomila stvari.”
“Koliko možete utjecati na živa bića?” pita Marco.
“Ovisi o čemu se radi”, kaže Celia. “S predmetima je lakše. Trebale su mi godine
da ovladam bilo čime živim. I puno mi bolje ide s mojim pticama nego što bi mi išlo s
nekim golubom pokupljenim s ulice.”
“Što biste mogli učiniti meni?”
“Možda bih vam uspjela promijeniti kosu, glas, možda”, kaže Celia. “I to samo s
vašim pristankom i pri punoj svijesti, a dobiti pristanak za to puno je teže nego što
mislite. Ne mogu zaliječiti ozljedu. Rijetko uspijem postići više od privremenog,
površnog učinka. Lakše mi ide s ljudima koje poznajem, ali nikada mi ne ide posebno
lako.”
“Ni sa sobom samom?”
Umjesto odgovora Celia odlazi do zida i s mjesta na kojemu vise u paru, skida
jedan turski bodež s drškom od žada. Drži ga u desnoj ruci, a dlan lijeve spušta na
bilijarski stol među raštrkane karte. Bez oklijevanja zabija oštricu u nadlanicu,
probija i kožu, i meso, i karte pod njima.
Marco se trgne, ali šuti.
* 162 *
Celia iščupa iz stola i nož, i ruku, i pikovu dvojku još uvijek nabijenu na oštricu;
krv joj počinje kapati niz zapešće. Drži ruku u zraku i polako je okreće, pomalo
izvještačeno, kako bi Marco vidio da nije posrijedi nikakva iluzija.
Drugom rukom izvlači bodež, okrvavljena karta otprhne na stol. Kapljice krvi tada
počnu teći unatrag, slijevati se u porezotinu na njezinu dlanu, koja se potom počne
smanjivati, a onda i nestajati, pretvarati se u crvenkastu liniju na koži, i na kraju
iščezava.
Kucne po karti, i krv s nje nestaje. Poderotina koju je ostavio bodež više se ne vidi.
I karta je sada herčeva dvojka.
Marco podigne kartu, dlanom prijeđe preko popravljene površine, lagano
pomakne ruku, i karta nestane. Ostavlja je pospremljenu na sigurno, u svom džepu.
“Drago mi je da naše natjecanje ne podrazumijeva fizičku borbu”, kaže. “Mislim
da biste tu bili u prednosti.”
“Otac mi je znao zasijecati vrhove prstiju, jedan po jedan, sve dok ih nisam
uspjela zaliječiti svih deset odjednom”, kaže Celia vraćajući bodež na njegovo mjesto
na zidu. “Posrijedi je unutrašnji osjećaj kako bi sve trebalo izgledati, kako bi se
trebalo uklopiti. Zato to i ne mogu učiniti nikome drugome.”
“Mislim da je vaša pouka bila daleko manje akademska od moje.”
“Meni bi bilo draže da sam morala više čitati.”
“Mislim da je čudno da su nas za isto natjecanje pripremali na tako drastično
različite načine”, kaže Marco. Ponovo pogleda Celijinu šaku, no s njom je sada očito
sve u redu, nema ni naznake da je maloprije bila probodena.
“Mislim da je smisao natjecanja dijelom upravo u tome”, kaže ona. “Dvije
suprotstavljene škole na djelu, u istom okruženju.”
“Priznajem”, kaže Marco. “Ni nakon toliko vremena ne razumijem što je zapravo
smisao tog natjecanja.”
“Ni ja”, priznaje Celia. “I mislim da natjecanje ili igra i nisu dobar izraz za to. Ja o
tome razmišljam više kao o dvostrukoj predstavi. Što ćete mi još pokazati?”
“Želite li vidjeti nešto na čemu se još radi?” upita Marco. Spoznaja da Celia o
cirkusu razmišlja kao o predstavi ugodno ga iznenadi jer ga ni sam već godinama ne
doživljava kao mjesto sukoba.
“Želim”, kaže Celia. “Posebno ako je u pitanju projekt o kojemu je gospodin Barris
raspredao za večerom.”
“Baš taj.”
Marco je ispraća iz sobe na druga vrata. Kratko prolaze hodnikom i ulaze u
prostranu plesnu dvoranu u stražnjem dijelu kuće, obasjanu mjesečinom što se rasipa
kroz staklena vrata kojima je obložen cijeli jedan zid.
Vani, ispod terase na kojoj se svojedobno prostirao vrt, dio terena iskopan je kako bi
bio dublji od ostatka površine, kako bi utonuo u zemlju. Zasad je to tek uredna
gomila utabane zemlje i kamenja poslaganog u visoke ali rudimentarne zidove.
Celia pažljivo silazi niz kamene stube i Marco kreće za njom. Na samome dnu
* 163 *
iskopine zidovi stvaraju labirint, iz čijeg se svakog dijela vidi tek dio vrta.
“Mislio sam da bi Chandreshu dobro došao neki projekt koji bi ga zaokupio”,
objašnjava Marco. “A budući da ovih dana rijetko izlazi iz kuće, preuređenje vrta
činilo mi se kao dobar početak. Biste li željeli vidjeti kako će izgledati kada bude
gotov?”
“Bih”, kaže Celia. “Imate nacrte ovdje?”
Umjesto odgovora Marco podigne ruku i njome nekoliko puta zamahne uokolo.
Ono što je do maloprije izgledalo tek kao nešto više od hrpe kamenja sada je
posloženo i isklesano u kićene svodove i staze prekrivene puzavicama i prošarane
blistavim sićušnim lampama. Sa svijenih rešetki nad njima vise ruže među čijim se
cvjetovima nazire noćno nebo.
Celia pokriva rukama usta kako bi zatomila uzdah. Cijeli je prizor, od mirisa ruža
do topline što izbija iz svjetiljki, zapanjujući. Čuje kako negdje u blizini šumi fontana
i silazi na sada travom pokrivenu stazu kako bi je pronašla.
Marco je prati dok istražuje vrt, ulazi u jedan po jedan zavoj na vijugavim
stazama.
S fontane u središtu vrta voda se slijeva niz isklesani kameni zid i teče u okruglo
jezerce puno japanskih šarana. Njihove ljuske, blistave mrlje bijele i narančaste boje,
svjetlucaju na mjesečini.
Celia se naslanja na hladni zid fontane, pruža ruku i pušta da joj voda juri kroz
prste.
“Sve ovo činite u mojoj glavi, zar ne?” upita kada čuje Marca iza sebe.
“Vi mi to dopuštate”, kaže on.
“Vjerojatno bih vas mogla spriječiti, znate”, kaže Celia i okrene se da ga pogleda.
On je promatra naslonjen na jedan kameni svod.
“Siguran sam da biste mogli. Da mi pružite imalo otpora, sve ovo ne bi tako dobro
funkcioniralo, a moglo bi se i gotovo posve blokirati. A tu je, dakako, i blizina, ona je
ključ uranjanja u misli.”
“Ovo s cirkusom ne možete raditi”, kaže Celia.
Marco sliježe ramenima.
“Nažalost, udaljenost je prevelika”, kaže. “To je jedna od mojih specijalnosti, a
ipak imam tako malo prilika da je iskoristim. Ovu vrst iluzije ne uspijevam izazvati
kod više ljudi istodobno, samo kod pojedinačne osobe.”
“Nevjerojatna je”, kaže Celia promatrajući kineske šarane što joj plivaju pod
nogama. “Sama nikada ne bih uspjela izvesti nešto ovako komplicirano, iako me
nazivaju mađioničarkom. Vama bi ta titula bolje pristajala.”
“Mislim da bi bilo previše nespretno nazivati vas ‘prekrasnom ženom koja svojim
umom uspijeva manipulirati svijetom’.”
“Ne bi stalo na natpis ispred mog šatora.”
Smijeh mu je tih i ugodan. Ne bi li prikrila kako se i sama smiješi, Celia mu
okrene leđa i usredotoči se na uskovitlanu vodu.
“I meni je jedna moja specijalnost beskorisna”, kaže. “Jako sam dobra u
manipuliranju tkaninama, no s obzirom na to što Madame Padva s njome uspijeva
* 164 *
napraviti, ne služi ničemu.” Zavrti se, i njezina haljina zabliješti na mjesečini poput
vrtnih svjetiljki.
“Ja mislim da je ona vještica”, kaže Marco. “U najpozitivnijem smislu te riječi.”
“Mislim da bi i ona to shvatila kao kompliment”, kaže Celia. “Vidite li i vi sve ovo,
baš kao i ja?”
“Manje-više”, kaže Marco. “Nijanse su izraženije što sam bliže gledatelju.”
Celia zaobilazi fontanu i odlazi na drugu stranu jezerca, bliže mjestu gdje on stoji.
Proučava rezbarije u kamenu i vitice što se oko njega svijaju, no pogled joj se
neprestano vraća na Marca.
Svaki pokušaj da to učini potajice propada jer on lovi svaki njezin pogled. A
skrenuti pogled svaki joj je put sve teže.
“Iskoristiti krijes kao stimulans bilo je jako pametno od vas”, kaže ona
pokušavajući zadržati pozornost na jednoj sićušnoj svjetlucavoj lampi.
“Ne iznenađuje me što ste to shvatili”, kaže Marco. “Morao sam smisliti nekakav
način da ostanem u kontaktu s cirkusom, jer s njim ne mogu putovati. Paljenje krijesa
činilo mi se savršenom prigodom da si stvorim trajno uporište. Napokon, nisam vam
htio priuštiti previše kontrole.”
“To je imalo svoje posljedice”, kaže Celia.
“Kako to mislite?”
“Recimo samo da crvena kosa nije jedina izvanredna osobina blizanaca Murray.”
“Ali mi za druge nećete reći, zar ne?” upita Marco.
“Jedna dama ne može otkriti sve svoje tajne”, kaže Celia. Privlači k sebi jednu
granu ruže penjačice, sklapa oči i udiše miris cvijeta, njegove joj latice na obrazu
djeluju meko poput baršuna. Osjetilni detalji iluzije toliko su opojni da gotovo
izazivaju vrtoglavicu. “Tko se sjetio ukopati vrt?”
“Chandresh. Inspirirala ga je jedna soba u kući, mogu vam je pokazati ako želite.”
Celia kimne i oni se vraćaju kroz vrt putem kojim su i došli. Ona mu hoda veoma
blizu, toliko blizu da mu može dotaknuti ruke, koje drži sklopljene iza leđa. Kada
stignu do terase, Celia se osvrne prema vrtu; ruže i svjetiljke ponovo su tek zemlja i
kamen.
Kada uđu u kuću, Marco je vodi na drugi kraj plesne dvorane. Zastaje ispred zida na
drugoj strani dvorane, odmiče jedna klizna vrata i otkriva zavijeno stubište koje vodi
nekamo dolje.
“Je li to tamnica?” pita Celia dok se njime spuštaju.
“Ne baš”, kaže Marco. Kada stignu do pozlaćenih vrata u dnu stubišta, Marco ih
otvara i propušta je unutra. “Pazite kako hodate.”
Soba je mala, ali visoka stropa, u čijem središtu visi zlatni luster urešen kristalima.
Obli zidovi i strop obojeni su intenzivnom tamnoplavom bojom i ukrašeni
zvijezdama.
Rubom sobe vodi staza nalik na izboj; dobar dio poda spušten je i prepun velikih
* 165 *
jastuka presvučenih svilom u duginim bojama.
“Chandresh tvrdi da je načinjena po uzoru na sobu jedne kurtizane iz Mumbaija”,
kaže Marco. “Osobno mi je fantastično mjesto za čitanje.”
Celia se nasmije i jedna joj kovrča padne preko obraza.
Marco joj je pokuša skloniti s lica, no prije nego je dotakne prstima, ona se baci sa
staze. Kada sleti u gomilu jastuka u tonovima dragulja, srebrna joj haljina zaleprša
poput oblaka.
On je načas gleda, a onda i sam učini isto te potone u središte sobe, pokraj nje.
Leže i zure u luster, svjetlost koja se od njega odbija pretvara ga u noćno nebo,
bez ikakvih trikova i iluzija.
“Koliko često uspijevate posjetiti cirkus?” upita Celia.
“Rjeđe no što bih želio. Kad god je blizu Londonu, dakako. Pokušavam ga sustići i
na drugim mjestima u Europi, kada uspijem umaknuti Chandreshu na dovoljno dugo
da to učinim. Ponekad imam dojam da sam jednom nogom tu, a drugom tamo. I
premda dobar dio cirkusa poznajem u tančine, uvijek me iznenadi.”
“Koji vam je šator najdraži?”
“Iskreno? Vaš.”
“Zašto?” upita ona i okrene se da ga pogleda.
“Zato što me privlači na osobnoj razini, pretpostavljam. Vi javno činite ono što su
mene učili u potaji. Vjerojatno to doživljavam drugačije od većine ljudi. Jako uživam i
u labirintu. Nisam baš bio uvjeren da ćete u tome željeti sudjelovati.”
“Zbog te suradnje dobila sam poštenu jezikovu juhu”, kaže Celia. “Moj otac
nazvao ju je nemoralnom namještaljkom, sigurno je danima smišljao tako vrlu
uvredu. Spajanje vještina drži neukusnim, nikada nisam shvaćala zašto. Obožavam
Labirint, i malo je reći da sam uživala dopunjavajući ga novim prostorijama. Onaj
hodnik koji ste napravili, onaj u kojemu sniježi, pa možete vidjeti stope koje su drugi
ljudi ostavili za sobom pokušavajući pronaći pravi put, taj mi je posebno drag.”
“Nikada o njemu nisam razmišljao u tako putenim terminima”, kaže Marco.
“Nakon ovoga jedva čekam da ga ponovo posjetim. Ali imao sam dojam da vaš otac
više nije u poziciji da o tome da je ikakve komentare.”
“On nije mrtav”, kaže Celia i ponovo pogleda u strop. “To je dosta teško objasniti.”
Marco namjerno ne traži da to ipak pokuša. Umjesto toga vraća se na temu
cirkusa.
“Koji šator vi najviše volite?” upita.
“Ledeni vrt”, bez razmišljanja odgovara Celia.
“Zašto?” upita Marco.
“Zbog toga kako se čovjek u njemu osjeća”, kaže ona. “Kao da je ušetao u san. Kao
da je negdje posve drugdje, a ne samo u drugom šatoru. A možda samo volim snijeg.
Kako ste se toga dosjetili?”
Marco razmišlja o cijelom procesu, jer nitko ga i nikada nije pitao otkud mu
dolaze ideje.
“Mislio sam da bi bilo zanimljivo imati nekakav staklenik, ali, dakako, nije smio
biti u boji”, kaže. “Razmotrio sam mnoštvo opcija prije no što sam se dosjetio da sve
* 166 *
izradim od leda. Drago mi je što o njemu razmišljate kao o snu jer mi je osnovna ideja
i došla u snu.”
“Ja sam iz istog razloga napravila Drvo želja”, kaže Celia. “Mislila sam da će drvo
prekriveno vatrom biti primjerena nadopuna drveću načinjenom od leda.”
Marco se u mislima vraća svom prvom susretu s Drvetom želja. Iz sadašnje
perspektive mješavina ojađenosti, zapanjenosti i čežnje koju je tada osjetio čini mu se
drugačija. Tada nije znao ni smije li upaliti vlastitu svijeću, vlastitu želju, misleći da
time možda krši pravila igre.
“Ispune li se sve te želje?” upita.
“Ne znam”, kaže Celia. “Nisam mogla pratiti što se događa sa svakom osobom
koja je nešto poželjela. A vi?”
“Možda.”
“Je li se vaša želja ispunila?”
“U to još nisam posve siguran.”
“Morat ćete mi reći ako se to dogodi”, kaže Celia. “Nadam se da hoće. Vjerujem da
sam ga, na izvjesni način, napravila za vas.”
“Tada niste znali tko sam”, kaže Marco i okrene se da je pogleda. I dalje zuri u
luster, no na lice joj se vraća onaj privlačni, tajanstveni osmijeh.
“Nisam znala tko ste, ali sam, okružena stvarima koje ste napravili, stekla dojam o
tome kakvi ste. Mislila sam da bi vam se moglo svidjeti.”
“I sviđa mi se”, kaže Marco.
Nakon toga zašute, no ta je tišina ugodna. Žudi da ispruži ruku i dodirne je, no
uspijeva odoljeti toj žudnji, u strahu da time ne naruši krhko prijateljstvo koje upravo
grade. Umjesto toga kriomice je pogledava, promatra kako joj svjetlo pada preko lica.
U nekoliko navrata zatječe je kako gleda u njega, kako ga promatra na isti način na
koji on promatra nju, i ti trenuci u kojima im se pogledi susreću zanosni su.
“Kako uspijevate spriječiti da itko u cirkusu ostari?” upita ga Celia nakon nekog
vremena.
“Veoma pomno”, odgovara Marco. “Oni stare, samo iznimno sporo. A vi, kako vi
premještate cirkus?”
“Vlakom.”
“Vlakom?” upita Marco u nevjerici. “Cijeli cirkus prevozite jednim jedinim
vlakom?”
“To je velik vlak”, kaže Celia. “I čaroban”, dodaje, na što se Marco nasmije.
“Priznajem vam, gospođice Bowen, niste onakvi kakvom sam vas zamišljao.”
“Uvjeravam vas da je osjećaj uzajaman.”
Marco ustane i popne se natrag na stazu, do ulaznih vrata.
Celia ispruži ruku i on je uhvati kako bi joj pomogao da se popne. Prvi put
dodirne joj nagu kožu.
Reakcija u zraku trenutačna je. Prostorijom naglo prostruji nekakav naboj,
nekakva svježina i svijetlost. Luster se zatrese.
Marcovom kožom zastruji nekakav intenzivan i intiman osjet; počinje na mjestu
gdje joj dodiruje dlan i širi se, sve dalje i dublje.
* 167 *
Kada uhvati ravnotežu, Celia povuče ruku, odmakne se i nasloni na zid. Čim ga
pusti, onaj osjet počinje slabjeti.
“Oprostite”, kaže mu tiho, očito ostavši bez daha. “Zatekli ste me nespremnu.”
“Ispričavam se”, kaže Marco. Bilo mu u ušima odbija tako glasno da ju jedva čuje.
“Iako ne znam što se zapravo dogodilo.”
“Iznimno sam osjetljiva na energiju”, kaže Celia. “Kod ljudi koji čine ono što
činimo vi i ja ta je energija opipljiva, samo... samo se na vašu još nisam naviknula.”
“Nadam se samo da ste u tom osjećaju uživali koliko i ja.” Celia mu ne odgovara.
Ne bi li samoga sebe spriječio da je ponovo uhvati za ruku, Marco otvara vrata i vodi
je natrag uz zavojito stubište.
Prolaze plesnom dvoranom obasjanom mjesečinom, koraci im odjekuju usklađeno.
“Kako je Chandresh?” upita Celia pokušavajući pronaći temu kojom bi razbila
tišinu, nešto što će joj odvući pozornost od ruku, koje joj i dalje drhte, sjetivši se čaše
koju je Chandresh prevrnuo za večerom.
“Kako kada”, kaže Marco s uzdahom. “Otkako se cirkus otvorio, sve se teže
koncentrira. Ja... činim sve što mogu da ga obuzdam, no bojim se da time loše
utječem na njegovo pamćenje. To mi nije bila nakana, ali mislio sam da je to
najpametnije nakon onoga što se dogodilo gospođici Burgess.”
“Ona se našla u neobičnom položaju: sudjelovala je u svemu, ali izvan samog
cirkusa”, kaže Celia. “S tom perspektivom, sigurna sam, nije lako izaći nakraj.
Chandresha barem možete nadzirati.”
“Točno”, kaže Marco. “Doista bih volio da postoji nešto što bi ljude izvan cirkusa
štitilo onako kako ljude u njemu štiti krijes.”
“Krijes?” upita Celia.
“Njegova je namjena višestruka. Ponajprije mi služi kao veza s cirkusom, ali
djeluje i kao svojevrsni sigurnosni mehanizam. Smetnuo sam s uma činjenicu da on
ne štiti i ljude izvan cirkuske ograde.”
“Ja o nekakvom sigurnosnom mehanizmu nisam ni razmišljala”, kaže Celia.
“Mislim da isprva nisam ni shvaćala koliko će ljudi biti umiješano u naše natjecanje.”
Zastaje usred koraka, na sredini plesne dvorane.
I Marco zastaje, ali ne govori ništa; čeka da ona progovori.
“Nije se dogodilo vašom krivnjom”, kaže mu tiho. “Ono s Tarom. Okolnosti su se
mogle poklopiti posve jednako, što god vi ili ja učinili. Nikomu ne možeš oduzeti
slobodnu volju; to je jedna od prvih lekcija koje sam naučila.”
Marco kimne i priđe joj korak bliže.
Posegne za njezinom rukom, svojim prstima lagano okrzne njezine.
Osjet je jednako snažan kao i kada ju je prvi put dodirnuo, ali nešto se
promijenilo. Zrak se mijenja, no lusteri iznad njihovih glava ostaju mirni i stabilni.
“Što to radite?” upita ona.
“Spominjali ste energiju”, kaže Marco. “Usklađujem vašu i svoju energiju kako ne
bismo porazbijali lustere.”
* 168 *
“Sve što razbijem vjerojatno ću moći i popraviti”, kaže Celia, ali ne pušta njegovu
ruku.
Sada kada više ne mora brinuti o svom učinku na okolinu može se opustiti i -
umjesto da mu se odupre - prepustiti se osjetu. Izvanredan je. Upravo se tako osjećala
i u njegovim šatorima; uzbuđenje je isto, kao i osjećaj da je okružena nečim
začudnim i fantastičnim, samo što je taj osjećaj sada još jači i usmjeren izravno na
nju. Cijelim tijelom zadrhti kada njegova koža dotakne njenu, no prsti im ostaju
isprepleteni. Podigne glavu, pogleda ga i ponovo se nađe uhvaćena u izmučenu
zelenkastu sivoću njegovih očiju, no ovaj put ne odvraća pogled.
Što je i u tišini zure jedno u drugo, nekoliko trenutaka koji kao da traju satima.
Sat u hodniku zazvoni, i Celia se iznenađeno trgne. Čim ispusti Marcovu ruku,
ponovno je poželi uhvatiti, no večer je ionako bila preintenzivna.
“Tako je dobro prikrivate”, kaže mu. “Istu energiju osjećam u svim vašim
šatorima, isijava poput topline. Ali ovako, uživo, nema joj ni traga.”
“Odvraćanje pozornosti mi je jedna od jačih strana”, kaže Marco.
“To vam neće ići jednako lako sada kada ste mi privukli pozornost.”
“Vaša mi pozornost prija”, kaže on. “Hvala vam na ovome. Hvala vam što ste
ostali.”
“Opraštam vam što ste mi ukrali šal.”
I nasmiješi se kada se on na to nasmije.
A onda iščezne. Trik je jednostavan; odvraća mu pozornost tek koliko joj treba da
se - unatoč napasti da ostane s njim - iskrade kroz hodnik.
U sobi za društvene igre Marco pronalazi njezin šal, još uvijek prebačen preko
njegova kaputa.
* 169 *
Treći dio
RASKRI
RASKRIRASKRI
RASKRIŽJA
ŽJAŽJA
ŽJA
Silno bih volio pročitati reakcije, zapažanja apsolutno svih ljudi koji
prođu kroz vratnice Le Cirque des Rêves, doznati što svi oni vide, čuju i
osjećaju. Utvrditi u čemu se njihova i moja iskustva poklapaju i po
čemu se razlikuju. Na moju sreću, stiglo mi je mnoštvo pisama s
upravo takvim podacima, pisama u kojima su rêveurs sa mnom
podijelili svoje dnevničke zapise ili razmišljanja nabrzinu stavljena na
papir.
Svatko od nas, svaki posjetitelj, toj priči dodaje vlastitu, o svakom
posjetu, o svakoj noći provedenoj u cirkusu. Vjerujem da nam nikada
neće uzmanjkati stvari koje o njemu možemo reći, priča koje o njemu
možemo ispričati i podijeliti s drugima.
Friedrick Thiessen, 1895.
* 170 *
LJUBAVNICI
LJUBAVNICILJUBAVNICI
LJUBAVNICI
13
Na jednom podiju postavljenom usred gomile, dovoljno visokom da ga
se jasno vidi iz svih kutova, nepomične poput kipova stoje dvije figure.
Žena je odjevena u opravu koja pomalo sliči vjenčanici skrojenoj za
balerinu, bijelu, paperjastu, urešenu crnim vrpcama što lepršaju na
noćnom zraku. Na nogama, pokrivenim prugastim čarapama, nosi
visoke crne čizmice s gumbima. Tamnu joj valovitu kosu, podignutu
na vrh glave, krasi pregršt bijelih pera.
Njezin pratilac naočit je muškarac nešto viši od nje, u
besprijekorno skrojenom crnom odijelu s tankim bijelim prugama.
Košulja mu je uškrobljena i bijela, a crna kravata savršeno svezana. Na
glavi nosi crni polucilindar.
Što je jedno uz drugo, nekako isprepleteni iako se ne dodiruju,
glavama nagnuti jedno prema drugome. Usne su im zaleđene u
trenutku prije (ili nakon) poljupca.
Dugo ih promatraš, no ne miču se. Ne zatrepere im, ni načas, čak
ni vršci prstiju ni trepavice. Nema naznaka da uopće dišu.
“Ne mogu biti stvarni”, komentira netko blizu tebe.
Mnogi ih posjetitelji samo pogledaju i krenu dalje. No što ih duže
promatraš, to jasnije opažaš njihove jedva zamjetne pokrete.
Promjenu u nagibu šake položene iznad ruke. Promjenu kuta savršeno
postavljene noge. Oboje se, sve više, približavaju jedno drugome.
A ipak se ne dodiruju.
13
Karta u tarotu, ima više značenja (među inim simbol za dokaz ili iskušenje), s prikazom čovjeka koji stoji između Vrline
i Poroka. (op. prev.)
* 171 *
Trinaest
LONDON, PETAK, 13. LISTOPADA 1899.
elika proslava obljetnice Le Cirque des Rêves ne održava se nakon deset
godina, kao što se moglo očekivati i kao što nalaže tradicija, nego tek nakon
što od otvorenja cirkusa i njegova polaska na put prođe trinaest godina. Neki
kažu da je to stoga što je deseta obljetnica došla i prošla, a da se nitko nije dosjetio
proslaviti je, a onda je već bilo prekasno.
Primanje se održava u kući Chandresha Christophea Lefèvrea u petak trinaestog
listopada 1899. Popis gostiju ograničen je; prijemu nazoče tek članovi cirkuske trupe i
nešto odabranih i posebnih gostiju. Zatvoren je za javnost, dakako, i premda se u njoj
nagađa da spomenuti događaj ima neke veze s cirkusom, nema načina da se ta
nagađanja i provjere. Usto, nitko zapravo ne vjeruje da bi tako živopisan događaj i
mogao imati ikakve veze s notorno crno-bijelim cirkusom.
A događaj je iznimno živopisan; i kuća i sudionici zabave pršte od ukrasa u svim
nijansama duginih boja. Svaka prostorija posebno je osvijetljena; svjetlost u jednoj
zelena je i plava, a u drugoj crvena i narančasta. Stolovi razbacani po blagovaonici
prekriveni su stolnjacima živahnih uzoraka. Na sredini svakoga stola stoji aranžman
od cvijeća najizrazitijih boja. Članovi glazbenog orkestra, koji u plesnoj dvorani
sviraju neobične ali blagozvučne i plesne melodije, odjeveni su u crveni baršun. Čak
su i čaše za pjenušac, umjesto uobičajenog prozirnog, načinjene od stakla tamnoplave
kobaltne boje, a osoblje je umjesto u crno odjeveno u zeleno. Chandresh nosi odijelo
živahno ljubičaste boje i zlatni prsluk škotskog uzorka, a cijelu večer puši posebno
izrađene cigare koje ispuštaju dim u nijansi ljubičaste boje njegova odijela.
U zlatnome krilu kipa sa slonovskom glavom u predvorju leži gomila ruža čiji se
spektar boja kreće od prirodnih do posve nezamislivih, čije se latice razaspu u slapu
kad god netko pokraj njih prođe.
Kokteli se toče na šanku, u čaše neobičnih oblika i boja. Ima tu i vina boje rubina i
magličasto zelenog apsinta. Tapiserije živahnih boja vise po zidovima i prekrivaju sve
što se tijekom večeri neće micati s mjesta. Svijeće blistaju u zidnim svijećnjacima od
mutnog stakla i bacaju zaigranu svjetlost na cijelu zabavu i njezine sudionike.
Poppet i Widget najmlađi su gosti, jer su stari koliko i sam cirkus. Njihova
jarkocrvena nepokrivena kosa bliješti punim sjajem, a nose međusobno usklađene
kostime u toploplavoj nebeskoj boji sutona, obrubljene nijansama ružičaste i žute.
Chandresh im za rođendan poklanja dva čupava narančasta mačića plavih očiju s
prugastim vrpcama oko vrata. Poppet i Widget oduševljeni su i odmah im daju
imena, Bootes i Pavo. Doduše poslije se nikako ne uspijevaju sjetiti koji je koji, i o
V
* 172 *
njima kad god mogu govore u množini.
Svi su izvorni zavjerenici tu, osim pokojne Tare Burgess. Lainie Burgess dolazi
odjevena u lepršavu jarkožutu haljinu u društvu gospodina Barrisa u - za njega vrlo
živopisnom - tamnoplavom odijelu. Kravata mu je, istina, ponešto svjetlije plava, a i
na reveru nosi žutu ružu.
Gospodin A. H_____ stiže u svom uobičajenom sivom.
Tu je i Madame Padva (doduše samo zato što ju je Chandresh na to gotovo
prisilio), fantastično uređena, u zlatnoj svili izvezenoj crvenim filigranom i s
grimiznim perjem u bijeloj kosi. Dobar dio večeri provodi u naslonjaču pokraj vatre i
događaje koji se pred njom odvijaju radije promatra no što u njima izravno sudjeluje.
Herr Friedrick Thiessen došao je po posebnom pozivu, pod uvjetom da o
okupljanju ne napiše ni riječi te da ga nikome ne spomene. To obećanja rado da je i
dolazi u odjeći u bojama suprotnim onima koje inače nosi: u crvenom odijelu s
pokojim crnim detaljem.
Veći dio večeri provodi sa Celijom Bowen, čija pomno izrađena oprava neprestano
mijenja boju, prolazi cijelu dugu nijansi prilagođavajući se osobi koja joj u pojedinom
trenutku stoji najbliže.
Osim orkestra nema drugih izvođača; naime nije lako pronaći zabavljače koji će
impresionirati goste koje čine uglavnom članovi jedne cirkuske trupe. Dobar dio
večeri prolazi u razgovoru i druženju.
Za večerom, koja počinje točno u ponoć, sva su jela stilizirana u crnoj i bijeloj boji,
ali kada ih se probije vilicom ili žlicom, zapršte od boja i otkrivaju cijele slojeve
različitih okusa. Neka se jela umjesto na tanjurima poslužuju na malim zrcalima.
Dok pozorno slušaju priče Madame Padve o baletu, Poppet i Widget dobacuju
komadiće odabranih zalogajčića mačićima boje marmelade što im sjede pod nogama.
Njihova majka upozorava da sadržaj spomenutih priča možda i nije posve primjeren
ušima dvoje djece koja su jedva napunila trinaest godina, no Madame Padva nastavlja
pričati kao da je nije čula, ublažavajući tek najsočnije detalje. Iako ih ne izgovara
naglas, Widget joj ih uspijeva iščitati iz pogleda.
Desert se sastoji uglavnom od divovske torte u obliku cirkuskog šatora s
prugastom glazurom, samo ispunjene kremom drečavo jarke boje malina, no tu su i
minijaturni čokoladni leopardi i maline obložene prugastim uzorkom od crne i bijele
čokolade.
Kada sa stola uklone posuđe od deserta, Chandresh započinje poduži govor u
kojemu nazočnima zahvaljuje na trinaest spektakularnih godina, na čudu od cirkusa
koji je prije nešto više od desetljeća bio tek ideja. Još neko vrijeme nastavlja pričati o
snovima, obitelji, težnji za jedinstvenošću u svijetu monotonije. I dok je dio govora
dubokouman, povremeno se pretvara u čisto trabunjanje, no svi prisutni njegovu
gestu drže ljupkom. Mnogi mu poslije i osobno zahvaljuju, i na zabavi i na cirkusu.
Neki se čak potrude prokomentirati primjedbe koje je u govoru iznio.
Osim, dakako, jedne: one da nitko od njih, osim blizanaca Murray, ne stari, nakon
čega je zavladala neugodna tišina, koju je prekinulo tek kašljucanje gospodina
Barrisa. Nitko se to ne usuđuje ni spomenuti, a mnogima, čini se, lakne kada shvate
* 173 *
da se sat vremena potom ni sam Chandresh više ne sjeća svojih komentara.
Nakon večere slijedi ples, u plesnoj dvorani s čijih se zidova i prozora slijevaju
beskrajni metri zlatom protkane svile živih boja što svjetluca na svjetlosti svijeća.
Gospodin A. H_____ kreće se rubom dvorane, uglavnom nezamijećen, i razgovara
tek s nekolicinom gostiju, uključujući i gospodina Barrisa, koji ga upoznaje s Herr
Thiessenom. Trojica muškaraca kratko ali žustro razgovaraju o satovima i naravi
vremena, a onda se gospodin A. H_____ uljudno ispričava i ponovo stapa s
pozadinom.
U plesnu dvoranu izbjegava ući, osim za jednog valcera, kada ga Tsukiko natjera
na plesni podij. Odjevena je u haljinu skrojenu iz ružičastoga kimona, kosa joj je
pažljivo upletena na tjemenu, a oči iscrtane upadljivo crvenom bojom.
Zajedničkom plesnom elegancijom posramljuju druge plesne parove.
Isobel, odjevena u plavu boju čistog neba, uzaludno pokušava privući Marcovu
pozornost. On je izbjegava gdje god može, a teško ga je opaziti u gomili jer je odjeven
u odjeću identičnu onoj koju nosi ostatak osoblja. Tsukiko je uz pomoć nekoliko čaša
pjenušca na kraju uspijeva nagovoriti da od toga odustane i, ne bi li joj odvratila
pozornost, odvodi je u ukopani vrt.
Sva Marcova pozornost pak - barem dok ga Chandresh ne naganja i dok ne
obigrava oko Madame Padve, koja ga kada je po tko zna koji put upita treba li joj
kakva pomoć udari štapom - usmjerena je isključivo na Celiju.
“Ubija me što te ne mogu zamoliti za ples”, došapne joj Marco kada u plesnoj
dvorani prođe pokraj njega, a tamnozelena boja njegova odijela raspe joj se po haljini
poput mahovine.
“Previše se lako daješ ubiti”, blago promrmlja Celia i namigne mu kada joj
Chandresh u prolazu ponudi ruku. Dok je odvlači od Marca, zelenu boju mahovine
što joj se širila haljinom nadvladavaju tamnoljubičasta i svjetlucavo zlatna.
Chandresh je upoznaje s gospodinom A. H_____ ; ne može se sjetiti jesu li se već
upoznali.
Celia tvrdi da nisu, iako se gospodina koji je savršeno uljudno prima za ruku
itekako sjeća, jer izgleda točno onako kako je izgledao i kada joj je bilo šest godina.
Jedino što se promijenilo njegovo je odijelo; prilagodio ga je trenutačnoj modi.
Nekoliko ljudi salijeće je i nagovara da nešto izvede. Celia isprva odbija, no
kasnije tijekom večeri popušta i odvlači zapanjenu Tsukiko na sredinu plesnog
podija. U tren oka Tsukiko nestaje, iako ih okružuje gomila ljudi. U jednom trenutku
na podiju su dvije žene u haljinama boje ružičastih latica, a već u sljedećem Celia je
sama.
Nakon nekoliko sekunda začuju se krici iz knjižnice, gdje Tsukiko izranja iz
lancem svjetiljki ukrašenog sarkofaga, položenog uza zid u kutu prostorije. Iz ruku
zaprepaštenoga konobara uzima čašu pjenušca, svetački mu se nasmiješi i krene
natrag u plesnu dvoranu.
Usput zaobiđe Poppet i Widgeta; Poppet uči narančaste mačiće da joj se popnu
na rame, a Widget s natrpanih polica u knjižnici skida jednu po jednu knjigu. Poppet
ga na kraju odvlači iz knjižnice kako bi ga spriječila da ostatak zabave provede
* 174 *
čitajući.
Gosti, okupljeni u raznobojna jata, izlaze iz plesne dvorane, šeću po hodnicima i
knjižnici; promjenu u toj dugi boja naglašavaju smijeh i čavrljanje. Raspoloženje
ostaje razuzdano i vedro sve do sitnih jutarnjih sati.
Kada Celia sama krene niz hodnik, Marco je hvata za ruku i povlači u sjenovitu
nišu iza impozantnoga zlatnoga kipa. Uslijed naglog strujenja zraka latice ruža divlje
se uskomešaju.
“Znaš, ja ti na ovo i nisam navikla”, kaže Celia. Izvlači ruku iz njegove, ali se ne
odmiče jer između zida i kipa i nema puno prostora. Haljina joj poprima tamnu
jednoličnu zelenu boju.
“Izgledaš baš kao kada sam te prvi put vidio”, kaže Marco.
“Pretpostavljam da si tu boju namjerno odabrao?” upita Celia.
“Ne, to je čista sretna slučajnost. Chandresh je inzistirao da cjelokupno osoblje
bude odjeveno u zeleno. A i nisam očekivao koliko će genijalna biti tvoja oprava.”
Celia slegne ramenima. “Nisam mogla odlučiti što bih odjenula.”
“Prelijepa si”, kaže Marco.
“Hvala ti”, odgovori Celia izbjegavajući njegov pogled. “Previše si zgodan. Više
volim tvoje pravo lice.”
Njegovo se lice mijenja, pretvara u ono čiji svaki detalj pamti od one večeri koju
su prije tri godine proveli u istim ovim prostorijama, samo u puno intimnijim
okolnostima. Od tada je bilo malo prilike za bilo što osim prekratkih ukradenih
trenutaka.
“Nije li ga opasno nositi u ovom društvu?” upita Celia.
“Činim to samo za tebe”, kaže Marco. “Ostali će me vidjeti onakvog kakvog me
uvijek vide.”
Što je i u tišini gledaju jedno drugo dok s druge strane kipa skupina nasmijanih
gostiju prolazi predvorjem. Iako galama dopire i do Celije i Marca, gosti su dovoljno
daleko da ih ne opaze i Celijina haljina ostaje mahovinasta i zelena.
Marco podigne ruku i sa Celijina lica sklanja odbjeglu kovrču, zatakne joj je iza
uha i vršcima prstiju miluje joj obraze. Trepavice na njezinim sklopljenim očima
zatrepere, a ružine latice pod njihovim nogama uskovitlaju se.
“Nedostajala si mi”, šapće joj nježno.
Kada se nagne i usnicama joj okrzne vrat, zrak među njima naelektrizira se.
Gosti u susjednoj prostoriji žale se na iznenadan porast temperature. Lepeze
izvađene iz šarenih torbica zalepršaju poput tropskih ptica.
U sjeni kipa sa slonovskom glavom Celia naglo uzmiče. Zašto to čini, postaje jasno
tek kada se zelenilom njezine haljine uskovitlaju oblaci sivila.
“Zdravo, Alexandere”, kaže i kimne muškarcu koji im se pojavio iza leđa, nečujno,
toliko neprimjetno da se latice razbacane po podu nisu ni pomaknule.
Muškarac u sivom odijelu pozdravi je uljudnim naklonom. “Ako nemate ništa
protiv, gospođice Bowen, želio bih s vašim pratiocem načas porazgovarati u četiri
oka.”
“Naravno”, kaže Celia. Odlazi i ne pogledavši Marca i dok odmiče hodnikom
* 175 *
prema mjestu na kojemu blizanci Murray svjetlucavim srebrnim žličicama za kavu
draže svoje narančaste mačiće, haljina joj iz sive zore prelazi u ljubičasti suton.
“Ne mogu reći da ovakvo ponašanje držim primjerenim”, kaže muškarac u sivom
odijelu.
“Vi je poznajete”, tiho kaže Marco s pogledom i dalje prikovanim uz Celiju, koja
zastaje na ulazu u plesnu dvoranu, gdje njezina haljina poprima boju grimiza kada joj
Herr Thiessen ponudi čašu pjenušca.
“Upoznao sam je. Lagao bih kada bih rekao da je poznajem, u bilo kojem smislu.”
“Točno ste znali tko je i prije nego što je sve ovo počelo i nikada mi se to niste
sjetili reći?”
“Nisam to držao nužnim.”
Grupica gostiju iz blagovaonice odluta u hodnik i pljusak latica ponovno poleti u
zrak. Marco prati muškarca u sivom odijelu do knjižnice pa odmakne ona klizna
vrata od mutnoga stakla kako bi ušli u praznu sobu za društvene igre i tamo nastavili
razgovor.
“Nakon što trinaest godina od vas nisam čuo gotovo ni riječi, baš sada želite
razgovarati sa mnom?” upita Marco.
“Nisam ti želio reći ništa posebno. Naprosto sam htio prekinuti tvoj... razgovor s
gospođicom Bowen.”
“Ona zna kako se zovete.”
“Očito ima jako dobro pamćenje. A o čemu si ti htio razgovarati?”
“Želio sam znati ide li mi dobro”, kaže Marco, tihim i hladnim glasom.
“Tvoj napredak bio je zadovoljavajući”, kaže njegov učitelj. “Ovdje imaš siguran
posao, prikladan položaj s kojega možeš djelovati.”
“Ali ne mogu biti ono što jesam. Naučili ste me tolikim stvarima, a onda me
postavili ovamo da glumim nešto što nisam, dok ona stoji nasred pozornice i čini
točno ono što treba.”
“Samo, nitko u onoj sobi ne vjeruje u to što čini. Misle da ih opsjenjuje. Ne
shvaćaju što je, baš kao što ne shvaćaju ni što si ti; ona je samo upadljivija. Ovdje se
ne radi o tome tko ima, a tko nema publiku. Ovim samo dokazujem da možeš sve što
i ona, a da to ne moraš pretvarati u napadni spektakl i opsjenarstvo. Možeš ostati
relativno anoniman i pritom postići sve što i ona. Predlažem ti da se držiš podalje od
nje i da se usredotočiš na svoj rad.”
“Zaljubljen sam u nju.”
Ništa što bi Marco rekao ili učinio - čak ni kada je jednom, za vrijeme pouke,
nehotice zapalio stol - nikada nije izmamilo vidljivu reakciju čovjeka u sivom odijelu.
Izraz koji mu sada prelazi licem moguće je protumačiti jedino kao tugu.
“Žao mi je što to čujem”, kaže on. “Natjecanje će ti zbog toga biti puno teže.”
“Igramo se već više od deset godina. Kada će tomu doći kraj?”
“Kada se utvrdi pobjednik.”
“A koliko će to potrajati?” upita Marco.
“Teško je reći. Posljednje natjecanje trajalo je trideset sedam godina.”
“Cirkus ne možemo držati na životu trideset sedam godina.”
* 176 *
“Onda možda nećeš morati toliko čekati. Bio si dobar učenik, sada si dobar
natjecatelj.”
“Kako znate?” pita Marco podižući glas. “Godinama niste nalazili potrebnim ni
razgovarati sa mnom. Ništa nisam napravio za vas. Sve što sam napravio, svaku
preinaku koju sam načinio u cirkusu, svaki nemogući trik i zapanjujući prizor, sve
sam to napravio za nju.”
“Tvoji motivi ne utječu na igru.”
“Ja tu vašu igru više neću igrati”, kaže Marco. “Odustajem.”
“Ne možeš odustati”, odgovara njegov učitelj. “Obvezao si se. Dužan si je igrati i
dužan si je igrati protiv nje. Natjecanje će se nastaviti. Jedno od vas će izgubiti. Tu
nemaš izbora.”
Marco zgrabi jednu kuglu s bilijarskog stola i baci je na čovjeka u sivom odijelu.
Ovaj joj se lako izmiče i ona se umjesto u njega zabije u onu ploču od mutnoga stakla
u bojama sutona.
Marco bez riječi okreće leđa svom učitelju. Kroz vrata u stražnjem dijelu sobe
izađe u hodnik te, i ne zamijetivši je, zaobiđe Isobel, koja je stajala u njemu, dovoljno
blizu da čuje svađu.
Odlazi ravno u plesnu dvoranu i probija se do sredine plesnog podija. Uhvati
Celiju za ruku, zavrti je i u jednom okretu odmakne od Herr Thiessena.
Privlači je k sebi, u svoj smaragdni zagrljaj, tako blizu da se više ne vidi gdje
završava njegovo odijelo, a gdje počinje njezina haljina.
Dok je drži u naručju, za Celiju u toj sobi iznenada ne postoji više nitko.
No prije nego što iznenađenje uspije izraziti riječima, njegove usnice prekriju
njezine i ona se izgubi u nijemom blaženstvu.
Marco je ljubi kao da su jedino dvoje ljudi na svijetu.
Zrak oko njih uskovitla se u oluju, zastori zazveckaju i zalepršaju, a staklena vrata
koja vode u vrt naglo se otvore.
Sve oči u krcatoj dvorani okreću se prema njima.
A onda je Marco pušta i odlazi.
Do trenutka kada izađe iz prostorije, gotovo svi u njoj već su posve zaboravili
cijeli incident. Prostorijom zavlada privremena zbunjenost, koja se pripisuje vrućini
ili pretjeranim količinama pjenušca.
Herr Thiessen ne može se sjetiti ni zašto je Celia naglo prestala plesati ni kada joj
je haljina poprimila tamnozelenu boju.
“Nešto nije u redu?” upita je kada shvati da drhti.
Gospodin A. H_____ projuri glavnim hodnikom i usput se nekako uspije ne saplesti o
Widgeta i Poppet, koji ispruženi na podu uče Bootesa i Pava da se na stražnjim
šapicama vrte ukrug.
Widget dodaje Bootesa (ili Pava) sestri i kreće za čovjekom u sivom odijelu.
Promatra ga kako izlazi u predvorje, uzima od batlera svoj sivi cilindar i srebrni štap
pa izlazi na glavna vrata. Kada izađe iz kuće, Widget pritisne nos uz najbliži prozor i
* 177 *
promatra kako prolazi ispod uličnih svjetiljki, a onda nestaje u mraku.
Poppet upravo tada sustiže brata noseći na ramenima dva mačića koja zadovoljno
predu. Odmah za njom stiže i Chandresh probivši se kroz gomilu u hodniku.
“Što je?” upita Poppet. “Što se događa?” Widget se okreće od prozora.
“Taj čovjek nema sjenu”, kaže dok se Chandresh naginje kako bi preko blizanaca
provirio kroz prozor, na praznu ulicu.
“Što si rekao?” upita Chandresh, no Poppet, Widget i narančasti mačići već su
odjurili niz hodnik te se izgubili u šarolikoj gomili.
* 178 *
Priče za laku noć
CONCORD, MASSACHUSETTS, LISTOPAD 1902.
eći dio rane večeri Bailey provodi s Poppet i Widgetom istražujući Labirint.
Vrtoglava je to mreža komora, ispresijecana hodnicima s mnoštvom vrata
različitih veličina. Prostorija koje se vrte i prostorija popločenih svjetlucavim
šahovskim pločama. U jednom hodniku zatječu visoku hrpu kovčega. U drugome
sniježi.
“Kako je to moguće?” upita Bailey dok mu se rastopljene snježne pahulje lijepe za
kaput.
Umjesto odgovora Poppet ga pogodi snježnom grudom, a Widget se samo
nasmije
Dok istražuju Labirint, Widget im priča priču o Minotauru s toliko potankosti da
se Bailey ne može otresti dojma će susresti zvijer već iza sljedećeg ugla.
Stižu do prostorije slične velikoj metalnoj krletki za ptice kroz čije se rešetke
nazire jedino tama. Kada ih zatvore, vrata na dnu krletke kroz koja su ušli
zaključavaju se i više se ne daju otvoriti. Čini se da drugog izlaza nema.
Widget prestaje s pričom dok provjeravaju jednu po jednu srebrnu rešetku, no ne
pronalaze nikakav tajni otvor ili lukavo skrivene šarke. Poppet postaje vidljivo
uzrujana.
Zarobljeni u toj prostoriji provode podosta vremena, a onda Bailey pronalazi
ključ, skriven u sjedalu ljuljačke u sredini krletke. Kada ga okrene u bravi, ljuljačka se
podigne, a gornji dio krletke otvori, što im omogući da izađu i pobjegnu u slabo
osvijetljeni hram koji čuva jedna albino-sfinga.
Premda na zidovima hrama ima barem dvanaest vrata, Poppet odmah pronalazi
ona koja vode natrag u cirkus.
I dalje djeluje uzrujano, no prije nego je Bailey uspije upitati što nije u redu,
Widget pogleda na sat i utvrdi da kasne na predviđenu predstavu. Dogovaraju se da
se ponovno sastanu poslije i blizanci nestaju u gomili.
Budući da je predstave s mačićima proteklih večeri gledao toliko često da ih
praktično zna napamet, Bailey u međuvremenu odlučuje krenuti u vlastito
istraživanje.
Na stazi kojom se odlučuje zaputiti nema nijednog ulaza, ili ga barem on ne vidi;
tu je tek prolaz između šatora, beskonačni niz pruga osvijetljenih treperavim
svjetlima.
A onda, na jednome mjestu u tom obrascu crnoga i bijeloga, opaža nekakvu
nepravilnost.
V
* 179 *
Na boku jednog šatora pronalazi pukotinu, poderotinu u platnu. Pukotina je
cijelom duljinom obrubljena srebrnim očicama, a točno iznad njegove glave visi
jedna crna vrpca, koja, čini se, služi tomu da provlačenjem kroz one očice i stezanjem
zatvori šator. Bailey pomisli da ju je netko od ljudi iz cirkusa naprosto zaboravio
svezati.
Potom opazi pločicu. Velika je koliko i oveća razglednica i pričvršćena za crnu
vrpcu, poput kartice s porukom pričvršćene za nekakav poklon. Pločica labavo visi s
vrpce, kojih pola metra iznad zemlje. Bailey je okreće. S jedne strane u nju je urezan
crno-bijeli crtež djeteta u postelji, ušuškanog u meke jastuke i karirani pokrivač, ne u
dječjoj sobi, nego pod zvjezdanim noćnim nebom. S druge pak strane crnom tintom
na bijeloj podlozi stoji ispisano elegantnom kaligrafijom:
Priče za laku noć
Večernje rapsodije
Antologije uspomena
Molimo vas da uđete oprezno
I slobodno otvorite ono što je zatvoreno
Bailey ne zna odnosi li se natpis na pločici na onu pukotinu u šatoru ili pločica
pripada nekom drugom šatoru, samo je greškom završila na tome mjestu. Većina
drugih šatora označena je uočljivim pločama od obojenog drva, a ulazi u njih jasno su
naznačeni i obilježeni. Ovaj djeluje kao da netko nije želio da ga pronađu. Drugi
posjetitelji zaobilaze ga i odlaze u druge dijelove cirkusa. Udubljeni u razgovor, i ne
opažaju Baileyja zadubljena u natpis na pločici veličine razglednice postavljenoj na
bočnoj strani šatora.
On pak ovlaš razmiče razvezane krajeve platna, tek toliko da proviri u šator i
utvrdi je li doista riječ o zasebnoj cirkuskoj atrakciji, a ne o stražnjem dijelu
akrobatskog šatora ili nekakvom skladišnom prostoru. Uspijeva razaznati tek
nekoliko treperavih svjetala i obrise nečega veoma nalik na pokućstvo. I dalje
neodlučan, razmiče krajeve platna dovoljno da uđe i, poštujući upute s pločice,
pažljivo zakorači unutra. To se pokaže mudrom odlukom jer odmah naleti na stol
prekriven staklenkama, bocama i poklopljenim zdjelama, koje zalupaju udarajući
jedna o drugu. Zastaje nadajući se da ništa nije srušio.
Prostorija je duga, velika poput blagovaonice, ili ga zbog stola barem podsjeća na
blagovaonicu. Stol se pruža cijelom duljinom šatora, no ostavlja dovoljno mjesta da
ga čovjek oprezno zaobiđe. Svaka staklenka i boca na njemu drugačija je. Ima tu
običnih staklenki za zimnicu, ali i onih od glazirane keramike ili mliječnoga stakla.
Među bocama ima onih za vino, za viski, pa čak i za parfeme. Ima tu i zdjela za šećer
sa srebrnim poklopcima i posuda koje jako podsjećaju na urne. Čini se da nisu
posložene ni po kakvom posebnom obrascu ili redu, već su naprosto razbacane po
stolu. Staklenke i boce poredane su i uz rubove prostorije; neke stoje na zemlji, a
neke na sanducima i visokim drvenim policama za knjige. Jedino u prostoriji što ima
* 180 *
ikakve veze s crtežom na onoj pločici jest strop. Crn je i posut sićušnim treperavim
svjetlima. Učinak je gotovo identičan onome pri pogledu u noćno nebo.
Obilazeći stol, Bailey razmišlja kakve veze sve ovo ima s djetetom u postelji ili s
pričama za laku noć.
Sjeti se da je na pločici pisalo da staklenke slobodno otvori i zapita se čega bi u
njima uopće moglo biti. Većina onih od glatkoga stakla doima se prazna. Poseže
rukom na drugu stranu stola i nasumce uzima jednu - okruglu keramičku teglicu
presvučenu veoma sjajnom crnom caklinom, sa spiralnom ručicom na vrhu poklopca.
Podigne poklopac i zaviri u nju. Iz staklenke pobjegne maleni pramen dima, ali inače
je prazna. Dok zuri u nju, osjeća dim neke žestoke vatre te tračak mirisa snijega i
pečenoga kestenja. Znatiželjan, duboko udahne pa osjeti i aromu kuhanog začinjenog
vina, ušećerenog bombona, peperminta i dima iz lule. Svježi miris jelovine. Vosak
koji kaplje sa svijeća. Gotovo osjeća snijeg, i uzbuđenje i iščekivanje, slatkasti okus
prugastog božićnog slatkiša. Osjećaj je omamljujući, prekrasan i uznemirujući.
Napokon vraća poklopac na njegovo mjesto i staklenku pažljivo spušta natrag na stol.
Osvrće se, promatra sve te staklenke i boce, radoznao je, ali ne zna bi li otvorio
drugu. Podiže staklenku za zimnicu od mliječnoga stakla i odvrće srebrni metalni
poklopac. Ta staklenka nije prazna; sadržava malo bijeloga pijeska koji se premješta
na dnu staklenke. Miris koji ga iz nje zapahne nemoguće je ne prepoznati: to je miris
oceana, vedrog ljetnog dana na morskoj obali. Čuje zvuk valova što se razbijaju o
pijesak, kričanje galeba. I još nešto, nešto tajanstveno i fantastično. Zastava na
gusarskom brodu na obzorju, rep sirene koji poskakuje i nestaje iza jednog vala. Miris
je to i osjećaj pustolovine, uzbuđenja, morskog povjetarca s okusom soli.
Bailey zatvara staklenku, i miris i osjećaj iščezavaju, ponovno zarobljeni u šaci
pijeska na dnu staklenke.
Potom odabire jednu bocu s police na zidu, pitajući se ima li između boca i
staklenki na stolu te onih oko njega kakve razlike, nisu li te neobične ipak poslagane
po nekakvom njemu nerazaberivom sistemu.
Boca je visoka i uska, s čepom učvršćenim srebrnom žicom. Uz ponešto muke
uklanja je, i boca se otvori uz glasno pucanje čepa. Na dnu boce ima nečega, no ne
vidi što je to. Iz uskoga vrata boce zapahne ga lagani cvjetni miris. Miris ružina grma
prepunog orošenih cvjetova, mahovinasti miris zemlje u vrtu. Ima osjećaj da šeće
stazom u nekom vrtu. Čuje zujanje pčela i pjesmu ptica pjevica u krošnjama drveća.
Udahne jače, i uz miris ruža osjeti i mirise drugog cvijeća: ljiljana, irisa i šafrana. Lišće
na drveću šušti na blagom toplom vjetru, a negdje u blizini čuje i zvuk još jednog
para stopala. Osjeti da mu se nekakva mačka trlja o noge; osjećaj je toliko stvaran da
spušta pogled očekujući da vidi mačku, no na podu šatora nema ničega osim drugih
boca i staklenki. Bailey začepi bocu, vrati je na policu pa odabere sljedeću.
Na jednoj polici, zaturena sasvim otraga, stoji mala boca obla kratka vrata,
zatvorena odgovarajućim staklenim čepom. Pažljivo je uzima. Teža je no što je
očekivao. Kada ukloni čep, zbuni se jer se miris i osjećaj isprva ne mijenjaju. A onda
ga miris ipak zapahne, miris karamela nošen svježim jesenskim vjetrom. Miris vune i
znoja, koji u njemu budi osjećaj da na sebi nosi teški kaput, a oko vrata i šal, čiju
* 181 *
toplinu također osjeća. Nejasno vidi i neke ljude, pod maskama. Miris krijesa miješa
se s mirisom karamela. Potom se pred njim nešto mrdne, pomakne. Nešto sivo. U
prsima osjeti oštar bol. Osjeti da pada. Čuje zvuk nalik na zavijanje vjetra ili vrištanje
neke djevojke.
Uznemiren, Bailey vraća stakleni čep na njegovo mjesto. Iskustvo u njoj ne želi do
kraja doživjeti, pa neobičnu malu bocu vraća na policu i prije no što se ode ponovo
sastati s Poppet i Widgetom, odlučuje odabrati još jednu.
Ovaj put odabire jednu kutiju sa stola, od uglačanog drva s nekakvim vitičastim
uzorkom urezanim na poklopcu. Unutrašnjost kutije presvučena je bijelom svilom.
Miris u njoj, snažan i aromatičan, podsjeća na parfem. Bailey osjeća kako mu se oko
glave kovitla dim. Vruće je, osjeća suhi pustinjski zrak, ubitačno sunce i pijesak fin
poput talka. Obrazi mu gore od vrućine, i još nečega. Na koži u valovima osjeća dodir
nečega putenog poput svile. Čuje glazbu, koju ne prepoznaje. Sviralu ili flautu. I
smijeh, gromki smijeh koji se skladno stapa s glazbom. Na jeziku ćuti nešto slatko, a
opet pikantno. Slatko i lagano, ali i tajanstveno i senzualno. Na ramenu osjeti nečiju
ruku, iznenađeno se trgne i nehotice spusti poklopac.
Osjeti naglo iščezavaju. Stoji u šatoru, sam, ispod treperavih zvijezda.
Dosta je, pomisli. Vraća se do onog preklopa na šatorskom platnu pazeći da usput
ne naruši red staklenki i boca oko sebe.
Iako ne zna zašto, zastaje da namjesti pločicu što na komadiću vrpce visi na
preklopu šatora kako bi se bolje vidjela. Onaj crtež djeteta usnulog u krevetiću ispod
zvjezdanog neba okreće prema van; iz njega je teško zaključiti jesu li djetetovi snovi
mirni ili nemirni.
Kreće natrag kako bi pronašao Poppet i Widgeta i usput razmišlja bi li možda
otišli do glavnog dvorišta i nešto pojeli.
U hodu ga zapahne miris karamela, i Bailey shvaća da i nije posebno gladan.
Tumara vijugavim stazama, zaokupljen mislima o bocama prepunim tajni.
Kada zađe za ugao, nailazi na uzdignuti podij gdje nepomična poput kipa stoji
jedna zabavljačica, ali ne ona žena prekrivena snijegom koju je onomad vidio.
Koža ove žene svjetlucava je i blijeda, duga crna kosa povezana joj je s desetak
srebrnih vrpca što joj se prelijevaju preko ramena. Haljina joj je bijela, prekrivena
nečim što Baileyju nalikuje na crni vitičasti vez, ali kada joj priđe bliže, vidi da se
zapravo radi o slovima ispisanim na platnu. Kada dođe dovoljno blizu da pročita
dijelove haljine, shvaća da su to ljubavna pisma, ispisana rukom. Izrazi žudnje i
čežnje obavijaju joj se oko struka, slijevaju niz stražnji dio haljine i prelijevaju preko
ruba podija.
Nepomična je, no ruka joj je ispružena i Bailey tek tada opaža mladu ženu s
crvenim šalom koja stoji pred tim kipom u opravi obasutoj slovima pružajući mu
grimiznu ružu.
Pokreti kipa toliko su fini da ih jedva zamjećuje, ali polako, veoma, veoma polako,
kip pruža ruku da uzme ponuđenu mu ružu. Prsti su mu rastvoreni i mlada žena
strpljivo čeka da posve zaklopi šaku oko stapke cvijeta te ga pušta tek kada ga kip
čvrsto stisne.
* 182 *
Potom se nakloni kipu i odluta u gomilu.
Kip nastavlja držati ružu. Na crno-bijeloj podlozi njegove haljine boja cvijeta
djeluje još uočljivije.
Bailey ga nastavlja promatrati sve dok ga Poppet ne potapše po ramenu.
“Ona mi je najdraža”, kaže Poppet pa kao i on pogleda u kip.
“Tko je ona?” upita Bailey.
“Ima puno imena”, kaže Poppet, “ali uglavnom je nazivaju Ljubavnicom. Drago mi
je da joj je netko večeras dao cvijet. I sama to ponekad učinim, ako ga ne dobije od
drugih. Mislim da bez njega ne izgleda potpuna.”
Kip postupno podiže ružu do lica. Očni mu se kapci polagano sklapaju.
“U što si ti utukao vrijeme?” upita Poppet kada se udalje od Ljubavnice i krenu
prema dvorištu.
“Pronašao sam šator pun boca i još koječega, nisam siguran da sam u njega trebao
ući”, kaže Bailey. “Bilo je... čudno.”
Na njegovo iznenađenje, Poppet se nasmije.
“To je Widgetov šator”, objašnjava. “Celia mu ga je napravila, kao mjesto kamo
može pospremati svoje priče. On tvrdi da mu je to lakše nego zapisivati ih. Usput
rečeno, Widget kaže da bi malo želio vježbati iščitavanje ljudi. Možemo se s njim
kasnije naći. Čini to s vremena na vrijeme, da prikupi dijelove priča. Vjerojatno će biti
u Dvorani zrcala ili u Sobi za crtanje.”
“Što je Soba za crtanje?” upita Bailey. Šator za koji nije čuo pobuđuje njegovu
radoznalost i ona nadvlada prolaznu misao da je upita tko je Celia. Ne sjeća se da je
Poppet ikada spomenula to ime.
“To je šator sačinjen od crnih zidova, s vjedrima punim krede, pa možeš šarati
posvuda. Neki se ljudi samo potpišu, ali drugi crtaju cijele slike. Widge ponekad
zapiše pokoju kratku pričicu, ali ponešto i nacrta, u tome je prilično dobar.”
Dok obilaze dvorište, Poppet inzistira da kuša začinjeni kakao, koji prekrasno
grije i istodobno pomalo boli. Bailey otkriva da mu se apetit vratio, pa dijele zdjelicu
okruglica i paket s komadićima jestivog papira s detaljnim ilustracijama njihovih
okusa.
Lutaju šatorom punim magle, nailaze na stvorenja načinjena od papira. Vijugave
bijele zmije što palucaju crnim jezicima, ptice ugljenocrnih krila što lepršaju kroz
gustu maglu.
Tamna sjena nekog neidentificiranog bića pretrči preko Poppetinih čizmica i
izgubi mu se iz vida.
Ona tvrdi da negdje u tom šatoru postoji i papirnati zmaj koji bljuje vatru i
premda joj vjeruje, Bailey se u glavi teško miri s idejom papira koji bljuje vatru.
“Kasno je”, napominje Poppet dok hodaju od šatora do šatora. “Moraš li se vratiti
kući?”
“Mogu još malo ostati”, kaže Bailey. Naučio se neopaženo uvlačiti u kuću, u tome
je postao pravi stručnjak, pa se iz cirkusa svake noći vraća sve kasnije.
U to doba cirkusom tumara manje posjetitelja i Bailey putem opaža da mnogi od
njih nose crvene šalove. Ima ih kojekakvih, od onih od krupno pletene vune do onih
* 183 *
od fine čipke, no svi su iste, izrazito grimiznocrvene boje, koja na crno-bijeloj
pozadini cirkusa djeluje još crvenije.
Kada ih sretne dovoljno da shvati da te crvene mrlje nisu nikakva slučajnost i usto
se sjeti da je i ona mlada žena s ružom nosila crveni šal, upita Poppet o čemu se radi.
“To ti je svojevrsna odora”, kaže ona. “To su rêveurs. Neki slijede cirkus kamo god
ode. U cirkusu uvijek ostaju dulje od ostalih. Crvena boja služi im kao znak
raspoznavanja.”
Prije nego joj uspije postaviti još koje pitanje o rêveurs i njihovim šalovima,
Poppet ga odvlači u drugi šator i on odmah zašuti pred prizorom koji u njemu
zatječe.
Osjećaj ga podsjeća na prvi zimski snijeg, na onih prvih nekoliko sati kada je sve
zatrpano bjelinom, meko i tiho.
U tom je šatoru sve bijelo. Nema ničega crnog, ne vide se čak ni pruge na
zidovima. Sve je u njemu blistavo, gotovo zasljepljujuće bijelo: drveće, cvijeće, trava
oko zavojite staze od oblutaka, svaki list i svaka latica. Savršeno bijelo.
“Što je ovo?” upita Bailey. Nije stigao pročitati natpis ispred šatora.
“Ovo je Ledeni vrt”, kaže Poppet i povede ga niz stazu. Staza skreće na čistinu u
čijem središtu stoji fontana iz koje se preko čistog isklesanog leda slijevaju mjehurići
bijele pjene. Rubom šatora, cijelom njegovom duljinom, prostire se drvored blijedog
drveća s čijih se grana u slapovima osipaju snježne pahulje.
U šatoru nema nikoga drugoga, okoliš je nedirnut. Bailey u blizini opazi jednu
ružu i zagleda se u nju. Hladna je i zamrznuta, no kada joj priđe i nagne se da je
pomiriše, osjeti tek naznaku mirisa. Mirisa ruže, leda i šećera. Podsjeća ga na cvijeće
od šećerne vune koje prodaju na štandovima u glavnom dvorištu.
“Igrajmo se skrivača”, predloži Poppet i Bailey pristaje. Kada skine kaput i odloži
ga na zamrznutu klupu, u onom svom bijelom kostimu Poppet postaje gotovo
nevidljiva.
“To nije pošteno!” poviče kada Poppet nestane iza ovješenih grana žalosne vrbe.
Prati je oko drveća i ukrasnog grmlja, kroz vitice loze i ruža, loveći odbljeske njezine
crvene kose.
* 184 *
Knjigovodstvo
LONDON, OŽUJAK 1900.
handresh Christophe Lefèvre sjedi za ogromnim stolom od mahagonija u
svojoj radnoj sobi s gotovo praznom bocom ispred sebe. Neko vrijeme imao je
i čašu, no već je satima nema; tijekom večeri negdje ju je zametnuo.
Tumaranje od sobe do sobe postala mu je noćna navika hranjena nesanicom i
dosadom. Nema mu ni kaputa; ostavio ga je u nekoj od soba kroz koju je
proglavinjao. Ujutro će mu ga bez riječi donijeti diskretna sobarica.
U radnoj sobi Chandresh između gutljaja konjaka pokušava raditi. A taj se rad
svodi uglavnom na črčkanje različitim nalivperima po različitim komadima papira.
Pravim poslom ne bavi se već godinama. Nema novih ideja, novih produkcija. Ne zna
zašto, ali ciklus inscenacije, izvedbe i prelaska na sljedeći projekt postupno se
prekinuo.
Ne razumije što se to događa. Ni ove ni bilo koje druge noći, koliko god konjaka u
boci ostalo. Stvari ne bi trebale funkcionirati ovako. Projekt se započne, razvije,
postavi i pošalje u svijet, gdje počesto postaje samodostatan. I njegov mu tvorac više
ne treba. To nije uvijek najugodnije, ali stvari tako funkcioniraju i Chandresh to jako
dobro zna. Čovjek bude ponosan, pokupi novac i - čak i ako je pomalo melankoličan -
krene dalje.
Cirkus ga je ostavio za sobom, isplovio i otplovio, a on nikako da se odlijepi od
obale. Imao je sasvim dovoljno vremena da ga prežali, da prežali uz njega vezani
kreativni proces i potakne novi. Ali iskre koja bi ga zapalila nema. Nema novih
pothvata, ničega većeg i boljeg, i to već gotovo četrnaest godina.
Možda je, misli, nadmašio samoga sebe. No ta mu je pomisao mrska, stoga je i
utapa u konjaku i pokušava ignorirati.
Cirkus ga muči.
Najviše u ovakvim trenucima, kada se boca s konjakom isprazni u tišini noći. Nije
strašno kasno, dapače, u cirkuskim terminima prilično je rano, no tišina već guši. I
sada, kada su i boca i nalivpero presušili, samo sjedi, odsutno prolazi rukom kroz
kosu i bulji u nešto neodređeno na drugom kraju sobe. U pozlaćenom kaminu gori
slabašna vatra, visoke police za knjige natrpane neobičnim predmetima i reliktima
naziru se u sjeni.
Nemiran mu pogled odluta kroz otvorena vrata i zastane na vratima s druge
strane hodnika. Na vratima Marcova ureda, diskretno zaklonjenim dvama perzijskim
stupovima. Dio stana u kojemu su Marcove privatne odaje, kako bi mu uvijek bio pri
ruci. Večeras međutim Marco nije tu.
C
* 185 *
Kroz alkoholom natopljenu maglu Chandresh se upita čuva li Marco možda
dokumente cirkusa u svom uredu. I što je zapravo u tim dokumentima.
Dokumentaciju vezanu uz cirkus vidio je tek u prolazu, godinama se nije ni trudio
proučiti njezine pojedinosti. Sada ga zanimaju.
Ne ispuštajući praznu bocu od konjaka iz ruke, ustane i otetura u hodnik. Bit će
zaključana, pomisli pružajući ruku prema vratima od uglačanog tamnog drva. No
kada je okrene, srebrna kvaka lako se pomakne. Vrata se širom otvore.
Chandresh zastaje na dovratku. U malenom uredu vlada mrak, osim lokve
svjetlosti što se u njega slijeva iz hodnika i slabašne maglice svjetlosti uličnih svjetiljki
što se probija kroz jedan jedini prozor.
Chandresh se na trenutak premišlja. Da je u boci ostalo konjaka, možda bi
zatvorio vrata i odlutao dalje. No boca je prazna, a ovo je, napokon, njegova kuća.
Pipajući, traži prekidač na zidnoj lampi najbližoj vratima i ona s bljeskom oživi i
obasja sobu pred njim.
Ured je pretrpan pokućstvom. Ormari i sanduci poredani su uza zid, kutije s
dokumentima poslagane u uredne redove. Stol, koji stoji nasred prostorije i zauzima
gotovo cijelu jednu njezinu polovinu, manja je i skromnija inačica onoga u
Chandreshovoj radnoj sobi, samo što, za razliku onih na površini njegova stola,
Marcove savršeno poslagane bočice s tintom, pera i gomila bilježnica nisu zatrpani
figuricama, dragim kamenjem i antiknim oružjem.
Odloživši praznu bocu od konjaka na stol, Chandresh kreće pretraživati ormare i
mape, otvarati ladice i prelistavati papire iako nema baš jasnu ideju o tome što traži.
Čini se da dokumentacija cirkusa i nema nikakvo posebno mjesto; neki njezini
dijelovi izmiješani su s knjigama kazališnih prihoda i popisima gotovinskih
blagajničkih uplata.
Arhivirani su bez nekog suvislog sistema, što ga pomalo iznenađuje. Na kutijama
nema naljepnica. Njihov je sadržaj uredno posložen, ali ne i jasno organiziran.
U jednom ormaru pronalazi gomile nacrta i skica. Na mnogima stoje pečat i
potpis gospodina Barrisa, no ima i grafičkih prikaza ispisanih drugim, Chandreshu
nepoznatim rukopisima. Ima i onih za koje ne uspijeva razaznati ni kojim su jezikom
ispisani, premda na svakome uz donji rub papira, uredno ispisano stoji Le Cirque des
Rêves.
Prinosi ih svjetlu, širi na ono malo slobodnog mjesta na podu i pozorno proučava,
list po list. Kako prelazi na sljedeće, prethodne crteže pušta da se smotaju i natrpaju
na gomilu.
Netko je pisao čak i po nacrtima koji su nedvojbeno radovi gospodina Barrisa. U
njih su preko izvornih nacrta različitim rukopisima uneseni cijeli slojevi dodataka i
preinaka.
Chandresh ostavlja papire na podu i vraća se za stol, onoj urednoj gomili
bilježnica što stoje pokraj zaboravljene boce od konjaka. Izgledaju kao knjige saldo-
konta, sadržavaju redove i redove brojki i izračuna, zabilješki, iznosa i datuma.
Chandresh ih baca ustranu.
Potom se koncentrira na sam stol. Počinje otvarati teške drvene ladice. Nekolicina
* 186 *
je prazna. Jedna sadržava desetak praznih bilježnica i neotvorenih bočica tinte. Druga
je puna starih rokovnika, zabilješki o svakodnevnim sastancima ispisanih Marcovim
urednim finim rukopisom, nekim oblikom stenografije.
Zadnja je ladica zaključana.
I kada već krene u napad na sljedeću kutiju s dokumentima koja stoji u blizini,
nešto ga ponovo privuče zaključanoj ladici.
U stolu nema ključa. Na drugim ladicama nema brave.
Ne može se sjetiti je li stol imao bravu kada su ga ovamo postavili, prije puno
godina, kada su u uredu stajali tek stol i jedan ormar i kada je djelovao gotovo
prostrano.
Nekoliko minuta traga za ključem, a onda gubi strpljenje, vraća se u svoju radnu
sobu da izvuče srebrni nož zabijen u metu za pikado.
Ležeći na podu iza stola, u pokušaju da nasilu otvori mehanizam gotovo uništava
bravu, ali biva nagrađen zadovoljavajućim klikom kada zasun brave popusti pod
oštricom noža.
Ostavlja nož na podu, otvara ladicu i u njoj pronalazi samo jednu knjigu.
To je velik, u kožu uvezan svezak. Chandresh ga izvlači iz ladice i iznenađen
njegovom težinom bučno ispušta na stol.
Knjiga je stara i prašnjava. Koža je izlizana, a i uvez se na rubovima počeo habati.
Oklijevajući tek na tren, Chandresh otvori korice.
Prednji i stražnji list postave prekriva izvanredno detaljan crtež drveta
prekrivenog simbolima i oznakama. Ispisani su gusto, više je tinte negoli praznog
papira. Chandresh ne uspijeva dešifrirati ništa od toga, ne zna čak ni predstavljaju li
te oznake razlomljene riječi ili je posrijedi nekakva tema koja se ponavlja u
neprekidnom nizu.
Tu i tamo opazi neki znak koji mu djeluje poznato. Neki izgledaju gotovo kao
brojke. Neki ga oblikom podsjećaju na egipatske hijeroglife. Na tetovažu one
kontorcionistice.
I stranice knjige pune su sličnih znakova, premda većinom sadržavaju nešto
drugo. Komadiće papira otrgnute s drugih dokumenata.
Tek nakon nekoliko stranica Chandresh shvaća da svaki taj komadić papira
sadržava po jedan potpis.
Još mu više treba da shvati da zna čiji su to potpisi i imena.
Tek kada nađe stranicu s identičnim, djetinjim rukopisom ispisanim imenima
blizanaca Murray, siguran je da ta knjiga sadržava imena svih osoba na bilo koji način
povezanih s cirkusom.
I tek nakon pažljivijeg proučavanja opaža da uza svaki potpis stoji i pramen kose.
Na zadnjoj stranici ispisana su imena izvornih urotnika; jedno doduše napadno
nedostaje, a jedno je naknadno uklonjeno.
Na zadnjoj je stranici i njegov potpis, buket nečitljivih slova C, pažljivo izrezan s
nekog drugog papira, možda s nekog računa ili pisma. Ispod njega, okružen
simbolima i slovima, nalijepljen na stranicu nalazi pramen crne kose. Pruža ruku i
dodiruje vrhove kose što mu se kovrčaju oko ovratnika.
* 187 *
Preko stola preleti nekakva sjena i Chandresh iznenađeno poskoči unatrag. Knjiga
se zatvori.
“Gospodine?”
Marco stoji na vratima i promatra ga s neobičnim izrazom lica.
“Ja... mislio sam da se večeras više nećeš vraćati”, kaže Chandresh. Pogleda u
knjigu na stolu, a potom ponovo u Marca.
“I ja, gospodine, ali zaboravio sam neke svoje stvari”, Marco prelazi pogledom
preko papira i nacrta razbacanih po podu. “Mogu li pitati što to radite, gospodine?”
“Ja bih tebi mogao postaviti isto pitanje”, kaže Chandresh. “Što je sve ovo?”
Ponovo naglo otvori knjigu, njezine stranice zalepršaju pa se umire.
“To je dokumentacija vezana uz cirkus”, kaže Marco i ne pogledavši knjigu na
stolu.
“Kakva dokumentacija?” navaljuje Chandresh.
“Jedan sustav, koji sam sâm osmislio”, kaže Marco. “Kao što znate, puno je stvari u
cirkusu o kojima valja voditi računa.”
“Koliko dugo to radiš?”
“Radim što, gospodine?”
“Vodiš te... besmislice, što god bile.” Brzim pokretima okrene nekoliko stranica, a
onda najednom shvati da ih više ne želi ni dotaknuti.
“Moj sustav star je koliko i sam cirkus”, kaže Marco.
“Ti mu nešto radiš... cirkusu, i svima nama, zar ne?”
“Samo radim svoj posao, gospodine”, kaže Marco. Glas mu postaje oštriji. “I, ako
smijem reći, nije mi drago što mi mimo mog znanja prevrćete po knjigama.”
Zaobilazeći stol kako bi mu sasuo u lice što ga ide, Chandresh gazi po nacrtima i
sapleće se, no glas mu ostaje čvrst.
“Ti si moj zaposlenik. Moje je pravo znati koga i što držim u vlastitoj kući i što se
radilo s mojim projektima. Vas dvojica surađujete, zar ne? I sve si ovo cijelo vrijeme
skrivao od mene, iza mojih leđa radio...”
“Iza vaših leđa?” prekine ga Marco. “Vi nemate pojma o stvarima koje vam se
zbivaju iza leđa. Koje su vam se cijelo vrijeme zbivale iza leđa i prije nego je sve ovo
uopće počelo.”
“To nije dogovor na koji sam pristao”, kaže Chandresh.
“Taj dogovor nikada i nije ovisio o vašem pristanku”, kaže Marco. “Na njega
nemate nikakva utjecaja, niti ste ga ikada imali. A niste ga ni željeli, nikada niste ni
pokušali doznati kako stvari funkcioniraju. Potpisivali biste račune i ne pogledavši ih.
Ne zanima me koliko košta, govorili ste. Nijedna vas pojedinost nije zanimala, njih
ste redovito prepuštali meni.”
Kada povisi glas, papiri na radnom stolu ustalasaju se. Marco zašuti i odmakne se
od stola. Papiri se umire i nastave počivati u nakrivljenim gomilama.
“Ti si sabotirao ovaj pothvat”, kaže Chandresh. “Lagao mi u lice. Zapisivao, bog
zna što, u te svoje knjige...”
“Koje knjige, gospodine?” upita Marco. Chandresh se okrene i pogleda radni stol.
Na njemu nema nikakvih papira, ni gomila računovodstvenih knjiga. Na površini od
* 188 *
ulaštenog drva ostali su samo tintarnica, lampa, mjedeni kipić nekog egipatskog
božanstva, sat i prazna boca od konjaka.
Chandresh zatetura, naizmjence pogledava u stol pa u Marca, ne uspijevajući se
fokusirati.
“Nećeš mi to raditi”, kaže, podigne bocu sa stola i počne njome vitlati. “Otpušten
si. I odmah ćeš otići.”
Boca od konjaka iščezne. Chandresh zastaje, grabi rukom po zraku.
“Ne mogu otići”, kaže Marco. Glas mu je miran i kontroliran. Svaku riječ izgovara
polako, kao da nešto objašnjava malome djetetu. “Ne smijem. Moram ostati ovdje i
moram se baviti ovim besmislicama, kako ste ih prikladno nazvali. Vi ćete se pak
nastaviti opijati i organizirati svoje zabave i nećete se sjećati da srno uopće vodili ovaj
razgovor. Stvari će funkcionirati kao što su uvijek funkcionirale. To će se dogoditi.”
Chandresh otvori usta namjeravajući mu nešto odbrusiti, a onda ih zbunjeno
ponovo zatvori. Pogleda Marca pa još jednom prazni stol. Pogleda svoju šaku, raširi i
stisne prste pokušavajući stisnuti nešto čega u njoj više nema, no ne može se sjetiti
što je to bilo.
“Oprosti”, kaže okrećući se Marcu. “Ja... zaboravio sam o čemu smo raspravljali.
Gdje smo stali?”
“Nije važno, gospodine”, kaže Marco. “Razmatrali smo neke sitnice u vezi s
cirkusom.”
“Naravno”, kaže Chandresh. “Gdje je cirkus sada?”
“U Sydneyu, u Australiji, gospodine.” Glas mu zadrhti, pa, ne bi li to prikrio,
kratko zakašljuca i okrene se na drugu stranu. Chandresh samo odsutno kima.
“Mogu li vam ovo odnijeti?” kaže Marco pokazujući praznu bocu, koja ponovo leži
na stolu.
“Oh”, kaže Chandresh. “Da, da, naravno.” Bocu predaje Marcu, ne pogledavši ni
njega ni bocu, jedva svjestan što čini.
“Mogu li vam donijeti drugu, gospodine?”
“Da, molim”, kaže Chandresh, izađe iz Marcova ureda, odluta natrag u svoj ured i
smjesti se u kožnati naslonjač uz prozor.
U svom uredu Marco drhtavim rukama skuplja popadale bilježnice i papire.
Zamata nacrte te slaže papire i knjige.
Uzima srebrni nož koji je pronašao odbačen na podu, vraća ga u Chandreshovu
radnu sobu i zabija oštricu u sredinu mete.
Potom prazni sve ladice i uklanja sve mape i dokumente. Kada sve to uredno
poslaže, u susjednim sobama pronalazi nekoliko putnih kovčega i puni ih
dokumentima dok se gotovo ne raspadnu. Veliku knjigu u kožnatom uvezu smješta
među gomile papira. Pročešljava svoje odaje i uklanja sve osobne stvari.
Pogasi svjetiljke u uredu i zaključa vrata za sobom. Prije no što konačno ode, s
rukama punim kovčega i smotuljaka s nacrtima, Marco na stol uz Chandreshov
naslonjač spušta punu bocu konjaka i čašu. Chandresh ničim ne pokazuje da ga
uopće primjećuje. Zuri kroz prozor, u tamu i kišu. Ne čuje ni kada vrata kliknu i
zatvore se nakon što Marco izađe iz sobe.
* 189 *
“On nema sjene”, kaže Chandresh samom sebi pa si nalije čašu konjaka.
Vrlo kasno te večeri Chandresh nadugačko razgovara s duhom starog znanca kojeg je
poznavao samo kao Čarobnjaka Prospera. Misli koje bi inače otplutale na valovima
konjaka ostaju mu u glavi, netaknute i, štoviše, potkrijepljene. Prozirni čarobnjak
pobrinuo se da takve i ostanu.
* 190 *
Tri šalice čaja s Lainie Burgess
LONDON, BASEL I ISTANBUL, 1900.
tudio Madame Padve fantastično je mjesto smješteno blizu groblja Highgate,
s prozorima od poda do stropa s kojih se pruža panoramski pogled na
London. Zbog lutaka na kojima su izložene komplicirane haljine, poslaganih
u skupine i parove, soba djeluje kao da se u njoj odvija nekakva zabava s mnoštvom
bezglavih gostiju. Čekajući Madame Padvu, Lainie Burgess obilazi to mnoštvo crnih i
bijelih oprava, zadivljeno zastaje pred satenskom haljinom u boji bjelokosti s finim
ukrasima od crnog baršuna, arabeskama čije linije i krivulje podsjećaju na one
načinjene od kovanog željeza.
“Ako vam se sviđa, mogu vam je izraditi i u boji”, kaže Madame Padva ulazeći u
prostoriju praćena ritmičnim lupkanjem štapa po popločenom podu.
“Preraskošna je za mene, Tante Padva”, kaže Lainie.
“Teško ih je izbalansirati, ovako dvobojne”, kaže Madame Padva, okrene lutku i
škiljeći promotri šlep haljine. “Previše bijele boje, i ljudi odmah pomisle na
vjenčanicu; previše crne čini ih žalobnim i ozbiljnim. Ovoj bi trebalo malo više crne,
mislim. Dodala bih i malo više rukava, no Celiji je to neprihvatljivo.”
Madame Padva pokazuje joj i druge najnovije kreacije, uključujući i one na zidu,
koje su tek u fazi crteža, pa sjedaju za stol postavljen uz jedan od visokih prozora
kako bi popile čaj.
“Kad god vas posjetim, imate novu pomoćnicu”, primijeti Lainie kada posljednja
inačica unese pladanj s čajem i učas ponovo nestane.
“Dosadi im čekati da umrem. A onda procijene da bi gurnuti me kroz prozor, u
nadi da ću se sama od sebe otkotrljati u mauzolej, bila prevelika gnjavaža i odjure
raditi za nekoga drugoga. Ja sam starica s puno novca i bez nasljednika; one su dobro
počešljani lešinari. Ova neće potrajati dulje od mjesec dana.”
“Uvijek sam mislila da ćete sve ostaviti Chandreshu”, kaže Lainie.
“Chandreshu ovakvo što ne treba, u financijskom smislu, a mislim da ni posao ne
bi vodio onako kako bih ja to voljela. Nema on oko za to. U posljednje vrijeme
doduše nema oko gotovo ni za što.”
“Zar je toliko loše?” upita Lainie miješajući čaj.
“Kao da nije sav svoj”, kaže Madame Padva. “I prije sam ga viđala obuzetog
projektima, ali nikada do te mjere. Sveo se na sjenu nekadašnjeg sebe. Doduše
govorimo o Chandreshu; čak i takav, sjena onoga što je nekada bio, življi je od većine
ljudi. Činim što mogu. Pronalazim avantgarde baletne trupe koje će nastupati u
njegovom kazalištu. Kada odemo u operu, ja pridržavam njega umjesto da on
S
* 191 *
pridržava mene.” Otpije gutljaj čaja i nastavi: “Nikako ne želim spominjati osjetljivu
temu, draga moja, ali držim ga i podalje od vlakova.”
“To je vjerojatno mudro”, kaže Lainie.
“Poznavala sam ga još kada je bio dijete, to je najmanje što za njega mogu učiniti.”
Lainie kimne. Iako joj je željela postaviti još nekoliko pitanja, zaključuje da je
bolje da ih sačuva za nekoga koga je također namjeravala posjetiti. Ostatak
poslijepodneva razgovaraju isključivo o modi i umjetničkim pokretima. Madame
Padva inzistira da joj izradi manje svečanu inačicu one oprave boje bjelokosti s crnim
detaljima, u kombinaciji blijedožute i boje marelice, koju nacrta u nekoliko minuta.
“Kada se konačno povučem, sve ovo ostaje tebi, draga moja”, kaže joj Madame
Padva na odlasku. “Ni u koga drugoga nemam toliko povjerenja.”
Ured je velik, ali zbog svega što se u njemu nalazi djeluje manji nego što jest. Većina
zidova načinjena je od mutnoga stakla, no dobar dio prekrivaju ormari i police. Crtaći
stol uz prozor gotovo se i ne vidi u pomno organiziranom neredu papira, dijagrama i
nacrta. Čovjek s naočalama koji za njim sjedi gotovo je nevidljiv, stopljen s okolinom.
Zvuk struganja njegova pera po papiru metodičan je i precizan poput otkucaja sata u
kutu.
Ured je po veličini identičan onima u Londonu i Beču, u kojima je radio prije no
što se preselio ovamo, u Basel.
Gospodin Barris odlaže pero i nalijeva si šalicu čaja. Gotovo je ispusti kada
podigne pogled i na dovratku opazi Lainie Burgess.
“Čini se da je vaš pomoćnik izašao”, kaže ona. “Nisam vas htjela uplašiti.”
“U redu je, doista”, kaže gospodin Barris i prije nego ustane sa stolca, spusti šalicu
na stol. “Očekivao sam vas kasnije večeras.”
“Uhvatila sam raniji vlak”, kaže Lainie. “A željela sam vas vidjeti.”
“Bit će mi zadovoljstvo provesti više vremena s vama, kao i uvijek”, kaže gospodin
Barris. “Jeste li za čaj?”
Lainie kimne i natrpanim se uredom probije do stolca s druge strane stola.
“O čemu ste razgovarali s Tarom kada vas je posjetila u Beču?” upita i prije negoli
sjedne.
“Mislio sam da znate”, kaže on ne gledajući je, usredotočen na čajnik iz kojega joj
nalijeva čaj.
“Mi smo dvije različite osobe, Ethane. I ne možemo zamijeniti jedna drugu samo
zato što se vi niste uspjeli odlučiti u koju od nas ste zaljubljeni.”
Gospodin Barris spušta čajnik i, ne pitajući ništa, priprema joj čaj, znajući kakav
pije.
“Zaprosio sam vas, i nikada mi niste odgovorili”, kaže joj miješajući čaj.
“Zaprosili ste me nakon njezine smrti”, kaže Lainie. “Kako uopće mogu znati jeste
li to učinili po vlastitom izboru ili vam se taj izbor nametnuo?”
Dodaje joj šalicu s čajem i kada ga ona uzme, zadrži ruku na njezinoj.
* 192 *
“Volim vas”, kaže. “I nju sam volio, ali nikada na taj način. Dragi ste mi poput
obitelji, svi vi. Neki od vas nešto su mi draži.”
Ponovo sjeda na svoj stolac i skida naočale kako bi ih obrisao rupčićem.
“Ne znam zašto ih uopće nosim”, govori gledajući u naočale. “Već mi godinama ne
trebaju.”
“Zato što vam pristaju”, kaže Lainie.
“Hvala vam”, kaže on, vrati naočale na nos i gleda je kako pijucka čaj. “Ponuda još
uvijek vrijedi.”
“Znam”, kaže Lainie. “Razmatram je.”
“Ne žurite”, kaže gospodin Barris. “Čini se da vremena imamo napretek.”
Lainie kimne i spusti šalicu na stol.
“Tara je uvijek bila pametnija, razboritija”, kaže. “Bile smo protuteža jedna drugoj
i, među inim, upravo smo zato i bile tako dobre u svemu što smo radile. Ona bi me
spuštala na zemlju kada bi me ponijele moje maštovite ideje. Ja sam opažala
pojedinosti, ona je vidjela širu sliku. I upravo zato, zato što nisam vidjela širu sliku, ja
sam ovdje, a ona nije. I sve te pojedinosti uzimala sam zdravo za gotovo. Nikada se
nisam ni potrudila provjeriti ih i vidjeti da s njima nešto nije kako treba.”
U stanci koja je nastupila čuje se tek muklo odbijanje sata.
“O tome ne želim razgovarati”, kaže gospodin Barris kada zvuk postane
nepodnošljiv. “O tome nisam želio razgovarati ni tada, s njom, i ne želim to ni sada, s
vama.”
“Vi znate što se ovdje zbiva, zar ne?” upita Lainie.
Smišljajući odgovor, gospodin Barris ispravlja hrpu papira na stolu.
“Da”, odgovori potom. “Znam.”
“Jeste li to rekli mojoj sestri?”
“Ne.”
“Onda recite meni”, kaže Lainie.
“Ne mogu. Objašnjenjem bih iznevjerio nečije povjerenje, a na to nisam spreman,
čak ni zbog vas.”
“Koliko često ste mi lagali?” upita Lainie ustajući sa stolca.
“Nikada nisam lagao”, uzvrati joj gospodin Barris ustajući i sam. “Ja ne govorim o
onome o čemu ne smijem govoriti. Dao sam riječ i namjeravam je održati. Ali lagao
vam nisam, nikada. Nikada me ništa niste ni pitali; pretpostavljali ste da ne znam
ništa.”
“Tara vas je pitala”, kaže Lainie.
“Neizravno”, reče gospodin Barris. “Mislim da nije znala što bi me pitala, a sve i da
jest, ne bih joj odgovorio. Bio sam zabrinut za nju i predložio joj da porazgovara s
Alexanderom, ako već želi da joj netko odgovori na njezina pitanja. Ne znam je li s
njim ikad porazgovarala. Nisam pitao.”
“I Alexander zna?” upita Lainie.
“Vjerujem da je malo toga, ako uopće, što Alexander ne zna.”
Lainie uzdahne i ponovo sjedne na stolac. Podigne šalicu pa je ponovo spusti, ne
otpivši ni gutljaja.
* 193 *
Gospodin Barris ode na drugu stranu stola, uhvati je za ruku i, prije nego
progovori, provjeri gleda li ga u oči.
“Rekao bih vam da mogu”, kaže.
“Znam, Ethane”, kaže ona. “Znam.”
I kako bi ga u to uvjerila, nježno mu stisne ruku.
“Meni ovo ne smeta, Lainie”, kaže gospodin Barris. “Svakih nekoliko godina
preselim ured, zaposlim novo osoblje, preko pisama ostajem u tijeku s projektima. Ne
pada mi teško, s obzirom na ono što dobivam zauzvrat.”
“Shvaćam”, kaže ona. “Gdje je cirkus sada?”
“Ne znam točno. Mislim da je nedavno napustio Budimpeštu, ali ne znam kamo je
krenuo. No mogu doznati. Od Friedricka; ionako mu dugujem jedan telegram.”
“A kako će Herr Thiessen znati kamo je cirkus krenuo?”
“Celia Bowen će mu reći.”
To je posljednje pitanje koje mu Lainie postavlja.
I lakne mu kada prihvati poziv da mu se pridruži na večeri, još i više kada - prije
nego krene za cirkusom - pristane produljiti boravak u Švicarskoj.
Lainie poziva Celiju da joj se čim stigne u Istanbul pridruži u hotelu Pera Palace.
Čeka je u hotelskoj čajani; na stolu pred njom čaj se lagano puši u dvjema identičnim
šalicama u obliku tulipana s odgovarajućim tanjurićima.
Kada Celia stigne, srdačno se pozdravljaju. Celia se raspituje o Lainieinu
putovanju, zatim raspravljaju o gradu i o samom hotelu te komentiraju vrtoglavu
visinu prostorije u kojoj sjede.
“Kao da sjedimo u šatoru s akrobatima”, primijeti Lainie gledajući uvis, u strop
natkriven kupolama istočkanim kružićima od tirkiznog stakla.
“Stvarno predugo nisi dolazila u cirkus”, kaže Celia. “Ako želiš, večeras se možeš
pridružiti kipovima. Još uvijek imamo tvoje kostime.”
“Hvala ti, ali ne bih”, kaže Lainie. “Baš mi se i ne da nepomično stajati.”
“Uvijek si dobrodošla”, kaže joj Celia.
“Znam”, kaže Lainie. “Iskreno rečeno, nisam došla zbog cirkusa. Došla sam
porazgovarati s tobom.”
“A o čemu bi željela porazgovarati?” upita Celia, licem joj prijeđe izraz
zabrinutosti.
“Moja sestra poginula je na postaji Saint Pancrass nakon posjeta hotelu Midland
Grand”, kaže Lainie. “Znaš li zašto je tamo išla?”
Celia jače stisne šalicu s čajem.
“Znam koga je tamo išla vidjeti”, kaže, pažljivo birajući riječi.
“To ti je, pretpostavljam, rekao Ethan”, kaže Lainie.
Celia kimne.
“Znaš li zašto ga je željela vidjeti?” upita Lainie.
“Ne, ne znam.”
* 194 *
“Zato što se nije osjećala dobro”, reče Lainie. “Znala je, negdje duboko u kostima
znala je da se njezin svijet promijenio, no za to nije dobila nikakvo objašnjenje, ništa
za što bi se uhvatila ne bi li razumjela što se zbiva. Vjerujem da smo se svi slično
osjećali, i s time se nosili na različite načine. Ethan i Tante Padva imaju svoj posao;
njime si prekraćuju vrijeme i skreću misli s drugih tema. Mene to poprilično dugo
uopće nije brinulo. Silno sam voljela sestru i uvijek ću je voljeti, ali mislim da je
pogriješila.”
“Mislila sam da se radilo o nezgodi”, kaže Celia blago, spuštajući pogled na šarenu
pločicu na stolu.
“Ne, mislim na ono prije toga. Pogriješila je postavljajući pogrešna pitanja
pogrešnim ljudima. To je pogreška koju ja ne planiram ponoviti.”
“Zato si ovdje.”
“Zato sam ovdje”, kaže Lainie. “Koliko se dugo poznajemo, Celia?”
“Dulje od deset godina.”
“Do sada si u mene sigurno stekla dovoljno povjerenja da mi kažeš što se ovdje
uistinu zbiva? Mislim da mi se nećeš usuditi reći da to nije ništa ili mi sugerirati da se
ne zamaram takvim stvarima.”
Celia odlaže šalicu na tanjurić. Objašnjava joj najbolje što može. O pojedinostima
govori neodređeno; iznosi tek osnovnu zamisao natjecanja i objašnjava joj da cirkus
funkcionira kao poprište tog natjecanja i da pojedini ljudi, koje ipak ne spominje
poimence, o svemu znaju više od ostalih. Stavlja joj do znanja da ni sama ne zna
odgovore na sva pitanja.
Lainie šuti; pozorno je sluša i povremeno otpije pokoji gutljaj čaja.
“Koliko dugo Ethan zna za to?” upita kada Celia završi.
“Jako dugo”, kaže Celia.
Lainie kimne i podigne čašu do usana, no umjesto da otpije čaj, raširi prste i
ispusti šalicu.
Šalica padne i razbije tanjurić.
Zvuk lomljave stakla odjekne prostorijom. Čaj se raspe po pločicama.
Prije nego buka privuče ičiju pozornost, šalica se uspravi. Njezine krhotine sklope
se oko tekućine, i šalica, nedirnuta i suha, ponovo stoji na popločenoj površini stola.
Ljudi koji su privučeni bukom pogledali u smjeru njihova stola pretpostavljaju da
im se sve samo pričinilo i vraćaju se svom čaju.
“Zašto je nisi zaustavila prije no što se razbila?” upita Lainie.
“Ne znam”, kaže Celia.
“Zatrebaš li ikada išta od mene, voljela bih da mi se obratiš”, kaže Lainie ustajući
na odlasku. “Dosta mi je svih koji svoje tajne skrivaju tako dobro da drugi ljudi zbog
njih ginu. Svi smo mi upleteni u vašu igru, a čini se da nas, za razliku od šalica, nije
lako popraviti.”
Nakon Lainieina odlaska Celia neko vrijeme ostaje sjediti sama, puštajući da se čaj
u objema šalicama ohladi.
* 195 *
Olujna mora
DUBLIN, LIPANJ 1901.
ada se mađioničarka nakloni i nestane pred ushićenim im pogledima, ljudi u
publici zaplješću, uprazno. Ustaju sa svojih sjedala, poneki čavrljajući s
društvom, zadivljeni ovim ili onim trikom, i u repu izlaze kroz vrata koja su
se ponovo pojavila na zidu prugastog šatora.
I dok oni odlaze, jedan muškarac ostaje sjediti, na jednom od stolaca u vanjskome
krugu. Pogled mu je, gotovo posve skriven u sjeni njegova polucilindra, fiksiran na
središte kruga u kojemu je mađioničarka do maloprije stajala.
Ostatak publike odlazi.
Muškarac ostaje sjediti.
Nakon nekoliko minuta ona vrata na zidu šatora ponovo iščezavaju, postaju
nevidljiva.
Muškarac nastavlja zuriti. Vrata koja iščezavaju i ne pogleda.
A već u sljedećem trenutku Celia Bowen sjedi pred njim, okrenuta postrance, s
rukama položenim preko naslona stolca. Odjevena je kako je bila odjevena i na
nastupu, u bijelu haljinu po kojoj su razasuti komadići slagalice, koji se tek pri dnu
suknje sklapaju u mračnu plohu.
“Došao si me posjetiti”, kaže, ne uspijevajući prikriti zadovoljstvo u glasu.
“Imao sam nekoliko slobodnih dana”, kaže Marco. “A ti već dugo nisi dolazila ni
blizu Londonu.”
“U London stižemo ujesen”, kaže Celia. “To je postalo nekakva tradicija.”
“Ne bih izdržao da te ne vidim toliko dugo.”
“I meni je drago vidjeti tebe”, kaže Celia blago. Pruža ruku i ispravlja obod
njegova šešira.
Kada je spusti, Marco je uhvati za ruku i upita: “Sviđa li ti se Labirint oblaka?”
“Sviđa mi se”, kaže Celia i ostane bez daha kada se njegovi prsti sklope oko
njezinih. “Uspio si nagovoriti gospodina Barrisa da ti pomogne?”
“Dakako”, kaže Marco prelazeći joj palcem preko donje strane zapešća. “Mislio
sam da bi mi njegova pomoć u izračunavanju ravnoteže dobro došla. Usto, ti imaš
svoj vrtuljak, a Labirint je zajednički. Mislio sam da bi bilo fer imati i jedan vlastiti
Barrisov uradak.”
Intenzitet njegova pogleda i njegov dodir projure Celijom poput vala i ona povuče
ruku prije no što je taj val odvuče u dubine.
“Došao si mi pokazati svoje fantastično umijeće iluzije?” upita ga.
“Nisam to planirao za večeras, ali ako to želiš...”
K
* 196 *
“Bilo bi fer, ti si mene već gledao.”
“Mogao bih te gledati cijelu noć”, kaže on.
“I jesi”, kaže Celia. “Bio si u publici cijelu večer, primijetila sam.”
Ustaje, odlazi u središte kruga i zavrti se tako da se haljina oko nje zakovitla.
“Vidim svako sjedalo”, kaže. “Ne možeš mi promaknuti, čak ni kada sjedneš u
zadnji red.”
“Mislio sam da sjednem li u prvi red neću odoljeti napasti da te dodirnem”, kaže
Marco, ustane sa stolca i stane na rub kružne pozornice, tik ispred prvog reda stolaca.
“Jesam li dovoljno blizu za tvoju iluziju?” pita ona.
“Ako kažem da nisi, hoćeš li prići bliže?” uzvraća joj on, i ne trudeći se prikriti
smiješak.
Umjesto odgovora Celia zakorači prema njemu, rub njezine haljine okrzne mu
cipele. Dovoljno mu je blizu da podigne ruku i nježno je položi na njezin struk.
“Zadnji put nisi me morao dotaknuti”, primjećuje ona, ali ne prosvjeduje.
“Mislio sam pokušati nešto posebno”, kaže Marco.
“Trebam li sklopiti oči?” zaigrano upita Celia. Marco joj ne odgovori; okreće je
tako da gleda na drugu stranu, ne skidajući ruku s njezina struka.
“Gledaj”, šapne joj na uho.
Prugasto platno šatora ukruti se, meka se površina skrutne i tkanina se pretvori u
papir. Duž zidova počnu se pomaljati riječi, slova otisnuta preko rukom ispisanog
teksta. Šator se počne puniti stihovima; Celia uspijeva razabrati djeliće
Shakespeareovih soneta i ulomke oda grčkim božicama. Kada prekriju zidove i strop
šatora, stihovi se počnu slijevati na pod.
A onda se šator počne rastvarati, papir od kojega je načinjen počne se savijati i
trgati. Crne pruge protegnu se u beskraj; bijele pruge postaju još svjetlije. Protegnu se
uvis i razdvoje u grane.
“Sviđa ti se?” upita Marco kada se sve umiri. Što je u mračnoj šumi u kojoj drveće
prekriveno stihovima lagano svjetluca.
Celia samo kimne.
Nevoljko je pušta i slijedi dok šeće među drvećem i čita ulomke stihova ispisanih
po granama i deblima.
“Kako ti ovakve slike uopće padnu na pamet?” upita ga spuštajući ruku na debelu,
slojevitu papirnatu koru jednog drveta. Topla je i čvrsta pod prstima, osvijetljena
iznutra poput fenjera.
“Vidim ih u glavi”, kaže Marco. “U snovima. Zamišljam što bi ti se svidjelo.”
“Mislim da ne bi trebao smišljati načine da ugodiš protivniku”, kaže Celia.
“Budući da ih nikada nisam dokraja razumio, umjesto pravilima igre vodim se
vlastitim instinktima”, kaže Marco.
“Moj je otac i dalje odlučan u nakani da me što se pravila tiče ostavi u mraku”,
kaže Celia dok šeću među drvećem. “Posebice kada dođemo do pitanja kada će se i
kako donijeti konačna presuda.”
“I Alexander je taj podatak zadržao za sebe.”
“Nadam se da ti ne dodijava kao moj otac meni”, kaže Celia. “Moj otac doduše
* 197 *
nema pametnijeg posla.”
“Godinama ga gotovo nisam ni vidio”, kaže Marco. “Uvijek je bio... hladan i ne baš
osobito susretljiv, ali nemam nikoga drugoga koga bih, koliko god to nategnuto
zvučalo, nazvao članom obitelji. A ipak mi ne govori ništa.”
“Prilično ti zavidim”, kaže Celia. “Moj otac ne prestaje govoriti koliko sam ga
razočarala.”
“Odbijam vjerovati da si u stanju razočarati bilo koga”, kaže Marco.
“Nisi imao zadovoljstvo upoznati mog oca.”
“Hoćeš li mi napokon reći što mu se zapravo dogodilo?” upita Marco. “Stvarno
sam znatiželjan.”
Celia zastane, stane uz jedno drvo u koje su urezani izrazi ljubavi i čežnje,
uzdahne i, prije nego započne, zatakne za uho odbjegli uvojak kose. Tu priču još
nikome i nikada nije ispričala, nikada nije imala priliku da je prenese nekome tko bi
je shvatio.
“Moj otac uvijek je bio ponešto preambiciozan”, počne. “Nije postigao ono što je
htio, barem ne na način na koji je htio. A htio se odvojiti od fizičkoga svijeta.”
“Kako bi mu to pošlo za rukom?” upita Marco. Celia mu je zahvalna što cijelu
ideju ne odbacuje čim je čuje. Vidi da pokušava razumjeti što mu govori i s mukom
traži najbolji način da stvar objasni i njemu i sebi samoj.
“Recimo da imam čašu vina”, kaže. Čaša vina stvori joj se u ruci. “Hvala ti. Uzmem
li ovo vino i izlijem ga u bazen s vodom, u jezero ili čak ocean, hoće li vino kao takvo
nestati?”
“Neće, samo će se razrijediti”, kaže Marco.
“Upravo tako”, kaže Celia. “Moj otac smislio je način da ukloni svoju čašu.” Kako
govori, tako staklo u njezinim rukama nestaje, ali vino ostaje lebdjeti u zraku. “Samo
je pritom preskočio bazen ili barem veću čašu i odmah prešao na ocean. I sada mu je
teško poprimiti nekadašnji oblik. U stanju je to učiniti, naravno, ali mu teško ide. Da
se usredotočio na jedno mjesto, vjerojatno bi mu bilo ugodnije. Ovako je ostao usred
ničega. Sada se mora vezivati za predmete. Opsjeda svoju kuću u New Yorku.
Kazališta u kojima je često nastupao. Opsjeda i mene, kad god može, premda sam ga
naučila izbjegavati kada to želim. A to mrzi, posebno zato što se pritom služim
jednom od njegovih tehnika zaštite, samo pojačanom.”
“Je li to izvedivo?” upita Marco. “To što je pokušavao? Na pravi način, mislim.”
Celia pogleda vino koje lebdi bez čaše. Podigne ruku, dotakne ga, i ono zadrhti,
raspadne se u kapljice, a onda ponovo sjedini.
“Vjerujem da jest”, kaže ona, “u primjerenim okolnostima. Zahtijevalo bi nekakav
okvir - neko mjesto, drvo, nekakav fizički element za koji se čovjek može vezati.
Nešto što će spriječiti rasap. Mislim da je moj otac htio da svijet kao takav
funkcionira kao njegov okvir, ali držim da bi taj okvir morao biti uži. Funkcionirati
kao čaša, ali ostavljati dovoljno manevarskog prostora.”
Ponovo dotakne vino koje lebdi i odgurne ga prema drvetu kraj kojega stoji. Papir
upija tekućinu, polagano se njome natapa sve dok cijelo drvo ne zasvijetli jarkom
grimiznom bojom usred šume bijelog drveća.
* 198 *
“Mijenjaš moju iluziju”, kaže Marco u čudu gledajući drvo natopljeno vinom.
“Dopuštaš mi”, kaže Celia. “Nisam bila sigurna hoće li mi uspjeti.”
“Bi li ti to mogla izvesti?” upita Marco. “To što je on pokušao?”
Prije nego mu odgovori, Celia se zamišljeno zagleda u drvo.
“Da za to imam razloga, mislim da bih”, kaže. “Ali meni se fizički svijet sviđa.
Mislim da je moj otac osjećao da stari - a bio je puno stariji no što se činilo - i da mu
se pomisao da će trunuti u zemlji nije posebno sviđala. I možda je želio gospodariti
vlastitom sudbinom, ali u to ne mogu biti sigurna jer me, prije negoli je to pokušao,
nije upitao za savjet. Ostavio mi je gomilu pitanja na koja je trebalo odgovoriti i
sprovod koji je valjalo lažirati. Što je lakše nego što misliš.”
“Ali razgovara s tobom?” upita Marco.
“Da, ali rjeđe nego prije. Izgleda isto; mislim da je to tek jeka, privid nekadašnjeg
fizičkog obličja zadržan u svijesti. Nedostaje mu ono trodimenzionalno, i to ga
strašno ljuti. Da je postupio drugačije, možda je mogao zadržati opipljiviji oblik. Ne
znam doduše bih li ja željela dovijeka zaglaviti u nekakvom drvetu. Bi li ti?”
“Mislim da bi to ovisilo o drvetu”, kaže Marco.
Okreće se grimiznom drvetu i ono zasvijetli jače, crvenilo žeravice poprimi žarku
toplinu vatre.
Isto se dogodi i s ostalim drvećem.
Svijetli sve jače, toliko jako da Celia zatvara oči.
Tlo se pod njom pomakne i ona naglo izgubi ravnotežu. Marco je hvata oko
struka kako bi je zadržao na nogama.
Kad otvori oči, vidi da stoje nasred oceana, na krmenoj palubi broda.
Taj je brod međutim načinjen od knjiga, njegova su jedra tisuće međusobno
preklopljenih stranica, a more na kojemu pluta tamna je, crna tinta.
Cijelim nebom rasipaju se sitna svjetla, gusto zbijene zvijezde žarke poput sunaca.
“Mislio sam da bi nam nakon toliko priče o zatvorenim prostorima prijalo malo
beskrajnog prostranstva”, kaže Marco.
Celia odšeće do ruba palube pridržavajući se rukama za ogradu oblikovanu od
hrptova knjiga. Lagani povjetarac što joj mrsi kosu donosi mješavinu mirisa
prašnjavih svezaka i vlažne guste tinte.
Gleda u ponoćno more koje se pruža prema obzorju, na kojemu nema ni traga
kopnu. Marco joj prilazi.
“Prekrasno je”, kaže mu.
Pogleda desnu šaku kojom se Marco oslanja na ogradu i namršti se kada vidi da
na prstima nema ni prstena ni ožiljka.
“Ovo tražiš?” upita je on, teatralno zamahnuvši rukom. Koža na ruci mijenja se i
na njoj se oko prstenjaka ukaže ožiljak. “Nastao je kada mi je bilo četrnaest godina,
zahvaljujući jednom prstenu. Na njemu je pisalo nešto na latinskom, ali ne znam što.”
“Esse quam videri”, kaže Celia. “Biti, a ne biti viđen. To je slogan obitelji Bowen. Iz
ove perspektive zvuči ironično, no nisam baš sigurna da otac u toj ironiji uživa. Jako
je volio gravire. Taj je prsten vjerojatno nalikovao na ovaj.”
Spušta desnu ruku pokraj njegove, na hrbat susjedne knjige. U srebrni prsten na
* 199 *
njezinoj ruci ugravirano je nešto što je Marcu izgledalo samo kao nekakav
komplicirani filigran. Riječ je međutim o istoj frazi ispisanoj vitičastim rukopisom.
Celia okreće prsten i skida ga s prsta kako bi vidio ožiljak identičan s njegovim.
“To je jedina ozljeda koju nikada nisam mogla posve zaliječiti”, kaže mu.
“Moj je bio sličan”, kaže Marco gledajući prsten iako mu pogled bježi prema
ožiljku. “Samo je bio zlatan. Tvoj je bio načinjen od nečega što je pripadalo
Alexanderu?”
Celia kimne.
“Koliko ti je bilo godina?” upita je.
“Bilo mi je šest godina. Moj prsten bio je jednostavan i načinjen od srebra. Nikada
do tada nisam srela nikoga tko je mogao činiti ono što je činio moj otac. Ipak, bio je
puno drugačiji od mog oca. Rekao mi je da sam anđeo. Bilo je to nešto najljepše što
mi je itko ikada rekao.”
“Malo je rekao”, kaže Marco i položi ruku preko njezine.
Papirnata jedra trznu se pod iznenadnim naletom povjetarca. Stranice zalepršaju,
a površina tinte ispod broda namreška se.
“Ovo si ti napravila”, kaže Marco.
“Nisam htjela”, kaže Celia, ali ne odmiče ruku.
“Nema veze”, kaže Marco ispreplećući svoje prste s njezinima. “Mogu to i sam,
znaš.”
Vjetar se pojača i nekoliko valova tamne tinte razbije se o brod. Stranice padaju s
jedara, lepršaju oko njih poput lišća. Brod se počinje naginjati, i Celia zamalo padne,
no Marco joj obgrli struk kako bi je održao u ravnoteži. Celia se nasmije.
“Prilično impresivno, gospodine mađioničaru”, kaže mu.
“Oslovi me imenom”, kaže on. Nikada mu nije izgovorila ime i sada, dok je drži u
naručju, iznenada žarko poželi čuti kako to zvuči. “Molim te”, dodaje ohrabrujući je.
“Marco”, kaže ona tihim i blagim glasom. Zvuk njegova imena na njezinu jeziku
opojniji je nego je zamišljao te se naginje da ga okusi.
I kada im se usnice već gotovo dotaknu, ona okreće glavu.
“Celia”, čeznutljivo joj šapne na uho, izgovori joj ime sa žudnjom i frustracijom
koje i sama osjeća. Na vratu osjeća vrelinu njegova daha.
“Oprosti”, kaže mu. “Ja... ne želim ovo učiniti kompliciranijim nego što već jest.”
Marco šuti. Ne ispušta je iz zagrljaja, no povjetarac počinje slabjeti, a valovi
prestaju udarati o brod.
“Gotovo cijeli život mučim se da zadržim kontrolu nad sobom”, kaže Celia
naslanjajući glavu na njegovo rame. “Da upoznam samu sebe, izvana i iznutra, da sve
u meni bude u savršenom redu. Sve to gubim kada sam s tobom. To me plaši i...”
“Ne želim da budeš uplašena”, prekine je Marco.
“Plaši me koliko mi se to sviđa”, dovrši Celia i okrene se da ga pogleda u lice.
“Koliko je primamljivo izgubiti se, u tebi. Prepustiti se. Pustiti da, umjesto da o tome
stalno brinem sama, ti brineš hoću li porazbijati lustere.”
“Mogao bih.”
“Znam.”
* 200 *
Stoje zagrljeni u tišini dok brod pluta prema beskrajnom obzorju.
“Otiđimo, zajedno”, kaže Marco. “Bilo kamo. Daleko od cirkusa, daleko od
Alexandera i tvog oca.”
“Ne možemo”, kaže Celia.
“Naravno da možemo”, ne popušta Marco. “Ti i ja, zajedno, možemo učiniti što
god želimo.”
“Ne”, kaže Celia. “Možemo učiniti što god želimo, ali samo ovdje.”
“Ne razumijem.”
“Jesi li ikada razmišljao da naprosto odeš? Ne samo sanjao ili maštao nego i
stvarno, istinski razmišljao o tome, doista to kanio učiniti?” On joj ne odgovara, i ona
nastavlja: “Razmisli o tome, sada i ovdje, i to ozbiljno. Zamisli kako odlazimo odavde,
odustajemo od igre i počinjemo ispočetka, negdje drugdje.”
Marco sklapa oči i u mislima si predočava taj prizor, zaboravlja sanjarije i fokusira
se na praktične stvari. Razrađuje sitne pojedinosti: sređivanje Chandreshovih knjiga
za novoga knjigovođu, pakiranje stvari iz svojih odaja, vjenčano prstenje na svojoj i
njezinoj ruci...
Upravo tada desna ga ruka počne peći na mjestu onog ožiljka; oštar i snažan bol
prostruji mu cijelom rukom i zamrači svaku misao u njegovu umu. Isti onaj bol koji je
osjetio kada je ožiljak nastao, samo tisuću puta jači.
Brod se istoga časa umiri. Papir se smrvi, a ocean od tinte iščezne. Marco se sruši
na pod prugastog šatora, između stolaca poredanih ukrug.
Bol se malo ublaži kada Celia klekne kraj njega i uhvati ga za ruku.
“One noći kada smo slavili obljetnicu”, kaže. “One noći kada si me poljubio. Te
sam noći ja razmišljala o tome. Više se nisam htjela igrati, htjela sam samo biti s
tobom. Razmišljala sam da ti predložim da pobjegnemo, ozbiljno razmišljala. I čim
sam uspjela uvjeriti samu sebe da bismo u tome mogli uspjeti, osjetila sam gotovo
nepodnošljivi bol. Friedrick nije znao što bi sa mnom; posjeo me u jedan miran kut i
držao me za ruku. Iako mu nisam mogla objasniti što se događa, nije me gnjavio
pitanjima. Tako je drag čovjek.”
Dok se Marco bori da dođe do daha, pogleda ožiljak na njegovoj ruci.
“Pomislila sam da to možda ima neke veze s tobom”, kaže. “Pa sam jednom
pokušala propustiti cirkuski vlak koji je upravo polazio. Bilo je jednako bolno. Mi
smo doista vezani, neraskidivo.”
“Htjela si pobjeći sa mnom”, kaže Marco smiješeći se unatoč bolu koji ne
posustaje. “Nisam znao da ću tim poljupcem postići tako snažan učinak.”
“Mogao si učiniti da sve to zaboravim, izbrišem iz pamćenja, baš kao što si to
učinio svima ostalima na toj zabavi.”
“To i nije bilo tako lako”, kaže Marco. “A i nisam želio da zaboraviš.”
“Niti bih mogla”, kaže Celia. “Kako se osjećaš?”
“Jadno. Ali bol popušta. Ja sam te noći rekao Alexanderu da želim odustati.
Zacijelo to nisam ozbiljno mislio. Samo sam od njega htio izmamiti nekakvu
reakciju.”
“Stvar je vjerojatno tako i zamišljena, da ne osjetimo da smo zatvoreni u kavez”,
* 201 *
kaže Celia. “Rešetke osjetimo tek kada u njih udarimo. Moj otac kaže da bi nam to
lakše palo kad bismo se manje bavili jedno drugim. Možda ima pravo.”
“Pokušao sam”, kaže Marco i dlanovima joj obujmi lice. “Pokušao sam te pustiti i
ne mogu. Ne mogu prestati misliti na tebe. Ne mogu prestati sanjati o tebi. Ne
osjećaš li ti isto za mene?”
“Osjećam”, kaže Celia. “Osjećam te u sebi, i svuda oko sebe. Sjedim u Ledenom
vrtu ne bih li osjetila barem naznaku toga... toga kako se zbog tebe osjećam. Osjetila
sam to i prije no što sam doznala tko si. I kad god pomislim da ne može biti jače,
pokaže se da može.”
“Pa što nas onda sprečava da budemo zajedno sada?” pita on. Dlanovi mu s
njezina lica kliznu niz rub izreza haljine.
“Želim to”, kaže Celia i ostane bez daha kada mu ruka klizne naniže. “Vjeruj mi,
želim to. Ali ovo se ne tiče samo tebe i mene. U tu je igru upleteno toliko mnogo
ljudi. Cijelu je stvar sve teže držati na okupu. A ovo”, položi ruke preko njegove šake,
“ovo strašno dekoncentrira. A ja se bojim što bi se moglo dogoditi izgubim li
koncentraciju.”
“Ti nemaš izvor energije”, kaže on. Ona ga zbunjeno pogleda. “Izvor energije?”
ponovi.
“Nešto što ti pomaže kanalizirati energiju. Ja se za to služim krijesom, posuđujem
energiju od vatre. Ti nemaš takvo što? Radiš isključivo s vlastitom energijom?”
“Drugačije ne znam”, kaže Celia.
“I neprestano kontroliraš cirkus?” upita Marco.
Celia kima. “Navikla sam. Uglavnom uspijevam.”
“Ne mogu ni zamisliti koliko to iscrpljuje.”
Nježno je poljubi u čelo i pusti joj ruku, no ostaje joj blizu, najbliže što može, a da
je pritom ne dodiruje.
A onda joj počne pričati priče. Pripovijedati mitove koje je naučio od svog učitelja.
Bajke koje je izmislio sam, nadahnut ulomcima i djelićima drugih koje je čitao iz
starih knjiga napuklih hrbata. Ideje za cirkus koje ne stanu u šatore.
Ona mu uzvraća pričama o djetinjstvu provedenom u kazališnim garderobama. O
pustolovinama u dalekim gradovima u kojima je cirkus boravio. Prepričava mu
događaje iz svojih spiritističkih dana i oduševljena je činjenicom da i njemu, baš kao i
njoj tada, sve to zvuči apsurdno.
Sjede i razgovaraju gotovo do zore. Marco je napušta pred samo zatvaranje
cirkusa.
Na trenutak je drži privijenu na prsa, zatim ustaje i povuče je za sobom.
Iz džepa vadi posjetnicu na kojoj su ispisani tek slovo M i jedna adresa.
“U Chandreshovu rezidenciju sve rjeđe zalazim”, kaže dodajući joj posjetnicu.
“Ako nisam tamo, pronaći ćeš me ovdje. Dođi kad god poželiš, u bilo koje doba dana
ili noći, budeš li željela malo dekoncentracije.”
“Hvala ti”, kaže Celia. Okreće posjetnicu u prstima i ona nestaje.
“Kada sve ovo završi, tko god pobijedio, neću te tako lako pustiti. Dobro?”
“Dobro.”
* 202 *
Marco je uzima za ruku, prinosi je usnama i ljubi srebrni prsten koji prikriva
njezin ožiljak.
Celia mu vršcima prstiju prijeđe linijom brade. Potom se okreće i, prije nego je
ponovo uspije privući k sebi, nestaje.
* 203 *
Usrdna molba
CONCORD, MASSACHUSETTS, 30. LISTOPADA 1902.
vce su danas grozno raspoložene. Bailey ih pokušava stjerati iz jednoga u
drugo polje, no one se ne obaziru ni na bockanje štapom, ni na psovanje, niti
na guranje. Koliko god ih Bailey uvjeravao u suprotno, ne odustaju od toga
da je trava na ovome polju puno finija od one s druge strane prolaza u niskom
kamenom zidu.
A onda iza sebe začuje nečiji glas.
“Zdravo, Bailey.”
S druge strane zida ugleda Poppet. Izgleda nekako kao da je tamo zabludjela.
Danje svjetlo previše je jako, okruženje previše banalno i zeleno. Njezina odjeća -
premda ne nosi kostim, već odjeću koji nosi kada ne želi da je prepoznaju - djeluje
previše elegantno. Suknja joj je previše nabrana, a čizme, iako prašnjave, previše
otmjene i nepraktične za hodanje po farmi. Ne nosi šešir; kosa joj je raspuštena i na
vjetru joj vihori oko glave.
“Zdravo, Poppet”, kaže kada se oporavi od iznenađenja. “Što ti radiš ovdje?”
“Moram ti nešto reći”, kaže ona. “Odnosno, nešto te pitati.”
“To nije moglo čekati do večeras?” upita Bailey. S Poppet i Widgetom sastajao se
svake večeri, čim bi se cirkus otvorio, i s njima provodio cijele noći.
Poppet odmahne glavom.
“Mislila sam da bi ti ipak trebalo ostaviti vremena da razmisliš”, kaže ona.
“Razmislim o čemu?”
“O tome da pođeš s nama.”
Bailey zatrepće prema njoj. “Što?” uspije propentati.
“Ovo nam je posljednja noć na ovome mjestu”, kaže ona. “I kada krenemo, željela
bih da i ti pođeš s nama.”
“Šališ se”, kaže Bailey. Poppet odmahuje glavom.
“Ne šalim se, kunem ti se. Željela sam pričekati, kako bih bila sigurna da te to
trebam pitati, da to trebam učiniti. Sada sam u to sigurna. Važno je.”
“Kako to misliš? Zašto je važno?” upita Bailey.
Poppet uzdahne. Pogleda uvis, zagleda se u plavo nebo istočkano paperjastim
bijelim oblacima kao da traži zvijezde skrivene u njemu.
“Znam da bi trebao poći s nama”, kaže ona. “U to sam uvjerena.”
“Ali zašto? Zašto ja? I što bih radio, trčao za vama kao prirepak? Ja nisam poput
tebe i Widgeta, ne vladam nikakvim posebnim vještinama. Ne pripadam u cirkus.”
“Pripadaš! Uvjerena sam u to. Još ne znam zašto, ali sigurna sam da ti je mjesto uz
O
* 204 *
mene. Uz nas, hoću reći.” Grimizno rumenilo oblije joj obraze.
“Volio bih, stvarno. Samo...” Bailey se osvrne oko sebe, pogleda ovce, pogleda
kuću i štagalj na vrhu brijega, redove stabala jabuka. To bi bio kraj svađe o tome
treba li otići na Harvard ili ostati na farmi. Ili, možda, početak jedne puno, puno
gore. “Ne mogu tek tako otići”, kaže, a u sebi pomisli da tomu baš i nije tako.
“Znam”, kaže Poppet. “Oprosti. Nisam te trebala pitati. Ali mislim... Ne, ne
mislim, znam... Znam da se ne pođeš li s nama više nećemo vratiti.”
“Nećete se vratiti? Ovamo? Zašto?”
“Nećemo se nikamo vratiti”, kaže Poppet. Ponovo pogleda u nebo, uputi mu
prijekoran pogled, a onda ponovo pogleda Baileyja. “Ne pođeš li s nama, više neće biti
cirkusa. Ne pitaj me zašto; one mi ne govore o razlozima.” Pokaže u nebo, u zvijezde
iza oblaka. “Govore mi samo to da - da bi ga u budućnosti uopće bilo - u tom cirkusu
moraš biti ti. Ti, Bailey. Ti i ja i Widge. Ne znam zašto je važno da u njemu budemo
sve troje, ali važno je. Cirkus će se u protivnome naprosto raspasti. Već je počeo.”
“Kako to misliš? S cirkusom je sve u redu.”
“Nisam sigurna da se to dade opaziti izvana. To je... Da se koja od tvojih ovaca
razboli, bih li ja to primijetila?”
“Vjerojatno ne bi”, kaže Bailey.
“Ali ti bi primijetio?” upita Poppet.
Bailey kimne.
“Tako je i s cirkusom. Znam u kakvom bi stanju trebao biti, a osjećam da nije, da
to već neko vrijeme nije. Znam da nešto nije kako treba; osjećam da se drobi poput
torte s pretankom glazurom. Ali ne znam o čemu se radi. Razumiješ li uopće što to
govorim?”
Bailey samo zuri u nju. Poppet uzdahne pa nastavi.
“Sjećaš li se one noći kada smo bili u Labirintu? Kada smo zaglavili u onoj sobi s
krletkom za ptice?”
Bailey kimne.
“Nikada prije nisam zaglavila nigdje u Labirintu. Nikada. Obično kada ne
uspijemo pronaći izlaz iz neke prostorije ili hodnika, koncentriram se i osjetim gdje
su vrata. I što je iza njih. Izbjegavam to činiti jer inače ne bi bilo zabavno. Te noći
međutim, kada nismo uspjeli pronaći izlaz, učinila sam to i nije mi uspjelo. Cirkus mi
počinje djelovati kao strano mjesto i ne znam što mi je činiti.”
“Ali čime ja uopće mogu pomoći?” upita Bailey.
“Ti si na kraju pronašao ključ, sjećaš se?” kaže Poppet. “Ja i dalje tražim odgovore,
pokušavam dokučiti što bi bilo dobro učiniti, a ti si jedino što jasno vidim. Znam da
puno tražim: da napustiš svoj dom i obitelj. Ali cirkus je moj dom, moja obitelj i ja ih
ne mogu izgubiti. Ne ako to ikako mogu spriječiti. Oprosti.”
Sjeda na kameni zid i okreće se na drugu stranu. Bailey sjeda pokraj nje, i dalje
okrenut prema polju i nepopravljivim ovcama. Neko vrijeme sjede u tišini. Ovce
tumaraju u lijenim krugovima i grickaju travu.
“Sviđa ti se ovdje, Bailey?” upita Poppet prelazeći pogledom po farmi.
“Ne baš”, kaže Bailey.
* 205 *
“Jesi li ikada poželio da netko dođe i odvede te odavde?”
“Je li ti to Widget rekao?” upita Bailey. Pomisli da se, zato što je o njoj tako
intenzivno maštao, ta misao dade iščitati iz njega, jasno kao da mu je ispisana na
čelu.
“Ne”, kaže Poppet. “Samo nagađam. Ali me zamolio da ti dam ovo.” Iz džepa vadi
i dodaje mu sićušnu staklenu bocu.
Premda djeluje prazna, Bailey zna da boca to vjerojatno nije i previše je radoznao,
a da je odmah ne otvori. Vadi minijaturni čep i lakne mu kada vidi da, povezan
svitkom žice, ostaje visjeti na boci.
Osjećaj u boci toliko je poznat, toliko ugodan, prepoznatljiv i stvaran. Bailey
osjeća hrapavu koru drveta i miris žirova, čak čuje čavrljanje vjeverica.
“Želio je da svoje drvo uvijek imaš uza se”, kaže Poppet. “Odlučiš li poći s nama.”
Bailey ponovo začepi bocu. Neko vrijeme oboje samo sjede i šute. Povjetarac mrsi
Poppetinu kosu.
“Koliko vremena imam da o tome razmislim?” tiho upita Bailey.
“Odlazimo čim se cirkus noćas zatvori”, kaže Poppet. “Vlak će biti spreman prije
zore, ali bilo bi bolje da dođeš ranije. Odlazak se zna... zakomplicirati.”
“Razmislit ću”, kaže Bailey. “Ali ništa ne obećavam.”
“Hvala ti, Bailey”, kaže Poppet. “Možeš li mi ipak učiniti jednu uslugu? Mogu li te
zamoliti da ako ne namjeravaš poći s nama, večeras ne dolaziš u cirkus? I da ovo
shvatiš kao oproštaj? Mislim da bi tako svima bilo lakše.”
Bailey je isprva samo bijelo gleda, a onda mu napokon dopre do mozga što mu
govori. Ta mu se mogućnost najednom učini još strašnijom od mogućnosti da pođe s
njima. Osjećajući da bi to bilo fer, ipak joj kimne u znak pristanka.
“Dobro”, kaže. “Doći ću samo ako odlučim poći s vama. Obećavam.”
“Hvala ti, Bailey”, kaže Poppet i nasmiješi mu se. Bailey ne uspijeva procijeniti je li
to sretan ili nesretan osmijeh.
I prije no što joj uspije reći da, za svaki slučaj, pozdravi Widgeta, ona se nagne i
poljubi ga, ne u obraz kao nekoliko puta do tada, već u usne. Toga časa Bailey zna da
će za njom poći kamo god zatreba.
Poppet se okrene bez riječi i ode. Bailey je promatra sve dok na pozadini neba vidi
njezinu kosu, a onda nastavi zuriti za njom stišćući sićušnu bocu u ruci. I dalje ne zna
što bi trebao osjećati i što mu je činiti, a za odluku mu ostaje tek nekoliko sati.
Iza njegovih leđa, prepuštene same sebi, ovce ipak odlučuju proći kroz otvorena
vrata u polje s druge strane zida.
* 206 *
Poziv
LONDON, 30. LISTOPADA 1901.
ada cirkus stigne u London, odoljevši napasti da istog časa ode u Marcov stan
na adresi otisnutoj na posjetnici koju neprestano nosi uza se, Celia Bowen
zaputi se u hotel Midland Grand.
Na raspituje se na recepciji.
Ne razgovara ni sa kim.
Stoji nasred predvorja, osoblje i gosti koji je - na putu do drugih mjesta, sastanaka
i privremenih boravišta - zaobilaze ne primjećuju je.
Nakon što, nepokretna poput cirkuskoga kipa, tamo stoji više od sat vremena,
prilazi joj muškarac u sivom odijelu.
Nezainteresirano sluša što mu govori, a kada završi, samo joj kimne.
Ona izvodi savršen naklon, okreće se i odlazi.
Muškarac u sivom odijelu, sam i ni od koga primijećen, neko vrijeme ostaje stajati
u predvorju.
K
* 207 *
Raskrižja I: Iznebuha
LONDON, 31. LISTOPADA - 1. STUDENOG 1901.
irkus je na Svisvete uvijek posebno svečan. Po glavnom dvorištu povješani su
okrugli papirnati lampioni, sjenke plešu po njihovim bijelim površinama nalik
na lica što nijemo tule. Uza sam ulaz, ali i drugdje po cirkusu raspoređeni su
koševi s crnim, bijelim i srebrnim kožnatim maskama na srebrnim vrpcama, koje
posjetitelji mogu staviti ako žele. Pomalo je teško raspoznati zabavljače od
posjetitelja.
To je posve drugačije iskustvo, tumarati cirkusom anonimno, utopiti se u okoliš,
postati dio ambijenta. Mnogi posjetitelji u tom iskustvu silno uživaju, drugi ga nalaze
uznemirujućim i radije nose vlastita lica.
Gomila se znatno prorijedila; ponoć je prošla, cirkuski sat odbija prve sate
Dušnoga dana. Dana mrtvih.
Preostali posjetitelji pod maskama lutaju cirkusom poput duhova.
U to doba pred gatarinim šatorom nema već praktično nikoga. Većina ljudi u
potragu za srećom kreće početkom večeri. Kasnim noćnim satima primjerenije su
manje misaone aktivnosti. Ranije te večeri klijenti su gotovo neprestano stajali u
repu, no sada, na prelasku iz listopada u studeni, u predvorju šatora, iza one zavjese
od perla, nema nikoga koga zanimaju tajne skrivene u kartama.
A onda, premda nije čula da joj itko prilazi, ta se zavjesa razdvoji.
Ono što joj Marco dolazi reći ne bi je trebalo šokirati. Karte joj to govore već
godinama, no ona ih odbija slušati; radije razmatra druge mogućnosti, alternativne
staze kojima valja poći.
Čuti te riječi iz njegovih usta nešto je posve drugo. Čim ih izgovori, jedno
zaboravljeno sjećanje probije joj se u svijest: dvoje ljudi odjevenih u zeleno, u središtu
rezonantne plesne dvorane, neporecivo zaljubljeni do te mjere da cijela prostorija
gori od vreline njihove strasti.
Kaže mu da izvuče jednu kartu. Činjenica da na to pristaje iznenađuje ju.
Činjenica da izvlači La Papessu ne iznenađuje ju.
Kada ode, Isobel skida natpis sa šatora.
Natpis zna skinuti prije kraja radnog vremena, a tu i tamo, privremeno, i kada se
umori od gatanja ili kada joj naprosto zatreba predah. Tada, često, potraži
Tsukikoino društvo. Večeras pak ne kreće potražiti kontorcionisticu; ostaje za stolom
sama i kompulzivno miješa svoj špil karata za tarot.
Okreće jednu kartu, potom još jednu pa još jednu.
C
* 208 *
Na svima su mačevi; sami mačevi. Cijeli redovi oštrica. Četvorka mačeva14.
Devetka mačeva15. Desetka mačeva16. I jedan jedini as mačeva17.
Ljutito ih odgurne na hrpu.
Ostavlja se karata i okreće nečemu drugom.
Ispod stola drži jednu kutiju za šešir. Sigurnijeg i dostupnijeg mjesta nije se
uspjela dosjetiti. Često zaboravlja da je uopće tamo, skrivena slapom baršuna, uvijek
između nje i ljudi kojima gata. Stalno nevidljivo prisutna.
To je obična okrugla kutija za šešir presvučena crnom svilom, bez brave ili kopče.
Poklopac na mjestu drže dvije vrpce svezane u uredne čvorove, jedna crna i jedna
bijela.
Isobel je stavlja na stol i briše debeli sloj prašine s poklopca; na svezanim je
vrpcama ostaje još podosta. Oklijeva i na trenutak pomisli da je bolje da je ne dira, da
bi je bilo pametnije vratiti na mjesto na kojemu je počivala. No to joj se više ne čini
važno.
Polako odvezuje vrpce, noktima razvezuje čvorove. Kada ih olabavi dovoljno da
skine poklopac, podiže ga oprezno kao da se plaši što će unutra pronaći.
U kutiji je šešir.
Stoji točno onako kako ga je i ostavila. Stari je to crni polucilindar, pomalo
pohabana oboda. Omotan je mnoštvom crnih i bijelih vrpca, poput dara, svezanih u
svijetle i tamne mašne. Zaturena ispod čvorova, stoji jedna jedina tarot-karta. Između
šešira i karte svijen stoji bijeli čipkani rupčić rubova izvezenih vitičastom crnom
lozom.
Bilo je tako jednostavno. Sve što joj je trebalo bili su čvorovi i nakana.
Smijala se dok ju je učila; njezine su joj karte bile puno draže. Imaju mnoštvo
značenja, ali u usporedbi s ovim djeluju tako jednostavno.
Bila je to samo mjera predostrožnosti. U tako nepredvidljivim okolnostima bilo je
mudro posegnuti za nekom mjerom predostrožnosti. Baš kao kada u šetnju iako
sunce žarko sja poneseš kišobran jer predosjećaš da će kišiti.
Možda je samo skupljala prašinu, i to je moguće. Nema načina da to provjeri, za
tako neuhvatljive stvari ne postoji nikakav barometar. Kaos se ne može mjeriti
termometrom. Trenutačno ima osjećaj da se opire ništavilu.
Pokušava se uhvatiti za vjetar.
Pažljivo vadi šešir iz kutije, krajevi vrpca rasipaju se po njemu poput vodopada.
To su samo jedan stari šešir, rupčić i karta povezani otrcanom vrpcom, ali djeluju
neobično lijepo. Gotovo svečano.
14
Karta u tarotu, simbolizira osamljenost, samoću, napuštenost, povlačenje ili, u obrnutom kontekstu, ekonomičnost,
predostrožnost. (op. prev.)
15
Karta u tarotu, simbolizira svećenika, savjest, čast, vjeru, integritet ili, u obrnutom kontekstu, sumnju, strah, sumnjiv
karakter, (op. prev.)
16
Karta u tarotu, simbolizira suze, nesreću, tugu ili, u suprotnom kontekstu, prolazni uspjeh, trenutačnu prednost. (op.
prev.)
17 Karta u tarotu, simbolizira pobjedu, plodnost, prosperitet ili, u negativnom kontek
stu, sramotu, budalastu i beznadnu ljubav, prepreku, (op. prev.)
* 209 *
“Najsitnije čarolije obično su i najdjelotvornije”, kaže naglas i trgne se kada začuje
vlastiti glas na rubu suza.
Šešir joj ne odgovori.
“Mislim da ti uopće ne djeluješ”, kaže Isobel.
Šešir joj hi ovaj put ne odgovori.
Željela je održati ravnotežu u cirkusu, ništa drugo. Spriječiti da dvije
suprotstavljene strane naškode jedna drugoj i svima oko sebe.
Spriječiti onu vagu da se slomi.
U mislima ih neprestano vidi zajedno u onoj plesnoj dvorani.
Prisjeća se ulomaka svađe koju je čula. Marca kako govori da je sve učinio za nju,
što tada nije razumjela i što je ubrzo potom i zaboravila.
Sada joj je jasno.
Svi oni osjećaji koje bi vidjela kada bi mu pokušala gledati u karte, svi su bili
namijenjeni Celiji.
I cirkus, i on je bio samo za nju. I svi oni njegovi prekrasni šatori , na koje bi ona
uzvratila svojima.
A ona, Isobel, pomagala je da sve to ostane u ravnoteži. Pomagala njemu.
Pomagala oboma.
Pogleda šešir u svojim rukama.
Bijelu čipku što miluje crnu vunu, isprepletene vrpce. Neodvojivo isprepletene.
U naglome bijesu prstima trga vrpce, razvezuje mašne.
Onaj rupčić zaleluja prema podu poput duha; među izvezenim viticama jasno se
razaznaju inicijali CNB.
I ona karta za tarot pada na tlo, licem prema gore. Karta sa slikom anđela i
natpisom Tempérance18.
Isobel zastaje, zadržava dah. Očekuje nekakvu posljedicu, nekakav rezultat svoga
čina. Ali ne događa se ništa. Svijeće oko nje i dalje svjetlucaju. Zavjesa od perla ostaje
visjeti, tiha i nepomična.
Iznenada se osjeća smiješno i glupo što tako sama sjedi u šatoru s gomilom
zapetljanih vrpca i starim šeširom. Baš je blesava, pomisli. Kako je uopće mogla
povjerovati da na sve to ima ikakva utjecaja? Da je sve što je radila imalo ikakva
učinka?
Posegne za kartom koja je pala na pod, zatim začuje nekakav zvuk, i ruka joj, tik
iznad karte, zastane usred pokreta. Na sekundu joj se učini da čuje škripu kočnica
vlaka.
A onda shvaća da, odnekud izvan šatora, zapravo čuje vrištanje blizanaca Murray.
18
Karta u tarotu, Umjerenost, simbolizira spajanje, prilagodbu, sjedinjenje ili, u obrnutom kontekstu, lošu kombinaciju,
razdvajanje, sukob interesa, (op. prev.)
* 210 *
Bez tame nema ni zore
CONCORD, MASSACHUSETTS, 31. LISTOPADA 1902.
oppet i Widget stoje pokraj ulaza u cirkus, tik uz kabinu za prodaju ulaznica.
Rep za ulaznice u taj se kasni sat prorijedio. Onaj zvijezdama ispunjeni tunel
već je uklonjen; na njegovu mjestu stoji obična prugasta zavjesa.
Wunschtraum-sat iza njihovih leđa odbije tri puta. Widget žvače kokice prelivene
čokoladom.
“Fta fi mu vekla?” upita je gotovo punim ustima.
“Pokušala sam mu objasniti što sam bolje mogla”, kaže Poppet. “Mislim da sam se
poslužila analogijom s tortom.”
“To je moralo upaliti”, kaže Widget. “Tko ne voli dobru analogiju s tortom?”
“Nisam sigurna da je shvatio o čemu govorim. Rekla sam mu da večeras ne dolazi
ako ne namjerava poći s nama i mislim da ga je to najviše pogodilo. Nisam znala što
bih mu drugo rekla; željela sam biti sigurna da shvaća koliko je to važno.” Uzdahne i
nasloni se na željeznu ogradu. “I poljubila sam ga”, doda.
“Znam”, kaže Widget.
Poppet ga ošine pogledom; lice joj poprimi boju gotovo jednaku boji kose.
“Nije bilo namjerno”, kaže Widget sliježući ramenima. “Ali jako slabo to prikrivaš.
Želiš li od mene nešto skriti, trebaš više vježbati. Nije li te Celia tome poučavala?”
“Zašto ti vidiš sve bolje, a ja sve gore?” upita Poppet.
“Sreća?”
Poppet zakoluta očima.
“Jesi li razgovarao sa Celijom?”
“Jesam. Rekao sam joj da misliš da Bailey treba poći s nama. Rekla je samo da neće
učiniti ništa da ga u tome spriječi.”
“I to je nešto.”
“Rastresena je”, kaže Widget i protrese vrećicu s kokicama. “Ne govori mi ništa, a i
jedva me slušala dok sam joj pokušavao objasniti što želimo. Komotno sam joj mogao
reći da želimo nabaviti letećeg nilskog konja i držati ga kao kućnog ljubimca. Pristala
bi i na to. Ali Bailey ne dolazi iz čiste zabave, zar ne?”
“Ne znam”, kaže Poppet.
“Što znaš?”
Poppet pogleda u noćno nebo. Veći dio prekriven je tamnim oblacima između
kojih se u džepovima probija i ipak vidi blago svjetlucanje zvijezda.
“Sjećaš se kada smo bili na Zvjezdoznancu, ono kada sam vidjela nekakvu
svjetlost, samo nisam znala što je?”
P
* 211 *
Widget kimne.
“Bilo je to dvorište cirkusa. Cijelo dvorište, ne samo krijes. Blještavo, u plamenu,
vruće... Ne znam što se dogodilo, no Bailey je bio tamo. U to sam sigurna.”
“I to će se dogoditi uskoro?” upita Widget.
“Vrlo uskoro, mislim.”
“A da ga otmemo?”
“Widge, zbilja...”
“Ne, ozbiljno. Baš bismo i mogli. Mogli bismo mu se ušuljati u kuću, tresnuti ga
nečim po glavi i dovući ovamo, što je moguće diskretnije. I namjestiti ga da sjedi;
ljudi će misliti da je samo pijan. Bit će u vlaku prije nego dođe k sebi, a tada više neće
imati izbora. Brzo i bezbolno. Dobro, bezbolno za nas. Osim tegljenja, hoću reći.”
“Mislim da ti to i nije najbolja ideja, Widge”, kaže Poppet.
“Ma daj, bit će zabavno”, kaže Widget.
“Mislim da neće. Mislim da smo već obavili što smo trebali - što god to bilo - i da
sada moramo čekati.”
“Sigurna si?” upita Widget.
“Nisam”, kaže Poppet tiho.
Nakon nekog vremena Widget krene potražiti još nešto za jelo. Poppet i dalje
sama stoji pokraj ulaza, čeka, povremeno pogledava preko ramena i na satu iza sebe
provjerava vrijeme.
* 212 *
Raskrižja II: Crvenilo srdžbe i crvenilo sudbine
LONDON, 31. LISTOPADA - 1. STUDENOG 1901.
remda se svaka noć u cirkusu s pravom može nazvati čarobnom”, jednom je
zapisao Herr Friedrick Thiessen, “noć Svih svetih nešto je posebno. Čak i zrak
u cirkusu dramatično pucketa.”
Ova noć Svih svetih hladna je i oštra. Bučna svjetina odjevena je u debele kapute i
šalove. Mnogi nose maske, skrivaju lica komadima bijele, srebrne i crne kože.
Svjetlost u cirkusu prigušenija je nego inače. Čini se da iz svakoga kutka vreba
nečija sjena.
Chandresh Christophe Lefèvre neopaženo ulazi u cirkus. Iz koša postavljenog uz
ulaz uzima i na lice stavlja srebrnu masku. Plaća punu cijenu ulaznice; žena na
blagajni ne prepoznaje ga.
Tumara po cirkusu poput mjesečara.
Muškarac u sivom odijelu ne nosi masku. Hoda polako, smirenim, gotovo lijenim
koracima. Nema na umu nikakvo posebno odredište; tumara od šatora do šatora. U
neke ulazi, neke zaobilazi. Kupuje šalicu čaja, ostaje u dvorištu i neko vrijeme
promatra krijes, a onda ponovo odluta jednom od staza između šatora.
Prvi je put u cirkusu i čini se da uživa.
Chandresh ga slijedi, prati svaki njegov pokret, bilježi svako zastajanje. Slijedi ga
dok hoda između šatora, kreće za njim u dvorište, promatra ga kako plaća čaj. Zuri u
tlo pored njegovih stopala, traži sjenu čovjeka u sivom odijelu, no zbog svjetlosti koja
se neprestano mijenja ne uspijeva je vidjeti.
Nitko osim Chandresha na njega ne obraća nikakvu pozornost. Prolaznici ga ne
gledaju. Visini i savršenom sivom odijelu i cilindru unatoč nitko mu ne upućuje ni
pogleda. Djevojka koja prodaje čaj jedva i pokaže da ga vidi te se brzo okreće
sljedećem kupcu. Prolazi cirkusom neprimjetno poput sjene. Nosi štap sa srebrnim
drškom, ali se o njega ne oslanja.
Chandreshu ne jednom izmiče u gomili; svojim se sivilom utapa u crno-bijelu
izmaglicu posjetitelja prošaranu pokojom mrljicom boje. Premda mu sivi cilindar
nijednom ne izmakne zadugo iz vida, Chandresh - dok ga ponovo ne ugleda - dršće
od nervoze, petlja po kaputu i sadržaju džepova kaputa.
Mrmlja si u bradu. Ljudi koji kraj njega prođu dovoljno blizu da ga čuju začuđeno
ga gledaju i nastoje se izmaknuti.
Za njim pak hoda jedan mladi muškarac. Iako ga Chandresh ne bi prepoznao ni
da ga pogleda u oči, drži se podalje. Sva Chandreshova pozornost usmjerena je na
čovjeka u sivom odijelu i nijednom se, ni slučajno, ne susreće s tim muškarcem koji
P
* 213 *
pomalo podsjeća na njegova pomoćnika.
Marco ne skida sivozeleni pogled s Chandresha. Na licu ne nosi masku; to bi lice
prepoznala samo Celia, a ona je trenutačno zauzeta drugim stvarima.
I to tako ide neko vrijeme. Gospodin A. H_____ opušteno obilazi cirkus. Posjećuje
gataru. Ona ga ne prepoznaje; čita mu budućnost iz uredno poredanih karata te
priznaje da se nešto u njima ne poklapa i da je to zbunjuje. Gleda mađioničarkin
nastup. Ona mu jedva primjetnim naklonom da je da znanja da ga vidi. Obilazi
dvoranu zrcala, kroz koju ga prate bezbrojni likovi u istim sivim odijelima i
cilindrima. Vozi se na vrtuljku. Odlazi u Ledeni vrt, koji mu se, izgleda, posebno
sviđa.
Chandresh ga prati od šatora do šatora, čeka ispred onih u koje sam ne ulazi,
preplavljen sve jačom tjeskobom.
Kada odvoji malo vremena da se pozabavi nečim drugim, Marco ih nakratko
obojicu gubi iz vida.
Sat pored ulaza otkucava posljednje minute dana, ukrasi na njemu okreću se i
mijenjaju.
Listopad prelazi u studeni, što opažaju tek oni koji mu stoje blizu.
Gomila se prorjeđuje. Maske - neuredne hrpe vrpca i praznih očnih duplja -
vraćaju u koševe postavljene u dvorištu i na ulazu u cirkus. Odvlače djecu obećanjima
da će se u njega vratiti sutra navečer, ali sutra navečer cirkusa tamo neće biti, i djeca
će se osjećati omalovaženo i izdano.
Gospodin A. H_____ zastaje u jednome malo širem prolazu u stražnjem dijelu
cirkusa u kojemu je tek nekoliko posjetitelja. Chandresh ga promatra s neznatne
udaljenosti; ne vidi zašto je zastao, no čini mu se da s nekim razgovara. Chandresh
kroz masku koju nosi i dalje vidi tek sivo odijelo i njihanje sivog cilindra. Ništa mu ne
zaklanja pogled na njegovu metu.
U glavi mu odzvanja nečiji glas, koji ga uvjerava da taj čovjek ne postoji. Da je
plod njegove mašte. Da ga samo sanja.
A onda sve staje. Tek načas, vrijeme uspori kao nešto što se u padu opire
gravitaciji. Hladni povjetarac koji je kolao otvorenim stazama cirkusa prestaje puhati.
Više ništa ne leprša; ni šatorska platna ni vrpce na desecima maski.
U najvišem šatoru jedna akrobatkinja izgubi ravnotežu i počne padati, i sve što je
za dlaku spašava da se ne razbije o tlo jest kolega koji je u posljednji čas hvata za
ruku.
U glavnome dvorištu krijes zacvrči i zaiskri i iz njega se naglo uzdigne oblak crnog
dima. Posjetitelji koji mu najbliže stoje kašljući odskoče ustranu.
Mačić koji iz Poppetinih ruku poskoči u ruke njezina brata naglo se okrene u
zraku i, umjesto da se dočeka na noge, pada na leđa te se ogorčeno cvileći otkotrlja
prema Widgetu.
Mađioničarka zastaje usred nastupa. Stoji kao ukopana, lice joj naglo oblijeva
mrtvačko bljedilo. Zatetura kao da će se onesvijestiti. Nekoliko pažljivih gledatelja
skoči da je pridrži, no ona ipak ostaje na nogama.
Marco se skvrči kao da ga je nekakav nevidljivi napadač udario u želudac.
* 214 *
Posjetitelj koji se tu zatekao hvata ga za ruku kako se ne bi srušio.
A Chandresh Christophe Lefèvre iz džepa kaputa vadi teški srebrni nož i bez
oklijevanja ga baca.
Nož mu, oštricom prema naprijed, poleti iz šake i u savršenim krugovima poleti
kroz zrak.
Njegova meta savršeno je nepomična. I stvarna, koliko takve stvari mogu biti
stvarne.
A onda se pomakne.
Gospodin A. H_____ malčice se odmakne ustranu, i siva se vuna od koje je skrojen
stražnji dio njegova odijela pomakne. Izmakne se, graciozno, tek za korak. Napravi
nesvjesni pokret. Premjesti težinu u prostoru.
Tako mu nož samo okrzne rukav i zabije se u prsa muškarcu s kojim razgovara.
Sječivo lako probija čovjekov raskopčani crni kaput i pogađa ga u srce kao da je
upravo u njega ciljalo, srebrni držak noža ostane stršiti tik ispod čovjekova grimiznog
šala.
Herr Friedrick Thiessen sruši se naprijed, u ruke gospodinu A. H_____ .
Chandresh zuri u praznu šaku kao da se ne može sjetiti što je maloprije u njoj
držao. Ošamućeno se okrene i pođe natrag prema dvorištu s krijesom. Na izlazu
zaboravlja skinuti masku i kada je sutradan pronađe u kući, ne može se sjetiti kako je
tamo završila.
Gospodin A. H_____ spušta Herr Thiessena na tlo i tiho, pretiho da bi ga itko čuo,
neprestano izgovara isti niz riječi. Ono malo posjetitelja raštrkanih u blizini isprva ne
primjećuje ništa; nekolicina ih je usredotočena na dvoje mladih zabavljača koji
nekoliko koraka dalje naglo prekidaju nastup. Dječak u crnom odijelu skuplja vidljivo
uznemirene mačiće.
Nakon podosta vremena gospodin A. H_____ zašuti, rukom u sivoj rukavici
prijeđe licem Herr Friedricka Thiessena i nježno mu sklopi iznenađene oči.
Tišinu napokon razbije vrištanje Poppet Murray, pod čijim se bijelim čizmicama
na tlu širi lokva krvi.
Prije nego šok preraste u kaos, gospodin A. H_____ iz Herr Thiessenovih prsa
nježno vadi nož sa srebrnim drškom, potom se uspravi i udalji.
Kada u prolazu naiđe na zbunjenog i još uvijek nestabilnog Marca, bez riječi mu, i
ne pogledavši ga, doda krvlju umrljani nož pa se izgubi u gomili.
Šačicu posjetitelja koji su svjedočili događaju hitro udaljavaju s mjesta. Oni poslije
pretpostavljaju da je to bila vješto izvedena prevara. Dašak drame u karnevalskom
ozračju večeri.
* 215 *
JEZERO OD SUZA
JEZERO OD SUZAJEZERO OD SUZA
JEZERO OD SUZA
Uz natpis postavljen ispred šatora stoji kutijica puna glatkoga crnoga
kamenja. Natpis te upozorava da pri ulasku u šator sa sobom poneseš
jedan kamen.
U šatoru je mračno; zakrivljeni dršci, poput ledenih siga, vise sa
stropa prekrivenog otvorenim crnim kišobranima.
U središtu prostorije stoji jezero. Šljunkom okružen bazen sa
zidovima od crnoga kamena.
Zrak je natopljen mirisom oceana i okusom soli.
Odlaziš do ruba bazena, da pogledaš u njega. Šljunak ti krčka pod
nogama.
Plitko je, ali svjetluca. Treperava, nemirna svjetlost prelijeva se
površinom vode. I lagano blista, dovoljno da osvijetli bazen i kamene
što počivaju na njegovu dnu. Stotine kamena, odreda identičnih
onomu što ga držiš u ruci. Svjetlost dopire na površinu odnekud
odozdol, cijedi se kroz pukotine između kamenja.
Njezin odbljesak titra posvuda po prostoriji, stoga se i čini da je
cijeli šator pod vodom.
Sjedaš na zid, u prstima neprekidno premećeš onaj kamen.
Mir koji vlada u šatoru prelazi u tihu melankoliju.
Iz skrivenih kutaka uma počinju ti navirati uspomene. Prolazna
razočaranja. Izgubljene prilike i izgubljene bitke. Čemer, bol i očajna,
užasna osamljenost.
Jadi za koje si mislio da su davno zaboravljeni miješaju se s još
uvijek svježim ranama.
Kamen u tvojoj ruci otešča.
Kada ga ispustiš u bazen i kada se pridruži ostalima, osjećaš
olakšanje. Kao da si otpustio još nešto osim uglačanoga komada
stijene.
* 216 *
Oproštaj
CONCORD, MASSACHUSETTS, 30. I 31. LISTOPADA 1902.
ada se uoči sumraka popne na hrastovo drvo kako bi iz njega izvadio kutiju
koju je tamo sakrio, Bailey pogleda u cirkus, koji okupan tamnonarančastom
svjetlošću baca duge šiljaste sjene preko polja. Kada otvori kutiju, otkriva da
u njoj zapravo nema ničega što bi želio ponijeti sa sobom.
Vadi tek Poppetinu rukavicu, stavlja je u džep na kaputu i vraća kutiju u drvo.
Po povratku kući broji životnu ušteđevinu, čiji je iznos viši no što je očekivao, te
pakira jedan komplet odjeće i jedan džemper. Razmišlja da spakira još jedan par
cipela, no zaključuje da ih ako mu ustrebaju može posuditi i od Widgeta. Sve to trpa
u pohabanu kožnatu đačku torbu i čeka da njegovi roditelji i Caroline odu na
spavanje.
A dok čeka, još jednom raspakira torbu i ponovo je spakira, dvojeći je li dobro
odabrao što će ponijeti, a što mu valja ostaviti.
Čeka sat vremena, a nakon toga - iako je siguran da su svi zaspali - još sat
vremena, za svaki slučaj. Uvući se u kuću u nenormalne sate lako je, u tome se
poprilično izvještio, no iskrasti se iz nje nešto je posve drugo.
Kada se napokon odšulja u predvorje, iznenadi ga koliko je kasno. I kada, već na
pola puta, uhvati kvaku na vratima, okrene se, spusti torbu i tiho krene tražiti komad
papira.
Kada ga pronađe, sjeda za kuhinjski stol da napiše poruku roditeljima. Što bolje
može, objašnjava im zašto odlazi i kaže kako se nada da će ga razumjeti. Nijednom
riječju ne spominje ni Harvard ni budućnost farme.
Sjeti se kako mu je majka još kao dječačiću poželjela sreću i pustolovinu u životu.
Ako ovo nije pustolovina, onda ne zna što jest.
“Što to radiš?” upita glas iza njegovih leđa.
Bailey se okrene i ugleda Caroline. Stoji na dovratku u spavaćici, s kosom
skupljenom u gomilu bodljikavih kovrča ukosnicama pričvršćenih na tjeme, ogrnuta
pletenim pokrivačem.
“Ne tiče te se”, kaže joj i vrati se pisanju. Potpisuje pismo, presavija papir i tako ga
ostavlja nasred stola, naslonjenog na drvenu zdjelu punu jabuka. “Pobrini se da ovo
pročitaju.”
“Bježiš od kuće?” upita Caroline i pogleda u njegovu torbu. “Tako nešto.”
“Ne misliš valjda ozbiljno”, kaže ona zijevajući.
“Ne znam kad ću se vratiti. Pisat ću kada uhvatim vremena. Reci im da ne brinu
za mene.”
K
* 217 *
“Bailey, vrati se u krevet.”
“Zašto se ti ne bi vratila u krevet, Caroline? Izgledala bi ljepše da još malo
odspavaš.”
Umjesto odgovora Caroline napravi grimasu i prezirno se naceri.
“Osim toga”, nastavlja Bailey, “otkad je tebe briga što ja radim?”
“Cijeli se tjedan ponašaš kao dijete”, kaže Caroline podižući glas, ali samo do
siktavog šapta. “Igraš se u tom glupom cirkusu, izbivaš cijele noći. Odrasti, Bailey.”
“Upravo to i činim”, kaže Bailey. “I briga me što ti to ne razumiješ. Ostanem li
ovdje, bit ću nesretan. Ti nećeš; ti ćeš biti sretna jer si dosadna i zamorna, pa ti je i
dosadni zamorni život dovoljan. Meni nije. I nikada to neće biti. Učini mi uslugu, i
udaj se za nekoga tko će se pošteno brinuti za ovce.”
Izvadi jednu jabuku iz zdjele, baci je u zrak, uhvati i strpa u torbu pa joj kratko i
veselo mahne na pozdrav.
I dok on tiho zatvara vrata za sobom, ona ostaje stajati pored stola, u nijemoj
srdžbi otvarajući i zatvarajući usta.
Bailey odmiče od kuće pršteći od energije. Gotovo čeka da Caroline izađe za njim
ili da odmah probudi roditelje i upozori ih na njegov odlazak. Ali sa svakim novim
korakom, sa svakim korakom kojim se udaljava od kuće biva sigurniji da uistinu
odlazi, da ga više ništa ne može zaustaviti.
U tišini noći šetnja mu djeluje duže i on pojuri da stigne do ulaza prije otvaranja.
Usput međutim, ni pred ulazom, ne susreće gomilu ljudi koja kao i svake večeri čeka
da uđe u cirkus.
Kada s torbom prebačenom preko ramena stigne do svoga hrasta, zvijezde na
nebu još uvijek sjaje. Kasno je, kasnije no što bi želio, no do zore je ostalo još dosta
vremena.
Polje ispod tog zvjezdanog neba međutim pusto je, kao da na njemu nikada i nije
bilo ničega osim trave i magle.
* 218 *
Pogled unatrag
LONDON, 1. STUDENOG 1901.
uškarac u sivom odijelu lako se probija kroz gomilu cirkuskih posjetitelja.
Dok napreduje prema glavnom ulazu, sklanjaju mu se s puta i ne
razmišljajući zašto to čine, razmiču se poput vode.
Lik koji mu na rubu dvorišta prepriječi put proziran je; u svjetlosti krijesa i
laganom njihanju papirnatih lampiona djeluje kao priviđenje. Premda bi kroz utvaru
svoga kolege mogao i nesmetano proći, muškarac zastaje.
“Zanimljiva večer, zar ne?” upita ga Hector privlačeći začuđene poglede
posjetitelja.
Muškarac u sivom odijelu načini lagani pokret rukom, lagano pomakne prste kao
da okreće stranicu u knjizi, i zurenje prestaje, radoznali pogledi gube fokus,
pozornost im odvlače drugi prizori.
Svjetina se nastavlja kretati, produžuje prema ulazu ili s njega nadire, ne
primjećujući dvojicu gospode.
“Nije vrijedno gnjavaže”, prezirno kaže Hector. “Pola ih ionako očekuje da iza
sljedećeg ugla ugleda duha.”
“Ovo je izmaknulo nadzoru”, kaže muškarac u sivom odijelu. “Poprište ovog
natjecanja od samog je početka bilo previše izloženo.”
“Zato i jest zabavno”, kaže Hector i zamahne rukom prema gomili. Ruka mu
prođe kroz rame jedne žene; žena se iznenađeno okreće pa, budući da ne vidi ništa,
nastavi hodati. “Nisu li ti te tvoje tehnike prikrivanja dosadile? Ni nakon što si se
integrirao s Chandreshom kako bi kontrolirao poprište natjecanja?”
“Ništa ja ne kontroliram”, kaže muškarac u sivom odijelu. “Samo održavam
ozračje tajnovitosti, što je dio protokola koji sam smislio ne bih li sve ovo održao u
tajnosti. Upravo se po mom savjetu ovo mjesto i seli, nenajavljeno, s jedne na drugu
lokaciju. To koristi oboma natjecateljima.”
“To ih drži na razmaku. Da si ih, kao što si trebao, spojio na samom početku, ona
bi ga slomila još prije nekoliko godina.”
“Zar si u tom svom trenutačnom stanju slijep? Bio si budala kada si se dao uhvatiti
u tu klopku; a ako ne vidiš da su očarani jedno drugim, još uvijek si budala. Da nisu
bili razdvojeni, cijela bi se stvar samo dogodila ranije.”
“Trebao si raditi kao jebeni provodadžija”, kaže Hector, škiljave mu oči nestaju i
ponovo se pojavljuju na lelujavoj svjetlosti. “Ja sam svoju igračicu obučio da na to ne
nasjeda.”
“A ipak je došla k meni. Osobno me pozvala ovamo, jer ti...” Zašuti krajičkom oka
M
* 219 *
opazivši jedan lik u gomili.
“Mislim da sam ti rekao da izabereš igrača čiji gubitak možeš otrpjeti”, kaže
Hector i pogleda u smjeru u kojemu gleda njegov sugovornik: u uzrujanog mladića s
polucilindrom koji prođe pokraj njih i ne zamjećujući ih, kroz gomilu posjetitelja
slijedeći Chandresha. “Uvijek se pretjerano vežeš za svoje učenike. Žalosno je koliko
ih malo to uopće shvati.”
“A koliko je ono tvojih učenika odlučilo da na svoju ruku završi igru?” upita
muškarac u sivom odijelu, ponovo gledajući u Hectora. “Sedam? Hoće li tvoja kći biti
osma?”
“To se neće ponoviti”, odgovara Hector. Možda je bestjelesan, no svaku riječ
izgovara oštro.
“Ako pobijedi, mrzit će te zbog toga... ako te već ne mrzi.”
“Pobijedit će. Ne pokušavaj izvrdati činjenice: jači je igrač od tvojega i to je od
početka bila.”
Muškarac u sivom odijelu podigne ruku prema krijesu i pojača zvuk koji odzvanja
iz stražnjeg dijela dvorišta. Hector čuje svoju kćer kako neprestano, u sve većoj
panici, ponavlja Friedrickovo ime.
“Zvuči li tebi ovo kao snaga?” upita ga, spusti ruku i pusti da se Celijin glas utopi u
buci gomile.
Hector se samo mršti; plamen krijesa dodatno iskrivljuje grimasu na njegovu licu.
“Ovdje je večeras poginuo nevin čovjek”, nastavlja muškarac u sivom odijelu.
“Čovjek koji je tvojoj igračici bio veoma drag. Ako već nije počela pucati, nakon ovoga
će puknuti. Jesi li to htio postići? Zar nakon tolikih natjecanja nisi naučio ništa?
Nema načina da predvidiš što će se dogoditi. Nema jamstava, ni za jednu stranu.”
“Još nije gotovo”, kaže Hector pa nestaje u izmaglici svjetlosti i sjene.
Muškarac u sivom odijelu nastavi hodati kao da i nije zastao te prođe kroz zavjesu
od baršuna koja dijeli glavno dvorište od vanjskoga svijeta.
Prije no što izađe iz cirkusa, neko vrijeme promatra sat pored ulaza.
* 220 *
Prekrasna bol
LONDON, 1. STUDENOG 1901.
vojedobno skromno i oskudno namješten, Marcov stan sada je zatrpan
rasparenim pokućstvom. Komadima pokućstva koji bi u nekom času dosadili
Chandreshu i umjesto na otpadu završili u ovom čistilištu.
Knjiga je previše, polica koje bi ih držale premalo, pa knjige leže naslagane po
antiknim kineskim naslonjačima i jastucima omotanim sarijima.
Sat na kaminu Herr Thiessenov je uradak, ukrašen sićušnim knjigama čije se
stranice okreću kako sat odbija sekunde do punog trećeg jutarnjeg sata.
Veće knjige, one na stolu, kreću se manje pravilno. Marco prevrće stranice rukom
ispisanih svezaka te na istrgnute listove papira črčka bilješke i izračune. Neprestano
križa simbole i brojke, odlaže jednu i uzima drugu knjigu pa se vraća onima koje je
odbacio ustranu.
Ulazna vrata otvaraju se sama od sebe, brava popušta, a okovi na vratima divlje se
zatresu. Marco skoči na noge i po svojim papirima prolije bocu tinte.
Celia stoji na dovratku, iz raščupane joj kose izviruju neposlušne kovrče.
Žućkastobijeli kaput, pretanak za zimu, visi na njoj, nezakopčan.
Tek kada uđe u sobu, kada se vrata iza nje automatski zatvore, nekoliko puta
kliknu i zaključaju se, Marco opaža da joj je haljina ispod kaputa krvava.
“Što se dogodilo?” upita je. Ruka kojom je zamahnuo udesno kako bi zaustavio
bočicu s tintom zastane usred pokreta.
“Znaš ti savršeno dobro što se dogodilo”, kaže Celia. Glas joj je miran, ali tamna se
površina tinte razlivene po stolu već počinje mreškati.
“Jesi li dobro?” upita je Marco i pokuša joj prići.
“Dobro sasvim sigurno nisam”, kaže Celia i bočica se tinte rasprsne, tinta se razlije
po papirima na stolu, poprska rukave Marcove bijele košulje i izgubi se u crnilu
njegova prsluka. Iako su mu ruke prekrivene tintom, sve što vidi jest krv na njezinoj
haljini, grimiz što vrišti na satenu boje bjelokosti i gubi se u crnoj vezenoj baršunastoj
arabesci.
“Celia, što si učinila?” upita.
“Pokušala sam”, kaže Celia. Glas joj se slomi, toliko da samoj sebi mora ponoviti
što je rekla. “Pokušala sam. Mislila sam da ću ga uspjeti popraviti. Dugo sam ga
poznavala. Da ću ga, poput sata, ponovo namjestiti, natjerati da ponovo zakuca.
Točno sam znala gdje je kvar, ali ga nisam uspjela otkloniti. Bio mi je toliko blizak,
ali... nije mi uspjelo.”
Jecaj koji joj se skupljao u prsima napokon joj se otme. Suze koje je satima
S
* 221 *
zadržavala navru joj na oči.
Marco pojuri preko sobe da je uhvati, privuče k sebi i drži je u naručju dok plače.
“Žao mi je”, kaže nadglasavajući njezine jecaje, i ponavlja to kao litaniju sve dok se
ne smiri, dok joj se napetost u ramenima ne ublaži, dok se ne opusti u njegovu
naručju.
“Bio mi je prijatelj”, kaže tiho.
“Znam”, kaže Marco brišući joj suze i ostavljajući joj tragove tinte na obrazima.
“Tako mi je žao. Ne znam što se dogodilo. Nešto je ispalo iz ravnoteže, ali ne
uspijevam utvrditi što.”
“Isobel”, kaže Celia.
“Što?”
“Čarolija koju je Isobel bacila na cirkus, na tebe i na mene. Znala sam za nju,
osjećala sam je. Mislila sam da ne djeluje, ali očito je djelovala. Ne znam zašto ju je
baš večeras odlučila ukloniti.”
Marco uzdahne.
“Učinila je to večeras zato što sam joj napokon rekao da te volim. Trebao sam to
učiniti godinama ranije, no učinio sam to večeras. Činilo mi se da je to dobro primila,
ali očito sam se prevario. Ali pojma nemam što je Alexander tamo radio.”
“Bio je tamo zato što sam ga ja pozvala”, kaže Celia.
“Zašto?” pita Marco.
“Željela sam presudu”, kaže ona i suze joj ponovo izbiju na oči. “Htjela sam da ovo
završi kako bih mogla biti s tobom. Mislila sam da će dođe li i vidi cirkus vlastitim
očima, napokon proglasiti pobjednika. Ne znam kako bi to drugačije mogli riješiti.
Kako je Chandresh znao da će on biti tamo?”
“Ne znam. Ne znam ni što ga je spopalo, zašto je tamo otišao sam. Nikako nije
htio da idem s njim, pa sam ga odlučio slijediti, tek toliko da ga imam na oku. Izgubio
mi se, tek na nekoliko minuta, kada sam otišao porazgovarati s Isobel, a kada sam ga
ponovo našao...”
“Jesi li i ti imao osjećaj da ti se tlo pomaklo pod nogama?” upita Celia.
Marco kimne.
“Pokušavao sam Chandresha zaštititi od njega samog”, kaže. “Nije mi bilo ni
nakraj pameti da bi mogao naškoditi nekom drugom.”
“Što je sve ovo?” upita Celia. Pozornost joj privlače knjige na stolu, stranice i
stranice glifova i simbola okruženih tekstom istrgnutim iz drugih izvora, međusobno
polijepljene i išarane nekoliko puta. Nasred stola leži veliki svezak u kožnatom uvezu.
S unutrašnje strane korica, zalijepljeno i okruženo pomno iscrtanim drvetom, Celia
jedva raspoznaje nešto što je svojedobno bio novinski izrezak. Uspijeva razaznati tek
riječi prelazi obično iskustvo.
“Tako ja radim”, kaže Marco. “Ta knjiga povezuje sve ljude koji imaju ikakve veze
s cirkusom. To je, u nedostatku bolje riječi, zaštita. Njezinu kopiju bacio sam u kotao
za krijes prije no što smo ga zapalili, ali u ovu sam unosio preinake.”
Celia prelistava stranice s imenima. Zastaje na stranici na kojoj je komad papira s
kitnjastim potpisom Lainie Burgess. Odmah do njega, na mjestu s kojega je uklonjen
* 222 *
identični komad papira, zjapi svijetla praznina.
“Trebao sam uvrstiti i Herr Thiessena”, kaže Marco. “Na njega sam posve
zaboravio.”
“Da nije stradao on, stradao bi netko drugi. Nema načina da zaštitiš baš svakog
posjetitelja. To je nemoguće.”
“Žao mi je”, ponovi on. “S Herr Thiessenom nisam bio blizak kao ti, ali divio sam
mu se, i njemu i njegovom radu.”
“Pokazao mi je cirkus iz perspektive iz koje ga do tada nisam mogla vidjeti”, kaže
Celia. “Pokazao mi je kako izgleda izvana. Godinama smo se dopisivali.”
“I ja bih ti pisao, da sam sve što sam ti želio reći mogao izraziti riječima. Ne bi mi
dostajalo ni more tinte.”
“Pa si mi umjesto toga gradio snove”, kaže Celia i pogleda ga. “A ja tebi šatore,
većinu kojih nikada nisi vidio. Uvijek sam te snažno osjećala uza se, a nisam ti imala
što dati zauzvrat.”
“Još uvijek imam tvoj šal”, kaže Marco.
Ona se lagano nasmiješi i zatvori knjigu. Pokraj nje se prolivena tinta cijedi natrag
u staklenu bočicu, a komadići stakla iznova se sklapaju oko nje.
“Ovo je, rekla bih, ogledni primjer nečega što bi moj otac nazvao djelovanjem
izvana prema unutra umjesto iznutra prema van”, kaže. “Na to me vječito
upozoravao.”
“Onda bi onu sobu apsolutno prezirao”, kaže Marco.
“Koju sobu?” upita Celia. Bočica s tintom namjesti se i smiri, kao da nikada nije
bila razbijena.
Marco joj pokaže da krene za njim, u susjednu sobu. Otvori vrata, ali kroz njih ne
prolazi; kada pođe za njim, Celia shvaća i zašto.
Soba, svojedobno nekakav ured ili salon, nije velika, no čovjek bi je, da nije papira
i uzica što u slojevima vise sa svake raspoložive površine, mogao nazvati ugodnom.
Uzice vise s lustera, u petljama se savijaju preko polica, a onda, međusobno
isprepletene, poput mreže ponovo slijevaju sa stropa.
Na svakoj površini - po stolićima, stolovima i naslonjačima - leže pomno izrađene
makete šatora. Neke su načinjene od novinskog papira, druge od tkanine. Od
komada nacrta, romana i pisaćeg papira, svijenih, izrezanih i oblikovanih u jata
prugastih šatora međusobno povezanih drugim uzicama - crnim, bijelim i crvenim -
povezanih pak s djelićima satnog mehanizma, komadima zrcala, patrljcima
istopljenih svijeća.
Na sredini prostorije, na okruglom drvenom stolu obojenom u crno, ali s
intarzijama u obliku svijetlih sedefastih pruga, stoji mali željezni kotao. U njemu
veselo pucketa vatra, svijetli bijeli plamen baca duge sjene po prostoriji.
Saginjući se da izbjegne uzice što vise sa stropa, Celia zakorači u sobu. Osjećaj je
identičan onome kada se uđe u cirkus, sve do mirisa karamela u zraku, ali ispod
površine, ispod sveg tog papira i konopa, počiva i nešto dublje, nešto teško i drevno.
I dok se Celia pažljivo probija prostorijom, pazeći da haljinom ne sruši nešto, dok
virka u sićušne šatore i prstima nježno prelazi preko komada uzica i satnog
* 223 *
mehanizma, Marco ostaje stajati na dovratku.
“Ovo je jako stara čarolija, zar ne?” upita ona.
“Jedina koju znam”, odgovara Marco. Povuče jednu uzicu blizu vrata, i cijela se
soba zaljulja naprijed-natrag, cijela maketa cirkusa zasvjetluca kada svjetlost vatre
obasja komadiće metala. “Sumnjam doduše da je ikada trebala služiti ovako nečemu.”
Celia zastaje kraj šatora s granom drveta prekrivenom voskom. Orijentirajući se
po njemu, pronalazi drugi, nježno odgurne papirnata vrata i ugleda krug sićušnih
stolaca, umanjenu inačicu prostora u kojemu nastupa.
Na stranicama od kojih je načinjen otisnuti su Shakespeareovi soneti.
Celia pušta da se papirnata vrata zatvore.
Završava površni obilazak, pridružuje se Marcu na dovratku i tiho zatvori vrata za
sobom.
Čim prijeđe prag, onaj osjećaj da je u cirkusu napušta je i naglo postaje akutno
svjesna svega u susjednoj sobi. Topline vatre koja se bori s propuhom što probija kroz
prozore. Mirisa Marcove kože izmiješanog s mirisom tinte i kolonjske vode.
“Hvala ti što si mi to pokazao”, kaže mu.
“Tvom ocu to, pretpostavljam, ne bi bilo pravo?” upita Marco.
“Više me nije osobito briga za očevo mišljenje.”
Celia zaobilazi stol, zastaje ispred kamina i promatra sat na kaminu, minijaturne
stranice koje se okreću odbijajući vrijeme.
Pored sata leži jedna igraća karta. Herčeva dvojka. Ništa na njoj ne upućuje na to
da je svojedobno bila probodena osmanlijskim bodežom. Na to da je ikada bila
umrljana njezinom krvlju. Ali zna da je to ta karta.
“Mogao bih porazgovarati s Alexanderom”, predloži Marco. “Možda je vidio
dovoljno da donese presudu. Ili sve ovo proglasi nekim oblikom diskvalifikacije.
Siguran sam da je ovoga časa strašno razočaran mnome. Mogao bi te proglasiti
pobjedni...”
“Prestani”, kaže Celia ne okrećući se. “Molim te, prestani govoriti. Ne želim
razgovarati o toj prokletoj igri.”
Marco se pokuša pobuniti, no glas mu zastaje u grlu. Pokušava se oduprijeti, no
shvaća da ne može govoriti.
Opusti ramena i tiho uzdahne.
“Umorna sam od pokušaja da na okupu držim stvari koje se ne mogu držati na
okupu”, kaže Celia kada joj priđe. “Pokušaja da kontroliram nešto što se ne da
kontrolirati. Više se ne želim odricati stvari koje želim iz straha da ću ih bespovratno
polomiti. Polomit će se, što god mi činili ili ne činili.”
Nasloni se na njegova prsa i on je zagrli. Rukom umrljanom tintom nježno joj
miluje zatiljak. I tako stoje neko vrijeme, osluškujući pucketanje vatre i otkucaje sata.
Kada podigne glavu i pogleda ga, on joj - gledajući je u oči - s ramena odgurne
kaput i uhvati je za nage nadlaktice.
Celiju preplavi poznata joj strast, strast koju osjeća kad god njegova koža dodirne
njezinu. Više joj se ne može oduprijeti, niti to želi.
“Marco”, kaže prstima petljajući po gumbima na njegovu prsluku. “Marco, ja...”
* 224 *
Prije nego uspije dovršiti rečenicu, njegove usne - vrele i zahtjevne - nađu se na
njezinima.
I dok ona otkopčava gumb za gumbom, on naslijepo - ne želeći odvojiti usne od
njezinih - povlači kopče i vrpce.
Pomno izrađena haljina pada, pretvara se u mlaku ispod njezinih stopala.
Vezice koje je skinuo s njezina korzeta Marco obavija oko zapešća i povlači je za
sobom na pod.
Nastavljaju svlačiti odjeću, sloj po sloj, i na kraju nema ničega što bi ih dijelilo.
Uhvaćen u zamku tišine, Marco joj jezikom po cijelome tijelu ispisuje riječi
isprike i obožavanja. Nijemo izražava sve što ne može izgovoriti naglas.
I pronalazi nove načine da to iskaže; njegovi prsti ostavljaju za sobom blijede
tragove tinte. Naslađuje se svakim zvukom koji izmami iz nje.
Kada se spoje, cijela soba zadrhti.
I premda je u njoj mnoštvo lomljivih predmeta, ništa se ne polomi.
Iznad njih sat nastavlja okretati stranice s minijaturnim pričama koje nitko
nikada neće pročitati.
Marco se ne sjeća kada je zaspao. U jednom trenutku Celia leži sklupčana u njegovu
naručju i, glave naslonjene na njegova prsa, osluškuje otkucaje njegova srca; već u
sljedećem je sam.
Od vatre je ostala tek zadimljena žeravica. Siva zora šulja se kroz prozore bacajući
meke sjene po sobi.
Na kaminu, na onoj herčevoj dvojki, leži srebrni prsten s ugraviranom latinskom
poslovicom. Marco se nasmiješi i stavi ga na mali prst, tik do unakaženog prstenjaka.
Tek poslije opaža da je u kožu uvezani svezak, njegova mjera zaštite, nestao sa
stola na kojemu je ležao.
* 225 *
Četvrti dio
PALIKU
PALIKUPALIKU
PALIKUĆA
ĆAĆA
ĆA
Ima šatora, u to sam siguran, koje za mnogobrojnih posjeta cirkusu
nisam otkrio. Premda sam vidio većinu njegovih atrakcija, prošao
većinu njegovih staza, znam da u njemu uvijek ima zakutaka koje tek
treba istražiti, vrata koja tek treba otvoriti.
Friedrick Thiessen, 1896.
* 226 *
Formalnosti
LONDON, 1. STUDENOG 1901.
sluškujući ravnomjerno lupanje Marcova srca i otkucaje sata, Celia poželi
zamrznuti vrijeme. Zauvijek ostati u ovom trenutku, sklupčana u njegovu
naručju, dok joj njegove ruke nježno miluju leđa. Poželi da ne mora otići.
Otkucaje Marcova srca uspijeva usporiti tek toliko koliko treba da zapadne u
dubok san.
Mogla bi ga probuditi, ali nebo vani već se razbistrava, a ona se užasava pomisli
na rastanak.
Umjesto toga nježno mu poljubi usne i ostavi ga usnulog. Tiho se odjene, skine
prsten i stavi ga na kamin, odloži između dva srca iscrtana na igraćoj karti.
Obuče kaput, a onda zastane i pogleda knjige razbacane po stolu.
Možda su joj, kada bi ih bolje razumjela, sustavi kojima se služio mogli pomoći da
cirkus učini neovisnijim. Da dio tog tereta skine sa sebe. Da, ne kršeći pritom pravila
igre, podijele više od nekoliko ukradenih sati.
To je najviše što mu može podariti, ne uspiju li nijednog učitelja natjerati da
donese konačni sud.
Uzima onu knjigu punu imena. Čini joj se da bi, budući da u osnovi razumije
čemu ta knjiga ima poslužiti, mogla krenuti i od nje.
Uzima je i odlazi.
Kada se s knjigom zataknutom pod pazuho iskrade u zamračeni hodnik, Celia što
tiše može zatvara vrata Marcova stana. Brava nekoliko puta lagano i prigušeno
škljocne i sjedne na svoje mjesto.
Lika koji joj stoji blizu, skriven u sjeni, opaža tek kad progovori.
“Ti lukava mala droljo”, kaže njezin otac.
Celia sklopi oči i pokuša se koncentrirati, no kada bi je se jednom uspio dokopati,
uvijek bi ga bilo teško odagnati i to joj ni sada ne uspijeva.
“Čudi me što mi to kažete tek sada, u hodniku, tata”, kaže ona.
“Naprosto je apsurdno do koje je mjere zaštitio ovo mjesto”, kaže Hector mašući
prema vratima. “U njega ne može ući ništa što taj dečko eksplicite ne želi unutra.”
“Odlično”, kaže Celia. “Tako se možete držati podalje i od njega i od mene.”
“Što ćeš s tim?” pita je pokazujući knjigu koju nosi pod rukom.
“Ne tiče vas se”, kaže Celia.
“Ne možeš se miješati u njegov rad”, kaže Hector.
“Znam, to je jedna od rijetkih stvari za koje znam da se protive pravilima. Ne
namjeravam mu se miješati u posao, namjeravam ovladati njegovim sustavima. Tako
O
* 227 *
neću morati neprestano upravljati tolikim dijelom cirkusa.”
“Njegovim sustavima... To su Alexanderovi sustavi! A njima se ne bi trebala baviti.
Nemaš pojma što radiš. Mislio sam da ćeš uspjeti izaći nakraj s ovim natjecanjem.
Očito sam te precijenio.”
“Ovo je igra, nije li?” upita Celia. “Igra u kojoj pokazujemo kako se nosimo s
posljedicama čarolije koja se odvija na javnome mjestu, u svijetu koji ne vjeruje u
čarolije. To je ispit izdržljivosti i samokontrole, ne vještine.”
“To je ispit snage”, kaže Hector. “A ti si slaba. Slabija no što sam mislio.”
“Onda me pustite”, kaže Celia. “Iscrpljena sam, tata. Ne mogu više. Nećete
likovati uz bocu viskija kada proglase pobjednika i to je sve.”
“Nema nikakvog proglašenja pobjednika”, kaže njezin otac. “Igra se ne prekida,
ona se igra do kraja. Toliko si već trebala shvatiti. Svojedobno si za to bila dovoljno
pametna.”
Celia ga samo ošine pogledom, ali istodobno počne premetati po glavi njegove
riječi, sabirati nerazumljive poluodgovore kojima je godinama uzvraćao na njezina
pitanja o pravilima. Iznenada, dijelovi odgovora koje je redovito izbjegavao počnu
poprimati oblik, i njihov ključni nepoznati čimbenik postaje joj jasan.
“Pobjednik je onaj koji preživi ono što njegov protivnik ne uspije podnijeti”, kaže
Celia i napokon shvati uništavajuće razmjere cijele stvari.
“To je, rekao bih, pretjerana generalizacija, ali može poslužiti.” Celia se okrene
prema Marcovu stanu i rukom se nasloni na vrata.
“Prestani se ponašati kao da voliš tog dečka”, kaže Hector. “Takve banalnosti su ti
ispod časti.”
“Vi ste me za račun ovoga spremni žrtvovati”, kaže ona tiho. “Pustiti da uništim
samu sebe samo da biste nešto dokazali. Upleli ste me u tu igru znajući što je na
kocki i ostavili me u uvjerenju da se radi o običnom natjecanju u vještinama.”
“Ne gledaj me tako”, kaže on. “Kao da me ne smatraš ljudskim bićem.”
“Prozirni ste”, odbrusi mu Celia. “Ne moram puno izmišljati.”
“Isto bi bilo i da sam još uvijek onakav kakav sam bio kada je ovo počelo.”
“A što se po završetku igre događa s cirkusom?” upita Celia.
“Cirkus je poprište natjecanja, ništa drugo”, kaže on. “Stadion. Veselija inačica
Koloseja. Ako želiš, možeš se njime zabavljati i nakon pobjede. Doduše bez igre ne
služi ničemu.”
“Ni ljudi u njemu više ne služe ničemu, pretpostavljam?” upita Celia. “Posljedice
za njihove sudbine nisu važne?”
“Svaki postupak ima svoje posljedice”, kaže Hector. “To je dio natjecanja.”
“To mi nikada niste ni spomenuli. Zašto mi to govorite sada?”
“Zato što nikada do sada nisam ni pomislio da bi mogla izgubiti.”
“Umrijeti, mislite?” kaže Celia.
“To je formalnost”, kaže njezin otac. “Igru završava samo jedan igrač. I samo tako
može završiti. Stoga se slobodno pozdravi s tlapnjama da ćeš tom nikogoviću kojega
je Alexander izvukao iz londonske kanalizacije, kada ovo završi, i dalje glumiti
kurvu.”
* 228 *
“Tko je zadnji put preživio?” upita Celia ne obazirući se na taj njegov komentar.
“Rekao si da je u posljednjem natjecanju pobjedu odnio Alexanderov učenik. Što mu
se dogodilo?”
Prije negoli joj odgovori, sjene zadrhte od Hectorova podrugljivog smijeha.
“Dogodilo joj se to da se u tvom voljenom cirkusu vezuje u čvorove.”
* 229 *
IGRA
IGRA IGRA
IGRA VATROM
VATROMVATROM
VATROM
Ovaj šator osvjetljava jedino vatra. Plamen je blještav, treperav i,
poput krijesa u dvorištu, bijel.
Gutač vatre kraj kojega prolaziš stoji na uzdignutom prugastom
postolju. Na krajevima dugih štapova koje drži u ruci igraju sitni
plamečci i on ih se sprema progutati, cijele.
Na drugome podiju s dva dugačka lanca u rukama stoji jedna žena.
Na kraju svakog lanca gori po jedna vatrena lopta. Žena ih vrti,
oblikuje petlje i krugove koji za sobom ostavljaju svjetlucavi trag,
toliko brzo da izgledaju kao niska od vatre, a ne kao pojedinačne vatre
na krajevima lanca.
Na nekoliko drugih podija zabavljači žongliraju bakljama, najprije
ih zavrte te potom odbacuju visoko u zrak. Povremeno ih, uz pljusak
iskrica, dobacuju jedni drugima.
Na drugim mjestima, na različitim visinama, zabavljači se provlače
kroz zapaljene obruče, lako, kao da su posrijedi obični metalni obruči,
kao da ih ne obavija treperavi plamen.
Zabavljačica na sljedećem podiju pridržava plamen golim rukama
te ga oblikuje u zmije, cvijeće i kojekakve druge oblike. Iskre frcaju sa
zvijezda repatica, ptice u njezinim rukama gore i nestaju poput
minijaturnih feniksa.
Smiješi ti se dok promatraš kako se plamen u njezinoj ruci jednim
vještim pokretom prstiju pretvara u brod. U knjigu. U srce od vatre.
* 230 *
NA PUTU OD LONDONA PREMA MÜNCHENU, 1. STUDENOG 1901.
lak, ni po čemu poseban, sopćući prolazi divljinom i ispušta u zrak oblake
sivog dima. Lokomotiva je gotovo posve crna. I vagoni koje vuče za sobom
jednobojni su. Stakla na vagonima s prozorima zatamnjena su i zasjenjena;
vagoni bez njih ugljeno su crni.
Putuje tiho, nema pištanja ni trubljenja. Kotači na tračnicama ne škripe, već
glatko i tiho klize. Cijelu rutu vlak prolazi gotovo nezamijećen, i nigdje ne staje.
Izvana djeluje kao vlak za prijevoz ugljena i sličnog tereta. Posve je bezličan.
Unutrašnjost je druga priča.
Vlak je iznutra luksuzan, raskošan i topao. Većina vagona obložena je debelim
šarenim sagovima, podstavljena tamnocrvenim, ljubičastim i svijetložutim baršunom,
kao umočena u zalazak sunca, kao da lebdi u sumraku te sprečava boje da izblijede i
nestanu u ponoći i zvijezdama.
Hodnike osvjetljavaju svijećnjaci s kojih se slijevaju slapovi kristala što se njišu u
ritmu kretanja vlaka.
Nedugo po polasku onu knjigu u kožnatom uvezu Celia posprema na sigurno,
skriva je među vlastite knjige.
Presvlači se, skida krvlju umrljanu haljinu i odijeva jednu čija se siva boja prelijeva
poput mjesečine, obrubljenu crnim, bijelim i ugljenosivim vrpcama. Jednu od
Friedrickovih omiljenih haljina.
Vrpce zalepršaju za njom kada krene hodnikom na drugi kraj vlaka.
Zastaje pred vratima na kojima su iscrtana dva kaligrafska znaka i pored kojih visi
rukom ispisana pločica s imenom.
Netko je čim uljudno pokuca pozove da uđe.
I dok većina odjeljaka u vlaku pršti od boja, Tsukikoin privatni vagon djeluje
gotovo bezlično. Ogoljen je, opasan papirnatim paravanima i zastorima od sirove
svile te parfimiran mirisom đumbira i kreme.
Tsukiko sjedi nasred sobe na podu, odjevena u crveni kimono, grimizno srce u
blijedoj srčanoj komori.
I nije sama. Isobel leži na podu, glave položene u Tsukikoino krilo, i tiho jeca.
“Nisam htjela smetati”, kaže Celia. Zastaje pred vratima, spremna da ih ponovo
zatvori.
“Ne smetaš”, kaže Tsukiko pokazujući joj da uđe. “Možda mi uspiješ pomoći da
uvjerim Isobel kako joj treba odmora.”
Celia šuti, no Isobel obriše oči, kimne i ustane.
V
* 231 *
“Hvala ti, Kiko”, kaže poravnavajući nabore na haljini. Tsukiko ostaje sjediti,
usredotočena na Celiju.
Kada stigne do vrata, Isobel zastaje.
“Žao mi je zbog Herr Thiessena”, kaže Celiji.
“I meni.”
Celia na trenutak pomisli da će je zagrliti, no Isobel joj na odlasku samo kimne i
zatvori vrata za sobom.
“Ovi posljednji sati svima su nam bili dugi”, kaže Tsukiko kada Isobel ode. “Treba
ti čaja”, dodaje prije no što joj Celia počne objašnjavati zašto je došla. Tsukiko je
posjedne na jedan jastuk pa tiho odlazi na drugi kraj vagona, po potrepštine za čaj
pospremljene iza visokog paravana.
Ne izvodi cijelu ceremoniju čaja koju je tijekom godina izvela u nekoliko navrata,
no sporost s kojom priprema dvije zdjelice zelenog matcha19 djeluje jednako lijepo i
umirujuće.
“Zašto mi nikada nisi rekla?” upita Celia kada se Tsukiko smjesti prekoputa nje.
“Rekla ti što?” upita Tsukiko i nasmiješi se preko šalice s čajem.
Celia uzdahne. Pita se je li se i Lainie Burgess osjećala jednako frustrirano kada su
ispijale one dvije šalice čaja u Istanbulu. Ozbiljno razmišlja o tome da razbije
Tsukikonu šalicu, tek toliko da vidi što bi učinila.
“Ozlijedila si se?” upita Tsukiko pokazujući glavom prema Celijinu prstu.
“Ne, tako su me prije gotovo trideset godina obvezali na jedno natjecanje”, kaže
Celia i nastavi otpivši gutljaj čaja: “Sada kada si vidjela moj hoćeš li mi pokazati svoj
ožiljak?”
Tsukiko se nasmiješi i odloži čaj na pod ispred sebe. Potom se okrene i spusti
ovratnik kimona.
Na stražnjem dijelu vrata, u slapu tetoviranih simbola, ugniježđen u krivulju
polumjeseca, stoji blijedi ožiljak veličinom i oblikom sličan prstenu.
“Znaš, ožiljci traju duže od igre”, kaže Tsukiko podižući kimono na ramena.
“Napravio ga je prsten mog oca, jedan od njih”, kaže Celia, ali Tsukiko to ne
potvrđuje i ne opovrgava.
“Kakav ti je čaj?” upita.
“Zašto si ovdje?” uzvraća joj Celia.
“Angažirali su me kao kontorcionisticu.”
Celia spusti svoj čaj.
“Nije mi do ovoga, Tsukiko”, kaže joj.
“Kada bi pažljivije birala pitanja, možda bi te i odgovori više zadovoljavali.”
“Zašto mi nikada nisi rekla za natjecanje?” pita Celia. “Da si u jednome i sama
sudjelovala?”
“Pristala sam na sporazum po kojemu svoj identitet smijem otkriti samo ako se to
od mene izričito zatraži”, kaže Tsukiko. “Držim se zadane riječi.”
“Zašto si uopće došla ovamo?”
19
Vrsta zelenog čaja. (op. prev.)
* 232 *
“Iz radoznalosti. Ovo je prvo natjecanje nakon onoga u kojemu sam sudjelovala.
Nisam se namjeravala zadržati.”
“Zašto ipak jesi?”
“Svidio mi se Monsieur Lefèvre. Poprište natjecanja u kojemu sam sudjelovala bilo
je intimnije. Ovo je djelovalo uistinu jedinstveno. A uistinu jedinstvene stvari danas
su prava rijetkost. Ostala sam to promatrati.”
“I promatrati nas”, kaže Celia.
Tsukiko kimne.
“Pričaj mi o igri”, kaže Celia nadajući se da će joj - sada kada je susretljivija -
Tsukiko odgovoriti na još uvijek otvorena pitanja.
“To je više od igre, puno više nego što misliš”, kaže Tsukiko. “Ni ja svojedobno
nisam shvaćala njezina pravila. Ne svodi se na ono što ti nazivaš čarolijom. Postaviš
novi šator u cirkusu i misliš da je to potez? Potez je puno više od toga: sve što činiš,
svaki trenutak svakoga dana i noći potez je u toj igri. A ona se ne odvija samo među
platnima i prugama. I premda ti i tvoj protivnik ne stojite uljudno svatko na svom
polju - taj si luksuz ne možete priuštiti - šahovsku ploču nosiš sa sobom, cijelo
vrijeme.”
Celia pijuckajući čaj razmišlja o tome. Pokušava se pomiriti s činjenicom da je sve
što se događalo s cirkusom, i s Marcom, bilo samo dio igre.
“Voliš li ga?” upita Tsukiko. Promatra je zamišljeno, s naznakom smiješka, možda
čak i suosjećanja, no izraze Tsukikoina lica uvijek joj je bilo teško dešifrirati.
Celia uzdahne. Ne vidi nijedan dobar razlog da to porekne.
“Volim ga”, kaže.
“Vjeruješ li da i on voli tebe?”
Celia joj ne odgovara. Smeta joj način na koji je Tsukiko formulirala pitanje. Prije
samo nekoliko sati u to je bila sigurna. Sada, dok sjedi u toj pećini od lagano
parfimirane svile, ono što joj je djelovalo postojano i neupitno čini joj se slabašnim
poput pare što se podiže iz njezina čaja.
Krhkim poput iluzije.
“Ljubav je prevrtljiva i nestalna”, nastavlja Tsukiko. “I rijetko predstavlja čvrst
temelj za donošenje odluka, u bilo kojoj igri.”
Celia sklopi oči kako bi zaustavila drhtanje ruku.
Uspijeva povratiti kontrolu, premda joj se ne sviđa koliko joj vremena za to treba.
“I Isobel je svojedobno mislila da je voli”, nastavlja Tsukiko. “Bila je uvjerena u to.
Zato je i došla ovamo, da bi mu pomogla.”
“On me doista voli”, kaže Celia. Kada joj skliznu s usana međutim, njezine joj
riječi ne zazvuče čvrsto kao što su joj zvučale u glavi.
“Možda”, odgovara Tsukiko. “On je vješt manipulator. Nisi li i sama svojedobno
lagala ljudima, govorila im samo ono što su željeli čuti?”
Celia ne zna što je gore, spoznaja da jedno od njih mora umrijeti da bi igra
završila ili mogućnost da mu ona zapravo ne znači ništa. Da je tek figura na drugoj
strani ploče. Koja čeka da je sruši i matira.
“To je stvar perspektive, ta razlika između protivnika i partnera”, kaže Tsukiko.
* 233 *
“Gledano sa strane, ista osoba može ti djelovati kao ono prvo ili ono drugo, ili oboje,
ili nešto sasvim treće. Teško joj je prepoznati pravo lice. A ti se osim s protivnikom
moraš nositi i s mnoštvom drugih faktora.”
“Ti nisi morala?” pita Celia.
“Poprište mog natjecanja nije bilo ovako veličanstveno. U njemu je sudjelovalo
manje ljudi, i manje se kretalo. I kada je natjecanje završilo, ništa nije trebalo
spašavati. Mislim da na tome mjestu danas stoji vrtna čajana. Nisam se tamo vraćala
otkako je natjecanje završilo.”
“Cirkus bi mogao nastaviti raditi i kada ovo natjecanje... završi”, kaže Celia.
“To bi bilo lijepo”, kaže Tsukiko. “Bio bi to pravi spomenik tvom Herr Thiessenu.
Doduše moglo bi se pokazati kompliciranim. .. učiniti ga posve neovisnim o tebi i
tvom protivniku. Dobar dio odgovornosti preuzela si na sebe. Ti si presudna za
njegovo funkcioniranje. Da ti ovoga časa zabijem nož u srce, ovaj bi se vlak
rasprsnuo.”
Celia odloži čaj i promatra kako se površina tekućine lagano mreška u ritmu
kretanja vlaka. U glavi računa koliko bi joj trebalo da zaustavi vlak, koliko bi dugo
uspijevala tjerati srce da i dalje kuca. Zaključuje da bi to vjerojatno ovisilo o nožu.
“Moguće”, kaže.
“Iste bih probleme izazvala i da ugasim onaj krijes ili uništim njegovog čuvara, zar
ne?”
Celia kimne.
“Želiš li da cirkus potraje, počni raditi na tome”, kaže Tsukiko.
“Nudiš li mi ti to svoju pomoć?” upita Celia nadajući se da će joj Tsukiko - budući
da imaju istog učitelja - pomoći u tumačenju Marcovih sustava.
“Ne”, kaže Tsukiko, uljudno odmahujući glavom. Smiješkom ublažava strogoću
izgovorene riječi. “Uskočit ću ne uspiješ li posao obaviti kako treba. Ovo ionako
predugo traje, ali ostavit ću ti još malo vremena.”
“Koliko?” upita Celia.
“Vrijeme je nešto što ne mogu kontrolirati”, kaže Tsukiko. “Vidjet ćemo.”
Još nešto tog vremena koje se ne da kontrolirati provode sjedeći u tišini, obavijene
mirisom đumbira i kreme, među svilenim zavjesama što se nježno napinju u ritmu
kretanja vlaka.
“Što se dogodilo tvom protivniku?” upita Celia.
Tsukiko joj odgovori ne podižući pogled; umjesto u Celiju zagleda se u svoj čaj.
“Moja protivnica sada je tek stup pepela u jednom polju u Kyotu”, kaže. “Ako je
vjetar i vrijeme nisu razasuli.”
* 234 *
Bijeg
CONCORD I BOSTON, 31. LISTOPADA 1902.
ailey neko vrijeme kruži oko praznoga polja. Ne može vjerovati da je cirkus
doista i zauvijek otišao. Ništa, apsolutno ništa, ni jedna jedina svijena vlat
trave, ne upućuje na to da je prije samo nekoliko sati išta stajalo na tome
mjestu.
Uhvati se za glavu i sjedne na zemlju. Osjeća se potpuno izgubljen, iako se u tim
poljima igrao od malih nogu.
Sjeti se da je Poppet spomenula vlak.
Na putu do bilo kojeg udaljenijeg odredišta vlak mora proći kroz Boston.
Čim mu ta misao prođe glavom, osovi se na noge i iz petnih žila potrči prema
željezničkoj postaji.
Kada tamo stigne, bez daha i s leđima koja ga bole tamo gdje ih je udarala torba,
ne vidi nikakav vlak. Nekako se nadao da će cirkuski vlak, za koji baš i nije siguran da
postoji, još uvijek biti tamo, čekati.
Željeznička postaja gotovo je pusta; na peronu na jednoj klupi sjede tek dvije
osobe, muškarac i žena u crnim kaputima.
Tek nakon nekog vremena Bailey shvaća da oboje nose i crveni šal.
“Je li vam dobro?” upita ga žena kada izjuri na peron. Žena govori s nekakvim
naglaskom koji Bailey ne uspijeva prepoznati.
“Došli ste zbog cirkusa?” upita ih Bailey boreći se da dođe do daha.
“O, da”, izgovori muškarac sličnim izrazitim naglaskom. “Ali otišao je, kao što ste,
vjerujem, opazili.”
“Zatvorili su ga ranije nego inače, no to i nije neobično”, dodaje žena.
“Poznajete li Poppet i Widgeta?” upita Bailey.
“Koga?” upita muškarac. Žena naginje glavu kao da nije razumjela što je pita.
“Blizanci, nastupaju s mačićima”, objašnjava Bailey. “To su mi prijatelji.”
“Blizanci!” uzvikne žena. “I njihove prekrasne mačke! Kako ste se, zaboga, uspjeli
sprijateljiti?”
“To je duga priča”, kaže Bailey.
“Onda biste nam je trebali ispričati dok čekamo”, kaže ona sa smiješkom. “I vi
putujete u Boston, zar ne?”
“Ne znam”, kaže Bailey. “Pokušavao sam sustići cirkus.”
“Upravo to i mi radimo”, kaže muškarac. “Premda Le Cirque ne možemo sustići
dok ne doznamo kamo je otišao. Neće nam trebati više od dana.”
“Samo se nadam da će se pojaviti negdje gdje ga možemo sustići”, kaže žena.
B
* 235 *
“Kako ćete doznati gdje je?” upita Bailey u stanju blage nevjerice.
“Mi rêveurs imamo svoje metode”, kaže žena smiješeći se. “Ipak, poprilično ćemo
se načekati; dovoljno dugo da razmijenimo priče.”
Muškarac se zove Victor, njegova je sestra Lorena. Svoje putovanje nazivaju
produljenim cirkusnim praznicima, slijede Le Cirque des Rêves s lokacije na lokaciju,
dok im ne ponestane vremena. Obično to čine samo u Europi, ali na ovim, posebnim
praznicima odlučili su odjuriti za njim na drugu stranu Atlantika. Prethodno su
boravili u Kanadi.
Bailey im pripovijeda skraćenu inačicu priče o svom prijateljstvu s Poppet i
Widgetom, izostavljajući neobičnije pojedinosti.
Negdje pred zoru pridružuje im se još jedan rêveur, žena po imenu Elizabeth. Bila
je odsjela u lokalnoj gostionici, a sada kada je cirkus otišao i sama se zaputila u
Boston. Dočekuju je srdačno i ponašaju se kao stari prijatelji iako Lorena kaže da su
se upoznali prije samo nekoliko dana. Dok čekaju vlak, Elizabeth vadi svoje pletaće
igle i labavo klupko tamnocrvene vune.
Lorena joj predstavlja Baileyja kao mladog rêveura bez šala.
“Ja zapravo nisam rêveur”, kaže Bailey. Još uvijek ne zna što taj izraz zapravo
znači.
Elizabeth ga pogleda preko pletiva i premda on stoji, a ona sjedi, odmjeri ga ispod
oka, čime ga podsjeti na njegove najstrože učitelje. A onda se konspirativno nagne
prema njemu.
“Obožavate Le Cirque des Rêves?” upita ga.
“Da”, kaže on bez oklijevanja.
“Više od svega na svijetu?” dodaje ona.
“Da”, kaže Bailey. Iako mu se obraća ozbiljnim tonom i premda mu zbog živaca
srce i dalje neravnomjerno kuca, Bailey ne uspijeva suspregnuti osmijeh.
“Onda ste rêveur”, zaključi Elizabeth. “Kako god odjeveni bili.”
Pričaju mu priče o cirkusu i drugim rêveurs. O svojevrsnoj mreži koja prati
kretanje cirkusa i o tome obavještava ostale rêveurs kako bi i oni mogli otputovati s
jednog na drugo odredište. Victor i Lorena cirkus su slijedili godinama, koliko su im
to dopuštale obveze. Elizabeth obično ne odlazi dalje od New Yorka i ovo je za nju
neuobičajeno dugo putovanje. U New Yorku međutim postoji neformalni klub u
kojemu se rêveurs povremeno okupljaju kako bi ostali u vezi i kada cirkus otputuje.
Njihov vlak dolazi po samom izlasku sunca. Na putu do Bostona nastavljaju
razgovarati; Elizabeth plete, a Lorena pospano rukom pridržava glavu.
“Gdje ćete odsjesti?” upita Elizabeth.
Bailey o tome uopće nije razmišljao; išao je korak po korak i trudio se ne misliti
na to što ga čeka kada u Boston napokon stignu.
“To baš i ne znam”, kaže. “Vjerojatno ću ostati na kolodvoru dok ne doznam
kamo mi nakon toga valja poći.”
“Ni slučajno”, kaže Victor. “Ostat ćete s nama. Rezervirali smo gotovo cijeli kat u
Parkerovom hotelu. Uzet ćete Augustovu sobu, on se jučer vratio u New York, a ja ih
nisam stigao upozoriti da smo jednu sobu ispraznili.”
* 236 *
Bailey ga krene odgovarati od toga, no Lorena ga zaustavi.
“Užasno je tvrdoglav”, prošapće. “Kada si nešto utuvi u glavu, ne da se odgovoriti.”
I doista, praktično čim izađu iz vlaka, Baileyja utrpavaju u kočiju koja ih čeka.
Kada stignu u hotel, njegovu torbu odnose zajedno s Elizabethinom prtljagom.
“Nešto nije u redu?” upita ga Lorena dok se on otvorenih usta osvrće po
luksuznom predvorju.
“Osjećam se poput djevojke u bajci, one koja nema ni cipele, a ipak nekako završi
u dvorcu, na balu”, prošapće Bailey, i ona se nasmije tako glasno da se nekoliko ljudi
okrene i pogleda je.
Kada ga odvedu u sobu, u koju stane pola njegove kuće, Bailey otkriva da ne može
spavati unatoč teškim zastorima koji zaklanjaju sunčevu svjetlost. Hoda gore-dolje po
sobi pa, u strahu da ne ošteti sag, sjedne na prozor i promatra ljude na ulici.
Lakne mu kada mu sredinom poslijepodneva netko pokuca na vrata.
“Jeste li doznali gdje je cirkus?” upita prije nego Victor uspije i progovoriti.
“Ne još, dragi dječače”, kaže. “Znaju nam i unaprijed javiti kamo ide. U posljednje
vrijeme rijetko doduše. Mislim da ćemo do kraja dana načuti nešto i, posluži li nas
sreća, rano ujutro krenuti. Imate li odijelo?”
“Nisam ga ponio”, kaže Bailey i sjeti se odijela koje je ostavio kod kuće, spakiranog
u sanduk iz kojega se vadilo samo u posebnim prigodama. Pretpostavlja da ga je u
međuvremenu prerastao, a i ne sjeća se posljednje prigode u kojoj ga je nosio.
“Onda ćemo vam ga nabaviti”, kaže Victor, kao da mu je nabaviti odijelo
jednostavno koliko i pokupiti novine.
U predvorju se sastaju s Lorenom i odlaze u grad. Vuku ga za sobom obavljajući
kojekakve poslove, među inim i krojaču da mu sašije odijelo.
“Ne, ne”, kaže Lorena dok pregledavaju uzorke tkanina. “Ove mu boje uopće ne
pristaju. Treba mu sivo. Lijepo tamnosivo odijelo.”
Nakon podosta bockanja i mjerenja Bailey završava u odijelu puno ljepšem od
svih koje je u životu imao, ljepšem čak i od očeva najboljeg, ugljenosivog odijela.
Njegovim prosvjedima unatoč Victor mu kupuje i sjajno ulaštene cipele te novi šešir.
Odraz u zrcalu toliko je drugačiji od onoga na koji je Bailey navikao da mu je
teško povjerovati da je to doista on.
Natovareni mnoštvom paketa vraćaju se u Parkerov hotel i odlaze u svoje sobe.
Nisu pravo ni sjeli, a Elizabeth već dolazi po njih i vodi ih na večeru.
Na Baileyjevo iznenađenje, u restoranu u prizemlju zatječu desetak drugih
rêveurs, od kojih će neki krenuti za cirkusom, a neki ostati u Bostonu. Cijela se
skupina ponaša opušteno i veselo, što ublažava tjeskobu koju osjeća sjedeći u tako
otmjenom restoranu. U skladu s običajem većina rêveurs nosi gotovo isključivo crnu,
bijelu i sivu odjeću, s pokojim crvenim detaljem, kravatom ili rupčićem.
Shvativši da Bailey na sebi nema ništa crveno, Lorena iz jednog cvjetnog
aranžmana kradomice vadi ružu i stavlja mu je za rever.
Beskonačne priče iz cirkusa nastavljaju se za cijelog obroka. U njima se spominju
šatori koje nikada nije vidio i zemlje za koje nikada nije ni čuo. Bailey uglavnom
sluša, i dalje poprilično zbunjen činjenicom da je natrapao na cijelu skupinu ljudi koji
* 237 *
vole cirkus koliko i on.
“Mislite... mislite li da s cirkusom nešto nije kako treba?” upita Bailey tiho kada se
ljudi za stolom upuste u pojedinačne razgovore. “Odnedavno, mislim?”
Victor i Lorena pogledaju se kao da važu tko će mu odgovoriti, no prva mu
odgovara Elizabeth.
“Otkako je umro Herr Thiessen, ništa nije isto”, kaže. Victor se naglo namršti, a
Lorena potvrdno kimne.
“Tko je Herr Thiessen?” upita Bailey. Victor, Lorena i Elizabeth djeluju pomalo
iznenađeni njegovim neznanjem.
“Friedrick Thiessen bio je prvi rêveur”, kaže Elizabeth. “Bio je urar. On je izradio
sat koji stoji na ulazu u cirkus.”
“Napravio ga je netko izvan cirkusa? Doista?” upita Bailey. Nije mu palo na pamet
o tome upitati Poppet i Widgeta. Mislio je da je sat nastao u samom cirkusu.
Elizabeth kimne.
“Bio je i pisac”, kaže Victor. “Tako smo ga i upoznali, prije puno, puno godina.
Pročitali smo članak koji je napisao o cirkusu i poslali mu pismo, on nam je
odgovorio i tako dalje. U to nas doba još nisu ni počeli nazivati rêveurs.”
“Meni je izradio sat u obliku cirkuskog vrtuljka”, kaže Lorena čeznutljivo. “Sa
svim onim stvorenjima što ulaze u oblake i srebrne kotačiće i izlaze iz njih, samo
malim. Prekrasan predmet, voljela bih da ga mogu nositi sa sobom, iako je takav
podsjetnik na cirkus lijepo imati i kod kuće.”
“Čula sam da je potajno ljubovao s mađioničarkom”, dometne Elizabeth
smješkajući se nad svojom čašom vina.
“Tračevi i besmislice”, podsmjehne se Victor.
“O njoj je uvijek pisao kao da mu je veoma draga”, kaže Lorena, kao da tu
mogućnost ipak razmatra.
“Kome ne bi bila draga?” upita Victor. Lorena se okrene i radoznalo ga pogleda.
“Iznimno je darovita”, promrmlja Victor. Bailey opaža da Elizabeth pokušava
suspregnuti smijeh.
“Dakle cirkus nije isti bez tog Herr Thiessena?” upita Bailey i zapita se ima li to
neke veze s onim što mu je rekla Poppet.
“Nama je bez njega drugačije, naravno”, kaže Lorena. Zamišljeno zastane, zatim
nastavi. “Ali i sam cirkus djeluje kao da se u njemu nešto promijenilo. Ništa posebno,
samo...”
“Naprosto ne funkcionira kako treba”, ubaci se Victor. “Kao sat s neispravnim
klatnom.”
“Kada je umro?” upita Bailey. Ne uspijeva se natjerati da upita i kako.
“Prije točno godinu dana, zapravo”, kaže Victor.
“Oh, to sam tek sad shvatila”, kaže Lorena.
“Nazdravimo Herr Thiessenu”, predloži Victor, dovoljno glasno da ga čuju svi za
stolom, i podigne čašu. Svi za stolom podižu čaše, pa i Bailey podiže svoju.
Priče o Herr Thiessenu nastavljaju se za cijelog deserta; prekida ih tek rasprava o
tome zašto kolač nazivaju pitom kada je očito da je to torta. Kada popije kavu, Victor
* 238 *
se ispriča i ode, odbijajući donijeti konačnu presudu u vezi s kolačem.
Za stol se vraća s telegramom u rukama.
“Prijatelji, odlazimo u New York.”
* 239 *
Pat-pozicija
MONTREAL, KOLOVOZ 1902.
ađioničarka se nakloni i nestane pred ushićenim očima publike, i ljudi joj
zaplješću. Zaplješću uprazno, a onda počnu ustajati sa sjedala i u repu
kreću prema vratima koja ponovo zjape u zidu prugastog šatora. Neki
usput čavrljaju s društvom i zadivljeno komentiraju pojedine trikove.
I dok oni izlaze, jedan muškarac ostaje na svome mjestu, na jednom od stolaca u
unutrašnjem krugu. Očima, gotovo skrivenim u sjeni oboda polucilindra, fiksira
mjesto u sredini kruga na kojemu je do maločas stajala mađioničarka.
Ostatak publike odlazi.
Muškarac ostaje sjediti.
Nekoliko minuta potom vrata u zidu šatora ponovo nestaju, postaju nevidljiva.
Muškarac se ne miče. I ne pogleda vrata koja iščezavaju.
Već u sljedećem trenutku Celia sjedi na jednome stolcu u istome krugu, njemu
prekoputa, još uvijek u odjeći za nastup, crnoj opravi prekrivenoj finom bijelom
čipkom.
“Obično sjediš otraga”, kaže.
“Htio sam te bolje vidjeti”, kaže Marco.
“Trebalo ti je poprilično truda da dođeš,”
“Morao sam uzeti odmor.”
Celia spusti pogled i zagleda se u šake.
“Nisi očekivala da ću potegnuti tako daleko, zar ne?” upita Marco.
“Ne, nisam.”
“Znaš, teško je sakriti se kad putuješ s cijelim cirkusom.”
“Nisam se skrivala”, kaže Celia.
“Jesi”, kaže Marco. “Pokušao sam s tobom razgovarati na sprovodu Herr
Thiessena, no ti si otišla prije nego što sam te uspio pronaći. A onda si odvela cirkus
na drugu stranu oceana. Izbjegavaš me.”
“Nije bilo posve namjerno”, kaže Celia. “Trebalo mi je vremena za razmišljanje.
Hvala ti na Jezeru suza”, dodaje.
“Kada već nisam mogao biti s tobom, želio sam ti napraviti mjesto gdje se možeš
na miru isplakati.”
Celia sklopi oči, ali mu ne odgovara.
“Ukrala si mi knjigu”, napokon kaže Marco.
“Oprosti”, kaže ona.
“Nije važno je li kod mene ili kod tebe, sve dok je na sigurnom. Samo, mogla si me
M
* 240 *
pitati. Mogla si mi reći zbogom.”
Celia kimne.
“Znam”, kaže.
Neko vrijeme oboje šute.
“Pokušavam učiniti cirkus neovisnim”, kaže Celia. “Odvojiti ga od natjecanja, od
nas. Od sebe. Morala sam svladati tvoj sistem. Inače ne bi funkcionirao kako treba.
Ne mogu dopustiti da mjesto koje tolikim ljudima toliko puno znači naprosto
iščezne. Mjesto u isti mah čudesno, utješno i tajanstveno, mjesto kakvo ne mogu
pronaći nigdje drugdje. Da imaš takvo što, ne bi li ga i sam želio zadržati?”
“Ja to imam. Imam to kad god sam s tobom”, kaže Marco. “Dopusti mi da ti
pomognem.”
“Tvoja mi pomoć ne treba.”
“Ne možeš to izvesti sama.”
“Imam Ethana Barrisa i Lainie Burgess”, kaže Celia. “Pristali su preuzeti na sebe
osnovni pogon. Uz malo dodatne pouke Poppet i Widget trebali bi ovladati
manipulativnim aspektima cirkusa kojima još ne vladaju. Ja... ne trebam te.”
Ne može ga pogledati u oči.
“Ne vjeruješ mi”, kaže on.
“Isobel ti je vjerovala”, kaže Celia gledajući u pod. “I Chandresh ti je vjerovao. Zar
bih trebala povjeravati da prema njima nisi bio iskren, a prema meni jesi. Prema
meni, koju imaš najviše razloga zavarati?”
“Isobel nikada, nijednom, nisam rekao da je volim”, kaže Marco. “Nisam je trebao
ostaviti u uvjerenju da prema njoj gajim osjećaje snažnije od onih koje sam gajio, ali
bio sam mlad i očajnički osamljen. Ono što sam za nju osjećao nije ništa u usporedbi
s onim što osjećam za tebe. To nije taktika namijenjena tvom zavaravanju; zar me
držiš toliko okrutnim?”
Celia ustane sa stolca.
“Laku noć, gospodine Alisdair”, kaže.
“Celia, čekaj”, kaže Marco. I on ustaje, ali joj ne prilazi. “Slamaš mi srce. Jednom si
mi rekla da te podsjećam na oca. Da ne želiš patiti onako kako je tvoja majka za njim
patila. A sada to isto ti činiš meni. Neprestano odlaziš. Dao bih sve da ostaneš uz
mene, a ti me puštaš da venem za tobom. To me ubija.”
“Jedno od nas svakako će ubiti”, tiho kaže Celia.
“Što?” upita Marco.
“Pobjednik je onaj tko preživi”, kaže ona. “Pobjednik živi, pobijeđeni umire. Tako
ova igra završava.”
“To...” Marco zastaje odmahujući glavom. “To ne može biti cilj igre, naprosto ne
može.”
“Ali jest”, kaže Celia. “Ovo nije ispit vještine, nego izdržljivosti. Pokušavam cirkus
učiniti samodostatnim prije...”
Ne može to ni izgovoriti. I dalje ga je jedva u stanju i pogledati.
“Učinit ćeš isto što je učinio tvoj otac”, kaže Marco. “Nestat ćeš.”
“Ne baš”, kaže Celia. “Mislim da sam uvijek naginjala na majčinu stranu.”
* 241 *
“Ne”, kaže Marco. “Ne misliš ozbiljno.”
“To je jedini način da prekinem igru.”
“Onda ćemo je nastaviti igrati.”
“Ja to ne mogu”, kaže ona. “Ne mogu to izdržati. Svake noći postaje sve teže. I ja...
moram te pustiti da pobijediš.”
“Ja ne želim pobijediti”, kaže Marco. “Želim tebe. Celia, zar to doista ne shvaćaš?”
Celia ne govori ništa, i ne briše nijeme suze koje joj počnu kliziti niz obraze.
“Kako možeš i pomisliti da te ne volim?” upita Marco. “Celia, ti si mi sve. Ne znam
tko te pokušava uvjeriti u suprotno, ali moraš mi vjerovati, molim te.”
Ona ga samo pogleda, očima natopljenim suzama, i prvi put ne odvraća pogled.
“Evo kada sam shvatio da te volim”, kaže on.
Što je na suprotnim stranama male okrugle, raskošno plavom bojom oličene sobe
posute zvijezdama, na onoj stazi nalik na izboj što vodi oko bazena ispunjenog
jastucima u bojama dragulja. Nad njima visi svjetlucavi luster.
“Bio sam očaran od časa kada sam te prvi put vidio”, kaže Marco, “ali ovo je
trenutak kada sam znao.”
Soba oko njih ponovo se mijenja, širi, pretvara u onu praznu plesnu dvoranu u
koju se kroz prozore cijedi mjesečina.
“Evo kada sam ja to shvatila”, kaže Celia i glas joj - šapat, zapravo - lagano odjekne
dvoranom.
Marco krene prema njoj, svlada razdaljinu koja ih dijeli, poljupcima joj obriše
suze, a onda mu usne stignu do njezinih.
Kada je poljubi, krijes zasvijetli jače i njegova svjetlost savršeno osvijetli akrobate
u okretu. Cijeli cirkus zasvjetluca, zaslijepi i zadnjeg posjetitelja.
Zatim, kada se Celia nevoljko odmakne od njega, ta se savršena veza naglo
prekida.
“Oprosti”, kaže.
“Molim te”, kaže on. Odbija je pustiti, prstima snažno steže vrpce na njezinoj
haljini. “Molim te, ne ostavljaj me.”
“Prekasno je”, kaže ona. “Kada sam stigla u London i onu tvoju bilježnicu
pretvorila u golubicu, već tada je bilo prekasno; već tada je u sve ovo bilo upleteno
previše ljudi. Sve što činimo utječe na sve ljude u cirkusu, na svakog posjetitelja koji
prođe kroz one vratnice na ulazu. Na stotine, ako ne i tisuće ljudi. Svi su oni muhe u
paukovoj mreži koju je netko ispleo kada mi je bilo šest godina; strah me i pomaknuti
se, da ne izgubim još koga.”
Pogleda ga i podigne ruku da ga pogladi po obrazu.
“Hoćeš li učiniti nešto za mene?” upita.
“Bilo što”, kaže Marco.
“Ne vraćaj se”, kaže ona. Glas joj se slomi.
I - prije no što Marco uspije reći bilo što - nestaje, jednostavno i elegantno kao na
kraju svoje točke. Njezina mu haljina iščezne pod prstima. Na mjestu gdje je do
maločas stajala ostaje lebdjeti tek njezin parfem.
Marco stoji sam, u šatoru u kojemu nema više ničega osim dvaju krugova stolaca i
* 242 *
vrata koja čekaju da izađe.
Prije nego ode, iz džepa vadi jednu igraću kartu i spušta je na njezin stolac.
* 243 *
Posjeti
RUJAN 1902.
elia Bowen sjedi za stolom okružena gomilama knjiga. Prostora za njezinu
biblioteku davno je ponestalo, ali umjesto da ga poveća, Celia ga radije
odlučuje prepustiti knjigama, pustiti ih da se uobliče u sobu. Tako joj
pojedine gomile služe umjesto stolića, druge pak vise sa stropa zajedno s velikim
zlatnim krletkama u kojima je nekoliko živih bijelih golubica.
Jedna okrugla krletka stoji i na jednom stolu. Pomno izrađen sat u njemu cijelo
poslijepodne postojano kucka, bilježeći i vrijeme i astrološka kretanja.
Krletka pripada velikom crnom gavranu što spava pokraj gomile Shakespeareovih
sabranih djela.
Stol u središtu prostorije osvjetljavaju raznobojne svijeće što u skupinama po tri
gore u srebrnim svijećnjacima. Na samome stolu stoje šalica s čajem koji se polagano
hladi, šal djelomično otparan u klupko grimiznoga konca, uokvirena fotografija
pokojnog urara, igraća karta odavno odvojena od špila i jedna otvorena knjiga, puna
znakova, simbola i potpisa otrgnutih s kojekakvih papira.
Celia sjedi s bilježnicom i olovkom u ruci pokušavajući dešifrirati sustav kojim se
autor služio pišući knjigu.
Pokušava razmišljati na način na koji je (barem tako misli) razmišljao Marco dok
ju je pisao, zamišlja ga kako ispisuje stranicu za stranicom, tintom iscrtava tanke
grane što vijugaju cijelom knjigom.
Svaki potpis čita i po nekoliko puta, provjerava koliko je čvrsto zalijepljen
pojedini uvojak kose, pomno proučava svaki simbol.
I premda je cijeli proces ponovila toliko puta i u njega utrošila toliko vremena da
bi knjigu mogla ispisati po sjećanju, još uvijek ne shvaća kako sustav funkcionira.
Gavran se uzvrpolji i grakne na nešto skriveno u sjeni.
“Nerviraš Hugina”, kaže Celia ne dižući pogled.
U svjetlosti svijeća blizu nje pojave se obrisi njezina oca. Svjetlost ističe nabore na
njegovu kaputu, ovratnik njegove košulje, sijev njegovih tamnih očiju.
“Stvarno bi trebala nabaviti drugoga”, kaže joj zureći u uznemirenoga gavrana.
“Jednog Munina
20
, da imaš komplet.”
“Meni je obzir važniji od uspomene, tata”, kaže Celia.
On joj odgovara tek kratkim “Hrmp.”
Celia ga ignorira, čak i kada joj se nagne preko ramena i zagleda u ispisane
20 Hugin i Munin, gavranovi boga Odina. (op. prev.)
C
* 244 *
stranice koje okreće.
“To je prava prokleta papazjanija”, kaže on.
“Jezik koji ne govorite nije nužno prokleta papazjanija”, kaže Celia prepisujući
jedan simbol u svoju bilježnicu.
“Neuredno obavljen posao; spone, vradžbine...” kaže Hector i odlebdi na drugu
stranu stola da bolje pogleda. “Baš u Alexanderovom stilu, pretjerano komplicirano i
tajnovito.”
“Posao koji može obaviti bilo tko, prouči li ga kako treba. Popriličan kontrast
onim vašim litanijama o mojoj posebnosti.”
“Ti jesi posebna. I sve si to prerasla, sve te ...” prozirnom rukom pokaže na gomilu
knjiga. “Sve te alate i izmišljotine. S talentima kojima raspolažeš mogla bi postići još
toliko toga. Istražiti toliko toga.”
“Ima u nebu i na zemlji više stvari, dragi Horacije, nego što se i sanja u vašoj
filozofiji”, citira mu Celia.
“Samo bez Shakespearea, molim.”
“I mene proganja duh mojega oca; to mi da je pravo da citiram Hamleta koliko
god želim. Nekada ste jako voljeli Shakespearea, Prospero.”
“Previše si inteligentna da bi se ovako ponašala. Od tebe sam očekivao više.”
“Ispričavam se što ne živim u skladu s vašim apsurdno visokim očekivanjima, tata.
Nemate nikoga drugoga kome biste dosađivali?”
“U ovom stanju mogu razgovarati samo s nekolicinom ljudi. Alexander je, kao i
obično, stravično dosadan. Chandresh je bio zanimljiv dok mu onaj dečko nije
izbrisao pamćenje, toliko puta da komotno mogu razgovarati i sa samim sobom. Što
bi bilo zgodno, ako ni zbog čega, a ono zbog promjene sredine.”
“Razgovarate s Chandreshom?” upita Celia.
“Tu i tamo”, kaže Hector i pogleda u sat, koji se preokrene u kavezu.
“Vi ste mu rekli da će Alexander one noći biti u cirkusu. Vi ste ga tamo poslali.”
“Samo sam dao mig jednom pijancu. Pijanci su veoma sugestibilni. I lijepo
prihvaćaju razgovore s mrtvima.”
“Morali ste znati da Alexanderu neće moći naškoditi”, kaže Celia. Očeva joj je
logika posve besmislena. Doduše rijetko joj je i bila smislena.
“Mislio sam da bi starome za promjenu dobro došlo da mu netko zabije nož u
leđa. Onaj njegov učenik praktično je gorio od želje da to učini, do te mjere da je
cijela ideja već bila u Chandreshovoj glavi. Sav taj bijes, kojemu je tako dugo bio
izložen, uvukao mu se u podsvijest. Trebalo ga je samo pogurnuti u pravom smjeru.”
“Rekli ste da je zabranjeno miješati se”, kaže Celia i spusti olovku.
“Miješati se u poslove tvog protivnika, da”, objašnjava njezin otac. “U posle svih
ostalih smijem se miješati koliko mi drago.”
“Friedrick je poginuo zbog vašeg miješanja!”
“Ima na svijetu i drugih urara”, kaže Hector. “Zatreba li ti još koji sat, uvijek si
možeš pronaći drugoga.”
Drhtavim rukama Celia podigne jedan svezak s gomile Shakespeareovih knjiga i
baci ga na oca. Kako vam drago neometano mu proleti kroz prsa, udari o zid šatora
* 245 *
iza njegovih leđa i padne na pod. Gavran zagrakće i nakostriješi se.
Krletke s golubicama i ona sa satom počinju podrhtavati. Staklo na uokvirenoj
fotografiji puca.
“Odlazite, tata”, procijedi Celia kroza stisnute zube, pokušavajući se kontrolirati.
“Ne možeš me vječito tjerati”, kaže on.
Celia se usredotoči na svijeće na stolu, koncentrira se na jedan zaigrani plamičak.
“Misliš da s ovim ljudima imaš nekakav osoban odnos?” nastavlja Hector. “Misliš
da im nešto značiš? Svi će oni prije ili poslije umrijeti. Dopuštaš da ti emocije
otupljuju moć.”
“Vi ste kukavica”, kaže Celia. “Obojica ste kukavice. Bojite se izravnog sukoba,
zato se i borite preko posrednika. Plašite se da ćete propasti i da za to nećete moći
okriviti nikoga osim sebe.”
“To nije istina”, prosvjeduje Hector.
“Mrzim vas”, kaže Celia, i dalje zureći u plamen svijeće.
Sjena njezina oca zatreperi i nestane.
Na prozorima više nema mraza, pa simbole u obliku slova A Marco na njima ispisuje
tintom, pritišćući zacrnjene prste po staklima. Tinta se slijeva po staklima poput kiše.
Sjedi i zuri u vrata, tjeskobno okreće srebrni prsten oko prsta sve dok sutradan u
zoru ne začuje kucanje na vratima.
Muškarac u sivom odijelu ne kori ga zbog poziva. Stoji ispred vrata, na hodniku, i
rukama naslonjen na štap čeka da Marco progovori.
“Ona misli da jedno od nas mora umrijeti kako bi igra završila”, kaže Marco.
“Ima pravo.”
Sada kada ju je dobio potvrda mu zvuči gore nego je očekivao. Te dvije
jednostavne riječi gase slabašni tračak nade koju je gajio, nade da Celia možda ipak
griješi.
“Pobjeda bi mi bila gora od poraza”, kaže.
“Upozorio sam te da će osjećaji koje gajiš prema gospođici Bowen natjecanje
učiniti još težim”, odgovara njegov učitelj.
“Zašto biste mi to učinili?” pita Marco. “Sve ono vrijeme trošili ste da biste me
pripremili za to? Zašto?”
Odgovoru prethodi mučna stanka.
“Mislio sam da je to, bez obzira na posljedice, bolje od života kakav te čekao.”
Marco zatvori i zaključa vrata.
Muškarac u sivom odijelu podigne ruku kako bi ponovo pokucao, no na kraju je
ipak spusti i ode.
* 246 *
LJUPKO ALI SMRTONOSNO
LJUPKO ALI SMRTONOSNOLJUPKO ALI SMRTONOSNO
LJUPKO ALI SMRTONOSNO
Privučen zvukom svirale odlaziš u jedan skriveni kutak, njezina te
hipnotizirajuća melodija poziva da priđeš bliže.
Na podu jedne niše, ugniježđene na prugastim svilenim jastucima,
na zemlji sjede dvije žene. Jedna svira sviralu čiji si zvuk čuo. Između
njih stoje upaljeni mirisni štapić i velika crna poklopljena košara.
Okuplja se skromna publika. Druga žena pažljivo skida poklopac s
košare pa vadi svoju sviralu i svira kontramelodiju, kontrapunkt prvoj.
Iz pletene košare izdižu se dvije bijele kobre i svijaju jedna oko
druge, savršeno usklađene s glazbom. Načas izgledaju kao jedna
zmija, a onda se ponovo razdvajaju, skliznu preko ruba košare i
dogmižu na tlo, sasvim blizu tvojim stopalima.
Obje zmije njišu se naprijed-natrag, njihovi pokreti zapanjujuće
podsjećaju na ples. Elegantan i graciozan.
Glazba ubrzava, a zmije se počinju kretati nekako grublje, naglije.
Valcer se pretvara u bitku. Kruže jedna oko druge i promatraš koja će
prva napasti.
Jedna tiho zasikće, druga joj uzvrati istom mjerom. I nastavljaju
kružiti dok se glazba i miris uzdižu u zvjezdano nebo nad njima.
Ne znaš koja zmija napada prva. Napokon, identične su. Uzmiču,
sikću, skaču jedna na drugu, no ono što ti opažaš jest činjenica da više
nisu posve bijele, već savršeno crne, boje ebanovine.
* 247 *
Predosjećaj
NA PUTU OD BOSTONA PREMA NEW YORKU, 31. LISTOPADA 1902.
ećina putnika u vlaku smjestila se u svoje vagone i odjeljke kako bi čitali,
spavali ili nekako drugačije proveli putovanje. Hodnici koji su pri odlasku
vrvjeli ljudima sada su gotovo prazni. Poppet i Widget probijaju se iz vagona
u vagon tiho poput mačaka.
Uz vrata svakog odjeljka visi rukom ispisana pločica s imenom. Zastaju pred
onom na kojoj piše C. Bowen. Widget podigne ruku i lagano kucne po mutnome
staklu.
“Naprijed”, začuju glas iznutra. Poppet povuče i otvori klizna vrata.
“Prekidamo li nešto?” upita.
“Ne”, kaže Celia. “Samo uđite.” Zatvara simbolima ispunjenu knjigu koju je čitala i
odlaže je na stol. Cijeli odjeljak izgleda kao knjižnica u kojoj je eksplodirala bomba;
baršunom presvučene klupe i stolovi od uglačanog drva zatrpani su gomilama knjiga
i papira. Svjetlost u sobi pleše u ritmu kretanja vlaka, poskakuje zajedno s kristalnim
lusterima na stropu.
Widget šmugne u odjeljak i zaključa vrata za sobom.
“Jeste li za čaj?” upita Celia.
“Ne, hvala”, kaže Poppet. Nervozno pogleda Widgeta. On joj samo kimne.
Celia ih promotri: Poppet gricka usnicu i izbjegava njezin pogled; Widget stoji
naslonjen na vrata.
“Da čujem”, kaže im.
“Mi...” zausti Poppet. “Imamo problem.”
“Kakav problem?” upita Celia i, kako bi na nju mogli sjesti, s jedne od ljubičastih
klupa odmiče nekoliko gomila knjiga. Blizanci se međutim ne pomaknu s mjesta.
“Mislim da se nešto trebalo dogoditi, a nije”, kaže Poppet.
“A što bi to bilo?” upita Celia.
“Naš prijatelj Bailey trebao je poći s nama.”
“Ah, da, Widget mi je nešto spomenuo”, kaže Celia. “A nije pošao s vama?”
“Nije”, kaže Poppet. “Čekali smo ga, ali nije došao, samo ne znam je li to zato što
nije htio doći ili zato što smo otišli ranije.”
“Shvaćam”, kaže Celia. “Meni to zvuči kao krupna odluka, hoće li ili neće pobjeći i
pridružiti se cirkusu. Možda je htio dobro razmisliti, ali za to nije imao dovoljno
vremena.”
“Ali trebao je doći”, kaže Poppet. “Znam da je trebao doći.”
“Nešto si vidjela?” upita Celia.
V
* 248 *
“Recimo.”
“Kako se nešto može ‘recimo’ vidjeti?”
“Ne vidim jasno kao nekad”, kaže Poppet. “Ništa ne vidim jasno kao nekad. Vidim
samo naizgled besmislene sitnice. A ti znaš da ovdje već godinu dana ništa i ne
djeluje smisleno.”
“Mislim da pretjeruješ, ali shvaćam da ti to tako možda izgleda”, kaže Celia.
“Ne pretjerujem”, kaže Poppet podižući glas.
Lusteri počinju podrhtavati i Celia sklopi oči, duboko udahne te prije nego
progovori, pričeka da povrate stari ritam.
“Poppet, nema osobe koju je ono što se lani ovdje zbilo uzrujalo više od mene. I
već sam ti rekla da se to nije dogodilo tvojom krivnjom i da nitko nije mogao učiniti
ništa da to spriječi. Ni ti, ni ja, niti itko drugi, jesi li me razumjela?”
“Da”, kaže Poppet. “Ali kakva korist od toga što vidiš budućnost ako ne možeš
učiniti ništa da je spriječiš?”
“Ne možeš spriječiti da se nešto dogodi”, kaže Celia. “Možeš se samo pripremiti na
to.”
“Ti si to mogla spriječiti”, promrmlja Poppet i osvrne se na mnoštvo knjiga oko
sebe. Celia joj stavi prst pod bradu i okrene joj glavu kako bi je Poppet pogledala u
oči.
“Samo šačica ljudi u ovome vlaku sluti da cirkus bez mene ne funkcionira”, kaže.
“Među njima ste i vi. I premda ste iznimno pametni, ne shvaćate razmjere onoga što
se ovdje zbiva. Sve i da shvatite, ne bi vam se osobito svidjelo. Reci mi dakle što si ti
to recimo vidjela?”
Poppet sklapa oči nastojeći se koncentrirati. “Ne znam”, kaže. “Bilo je svijetlo, sve
je bilo u plamenu i Bailey je bio tamo.”
“Morat ćeš se više potruditi”, kaže joj Celia.
“Ne mogu”, kaže Poppet. “Ništa ne vidim jasno još od...”
“Vjerojatno zato što nakon toga više ništa i ne želiš jasno vidjeti, i ne može ti se
zamjeriti. No želiš li da nekako spriječim to ‘nešto’, što god bilo, trebat će mi više
podataka.”
Otkopča dugi srebrni lančić koji joj visi oko vrata, provjeri vrijeme na džepnoj uri
što na njemu visi pa ga podigne i zadrži u visini Poppetinih očiju.
“Molim te, Poppet”, kaže Celia. “Za ovo ti ne trebaju zvijezde. Samo se trebaš
koncentrirati. Čak i ako to ne želiš.”
Poppet se namršti te se usredotoči na srebrnu uru na lančiću koja se njiše na
toploj svjetlosti vlaka.
Stišće oči, fokusira se na odraze na pregibu ure, a onda joj se pogled ublaži,
usmjeren u nešto daleko od ure, daleko od vlaka.
Zatetura, zatrepće i sruši se na leđa. Widget poskoči da je uhvati prije no što
padne na pod.
Celia mu pomogne da je odnese na jednu od baršunastih klupa postavljenih uza
stol. Malo dalje na polici jedna se šalica sama od sebe počne puniti čajem. Iz
porculana s cvjetnim uzorkom istoga se časa počne pušiti.
* 249 *
Poppet zatrepće, pogleda u lustere kao da ih prvi put vidi, okrene se prema Celiji i
uzme šalicu s čajem.
“To boli”, kaže Poppet.
“Oprosti, najdraža”, kaže Celia. “Mislim da tvoja vidovitost jača. Time što je
potiskuješ samo se još više mučiš.”
Poppet kimne i protrlja sljepoočnice.
“Ispričaj mi, pokušaj mi opisati sve što si vidjela”, kaže Celia. “Sve. Koliko god ti se
činilo besmisleno.”
Prije nego počne, Poppet se zagleda u svoj čaj.
“Vidim vatru”, kaže. “Počinje kao krijes, ali... veća je i ništa je ne obuzdava. Kao da
cijelo dvorište gori; čujem nekakav glasan zvuk, osjećam njezinu vrelinu i...” Poppet
zastaje pa zatvara oči pokušavajući se usredotočiti na prizore u svojoj glavi. Otvori oči
i ponovo pogleda Celiju. “I ti si tamo. Ti i još netko. I mislim da pada kiša. A onda te
više nema, a ipak si i dalje tamo, ne mogu ti to objasniti. A i Bailey je tamo, ne za
vrijeme požara, već kasnije, mislim.”
“Kako taj netko drugi izgleda?” upita Celia.
“Muškarac. Bio je visok. U odijelu, s polucilindrom na glavi, mislim. Bilo je teško
reći.”
Prije nego progovori, Celia na trenutak sjedi s glavom među dlanovima.
“Mislim da znam tko je. I pouzdano znam da je trenutačno u Londonu, pa sve ovo
možda i nije toliko hitno koliko ti se čini.”
“Ali jest, sigurna sam”, prosvjeduje Poppet.
“Odabir trenutka nikada ti nije bio jača strana. Sama si rekla da je taj tvoj prijatelj
nazočio incidentu, a najprije si se žalila što ga nema. To se neće dogoditi još
tjednima, mjesecima, možda i godinama, Pet.”
“Ali moramo nešto poduzeti”, kaže Poppet i tresne šalicom o stol. Prije nego
poprska jednu otvorenu knjigu, čaj se zaustavi kao da ga okružuje nekakav nevidljivi
zid. “Moramo biti spremni, kao što si sama rekla.”
“Učinit ću što mogu da cirkus ne izgori do temelja. Učinit ću ga što otpornijim na
vatru. Je li ti to zasad dovoljno?”
Poppet porazmisli, zatim kimne.
“Dobro”, kaže Celia. “Za nekoliko se sati iskrcavamo, razgovor o tome možemo
nastaviti i kasnije.”
“Čekaj”, kaže Widget. Do tada je samo sjedio na naslonu jedne baršunaste klupe i
nije se miješao u razgovor. Sada se pak obraća Celiji: “Prije nego nas otpremiš, imam
jedno pitanje.”
“Kakvo?” upita ona.
“Rekla si da ne shvaćamo razmjere onoga što se ovdje zbiva”, kaže.
“To vjerojatno i nije bio najsretniji izbor riječi.”
“Radi se o igri, zar ne?” pita Widget.
Celia ga pogleda i usnice joj se polako razvuku u tužan osmijeh.
“Trebalo ti je šesnaest godina da shvatiš”, kaže. “Od tebe sam očekivala više,
Widge.”
* 250 *
“Nedavno sam to naslutio”, kaže on. “Teško je vidjeti stvari koje nastojiš sakriti od
mene, ali odnedavna mi uspijeva uhvatiti pokoji konac. Bila si neopreznija nego
obično.”
“Igri?” upita Poppet pogledavajući naizmjence brata i Celiju. “Nešto nalik na šah”,
kaže Widget. “Cirkus je šahovska ploča.”
“Ne baš”, kaže Celia. “Složenija je od šaha.”
“Svi mi igramo nekakvu igru?” upita Poppet.
“Ne igramo je mi”, kaže Widget. “Igraju je ona i još netko. Mi ostali smo... što?
Rezervne figure?”
“Nije baš tako”, kaže Celia.
“Nego kako?” upita Widget.
Celia ga samo pogleda, zagleda mu se netremice u oči.
Poppet začuđeno promatra. Widget joj neko vrijeme nijemo uzvraća pogled, a
onda napokon trepne. Na licu mu se vidi da je iznenađen. Spusti pogled i zagleda se u
cipele.
Celia uzdahne i kada progovori, obraća se oboma.
“Možda prema vama i nisam bila posve iskrena, no to je samo zato što većinu
stvari za koje ja znam i ne želite doznati. Molim vas da mi vjerujete kada kažem da ih
pokušavam popraviti. Ravnoteža koju valja postići veoma je osjetljiva i uključuje
mnoštvo faktora. Sve što zasad možemo učiniti jest prihvaćati stvari onako kako
dolaze, ne opterećivati se onima koje su iza nas ili onima koje nam tek predstoje.
Vrijedi?”
Kimnu, najprije Widget, a potom, nevoljko, i Poppet.
“Hvala vam”, kaže Celia. “A sada vas molim da odete i pokušate se odmoriti.”
Prije no što šmugne natrag u hodnik, Poppet je bez riječi zagrli. Widget na
trenutak zastane.
“Žao mi je”, kaže.
“Nema ti zbog čega biti žao”, kaže mu Celia.
“Svejedno mi je žao.”
Na odlasku je poljubi u obraz, i ne čeka da mu uzvrati.
“Što je to bilo?” upita ga Poppet kada izađe u hodnik.
“Pustila me da je pročitam”, kaže Widget. “Cijelu, ne skrivajući ništa. To još
nikada nije učinila.” I dok se tiho probijaju natrag, na drugi kraj vlaka, odbija joj to
pomnije objasniti.
“Što misliš, što bismo trebali učiniti?” upita ga Poppet kada stignu u svoj odjeljak.
Narančasta joj se mačka uspentra u krilo.
“Mislim da trebamo čekati”, kaže Widget. “Mislim da trenutačno ništa drugo i ne
možemo.”
Kada ostane sama u svojoj odaji od knjiga, Celia počne trgati svoj rupčić u vrpce.
Komadiće svile i čipke jedan po jedan spušta u praznu šalicu i pali. I ponavlja cijeli
* 251 *
postupak sve dok platno ne izgori, a da se pritom ne osmudi, sve dok i usred plamena
ne ostane svijetlo i bijelo.
* 252 *
Potjera
NA PUTU IZMEĐU BOSTONA I NEW YORKA, 1. STUDENOG 1902.
utro je hladno i Baileyjev blijedosivi kaput ne djeluje osobito elegantno u
kombinaciji s novim tamnosivim odijelom. Ne zna slažu li se te dvije nijanse
uopće, ali na ulici i željezničkoj postaji vlada tolika gužva da se ne stigne
brinuti kako izgleda.
Iako nisu jedini rêveurs koji kreću u New York, uspijevaju nabaviti karte za kasniji
vlak. Nakon silnog opraštanja i pozdravljanja, i sveopće zbrke u kojoj među desecima
torbi uspijevaju pronaći svoje, napokon se ukrcaju na vlak.
Putuju sporo. Bailey zuri kroz prozor i odsutno grickajući nokte promatra krajolik
koji se mijenja.
Victor sjeda do njega, držeći u rukama neku knjigu u kožnatom uvezu.
“Mislio sam da bi možda volio prekratiti vrijeme nekim štivom”, kaže i doda mu
knjigu.
Bailey otvori naslovnicu, pogledom preleti po knjizi i iznenađeno shvati da je riječ
o pomno organiziranom spomenaru. Većina njezinih crnih stranica sadržava članke
izrezane iz novina, no ima tu i pisama, u rukopisu, s datumima od prije samo
nekoliko godina, ali i onima starijim od desetljeća.
“Nisu sva na engleskom”, objašnjava Victor, “ali, ako ništa drugo, trebao bi moći
pročitati većinu članaka.”
“Hvala vam”, kaže Bailey.
Victor kimne i vrati se na svoje mjesto na suprotnoj strani odjeljka.
Vlak nastavlja tutnjati, no Bailey potpuno zaboravlja na krajolik. Čita opet iznova
riječi Herr Friedricka Thiessena nalazeći ih istodobno poznatim i očaravajućim.
Načuje razgovor Victora i Lorene.
“Još te nisam vidjela ovako zainteresiranog za novog rêveura”, kaže Lorena.
“Svakako ne do te mjere da s njim podijeliš svoje knjige.”
“Podsjeća me na Friedricka”, kratko joj odgovara Victor.
I kada već gotovo stignu u New York, Elizabeth sjeda na prazno sjedalo prekoputa
njegova. Prije no što spusti knjigu, Bailey zabilježi gdje je stao, usred jednog članka o
igri svjetlosti i sjene u šatoru nastalom prema indonezijskom kazalištu sjena.
“Mi živimo neobičnim životom, jurimo s mjesta na mjesto u potjeri za snovima”,
tiho kaže Elizabeth gledajući kroz prozor. “Još nisam srela rêveura koji iako mlad
osjeća prema cirkusu strast jednaku onoj koju osjećamo mi koji ga pratimo
godinama. Željela bih da uzmeš ovo.”
Daje mu crveni vuneni šal, onaj što ga je povremeno plela i, očito, dovršila. Duži
J
* 253 *
je no što mu je izgledao dok je promatrao kako ga plete, krajeva opletenih složenim
uzorkom konopa.
“Ne mogu ga uzeti”, kaže on, dijelom iskreno počašćen, a dijelom nesretan što mu
svako malo netko nešto poklanja.
“Glupost”, kaže Elizabeth. “Stalno ih pletem, a nije mi žao konca. Kada sam ga
počela plesti, nisam mislila na rêveura koji će ga nositi; očito je bio namijenjen tebi.”
“Hvala vam”, kaže Bailey i premda je u vlaku toplo, omata šal oko vrata.
“Nema na čemu”, kaže Elizabeth. “Uskoro stižemo, a onda nam samo valja
pričekati zalazak sunca.”
Elizabeth odlazi, a Bailey se sa svog sjedala uz prozor zagleda u sivo nebo i osjeti
nepomirljivu mješavinu utjehe, uzbuđenja i nervoze.
Čim stignu u New York, Bailey opaža koliko mu sve u njemu djeluje neobično.
Nije puno drugačiji od Bostona, no Boston je koliko-toliko poznavao. Više nema ni
onog utješnog ljuljanja vlaka. Tek sada osjeća koliko je daleko od kuće.
Victor i Lorena djeluju jednako zbunjeno, no Elizabeth je na poznatom terenu.
Držeći ih na okupu, vodi ih kroz raskrižja i gura u tramvaje sve dok se Bailey ne
počne osjećati poput svojih ovaca. No ne treba im dugo da stignu do odredišta,
mjesta na samom rubu grada, gdje se trebaju sastati s lokalnim rêveurom po imenu
August. Onim u čijoj je sobi u Bostonu spavao Bailey. August ih ljubazno poziva da
odsjednu u njegovoj kući dok ne pronađu kakav drugi smještaj.
August je simpatičan, krupan momak. Na Baileyja isprva ostavlja isti dojam koji
ostavlja i kuća u kojoj živi: dojam zdepaste građevine, s dugačkim prednjim
trijemom, tople i ugodne. Grleći Elizabeth, gotovo je odigne od tla, a Baileyju kada ih
upoznaju, oduševljeno protrese ruku, toliko da ovoga zabole prsti.
“Imam jednu dobru i jednu lošu vijest”, kaže August pomažući im da podignu
torbe na trijem. “Koju želite prvu?”
“Dobru”, odgovori Elizabeth prije no što Bailey uspije i razmisliti što bi radije čuo.
“Predugo smo putovali da bismo odmah po dolasku čuli lošu vijest.”
“Dobra je vijest”, kaže August, “da sam posve točno predvidio lokaciju. Le Cirque
je na manje od kilometar i pol odavde. Nagnete li se pošteno, možete ga vidjeti s ruba
trijema.” Pokaže na lijevi kraj trijema, na koji se naslanja jedno stubište.
Bailey pojuri na drugi kraj trijema. Lorena pojuri za njim. Kroz drveće u daljini
naziru vrhove šatora, jarkobijelu pjegu na pozadini sivog neba i smeđeg drveća.
“Divno”, kaže Elizabeth smijući se Loreni i Baileyju, koji se naginju preko ograde.
“Što je onda loša vijest?”
“Ne znam može li se baš nazvati lošom viješću”, kaže August kao da ne zna kako
bi im objasnio. “Prije bih je nazvao razočaravajućom. Ima veze s cirkusom.”
Bailey siđe s ograde i okrene se da čuje o čemu razgovaraju. Silno uzbuđenje što
ga je maloprije osjetio počinje kopnjeti.
“Razočaravajućom?” upita Victor.
“Pa, vrijeme nije idealno, kao što ste, siguran sam, opazili”, kaže August
pokazujući rukom teške sive oblake. “Sinoć smo imali pravu pravcatu oluju. Cirkus je
bio zatvoren, naravno, no već je i to bilo čudno. Koliko se sjećam, nikada ga nisu
* 254 *
postavili da bi ga već prve večeri zatvorili zbog vremenskih neprilika. Kako bilo,
negdje oko ponoći začula se... ne znam ni kako bih to nazvao... nekakva buka.
Nekakva lomljava od koje se zatresla cijela kuća. Mislio sam da je grom udario u
nešto. Iz cirkusa se gadno dimilo, a jedan se susjed kune da je vidio i nekakav bljesak,
da je sve vidio kao usred dana. Jutros sam odšetao do tamo. Sve izgleda kao i obično,
ali obavijest o zatvaranju i dalje visi na ulazu.”
“Baš neobično”, primijeti Lorena.
Bailey bez riječi preskoči ogradu i koliko su ga noge nosile pojuri kroz drveće. Juri
prema prugastim šatorima što brže može dok crveni šal vihori za njim.
* 255 *
Duhovi prošlosti
LONDON, 31. LISTOPADA 1902.
asno je i pločnik je mračan, u svjetlosti uličnih lampa naziru se tek obrisi
sivih kamenih zgrada u nizu. Isobel stoji blizu zasjenjenog stubišta zgrade
koju je gotovo cijelu jednu godinu nazivala domom - a čini joj se da je od
tada prošla cijela vječnost - i čeka Marca. Blijedoplavi šal kojim se ogrnula djeluje
poput komadića svijetlog danjeg neba u noći.
Nakon nekoliko sati Marco se pojavi na uglu i čim je ugleda, jače stegne aktovku.
“Što ti radiš ovdje?” upita. “Trebala bi biti u Americi.”
“Napustila sam cirkus”, kaže Isobel. “Otišla sam. Celia je rekla da mogu.”
Iz džepa vadi izblijedjeli komadić papira sa svojim imenom, pravim imenom što
ga je godinama prije iz nje silom izvukao i zatražio da ga zapiše u jednu od njegovih
bilježnica.
“Naravno”, kaže Marco.
“Mogu li ući?” upita ona petljajući po krajevima šala.
“Ne”, kaže Marco i baci pogled prema prozorima stana. Stakla su osvijetljena
prigušenim treperavim svjetlom. “Molim te, samo reci što si mi već došla reći.”
Isobel se namršti. Osvrne se oko sebe; ulica je mračna i prazna, jedino lišće u
kanalu šuška na oštrom povjetarcu.
“Htjela sam ti se ispričati”, kaže tiho. “Za to što ti nisam rekla da se miješam.
Znam da sam za ono što se dogodilo lani i ja dijelom kriva.”
“Trebala bi se ispričati Celiji, ne meni.”
“Već jesam”, kaže Isobel. “Znala sam da je zaljubljena, ali mislila sam da je
zaljubljena u Herr Thiessena. Sve do one noći nisam shvatila da si to ti. Ali voljela je i
njega, i izgubila ga je, i to zbog mene.”
“Nije se dogodilo tvojom krivnjom”, kaže Marco. “Tomu je pridonijelo mnoštvo
faktora.”
“Svemu je pridonijelo mnoštvo faktora”, kaže Isobel. “Nisam se u to namjeravala
do te mjere upetljati. Samo sam htjela pomoći. Htjela sam završiti s... tim, ne bi li
stvari bile kao nekada.”
“Ne možemo se vraćati na staro”, kaže Marco. “A puno toga nije ono što je nekada
bilo.”
“Znam”, kaže Isobel. “Ne mogu je mrziti. Pokušala sam. Nije mi čak ni
antipatična. Godinama me puštala da činim to što činim, znajući da mi je sumnjiva, a
ipak prema meni nikada nije bila neljubazna. A cirkus sam voljela. Imala sam osjećaj
da sam napokon pronašla dom, mjesto na koje spadam. Nakon nekog vremena
K
* 256 *
shvatila sam da ne trebam štititi tebe, već sve ostale, i od tebe i od nje, i da vas dvoje
trebam zaštititi od vas samih. Počela sam nakon onog tvog posjeta u Parizu, kada si
se onako uzrujao zbog Drveta želja. I, kada sam pogledala u Celijine karte, znala sam
da ne smijem prestati.”
“Kada je to bilo?” upita Marco.
“U Pragu, one noći kada smo se trebali sastati”, kaže Isobel. “Sve do lani nisi mi
dopuštao da ti gatam, da uopće pogledam u tvoje karte. Tek tada sam shvatila. Pitam
se bih li da sam za to prije imala prilike, uopće dopustila da sve ovo toliko potraje.
Trebala mi je cijela vječnost da shvatim što mi govore njezine karte. Nisam vidjela
ono što mi je bilo pred nosom. Protratila sam toliko vremena. Ovo se uvijek ticalo
tebe i nje, i prije no što ste se sreli. Ja sam bila samo usputna zabava.”
“Nisi bila usputna zabava”, kaže Marco.
“Jesi li me ikada volio?” upita Isobel.
“Nisam”, priznaje Marco. “Mislio sam da bih možda mogao, no...”
Isobel kimne.
“Mislila sam da jesi”, kaže ona. “Bila sam u to posve sigurna, iako mi to nikada nisi
rekao. Nisam uspijevala razlučiti što je uistinu stvarno, a što je stvarno samo zato što
ja želim da to bude. Mislila sam da se radi o nečemu prolaznom, čak i kada se cijela
stvar rastegnula. Ali nije prolazno. Nikada i nije bilo. Ja sam bila prolazna.
Svojedobno sam mislila da bi mi se da nje nema vratio.”
“Da nje nema, ja bih bio ništa”, kaže Marco. “A ti se time ne bi smjela zadovoljiti;
trebala bi imati bolje mišljenje o sebi.”
U tišini stoje na praznoj ulici, među njih se uvlači noćna hladnoća.
“Laka vam noć, gospođice Martin”, kaže Marco i krene uza stube.
“Od svega mi je najteže protumačiti vrijeme”, kaže Isobel. Marco zastane, okrene
se i pogleda je. “Možda zato što toliko toga mijenja. Gledala sam u karte ni sama ne
znam kolikim ljudima i iz kojih sve pobuda. I ono što mi je uvijek bilo najteže shvatiti
bilo je vrijeme. Znala sam to, a ipak me iznenadilo koliko sam dugo bila spremna
čekati nešto što je bila tek mogućnost. Mislila sam da je to samo pitanje vremena, ali
griješila sam.”
“Nisam mislio da će ovo potrajati sve dok...” zausti Marco, no Isobel ga prekine.
“Sve je ovisilo o vremenu”, kaže. “Moj je vlak taj dan kasnio, taj dan kada sam
vidjela kako ti bilježnica ispada iz džepa. Da je krenuo navrijeme, ne bismo se ni sreli.
Možda se nismo ni trebali sresti. Bila je to mogućnost, jedna od nekoliko tisuća, ali
nikako neizbježna, onako kako su to mnoge druge stvari.”
“Isobel, žao mi je”, kaže Marco. “Žao mi je što sam te upleo u sve ovo. Žao mi je
što ti nisam ranije rekao što osjećam prema Celiji. Ne znam što još želiš od mene, što
ti još mogu dati.”
Isobel kimne i stegne šal oko ramena.
“Prije tjedan dana gatala sam nekome”, kaže. “Bio je mlad, mlađi no što sam ja
bila kada smo se upoznali. Visok, onako kako je visok netko tko to nije navikao biti.
Bio je iskren i drag. Čak me upitao za ime. I sve je bilo u njegovim kartama. Sve.
Imala sam osjećaj da gatam cirkusu; to mi se do tada dogodilo samo jedanput, kada
* 257 *
sam gatala Celiji.”
“Zašto mi to govoriš?” upita Marco.
“Zato što sam pomislila da bi vas on mogao spasiti. Nisam znala što bih o tome
mislila, još uvijek to ne znam. To mu je stajalo u kartama, to i sve ostalo. Nikada ništa
nisam vidjela jasnije. Tada sam mislila da će sve ovo završiti drugačije. Pogriješila
sam. Čini se da sve češće griješim. Možda je vrijeme da pronađem novo zanimanje.”
Marco zastane, lice mu na svjetlosti lampe poblijedi.
“Što mi to pokušavaš reći?” upita je.
“Pokušavam ti reći da si imao izgleda”, kaže Isobel. “Da budeš s njom. Da se sve
razriješi na povoljan način. I gotovo sam željela da uspiješ, stvarno, unatoč svemu. Još
uvijek želim da budeš sretan. A mogućnost za to je postojala.” Kratko mu se, žalosno
nasmiješi i zavuče ruku u džep. “Samo je vrijeme bilo pogrešno.”
Izvadi ruku iz džepa i raširi prste. Na dlanu joj leži hrpica blještavocrnih kristala,
prah fin poput pepela.
“Što je to?” upita je Marco kada podigne ruku do usana.
Umjesto odgovora Isobel lagano puhne, i oblak bockavog pepela poleti prema
Marcu.
Kada se prašina slegne, na pločniku, tik uz njezina stopala, leži tek Marcova
aktovka. Isobel je uzima i odlazi.
* 258 *
Posljedice
NEW YORK, 1. STUDENOG 1902.
kolina se promijenila, ali cirkus izgleda točno onako kako je izgledao i na
njegovim poljima, pomisli Bailey kada napokon stigne do ograde, rukom
pritišćući bolni trbuh, zadihan od trčanja. Mjesto na kojemu zatječe cirkus
prije je šuma negoli polje.
No to nije jedina razlika. Neko vrijeme, ne bi li povratio dah, stoji ispred ulaza i
gleda u natpis na kojemu piše:
Zatvoreno zbog vremenskih neprilika
Natpis je ovješen preko uobičajene obavijesti o radnom vremenu.
U pitanju je miris, shvaća. To nije ona savršena mješavina m irisa karamela i dima
drva za potpalu. To je miris nečega spaljenog i mokrog, lagano obojen nečim gadljivo
slatkastim.
Miris mu izaziva mučninu.
Unutar vitičaste željezne ograde ne čuje se ništa. Niti se među šatorima išta miče,
osim što sat pored ulaza polako otkucava poslijepodnevne sate.
Bailey brzo otkriva da se kroz rešetke na ogradi ne može provući onako lako kako
je to mogao s deset godina. Okreće se, namješta ramena, no prostor je preuzak.
Pomalo se nadao da će ga Poppet tamo čekati, ali na vidiku nema žive duše.
Ograda je previsoka da bi je preskočio. I kada već počne razmišljati da odustane i
do sumraka naprosto ostane sjediti pred ulazom, opazi jednu zakrivljenu granu, koja
doduše ne dopire do same ograde, ali se nadvija sasvim blizu svijenih željeznih šiljaka
na njezinu vrhu.
Mogao bi skočiti s nje i, procijeni li kut skakanja kako treba, aterirati na stazu
između šatora. Procijeni li ga pogrešno, vjerojatno će slomiti nogu, no to bi bio tek
sitni, rješivi problem. Ovako ili onako, napokon bi bio u cirkusu.
Na drvo se nije teško popeti, a i ona je grana dovoljno široka da izdrži njegovu
težinu. Ipak gubi ravnotežu i umjesto elegantnog skoka izvodi nešto sličnije
planiranom padu. Tako cijelom težinom udari o stazu i otkotrlja se u platno jednog
šatora, dobrano uprljan bijelim prahom sa staze.
Iako ga boli, čini mu se da je noga čitava, no rame je gadno natučeno, a dlanovi
uneređeni oguljotinama, zemljom i prahom. Prah lako otresa s dlanova, no za kaputić
i nogavice novog odijela lijepi se poput boje. I eto ga, ponovo, samog u cirkusu.
“Istina ili izazov”, promrmlja si u bradu.
O
* 259 *
Suho krhko lišće što ga je vjetar nanio kroz ogradu pleše mu oko stopala. Mrlje
prigušenih jesenjih boja razbijaju uobičajeno crnilo i bjelilo cirkusa.
Bailey ne zna kamo bi krenuo. Tumara stazama misleći kako će već iza sljedećeg
ugla susresti Poppet, no tamo ga dočekuju tek pruge i pustoš. Napokon krene prema
glavnom dvorištu, prema krijesu.
Kada zađe za ugao za kojim se pruža prostrano dvorište s krijesom, više ga
iznenadi činjenica da vatra ne gori negoli ona da ga tamo netko doista čeka.
No lik koji stoji pored kotla od kovanog željeza nije Poppet. Ova je žena preniska,
kosa joj je pretamna. Kada se okrene, vidi da među usnama drži dugi srebrni
cigaršpic i da joj se oko glave poput zmija svijaju pramenovi dima.
Treba mu malo vremena da u njoj prepozna kontorcionisticu jer ju je vidio samo
na podiju, savijenu u nemogućim položajima.
“Ti si Bailey, da?” kaže ona.
“Da”, odgovara Bailey pitajući se znaju li baš svi u cirkusu tko je.
“Kasniš”, kaže mu kontorcionistica.
“Kasnim na što?” zbunjeno upita Bailey.
“Mislim da neće još dugo izdržati.”
“Tko?” upita Bailey, premda mu glavom proleti misao da žena od gume jamačno
govori o samom cirkusu.
“Dakako”, nastavlja ona, “da si stigao ranije, moglo je završiti i drugačije. Vrijeme
je osjetljiva stvar.”
“Gdje je Poppet?” upita Bailey.
“Gospođica Penelope trenutačno je indisponirana.”
“Kako to da ne zna da sam ovdje?” upita on.
“Možda i zna, ali to ne mijenja činjenicu da je, kao što rekoh, trenutačno
indisponirana.”
“Tko ste vi?” upita Bailey. Rame ga sada bolno probada i ne uspijeva utvrditi kada
je točno sve izgubilo smisao.
“Možeš me zvati Tsukiko”, kaže kontorcionistica. Povlači dugi dim iz cigarete.
Iza nje onaj čudovišni kotao od isprepletenoga kovanog željeza i dalje stoji prazan
i nepomičan. Tlo oko njega, inače obojeno spiralnim crno-bijelim uzorkom,
obavijeno je tamom, kao da ga je progutala praznina.
“Mislio sam da se vatra nikada ne gasi”, kaže Bailey prilazeći kotlu.
“Nikada do sada i nije”, kaže Tsukiko.
Kada se približi rubu od još uvijek vrućih željeznih vitica, Bailey se podigne na
prste i zaviri unutra. Kotao je gotovo do vrha pun kišnice, njezina se tamna površina
mreška na povjetarcu. Tlo pod Bailevjevim nogama crno je i blatnjavo, a kada
zakorači unatrag, slučajno šutne jedan crni polucilindar.
“Što se dogodilo?” upita Bailey.
“To je pomalo teško objasniti”, odgovara Tsukiko. “Duga je to i komplicirana
priča.”
“A vi mi je ne namjeravate ispričati, zar ne?”
Ona malčice nakrivi glavu, i Bailey vidi da joj na uglovima usana poigrava
* 260 *
smiješak.
“Ne namjeravam”, kaže.
“Super”, kaže Bailey ispod glasa.
“Vidim da si prihvatio klupske boje”, kaže Tsukiko pokazujući cigaretom na
njegov crveni šal. Bailey ne zna što bi joj na to trebao reći, no ona i ne čeka da joj
odgovori. “Ti bi to, pretpostavljam, nazvao eksplozijom.”
“Krijes je eksplodirao? Kako?”
“Rekoh da je to teško objasniti, sjećaš se? To i dalje vrijedi.”
“Kako to da šatori nisu izgorjeli?” upita Bailey osvrćući se oko sebe i gledajući
pruge, kojima kao da nema kraja. Nekoliko najbližih šatora poprskano je blatom, no
premda je tlo oko njih spaljeno, nijedan nije izgorio.
“Zaslugom gospođice Bowen”, kaže Tsukiko. “Pretpostavljam da bi bez te zaštitne
mjere šteta bila daleko veća.”
“Tko je gospođica Bowen?” upita Bailey.
“Postavljaš puno pitanja”, odvraća mu Tsukiko.
“A vi na malo njih odgovarate”, uzvraća joj Bailey.
Usnice joj se, ovoga puta do kraja, razvuku u smiješak, izviju na način koji Bailey
nalazi gotovo uznemirujuće prijateljskim.
“Ja sam samo glasnica”, kaže Tsukiko. “Svojevrsni vodič, koji te treba odvesti na
sastanak, razgovor o ovome. Pretpostavljam zato što sam trenutačno jedina živa
osoba koja zna što se zbilo i zašto si ovdje. Bilo bi bolje da o onome što te zanima
upitaš nekoga drugoga.”
“A tko bi to mogao biti?” upita Bailey.
“Vidjet ćeš”, kaže Tsukiko. “Pođi ovuda.”
Pokaže mu da krene naprijed pa ga, zaobilazeći krijes, odvodi na drugu stranu
dvorišta. Spuštaju se niz jedan kratki prolaz, blato se u slojevima lijepi za Baileyjeve
svojedobno ulaštene cipele.
“Evo nas.” Tsukiko zastaje ispred ulaza u jedan šator. Bailey prilazi kako bi
pročitao natpis na njemu. Čim ugleda ispisane riječi, zna koji je to šator.
Zastrašujuće zvijeri i neobična stvorenja
Čuda od papira i magle
“Idete sa mnom?” upita Bailey.
“Ne”, kaže Tsukiko. “Ja sam samo glasnica, sjećaš se? Bit ću u dvorištu budeš li me
trebao.”
Uljudno mu kimne i vrati se putem kojim je i došla. Promatrajući je kako odlazi,
Bailey primjećuje da se za njezine čizme blato ne lijepi.
Kada nestane iza ugla, Bailey uđe u šator.
* 261 *
Palikuća
NEW YORK, 31. LISTOPADA 1902.
arco tresne na leđa kao da ga je netko grubo odgurnuo i zakašlje se, što od
udarca, što zbog oblaka crnog pepela koji ga okružuje.
Pada lagana kiša. Kada se osovi na noge i kada se zrak oko njega polako
raščisti, ugleda red majušnog drveća i zvijezda okružen srebrnim oprugama te crnim
i bijelim šahovskim figurama.
Tek nakon nekog vremena shvati da stoji uz Wunschtraum-sat.
Sat otkucava posljednje minute do ponoći, žongler u harlekinovu kostimu
žonglira s jedanaest loptica među treperavim zvijezdama i pokretnim figurama.
Natpis s obaviješću da je cirkus zatvoren zbog vremenskih neprilika lamata na
vjetru. Kiša nakratko prelazi u gustu maglu.
Otire svjetlucavi prah s lica, svog pravog lica; previše je dezorijentiran da ga
promijeni. Pokušava pažljivije proučiti tamni pepeo na odijelu, no on već polako
iščezava.
Prugasta zavjesa iza kabine za prodaju ulaznica podignuta je, i Marco kroz
izmaglicu, u kratkom bljesku svjetlosti upaljača za cigarete, ugleda osobu koja stoji u
njezinoj sjeni.
“Bonsoir”, veselo kaže Tsukiko kada krene prema njoj i balansirajući cigaretom u
dugom srebrnom cigaršpicu strpa upaljač u džep. Vjetar naglo zapuše, zatuli i zatrese
cirkusku kapiju.
“Kako... kako je to učinila?” upita Marco.
“Isobel, misliš?” odgovara Tsukiko. “Tom sam je triku ja naučila. Mislim da nije
shvatila sve finese, no čini se da ga je unatoč tome fino izvela. Osjećaš li se imalo
nestabilno?”
“Dobro sam”, kaže Marco iako ga leđa bole od pada, a i oči ga još uvijek peku.
Radoznalo promatra Tsukiko. S kontorcionisticom nikada nije razmijenio više od
nekoliko riječi i njezina ga nazočnost zbunjuje gotovo koliko i činjenica da je do
maloprije bio negdje drugdje.
“Hajde, barem se skloni s vjetra.” Tsukiko mu slobodnom rukom pokaže da uđe u
zastorom zaklonjen tunel. “Ovo ti je lice bolje od onog drugog”, kaže mu pažljivo ga
proučavajući kroz maglu i dim. “Pristaje ti.” Kada Marco uđe, pušta zastor da padne i
oni ostaju u tami posutoj prigušenim treperavim svjetlima, točkicama od kojih tek
užareni vrh njezine cigarete ne svijetli bijelo.
“Gdje su svi?” upita Marco stresajući kišnicu s polucilindra.
“Na zabavi u čast vremenske nepogode”, objašnjava Tsukiko. “Tradicionalno se
M
* 262 *
održava u šatoru s akrobatima jer je najveći. Ali ti to ne znaš zato što i ne pripadaš
trupi, zar ne?”
Premda je ne vidi dovoljno jasno da protumači izraz na njezinu licu, zna da se
smješka.
“Ne, rekao bih da ne”, kaže on dok za njom hoda tunelom nalik na labirint koji ih
odvodi u dubinu cirkusa. “Zašto sam ovdje?” upita.
“O tome ćemo kada za to dođe vrijeme”, kaže ona. “Koliko ti je Isobel rekla?”
Razgovor koji su do maloprije vodili ispred njegove zgrade Marcu je već gotovo
ispario iz pamćenja. Sjeća se površno tek djelića tog razgovora, previše nepovezanih i
nerazumljivih, i ne uspijeva joj odmah odgovoriti.
“Nema veze”, kaže Tsukiko. “Nakon takvog putovanja čovjeku je ponekad teško
doći k sebi. Je li ti rekla da imamo nešto zajedničko?”
Marco se sjeća da je Isobel spominjala Celiju i još nekoga, ali koga točno, ne zna.
“Ne”, kaže.
“Oboje smo bivši učenici istog učitelja”, kaže Tsukiko. Vrh cigarete zasvijetli jače
kada, u gotovo potpunoj tami, povuče dim. “Ovo je, bojim se, samo privremeni
paravan”, doda kada stignu do sljedećeg zastora. Kada ga podigne, prostor u tunelu
preplavi blještava svjetlost iz dvorišta. Pokazuje mu da izađe na kišu i - dok se on
poslušno provlači ispod zastora i pokušava shvatiti što je maloprijašnjom izjavom
htjela reći - povlači još jedan dim iz cigarete.
Ukrasna svjetla na šatorima pogašena su, ali krijes u središtu dvorišta gori jarkim,
blistavim bijelim plamenom na čijoj svjetlosti blaga kiša što i dalje pada lagano
svjetluca.
“Prekrasan je”, kaže Tsukiko kada izađe za njim u dvorište. “To ti moram
priznati.”
“I ti si bila Alexanderova učenica?” upita Marco želeći se uvjeriti da ju je dobro
shvatio.
Tsukiko kimne.
“Kada mi je dosadilo šarati po bilježnicama, počela sam pisati po tijelu”, kaže
pokazujući njegove tintom umazane prste. “Nisam posebno sklona prljanju ruku.
Čudi me da je pristao na ovako otvoreno poprište natjecanja. Uvijek je bio skloniji
osami. I mislim da nije zadovoljan onime u što se pretvorilo.”
I dok ona govori, Marco opaža da je posve suha. Čim je dotaknu, kapi nestaju,
cvrčeći se pretvore u paru.
“Ti si pobijedila u zadnjem natjecanju”, kaže joj.
“Ja sam preživjela posljednje natjecanje”, ispravlja ga Tsukiko. “Kada?” upita je
Marco kada krenu prema krijesu.
“Završilo je prije osamdeset tri godine, šest mjeseci i dvadeset jedan dan. Na Dan
trešnjeva cvijeta.”
Prije nego nastavi, Tsukiko snažno povuče dim iz cigarete. “Naši učitelji ne znaju
kako je to”, kaže. “Što znači vezati se za nekoga na takav način. Prestari su, izgubili su
svaki doticaj sa svojim emocijama. Ne sjećaju se što znači živjeti i disati u ovome
svijetu. Misle da je to jednostavno, odabrati dvoje ljudi i nahuškati ih jednog protiv
* 263 *
drugoga. A ta druga osoba tvom životu da je značenje, počinje te određivati kao
osobu. Postaje ti neophodna, poput disanja. A onda, kada pobijediš, očekuju da
naprosto kreneš dalje, bez nje. To je isto kao da razdvoje blizance Murray i očekuju
da ostanu isti. Bili bi cijeli, ali ne i potpuni. Voliš je, zar ne?”
“Više od svega na svijetu”, kaže Marco.
Tsukiko zamišljeno kimne.
“Moja se protivnica zvala Hinata”, kaže. “Koža joj je mirisala na đumbir i kremu. I
ja sam je voljela više od svega na svijetu. Na Dan trešnjeva cvijeta zapalila je samu
sebe. Načinila je plameni stup i zakoračila u njega kao da ulazi u vodu.”
“Žao mi je”, kaže Marco.
“Hvala ti”, kaže Tsukiko, s nekakvom sjenom u svom inače vedrom osmijehu.
“Upravo je to gospođica Bowen namjeravala učiniti za tebe. Pustiti te da pobijediš.”
“Znam.”
“Takvu bol ne bih poželjela nikome. Bol pobjednika. Hinatu bi ovo oduševilo”,
kaže kada stignu do krijesa i zagledaju se u plamene jezike što plešu na sve jačoj kiši.
“Stvarno je voljela vatru. Voda je oduvijek bila moj element. Bila.”
Pruža ruku i promatra kapi kiše koje joj odbijaju dotaknuti kožu. “Znaš li priču o
čarobnjaku u drvetu?” upita ga.
“Priču o Merlinu?” pita Marco. “Znam ih nekoliko.”
“Mnogo ih je”, kaže Tsukiko kimajući. “Stare se priče obično pričaju, prepričavaju
i mijenjaju. Svaki im pripovjedač doda nešto svoje. I ono malo istine u njoj izgubi se u
gomili predrasuda i uljepšavanja. Razlozi nisu važni koliko sama priča.”
Kiša i dalje jača i dok ona nastavlja priču, počinje lijevati kao iz kabla.
“Neke spominju i pećinu, no meni je inačica s drvetom draža. Možda je drvo
romantičnije.”
Još zažarenu cigaretu vadi iz cigaršpica i stavlja je među elegantne prste.
“Premda je puno drveća koje bi moglo poslužiti toj svrsi”, kaže, “mislila sam da bi
ovo ipak bilo primjerenije.”
Marco pogleda u krijes, u čijoj svjetlosti kapljice kiše svjetlucaju poput snijega.
U svim njemu poznatim inačicama priče o Merlinu čarobnjak ostaje zarobljen. U
drvetu, u pećini ili u stijeni.
I to je uvijek kazna, posljedica budalaste ljubavi.
Ponovo pogleda Tsukiko.
“Ti shvaćaš”, kaže Tsukiko prije no što on bilo što zausti. Marco kimne.
“Znala sam da hoćeš”, kaže ona. Svjetlost bijelog plamena kroz kišu joj osvijetli
lice.
“Što to radiš, Tsukiko?” kaže netko iza njezinih leđa. Tsukiko se okrene i Marco
na rubu dvorišta ugleda Celiju. Njezina haljina boje mjesečine, natopljena kišom,
djeluje beživotno siva, zapetljane vrpce vuku se za njom poput crnih, bijelih i
ugljenosivih repova i na vjetru joj se upleću u kosu.
“Vrati se na zabavu, draga”, kaže Tsukiko pospremajući srebrni cigaršpic u džep.
“Poželjet ćeš da nisi bila ovdje i vidjela to.”
“Vidjela što?” upita Celia zureći u Marca.
* 264 *
Kada progovori, Tsukiko se obrati oboma.
“Bila sam okružena ljubavnim pismima što ste ih tijekom godina, ugrađene u
šatore, ispisivali jedno drugome. To me podsjeća na mene i Hinatu, na to kako mi je
bilo s njom. Prekrasno je i strašno. Još uvijek nisam spremna dignuti ruke od toga, ali
vas dvoje puštate da izblijedi.”
“Rekla si mi da je ljubav prevrtljiva i nestalna”, zbunjeno kaže Celia.
“Lagala sam”, kaže Tsukiko valjajući cigaretu među prstima. “Mislila sam da će ti
biti lakše ako u njega posumnjaš. I dala sam ti godinu dana da pronađeš način da
cirkus nastavi funkcionirati i bez tebe. Nisi uspjela. Sada sam ja na redu.”
“Ja sam poku...” zausti Celia, no Tsukiko je prekine.
“Neprestano previđaš jednu jednostavnu činjenicu”, kaže. “Ti ovaj cirkus nosiš u
sebi. Ova mu vatra služi kao oruđe. Ti ćeš izgubiti puno više, samo si previše sebična
da to priznaš. Misliš da s tom boli ne možeš živjeti. S takvom se boli ne živi. Ona se
naprosto trpi. Žao mi je.”
“Kiko, molim te”, kaže Celia, “treba mi još vremena.”
Tsukiko odmahne glavom.
“Već sam ti rekla”, kaže, “vrijeme ne mogu kontrolirati.”
Marco, koji s nje nije skidao pogled otkako se pojavila u dvorištu, sada ga skreće
na Tsukiko.
“Samo daj”, kaže joj nadglasavajući se sa sve jačim zvukom kiše. “Učini to! Radije
ću kraj nje gorjeti nego živjeti bez nje.”
Celia vrisne. Jednostavan uzvik “Ne!” vjetar izobličuje u nešto puno glasnije i jače.
Iako ga očaj u njezinu glasu probode kao da su mu se u tijelo odjednom zabile sve
oštrice iz Chandreshove zbirke, Marco ne skida pogled s kontorcionistice.
“Igra će biti završena, zar ne?” upita je. “Igra će biti završena iako nisam mrtav,
već samo zarobljen u vatri.”
“Nećeš je moći nastaviti igrati”, kaže Tsukiko. “Jedino je to važno.”
“Onda to učini”, kaže Marco.
Tsukiko mu se nasmiješi. Skupi dlanove, pramenovi dima uzdignu se iz prstiju u
kojima drži cigaretu.
Nakloni mu se duboko, s poštovanjem.
Nijedno ne gleda u Celiju, koja s druge strane dvorišta pojuri prema njima.
Svoju još zapaljenu cigaretu Tsukiko baci u smjeru plamena.
I dok cigareta leti zrakom, Marco Celiji dovikne da stane.
Celia mu se baci u naručje u trenutku u kojemu opušak dotakne bijeli plamen
krijesa.
Znajući da nema vremena da je odgurne od sebe, Marco je privuče k sebi i zabije
lice u njezinu kosu. Vjetar mu strgne polucilindar s glave.
A onda osjeti bol. Oštar, strašan, kao da ga trgaju na komade.
“Vjeruj mi”, šapne mu Celia na uho, i on se prestane opirati te zaboravi sve drugo.
Trenutak prije eksplozije, prije no što bijela svjetlost postane previše
zasljepljujuća da bi se razaznalo što se uistinu zbiva, njih se dvoje raspline u zraku. U
jednom su času tu, Celijina haljina leprša na vjetru i kiši, Marco joj rukama pritišće
* 265 *
leđa. Već u sljedećemu oboje su tek mrlja svjetlosti i sjene.
A onda nestanu i cijeli se cirkus zapali, plameni jezici ližu šatore i izvijaju se na
kiši.
Sama u dvorištu, Tsukiko uzdahne. Plamen je zaobilazi ne dotičući je, kovitla se
oko nje poput vira. Osvjetljava je nemogućom bjelinom.
Tada, brzo kako su se i pojavili, plameni se jezici utrnu.
Vitičasti kavez u kojemu je ležao krijes stoji prazan; u njemu nema ni žeravice što
tinja. Kiša lupka i šuplje odzvanja po metalu, na mjestima gdje je kotao još uvijek
vruć kapi kiše pretvaraju se u paru.
Tsukiko iz džepa vadi novu cigaretu i lijenim uvježbanim pokretom pali upaljač.
Unatoč kiši lako pali cigaretu.
Promatra kotao pun vode i čeka.
* 266 *
Preobrazba
NEW YORK, 1. STUDENOG 1902.
a može otvoriti usta, Celia bi vrištala.
Ipak, previše toga valja kontrolirati: vrelinu, kišu, Marca u njezinu naručju.
Usredotočuje se samo na njega i, raspadajući se, povlači za sobom sve što ga
čini onim što jest. Grčevito se hvata za svaku uspomenu na dodir njegove kože na
svojoj, na svaki zajednički trenutak. Odnosi ga sa sobom.
Iznenada, više nema ničega. Nema kiše. Nema vatre. Ničega osim odsječka
spokojnog bijelog ništavila.
Negdje u tom ništavilu sat počinje odbijati ponoć.
Stani, pomisli ona.
Sat nastavlja odbijati, ali ona osjeća da vrijeme ipak staje.
Raspad je bio lakši dio posla, shvaća Celia.
Pravi je problem sastaviti ono što se raspalo.
Slično je onome kada je kao dijete trebala zaliječiti zarezane vrške prstiju, samo
dovedeno do krajnosti. Valja joj pronaći rubove koje treba spojiti.
A toliko toga treba uravnotežiti.
A bilo bi tako lako naprosto odustati.
Toliko bi manje boljelo.
Opire se napasti da odustane, opire se bolu i kaosu. S mukom zadržava kontrolu, i
nad sobom samom i nad okolinom.
Odabire mjesto na koje će se fokusirati, najpoznatije mjesto kojega se uspije
dosjetiti.
I polako, mučno polako, ponovo počne poprimati svoje nekadašnje obličje.
A onda se, napokon, zatekne u svom šatoru, u središtu kruga od praznih stolaca.
Osjeća se lakšom. Razrijeđenom. Pomalo ošamućenom.
No nije tek odjek onoga što je nekada bila. Ponovo je cijela, i diše. Osjeća da joj
srce kuca, brzo ali ravnomjerno. Čak i haljina što joj se slijeva niz kukove djeluje isto,
osim što više nije mokra od kiše.
Zavrti se ukrug, i haljina oko nje zaleprša.
Ošamućenost popušta i ona polako dolazi k sebi, i dalje zapanjena svojim
postignućem.
A onda opazi da je sve u šatoru oko nje prozirno. Stolci, svjetiljke što joj vise nad
glavom, čak i pruge na zidovima, sve joj djeluje netvarno.
I sama je.
D
* 267 *
Marcu trenutak eksplozije traje puno duže.
Dok se kroz bol grčevito drži Celije, vrelina i svjetlost protežu se u beskonačnost.
A onda je više nema.
Više ničega nema. Ni vatre. Ni kiše. Niti tla pod njegovim nogama.
Pred očima mu se neprestano izmjenjuju svjetlost i sjene, tama prelazi u čistu
bjelinu, koju pak ponovo guta tama. Nikako se ne uspijeva umiriti.
Cirkus oko Celije mijenja se, neprimjetno, kao u nekoj od Marcovih iluzija.
Predoči si mjesto u cirkusu na kojemu želi biti, i već je tamo. I ne zna pomiče li
pritom samu sebe ili cirkus oko sebe.
Ledeni vrt tih je i miran, uokolo nema ničega osim oštre, hladne bjeline. U
Dvorani zrcala vlastiti odraz vidi samo u nekim zrcalima. U drugima vidi tek
svjetlucavu mrlju svoje blijedosive haljine ili pokrete uzbibanih vrpca što lebde za
njom.
Nije sigurna, no čini joj se da u jednom zrcalu povremeno vidi i Marca, rub
njegova kaputa ili njegov blještavobijeli ovratnik.
Mnoga zrcala prazno i beskorisno vise u svojim kićenim okvirima.
Dok je pretražuje, magla u Menažeriji polako se razilazi. Ni u tom šatoru
međutim ne pronalazi ništa osim papira.
Jezero suza čak se i ne mreška; površina mu je mirna i glatka. Celiji ne uspijeva
uhvatiti kamen koji u njega treba baciti. Niti joj uspijeva upaliti svijeću na Drvetu
želja, premda želje povješane po njegovim granama i dalje gore.
Obilazi Labirint, prostoriju za prostorijom, iz onih koje je stvorila sama prelazi u
one koje je stvorio on i istim se putem vraća.
Osjeća ga. Osjeća da je blizu i očekuje ga iza svakog ugla, iza svakih vrata.
Ipak, pronalazi tek pera što lagano lebde i igraće karte koje lepršaju. Srebrne
kipove praznih pogleda. Prazna polja na podovima obojenim poput šahovskih ploča.
Posvuda vidi njegove tragove, ali nijedan na koji bi se mogla fokusirati. Nijedan za
koji bi se mogla uhvatiti.
U onom hodniku s vratima različitih veličina i oblika, u snijegu pronalazi nešto
što bi mogli biti otisci stopala, ali i obične sjene.
A Celia ne zna kamo vode.
Dok mu se pluća pune zrakom, Marco grca kao da je bio pod vodom, samo toga nije
bio svjestan.
Prva mu je suvisla misao da se nije nadao ostati zarobljen u vatri koja je na osjet
tako hladna.
Hladni zrak oštar je i štipa, i kamo god se okrene, vidi samo bjelinu.
* 268 *
Kada mu se oči priviknu na svjetlost, uspijeva razabrati sjenu nekakvog drveta.
Svud oko njega vise grane zaleđene žalosne vrbe.
Zakorači naprijed, tlo pod nogama djeluje mu zbunjujuće meko.
Stoji nasred Ledenog vrta.
Fontana u sredini vrta ne radi, obično zapjenjena voda tiha je i mirna.
I premda je to u toj silnoj bjelini teško opaziti, cijeli je vrt proziran.
Pogleda u šake. Lagano drhte, ali djeluju mu čvrsto. Odijelo mu je i dalje tamno i
neprozirno.
Podigne ruku, dotakne jednu ružu i prstima prođe kroz njezine latice. Osjeti tek
neznatan otpor, kao da su načinjene od vode, a ne od leda.
I dalje gleda u ružu, kada iza sebe začuje nečiji uzdah.
Celia rukama pokriva usne, kao da ne može vjerovati u ono što vidi. A vidi Marca, u
Ledenom vrtu, vidi prizor koji je tako često zamišljala u samoći tog ledenog cvjetnog
prostranstva. Stoji ispred sjenice s blijedim ružama i premda se tamnom bojom
odijela ističe na toj pozadini, djeluje joj nestvarno.
A onda se okrene i pogleda je. Čim mu ugleda oči, sve njezine sumnje iščezavaju.
Na trenutak joj djeluje tako mlađahno da u njemu vidi dječaka kakav je nekada
bio, godinama prije nego što su se sreli, u doba kada su već bili povezani, a opet
toliko daleki.
Toliko mu toga želi reći, plašila se da mu to što mu ima reći više nikada neće
imati priliku izreći. A samo jedno čini joj se uistinu važno.
“Volim te”, kaže.
Riječi odjeknu šatorom i smrznuto lišće lagano zašušti.
Dok mu se približava, Marco samo zuri u nju, misleći da mu se priviđa.
“Već sam mislila da sam te izgubila”, kaže mu kada stigne do njega, drhtavim
šaptom.
Izgleda stvarno kao i on; za razliku od vrta nije prozirna. Djeluje živo i živahno na
toj pozadini od bjeline, obrazi joj se lagano rumene, na tamne joj oči izbijaju suze.
Podiže ruku k njezinu licu, u smrtnome strahu da će mu prsti proći kroz njega
lako kao što su prošli i kroz onu ružu.
Kada shvati da je čvrsta, topla i živa na dodir, preplavi ga olakšanje.
Privlači je u naručje, suze mu kapaju po njezinoj kosi.
“Volim te”, kaže joj kada dođe do glasa.
Stoje zagrljeni, nijedno ne želi pustiti ono drugo.
“Nisam te mogla pustiti da to učiniš”, kaže Celia. “Nisam te mogla pustiti da
odeš.”
“Što si učinila?” upita Marco. Još uvijek ne shvaća što se zapravo dogodilo.
* 269 *
“Upotrijebila sam cirkus kao uporište”, kaže Celia. “Nisam znala hoće li uspjeti, ali
nisam te mogla pustiti da odeš, morala sam pokušati. Pokušala sam te povući za
sobom, a onda te više nisam mogla pronaći. Pomislila sam da sam te izgubila.”
“Ovdje sam”, kaže Marco milujući joj kosu. “Ovdje sam.”
Oslobodio se svijeta i ponovo se u njega vratio, u ograničeni dio tog svijeta.
Osjeća se drugačije negoli je očekivao. Ne osjeća se zarobljeno, samo odvojeno, kao
da ni on ni Celia nisu u cirkusu, već se s njim nekako preklapaju. Osvrne se i pogleda
drveće u vrtu, duge smrznute grane što se slijevaju sa žalosne vrbe, živicu što
omeđuje obližnju stazu. Sliče duhovima.
I tek tada opazi da se vrt topi.
“Krijes se ugasio”, kaže Marco. Sada je može i osjetiti, prazninu. Cirkus pak osjeća
svuda oko sebe, kao da oko njega lebdi poput magle, kao da bi unatoč udaljenosti -
ispruži li ruku - mogao dotaknuti njegovu željeznu ogradu. Gotovo bez ikakva truda
uspijeva locirati ogradu, odrediti koliki ga razmak od nje dijeli, utvrditi gdje stoji koji
šator, čak i mračno dvorište i Tsukiko, koja u njemu stoji. Cijeli cirkus osjeća na sebi,
onako kao što na koži osjeća košulju.
Jedino što u njemu bliješti jest Celia.
No svjetlost kojom zrači treperava je i krhka poput plamena svijeće.
“Ti si ono što cirkus drži na okupu”, kaže.
Celia kima. To joj bez krijesa puno teže polazi za rukom, čega tek sada postaje
svjesna. Ne uspijeva se koncentrirati dovoljno da svaku stvar održi onakvom kakva je
bila. Neke joj već počinju izmicati, kapati poput cvijeća što se oko njih otapa.
I zna da ga raspadne li se više neće moći sastaviti.
Drhti, i premda se umiri kada je Marco zagrli jače, nastavlja drhtati u njegovu
naručju.
“Odustani, Celia.”
“Ne mogu”, kaže ona. “Odustanem li, sve će se srušiti.”
“Što će biti s nama ako se sve sruši?” upita Marco.
“Ne znam”, kaže Celia. “Zamrznula sam ga u vremenu. Ne uspijeva funkcionirati
bez nas. Treba mu skrbnik.”
* 270 *
Zamrznuto u vremenu
NEW YORK, 1. STUDENOG 1902.
ada je posljednji put u njega ušao, šator je ispunjavala gusta bijela magla. I
Poppet je bila s njim.
Tada mu se - a Baileyju je teško povjerovati da je od tada prošlo tek nekoliko
dana - činio beskrajno velikim. Sada kada ih više ne pokriva gusta magla Bailey jasno
vidi bijele zidove šatora i sva stvorenja u njemu. Nijedno se međutim ne miče.
Ptice, šišmiši i leptiri vise u zraku, kao da ih pridržava nekakva nit, posve
nepomični. Nema lepršanja papirnatih krila. Sve je nepomično.
Druga stvorenja leže na tlu, blizu Baileyjevih stopala. Pokraj bijele lisice srebrnih
ušiju stoji i jedna crna mačka, uhvaćena usred skoka. Tu su i veće životinje. Zebra s
prugama u savršenom kontrastu. Lav snježne grive, u ispruženom položaju. Bijeli
jelen visokih rogova.
Pored jelena stoji muškarac u tamnom odijelu.
Gotovo je proziran, poput duha ili odraza u zrcalu. Dijelovi njegova odijela tek su
sjena. Bailey kroz rukave njegova kaputa jasno vidi onog jelena. ✓
I taman kad pomisli da je muškarac tek plod njegove mašte, ovaj se okrene i
pogleda ga, neobično svijetlim očima čiju boju Bailey ne uspijeva razaznati.
“Rekao sam joj da te ne šalje ovim putem”, kaže. “Iako je najkraći.”
“Tko ste vi?” upita Bailey.
“Zovem se Marco”, kaže muškarac. “Ti si jamačno Bailey.”
Bailey kimne.
“Da barem nisi toliko mlad”, kaže Marco. U glasu mu se osjeća nekakva iskrena
tuga, no Bailey se još uvijek nije oporavio ni od načina na koji se, poput duha, pred
njim stvorio.
“Jeste li vi mrtvi?” upita približavajući mu se. Iz drugog kuta Marco mu se na
trenutak učini gotovo opipljivim. Već u sljedećem međutim opet je proziran.
“Ne baš”, kaže Marco.
“Tsukiko mi je rekla da osim nje ovdje nema nijedne žive osobe koja zna što se
dogodilo.”
“Bojim se da gospođica Tsukiko nije uvijek posve iskrena.”
“Izgledate kao duh”, kaže Bailey. Ne može se sjetiti boljeg opisa.
“I ti meni izgledaš kao duh. Koji je od nas stvaran?”
Bailey nema pojma što bi na to trebao reći, pa umjesto da mu odgovori postavi
mu prvo pitanje koje mu padne na pamet.
“Onaj polucilindar u dvorištu je vaš?”
K
* 271 *
Na njegovo iznenađenje, Marco se nasmiješi.
“Zapravo jest”, kaže. “Izgubio sam ga prije no što se sve ovo dogodilo, zato je i
ostao iza mene.”
“Što se dogodilo?” upita Bailey.
Marco načas zastane, zatim mu odgovori.
“To je poprilično duga priča.”
“To je i Tsukiko rekla”, kaže Bailey. Pita se bi li mogao pronaći Widgeta: on bi mu
tu priču ispričao kako treba.
“Pa, u tome je bila iskrena”, kaže Marco. “Tsukiko me namjeravala zatočiti u
krijes, iz razloga koji su posebna priča za koju nemamo dovoljno vremena, a onda je
došlo do promjene plana, koja je rezultirala trenutačnom situacijom. Raspao sam se
pa ponovno sastavio, u manje koncentriranom stanju.”
Marco ispruži ruku i Bailey ispruži svoju da je dotakne. Prsti mu glatko prođu
kroz nju; osjeća tek neznatan otpor, osjeća da u prostoru ima nečega, samo to nešto
nije posve čvrsto.
“Ovo nije nikakva iluzija ili trik”, kaže Marco.
Bailey se na to najprije zamišljeno namršti, potom kimne. Poppet mu je rekla da
nemoguće ne postoji i on otkriva da se počinje slagati s njom.
“Za razliku od tebe, ja na okolinu ne djelujem izravno”, nastavi Marco. “Iz moje
perspektive i ti i sve ostalo što nas okružuje djelujete jednako bestjelesno. Možda
ćemo o tome moći opširnije porazgovarati nekom drugom zgodom. Pođi sa mnom.”
Okrene se i zaputi u stražnji dio šatora.
Bailey kreće za njim zavojitom stazom, zaobilazeći životinje. Teško pronalazi
mjesto na koje smije zakoračiti. Marco pak bez poteškoća, glatko klizi ispred njega.
Zaobilazeći uspravljeni lik polarnog medvjeda, Bailey izgubi ravnotežu. Ramenom
udari gavrana koji visi u zraku. Gavran padne na tlo, krila mu se iskrive i slome.
Prije no što Bailey uspije i zaustiti, Marco se sagne, podigne gavrana i počne ga
premetati po rukama. Razmakne mu slomljena krila, zavuče ruku i okrene nešto.
Nešto klikne, i gavran okrene glavu te ispusti oštar metalni graktaj.
“Kako to da ih vi smijete dodirnuti?” upita Bailey.
“Logistiku interakcije s fizičkim stvarima još uvijek pokušavam shvatiti”, kaže
Marco, pogladi gavranova krila i pusti ga da mu šepavo sklizne s ruke. Gavran
zaleprša papirnatim krilima, ali ne uspije poletjeti. “To vjerojatno ima neke veze s
činjenicom da sam ih ja napravio. Dijelovi cirkusa u čijem sam stvaranju sudjelovao
djeluju mi opipljivije.”
Gavran mu skoči s ruke i balansirajući svijenim repom, koji je svojedobno
komotno mogao pripadati i kakvom zmaju, u skokovima siđe niz brdo papirnatih
vaga.
“Fantastični su”, kaže Bailey.
“Običan papir, i satni mehanizam, zakukuljeni relativno jednostavnom čarolijom.
Uz malo učenja i ti bi ih mogao načiniti.”
Nikada do tada Bailey nije ni pomislio da bi takve stvari mogao činiti i sam, ali
sada, kada su mu to jednostavno i izravno dali do znanja, više mu i ne djeluju tako
* 272 *
neizvedivo.
“Kamo idemo?” upita Bailey kada se približe suprotnom zidu šatora.
“Netko bi htio porazgovarati s tobom”, kaže Marco. “Čeka nas kod Drveta želja;
ono je, izgleda, najstabilnije.”
“Mislim da nikada nisam vidio Drvo želja”, kaže Bailey kada, pazeći na svaki
korak, stignu na drugi kraj šatora.
“To nije šator na koji čovjek naprosto natrapa”, kaže Marco. “Već ga pronađe,
kada ma zatreba. To mi je jedan od omiljenih šatora. Uzmeš svijeću iz kutije na ulazu
i zapališ je na plamenu neke koja već gori na drvetu. Tvoja se želja rasplamsa
potaknuta tuđima.” Kada napokon stignu na drugi kraj šatora, Marco mu pokaže
jednu pukotinu u platnu, jedva uočljiv red očica povezanih vrpcom, koji ga podsjeti
na ulaz u onaj Widgetov šator krcat neobičnim bocama. “Kada izađeš, s druge ćeš
strane ugledati ulaz u akrobatski šator. Bit ću tik iza tebe iako me možda nećeš
vidjeti sve dok se ponovo ne nađemo u zatvorenom prostoru. Budi... budi oprezan.”
Bailey razveže vrpce, lako se izvuče iz šatora i zatekne na jednoj od staza što
vijugaju među šatorima. Nebo nad njima sivo je ali čisto, iako počinje padati.
Akrobatski šator viši je od svih šatora koji ga okružuju. Na samo nekoliko koraka
od ulaza visi natpis Prkošenje gravitaciji.
Bailey je u tom šatoru bio nekoliko puta, dobro poznaje njegov otvoreni pod, koji
od akrobata što vise u zraku ne dijeli ništa.
Kada međutim u njega zakorači, u šatoru ne zatječe poznati mu, široki otvoreni
prostor.
Zatječe zabavu. Slavlje zamrznuto u mjestu, u vremenu, baš poput onih ptica
zamrznutih u letu.
I, na različitim mjestima u šatoru, desetke izvođača, okupanih svjetlošću blistavih
okruglih lampa što vise visoko iznad njihovih glava, među konopima, stolcima i
okruglim kavezima. Neki stoje u skupinama ili parovima, drugi sjede na jastucima,
sanducima i stolcima koji u šarenim bljeskovima razbijaju crno-bijelu boju, koja
prevladava u gomili.
I nitko se od njih ne miče. Štoviše, uopće ne diše. Poput kipova.
Jedan od njih stoji blizu Baileyja, s flautom na usnama. Instrument mu, nijem,
miruje među prstima.
Drugi nalijeva vino iz boce: tekućina lebdi iznad čaše.
“Trebali smo ih zaobići”, kaže Mareo pojavivši se poput sjene uz njega. “Već ih
satima držim na oku, a prizor mi djeluje jednako uznemirujuće.”
“Što im je?” upita Bailey.
“Ništa, koliko ja znam”, odgovara Marco. “Cijeli je cirkus zaustavljen usred
pokreta kako bismo dobili više vremena i, eto...” podigne ruku i zaleprša prstima
iznad gomile.
“I Tsukiko pripada cirkusu, a nije ovakva”, zbunjeno kaže Bailey.
“Mislim da ona igra po svojim pravilima”, kaže Marco. “Ovuda”, doda i krene kroz
skupinu nepomičnih likova.
Zaobilaziti skupinu ljudi još je teže nego zaobilaziti papirnate životinje. Bailey se
* 273 *
kreće korak po korak, iznimno oprezno, u strahu od onoga što bi se moglo dogoditi
ako nekoga slučajno zakači i sruši, kao što je srušio onoga gavrana.
“Još malo”, kaže mu Marco dok zaobilaze skupinu ljudi okupljenih u polukrug.
Ali Bailey zastaje zureći u lik u koji je zagledana cijela skupina.
Widget je odjeven u svoj kostim za nastup, samo što je onaj kaputić od krpica
skinuo, a prsluk koji nosi preko crne košulje raskopčan je. Ruke mu stoje u zraku, u
položaju koji Bailey poznaje toliko dobro da zna da se zaustavio usred priče.
Poppet stoji kraj njega. Okrenula je glavu, gleda u smjeru dvorišta kao da joj je
nešto upravo u trenutku kad je zabava stala odvuklo pozornost od brata. Kosa joj je
rasuta po leđima, crveni joj valovi lebde u zraku kao da pluta na vodi.
Bailey je zaobiđe i pogleda u lice, neodlučno podigne ruku kako bi joj dotaknuo
kosu. Kosa mu se pod prstima namreška, a onda lagano zaleluja i vrati u zamrznuto
stanje.
“Može li me vidjeti?” upita Bailey. Oči su joj mirne ali blistave. Ne trepće, iako se
Baileyju čini da će svakoga časa trepnuti.
“Ne znam”, kaže Marco. “Možda, ali...”
Prije no što uspije dovršiti misao, vrpca koja pridržava jedan od ovješenih stolaca
puca, i stolac, skoro pogodivši Widgeta, tresne o zemlju i razbije se na komadiće.
“Prokletstvo”, promrsi Marco kada Bailey poskoči unatrag i gotovo se sudari s
Poppet. Njezina kosa ponovo se zaleluja. “Ovuda”, kaže Marco pokazujući prolaz u
šatorskom krilu od kojega ih dijeli pristojna udaljenost. Potom nestaje.
Bailey se okrene te pogleda Poppet i Widgeta. Poppetina kosa slegne se i umiri.
Widgetove čizme zasute su djelićima razbijenog stolca.
Bailey se okrene na drugu stranu i, pažljivo izbjegavajući nepokretne likove, krene
na drugi kraj šatora. Nervozno pogledava uvis, u preostale stolce i okrugle željezne
kaveze koje pridržavaju tek ishabane vrpce.
Prsti mu podrhtavaju dok odvezuje vezice na zidu šatora.
Čim se iz njega izvuče, osjeća se kao da je zakoračio u san.
U susjednom šatoru stoji uzvisito drvo. Veliko poput njegova hrasta, uzdiže se
ravno iz zemlje. Njegove gole i crne grane prepune su rastopljenih bijelih svijeća, a
kora prekrivena gotovo prozirnim slojevima voska.
Premda ih na drvu gori tek nekoliko, svijeće osvjetljavaju iskrivljene crne grane i
bacaju zaigrane sjene po prugastim zidovima. Prizor je fantastičan.
Marco stoji ispod drva grleći ženu, koju Bailey odmah prepoznaje kao
mađioničarku.
Kao i Marco, i ona djeluje prozirno. Haljina joj na svjetlosti svijeća izgleda poput
magle.
“Zdravo, Bailey”, kaže mu kada krene prema njoj. Glas joj je tek tiha jeka što
odzvanja odnekud iz blizine, kao da stoji kraj njega i šapće mu na uho. I kada joj on
ne odgovori, dodaje: “Sviđa mi se tvoj šal.” Njezine riječi zazvuče mu toplo i neobično
utješno. “Ja sam Celia. Mislim da se nikada nismo službeno upoznali.”
“Drago mi je”, kaže Bailey.
Celia se nasmiješi. Ne računajući činjenicu da kroz nju nazire grane onog crnoga
* 274 *
drveta, djeluje mu puno drugačije no što mu je djelovala za vrijeme nastupa.
“Kako ste znali da dolazim?” upita.
“Poppet te spomenula, tvoj dolazak, kao jedan u nizu događaja koji prethode
ovome. Nadala sam se da ćeš prije ili poslije ipak stići.”
Na spomen Poppetina imena Bailey se osvrne preko ramena i pogleda zid šatora.
Čini mu se da ga od one zabave zamrznute u vremenu dijeli više od pruga na
šatorskom krilu.
“Trebamo tvoju pomoć”, nastavi Celia kada se ponovo okrene prema njoj. “Želimo
da preuzmeš cirkus.”
“Što?” upita Bailey. Ne zna što je očekivao, ali ovo sigurno nije.
“Cirkusu žurno treba novi skrbnik”, kaže Marco. “On pluta, poput neusidrena
broda. Netko ga treba usidriti.”
“A taj netko sam ja?” pita Bailey.
“Voljeli bismo da to budeš ti, da”, kaže Celia. “Ako si spreman za takvu obvezu. Mi
bismo ti u tome pomogli, Poppet i Widget također bi ti mogli pomoći, no
odgovornost bi bila ponajviše na tebi.”
“Ali ja nisam... poseban”, kaže Bailey. “Ne onako kao oni. Ja nisam nitko važan.”
“Znam”, kaže Celia. “Nisi za to ni predodređen ni izabran; voljela bih ti reći da
jesi, ako bi to tako bilo lakše, no to nije istina. Ti si na pravome mjestu u pravo
vrijeme, i učinit ćeš ono što valja učiniti jer ti je do toga stalo. Ponekad je i to
dovoljno.”
Dok je promatra na treperavoj svjetlosti, Bailey iznenada shvaća da je puno starija
no što izgleda te da isto vjerojatno vrijedi i za Marca. Osjećaj je sličan onomu kada
shvatiš da je osoba s fotografija starija no što je bila kada su fotografije snimljene, i
zbog toga ti djeluje još udaljenija. I cirkus mu, iako u njemu stoji, djeluje kao da je
negdje daleko, kao da mu izmiče.
“Dobro”, kaže Bailey i kada već zine da kaže kako pristaje, Celia podigne prozirnu
ruku i zaustavi ga.
“Čekaj”, kaže. “Ovo je važno. Želim ti dati nešto što nitko od nas nije imao. Želim
ti dati izbor. Možeš pristati, a možeš i otići. Nisi nam dužan pomoći i ne želim da se
takvim osjećaš.”
“Što će se dogoditi ako odem?” upita Bailey. Prije nego mu odgovori, Celia
pogleda Marca. I Marco, bez riječi, pogleda nju. Gesta je do te mjere intimna da
Bailey skreće pogled te umjesto u njih gleda u iskrivljene grane drveta,
“Neće potrajati”, napokon kaže Celia. Ne nudi nikakva dodatna objašnjenja;
okreće mu leđa i nastavlja. “Znam da puno tražim, ali nisam se imala kome drugom
obratiti.”
Iznenada svijeće na drvetu zaiskre. Nekolicina se pogasi i iz njih se na mjestu
svijetlih plamičaka, tek načas, uzdignu pramenovi dima.
Celia zatetura. Bailey načas pomisli da će se onesvijestiti, no Marco je održi na
nogama.
“Celia, ljubavi”, govori joj milujući je po kosi. “Ti si najjača osoba koju znam.
Možeš izdržati još malo, znam da možeš.”
* 275 *
“Žao mi je”, kaže Celia.
Bailey ne zna kome se od njih dvojice obraća.
“Nema ti zbog čega biti žao”, kaže Marco.
Celia ga čvrsto steže za ruku.
“Što će se dogoditi vama ako cirkus... stane?” upita Bailey. “Iskreno rečeno, ne
znam”, kaže Celia.
“Ništa dobro”, promrmlja Marco.
“Što bih ja trebao učiniti?” upita Bailey.
“Trebao bi dovršiti nešto što sam ja započela”, kaže Celia. “Ja... ponijela sam se
poprilično impulzivno i loše odigrala karte koje sam imala. A sada je tu i ovo s
krijesom.”
“S krijesom?” upita Bailey.
“Zamisli cirkus kao stroj”, kaže Marco. “Krijes je jedna od stvari koje ga pokreću.”
“Moraju se dogoditi dvije stvari”, kaže Celia. “Kao prvo, krijes se mora ponovo
upaliti. To će... pokrenuti polovinu cirkusa.”
“A što je s drugom polovinom?” upita Bailey.
“To je kompliciranije”, kaže Celia. “To je nešto što nosim u sebi. I što bih morala
prenijeti na tebe.”
“Oh.”
“I što bi ti potom nosio u sebi”, kaže Celia. “Uvijek. Bio bi čvrsto povezan s
cirkusom. Mogao bi iz njega izbivati, ali ne na duža razdoblja. Bi li to mogao prenijeti
na nekoga drugoga, ne znam. Bilo bi tvoje. Zauvijek.”
Bailey tek tada shvati razmjere obveze koju bi trebao preuzeti.
A ona se ne svodi na nekoliko godina na Harvardu. Obveza je to, misli, veća i od
one koju bi preuzeo nasljeđivanjem obiteljske farme.
Naizmjence pogledava Marca i Celiju, i u Celijinu pogledu vidi da će ga ako to
zatraži pustiti da ode, što god to značilo za njih ili za cirkus.
Smišlja cijelu litaniju pitanja, od kojih nijedno zapravo nije važno.
I već zna što će im odgovoriti.
Tu je odluku donio još kao desetogodišnjak, pod drugim drvetom, i na nju se
obvezao žirovima, odgovorom na izazov i jednom bijelom rukavicom.
Cirkus će uvijek biti njegov prvi izbor.
“Učinit ću to”, kaže. “Ostat ću. I učiniti sve što treba učiniti.”
“Hvala ti, Bailey”, nježno mu kaže Celia. Njezine riječi odzvanjaju mu u ušima
blažeći i posljednje tragove nervoze.
“Hvala ti, doista”, kaže Marco. “Mislim da bismo to sada trebali i formalizirati.”
“Je li to uistinu neophodno?” upita Celia.
“S obzirom na položaj u kojemu se nalazimo, ne namjeravam se zadovoljiti
usmenim dogovorom”, kaže Marco. Celia se načas namršti, zatim potvrdno kimne i
Marco joj pažljivo pušta ruku. Ostaje na nogama, a čini se da joj se ni obličje ne
mijenja.
“Želite da nešto potpišem?” upita Bailey.
“Ne baš”, kaže Marco i s desne ruke skine srebrni prsten u koji je ugravirano nešto
* 276 *
što Bailey u slabašnoj svjetlosti svijeća ne uspijeva razaznati. Marco dohvati granu
koja mu visi iznad glave, podigne prsten, postavi ga iznad jedne upaljene svijeće i
provlači kroz njezin plamen sve dok ne zabliješti, posvijetli i užari se.
Bailey se zapita,čiju želju, i kakvu, predstavlja plamen te svijeće.
“Prije tri godine na ovom sam drvetu poželio jednu želju”, kaže Marco kao da mu
čita misli.
“Što ste poželjeli?” upita Bailey nadajući se da pitanje nije odviše smjelo. Marco
mu ne odgovara.
Umjesto odgovora zatvori dlan na kojemu leži onaj svjetlucavi prsten i ispruži
ruku prema Baileyju.
Bailey neodlučno posegne za njom misleći da će mu i ovaj put jednostavno proći
kroz prste.
Prsti mu međutim zapnu za Marcovu gotovo posve čvrstu ruku. Marco se naginje
naprijed kako bi mu nešto došapnuo.
“Poželio sam nju”, kaže.
Baileyja pak zaboli ruka. Prsten mu prži kožu, bol je oštar i vreo.
“Što to radite?” propenta Bailey čim uspije udahnuti dovoljno zraka. Probadajući,
žestoki bol pojuri mu cijelim tijelom, koljena mu zaklecaju i malo mu fali da pod njim
popuste.
“Obvezivanje”, kaže Marco. “To je jedna od mojih specijalnosti.”
Pušta Baileyjevu ruku. Bol istoga časa prestaje, no Baileyjeve noge nastavljaju
drhtati.
“Jesi li dobro?” upita ga Celia.
Bailey joj, zagledan u svoj dlan, kimne. Prstena više nema, ali na dlanu vidi
svijetlocrveni krug, ožiljak koji je za sobom ostavio. Nitko mu to i ne mora reći: zna
da će taj ožiljak nositi zauvijek. Stisne šaku i ponovno pogleda u Marca i Celiju.
“Recite mi sve što moram znati”, kaže.
* 277 *
Drugo paljenje krijesa
NEW YORK, 1. STUDENOG 1902.
obicu punu knjiga Bailey pronalazi s podosta poteškoća. Iz kuta u kojemu
sjedi, veliki crni gavran gleda kako pretura po stolu i radoznalo trepće.
Bailey nestrpljivo prelistava veliku knjigu u kožnatom uvezu sve dok ne
pronađe stranicu s Poppetinim i Widgetovim potpisima. Stranicu brižno istrgne,
iščupa iz uveza.
U ladici pronalazi nalivpero i slijedeći upute koje je dobio, na istrgnutu stranicu
ispisuje svoje ime. Dok se tinta suši, skuplja stvari koje će mu trebati. Neprestano ih
nabraja u glavi, da nešto slučajno ne zaboravi.
Konac pronalazi lako; klupko nesigurno leži na jednoj gomili knjiga.
Dvije karte - jednu poznatu, igraću kartu i jednu kartu za tarot, onu s crtežom
anđela - pronalazi u hrpi papira na stolu. Zatakne ih u prednje korice knjige.
Golubice u krletki što mu visi nad glavom promeškolje se i lagano protresu perje.
Najviše vremena treba mu da pronađe džepnu uru na dugom srebrnom lančiću.
Nalazi je na podu, pored stola, i kada je krene očistiti od prašine, na pozadini ugleda
ugravirane inicijale H. B. Ura više ne kuca.
Istrgnutu stranicu stavlja navrh knjige pa ih zajedno stavlja pod pazuho. Uru,
konac i svijeću koju je strgnuo s Drveta želja posprema u džepove.
Gavran ga nakrivivši glavu promatra kako odlazi. Golubice i dalje spavaju.
Uđe u susjedni šator i prijeđe ga zaobilazeći dvostruki krug stolaca; iz nekog mu
razloga proći ravno između stolaca djeluje neprimjereno.
Vani još uvijek pada lagana kiša.
Požuri natrag u dvorište, gdje zatječe Tsukiko. Čekala ga je.
“Celia kaže da moram posuditi vaš upaljač”, kaže joj.
Tsukiko radoznalo nagne glavu, neobično podsjećajući na pticu s mačkastim
osmijehom.
“To je valjda prihvatljivo”, kaže naposljetku. Iz džepa na kaputu izvadi upaljač i
dobaci mu ga.
Teži je no što je očekivao. Komplicirani je to sustav kotačića u kutijici od
pohabanog i pocrnjelog srebra, na čijoj su površini ugravirani znakovi koje ne
raspoznaje.
“Budi pažljiv s tim”, kaže Tsukiko.
“Čaroban je?” upita Bailey okrećući upaljač u ruci.
“Ne, ali je star, i načinio ga je netko meni vrlo drag. Pokušavaš ga ponovo upaliti?”
pokazuje prema glomaznoj zdjeli od iskrivljenog metala u kojoj je svojedobno stajao
S
* 278 *
krijes.
Bailey kimne.
“Treba li ti pomoć?”
“Nudite li je?”
Tsukiko slegne ramenima.
“Meni ishod te stvari i nije osobito važan”, kaže, no u načinu na koji se ogleda oko
sebe i promatra šatore i blato ima nečega što Baileyja navodi da u to posumnja.
“Ne vjerujem vam”, kaže. “Ali meni je važan, i mislim da bih ovo trebao učiniti
sam.”
Tsukiko mu se nasmiješi i prvi put njezin mu se osmijeh učini iskrenim.
“Onda ću te prepustiti poslu”, kaže. Rukom prelazi po rubu željeznoga kotla, i
većina kišnice u njemu pretvori se u paru te podigne u mekom oblaku, koji se rastoči
u magli.
Bez daljnjih savjeta i uputa odlazi niz crno-bijelu stazu, tanki pramen dima vuče
se za njom. Baileyja ostavlja u dvorištu, samog.
On se pak prisjeti priče o paljenju krijesa, prvom paljenju krijesa, koju mu je
ispričao Widget. I tek tada shvati da se Widget te noći rodio. Ispričao ju je toliko
detaljno da je Bailey pretpostavljao da je paljenju krijesa svjedočio iz prve ruke.
Strijelci, boje, spektakl...
A sada on, Bailey, pokušava postići tu istu majstoriju, samo uz pomoć jedne
knjige, malo konca i jednog upaljača. Sam. Na kiši.
Mumlja si u bradu, ponavlja ono malo uputa što ih je dobio od Celije, puno
složenijih od onih o tome kako će pronaći knjigu i povezati niti. Nešto o fokusu i
nakani, nešto što baš i ne razumije.
Knjigu, zatvorenu, zajedno s onom istrgnutom stranicom pritisnutom uz
naslovnicu i onom kartom stisnutom ispod nje, omotava komadom finoga vunenoga
konca tamnogrimizne boje, na nekim mjestima tamnijim, umrljanim nečim osušenim
i smeđim. Konac svezuje u tri čvora.
Na paket vješa onu džepnu uru, a njezin lanac što vještije može vezuje u omču.
Cijeli paket baca u prazan kotao i začuje mukli vlažni udarac. Ura lupne po
metalu.
U blatu kraj njegovih stopala leži Marcov polucilindar. I njega baca u kotao.
Osvrne se i pogleda prema akrobatskom šatoru; uzdiže se iznad svih ostalih i
njegov vrh vidi i iz dvorišta.
A onda, nagonski, vadi sve što mu je ostalo u džepovima pa uza sve što je u njega
već bacio i to ubacuje u kotao. Svoju srebrnu ulaznicu. Osušenu ružu koju je nosio na
reveru za one večere sa skupinom rêveurs. Poppetinu bijelu rukavicu.
Zastane, u ruci premeće sićušnu bocu u koju je zatvorena Widgetova inačica
njegova drveta pa u kotao ubacuje i nju te se trgne kada se boca razbije o željezo.
U jednu ruku uzima bijelu svijeću, a u drugu Tsukikoin upaljač.
Petlja s upaljačem sve dok ovaj napokon ne popusti i baci iskru.
Potom jarkim narančastim plamenom upali svijeću.
Upaljenu svijeću ubaci u kotao.
* 279 *
Ne dogodi se ništa.
Ovo sam sâm odabrao, pomisli Bailey. To je ono što želim. To mi treba. Molim te.
Molim te, dopusti da ovo uspije.
Želi to, više od svega što je ikada poželio gaseći rođendanske svjećice i gledajući
zvijezde repatice. Želi to za sebe. Za rêveurs omotane crvenim šalovima. Za urara
kojega nikada nije upoznao. Za Celiju, Marca, za Poppet i Widgeta, pa čak i za
Tsukiko, iako ona tvrdi da je za to nije briga.
Bailey zažmiri.
Na trenutak je sve tiho. Čak i ona lagana kiša naglo prestaje padati.
Na ramenima osjeti nečije ruke.
I težinu u prsima.
U iskrivljenom željeznom kotlu nešto zaiskri.
Kada iz njega napokon sukne, plamen je blještav i grimizan.
Potom postane bijel i zasljepljujući i iz njega u slapovima počnu frcati iskre nalik
na zvijezde.
Pod naletom vreline Bailey ustukne. Vrelina ga zalije poput vala, vrući mu zrak
pali pluća. Bailey pada na tlo, koje više nije spaljeno i blatno, već čvrsto, suho i
ukrašeno crno-bijelim spiralnim uzorkom.
Svud oko njega svjetla u šatorima naglo ožive, zasvjetlucaju poput krijesnica.
Marco stoji ispod Drveta želja i promatra kako se svijeće na njegovim granama pale.
Trenutak poslije uz njega se pojavi i Celia.
“Je li uspjelo?” upita je Marco. “Molim te, reci mi da je uspjelo.”
Umjesto odgovora ona ga poljubi onako kako je on svojedobno poljubio nju, u
prepunoj plesnoj dvorani.
Kao da na svijetu nema nikoga osim njih dvoje.
* 280 *
Peti dio
SLUTNJA
SLUTNJASLUTNJA
SLUTNJA
Otkrio sam da o sebi razmišljam manje kao o piscu, a više kao o
nekome tko čitateljima otvara prolaz, tangencijalnu rutu do cirkusa.
Tko im omogućuje da ga ponovo posjete, barem u mislima ako im je
fizički nedostupan. Ja ga prenosim uokolo, kroz pisanu riječ na
zgužvanom novinskom papiru, riječ koju mogu čitati i čitati, i vratiti
se u cirkus kad god to požele, bez obzira na doba dana ili fizičku
lokaciju. Odvodim ih u cirkus kad god to požele.
Zvuči kao prava čarolija, zar ne?
Friedrick Thiessen, 1898,
Jer svršena je naša svečanost
I kao što sam prije rekao,
Igrači naši svi su bili dusi
I u zrak su se svi rasplinuli,
U laki zrak. A poput zračne građe
Fantoma tih i kule će se jake,
Što strše nebu pod oblake, sjajne
Sve palače i divni hramovi
I velika zemaljska kugla sama
I sve, što na njoj živi - sve će se
To raspasti - i ko što nestade
Bestjelesne i puste varke te,
Ni traga neće ostaviti. Mi smo
Tek tvar, od koje građeni su snovi,
I snovima je samo obavit
Naš kratki život...
Prospero, Oluja, Četvrti čin, Prvi prizor
* 281 *
PRORE
PROREPRORE
PROREČ
ČČ
ČENE
ENE ENE
ENE SUDBINE
SUDBINESUDBINE
SUDBINE
Kasno je, pa kod gatare nitko ne stoji u redu.
I dok je vani hladno, a noćni zrak miriše na karamel i dim, u šatoru
je toplo i miriše na ruže i pčelinji vosak.
Kratko pričekaš u predvorju, zatim prođeš kroz zavjesu od perla.
Perle sudarajući se proizvode zvuk sličan zvuku kiše. Prostorija iza
nje puna je svijeća.
Sjedaš za stol u sredini prostorije. Stolac ti je iznenađujuće
udoban.
Premda joj lice zaklanja tanki crni veo, kad god se nasmiješi,
gatarine oči zablistaju.
Nema kristalnu kuglu. Nema špil karata.
Tek pregršt svjetlucavih srebrnih zvijezda koje razbacuje po stolu
prekrivenom baršunom, i čita kao rune.
Neugodno detaljno zbori o stvarima koje nikako ne može znati.
Iznosi činjenice koje već znaš. Stvari koje si mogao pretpostaviti.
Izglede za budućnost, tebi nezamislive.
Na lelujavoj svjetlosti svijeća zvijezde na stolu djeluju kao da se
kreću. Kao da ti se pred očima premještaju i mijenjaju.
Prije nego odeš, gatara te podsjeća da ničija budućnost nije
zapisana u kamenu.
* 282 *
Nacrti
LONDON, PROSINAC 1902.
oppet Murray stoji na stubištu ispred la Maison Lefèvre, s kožnatim
kovčežićem u ruci i velikom đačkom torbom pod nogama. Desetak puta
zvoni i čuje kako zvono odjekuje u kući, potom i nekoliko puta glasno zakuca
na vrata.
Kada se napokon odškrinu, kroz njih proviri Chandresh osobno. Ljubičasta mu
košulja visi izvučena iz hlača, a u ruci drži zgužvani komad papira.
“Bila si manja kad sam te zadnji put vidio”, kaže odmjeravajući je od čizmica do
nepočešljane crvene kose. “I bilo vas je dvoje.”
“Brat je u Francuskoj”, kaže Poppet, podigne torbu što joj je stajala pod nogama i
krene za Chandreshom u kuću.
Onaj zlatni kip sa slonovskom glavom u hodniku valjalo bi ulaštiti. Kuća je u
neredu, koliko to može biti na svoj način ugodna i neuredna kuća, od poda do stropa
natrpana antikvitetima, knjigama i objects d'art. Ne djeluje spektakularno kao u doba
kada su ona i Widget jurcali njezinim hodnicima, jurili za narančastim mačićima i
provlačili se između šarolikih gostiju. Čini se davno, no otada je prošlo tek nekoliko
godina.
“Što se dogodilo s vašom poslugom?” upita ga kada se uspnu stubištem.
“Otpustio sam ih, sve odreda”, kaže Chandresh. “Bili su beskorisni, nijednu stvar
nisu znali održati u redu. Zadržao sam jedino kuhare. Već dugo nisam organizirao
večeru, ali oni barem znaju što rade.”
Poppet ga slijedi niz hodnik sa stupovima koji vodi do njegove radne sobe. Iako u
sobi nikada nije bila, sumnja da je u njoj uvijek bilo toliko nacrta, skica i praznih boca
od konjaka koliko ih je sada.
Chandresh odglavinja na drugi kraj sobe, zgužvani komad papira koji je držao u
ruci spusti na gomilu papira odloženu na jedan naslonjač i dokono se zagleda u
zbirku nacrta ovješenih preko prozora.
Prije no što na njega spusti kovčežić, Poppet si napravi mjesta na stolu uklanjajući
knjige, jelenske rogove i izrezbarene jantarne kornjače. Torbu ostavlja na podu, uza
stol.
“Zašto si ovdje?” kaže Chandresh, okrene se i pogleda je kao da je tek sada opazio
da je tu.
Poppet otvori kovčežić koji je odložila na stol i iz njega izvadi debeli snop papira.
“Trebala bih od vas jednu uslugu, Chandreshu”, kaže.
“A što bi to moglo biti?”
P
* 283 *
“Željela bih da prepišete vlasništvo nad cirkusom.” U neredu na stolu pronalazi
nalivpero i isproba ga na jednom komadiću papira kako bi se uvjerila da u njemu ima
dovoljno tinte.
“Cirkus nikada i nije bio moj”, promrmlja Chandresh.
“Naravno da je bio”, kaže Poppet ispisujući vitičasto slovo P. “Ideja je bila vaša. Ali
budući da znam da za njega nemate vremena, mislila sam da bi bilo najbolje da
vlasništvo prepustite nekom drugom.”
Chandresh o tome na trenutak porazmisli, a onda kimne i priđe stolu da pročita
ugovor.
“Navela si Ethana i Lainie, ali ne i Tante Padvu”, kaže joj pažljivo ga čitajući.
“Sa svima njima već sam razgovarala”, kaže Poppet. “Madame Padva više nije
spremna sudjelovati, ali sigurna je da gospođica Burgess može preuzeti njezine
dužnosti.”
“Tko je ovaj gospodin Clarke?” upita Chandresh.
“Moj vrlo dragi prijatelj”, kaže Poppet i lagano joj rumenilo zagrije obraze. “I
sjajno će se brinuti o cirkusu.”
Kada dokument pročita do kraja, Poppet mu doda nalivpero.
Chandresh se potpiše klimavim krasopisom i ispusti pero na stol.
“Ne mogu vam reći koliko sam vam na ovome zahvalna.” Prije no što ga vrati u
kovčežić, Poppet puše na dokument kako bi se tinta na njemu osušila. Chandresh na
tu njezinu izjavu samo lijeno odmahne rukom, vrati se do prozora i zagleda u velike
plave papire polijepljene po njemu.
“Kakvi su to nacrti?” upita ga Poppet kada zatvori kovčežić.
“Ethan mi je napravio toliko tih... planova, a ja ne znam što bih s njima”, kaže
Chandresh pokazujući rukom hrpe papira.
Poppet skine kaput, prebaci ga preko naslona stolca pa pažljivije pogleda nacrte i
skice povješane po policama te polijepljene po zrcalima, slikama i prozorima. Neki
prikazuju cijele prostorije, drugi tek dijelove vanjske arhitekture ili pomno izrađene
nadsvođene prolaze i hodnike.
Zastane ispred mete iscrtane na plutu u koju je zabijen srebrni bodež čija je
oštrica zamrljana nečim tamnim. Chandresh i ne primijeti kada bodež čim Poppet
krene dalje nestane.
“To su trebale biti preinake u kući”, kaže on dok ona obilazi sobu, “no ne uklapaju
se kako treba.”
“To je muzej”, kaže Poppet preklapajući dijelove crteža u glavi, shvaćajući kako se
uklapaju u zgradu koju je već vidjela u zvijezdama. U potpunom su neredu, ali greške
nema. Skida dio nacrta i mijenja im mjesta, slaže ih, kat po kat. “To nije ova zgrada”,
objašnjava Chandreshu, koji je začuđeno promatra. “To je nova zgrada.” Uzima
nekoliko crteža koji prikazuju vrata, različite inačice budućeg ulaza, i slaže ih, jedan
po jedan, cijelom duljinom poda. Svaka vrata vode u drugu prostoriju.
Chandresh gleda kako raspoređuje nacrte i, kada napokon shvati što radi, licem
mu se razvuče smiješak.
Prateći njezin raspored, namješta dijelove te poplave od pruskog plavog papira
* 284 *
raspoređujući redove zaobljenih polica za knjige oko replika drevnih egipatskih
hramova. Zajedno sjede na podu i kombiniraju prostorije, hodnike i stubišta.
Chandresh zausti da dozove Marca, ali se zaustavi na vrijeme.
“Stalno zaboravljam da ga više nema”, kaže joj. “Jednoga je dana otišao i više se
nije vraćao. Nije ni poruku ostavio. Čovjek bi kimne. Pomislio da netko tko
neprestano vodi bilješke ne može otići, a da ne ostavi poruku.”
“Vjerujem da je to bio neplaniran odlazak”, kaže Poppet. “A znam da mu je žao
što poslove koje je ovdje obavljao nije uspio srediti do kraja.”
“Znaš li zašto je otišao?” upita Chandresh i pogleda je.
“Otišao je da bi bio sa Celijom Bowen”, kaže Poppet ne uspijevajući suspregnuti
smiješak.
“Ha!” povikne Chandresh. “Nisam mislio da će za to imati petlje. Bravo za njih.
Nazdravimo.”
“Nazdravimo?”
“Imaš pravo, šampanjca nema”, kaže Chandresh i odgurne gomilu praznih boca
od konjaka kako bi na podu raširio još jedan red skica. “Posvetit ćemo im jednu sobu.
Što misliš, koja bi im se svidjela?”
Poppet promotri nacrte i skice. Nekoliko je soba za koje misli da bi se svidjele
jednome od njih ili oboma. Zastaje na crtežu jedne okrugle sobe bez prozora koju
osvjetljava tek svjetlost što prodire kroz jezerce s japanskim šaranima ugrađeno u
staklo na stropu. Spokojno i očaravajuće.
“Ova”, kaže.
Chandresh uzima olovku i na rubu papira ispisuje: posvećeno M. Alisdairu i C.
Bowen.
“Mogu vam pomoći da pronađete novog pomoćnika”, ponudi se Poppet. “Mogu
neko vrijeme ostati u Londonu.”
“Na tome bih ti bio veoma zahvalan, draga moja.”
Velika torba što ju je Poppet ostavila na podu pored stola prevali se na stranu i
lagano lupne.
“Što je u toj torbi?” upita Chandresh promatrajući je s određenom dozom
uznemirenosti.
“Donijela sam vam dar”, veselo kaže Poppet.
Ispravlja torbu, pažljivo je otvara i iz nje vadi malo crno mače s bijelim mrljicama
na šapicama i repu. Izgleda kao da su ga umočili u kremu. ■»
“Zove se Ara”, kaže mu Poppet. “Doći će kada je pozovete, zna i nekoliko trikova,
ali uglavnom voli da je maze i voli sjediti na prozorima. Mislila sam da bi vam godilo
društvo.”
Nježno spušta mačića na pod i zadrži ruku nad njim. Mačić se protegne i podigne
na stražnje šape, tiho mijaukne, lizne Poppetine prste, potom usmjeri pozornost na
Chandresha.
“Zdravo, Ara”, kaže on.
“Neću vam vratiti sjećanje”, kaže Poppet promatrajući Chandresha i mačića, koji
mu se pokušava uzverati u krilo. “Ne znam bih li to i mogla, sve i da pokušam;
* 285 *
Widgeu bi to vjerojatno pošlo za rukom. Mislim da vam u ovom trenutku taj teret ne
treba. Mislim da je za vas bolje da gledate naprijed nego da se osvrćete za sobom.”
“O čemu ti to govoriš?” upita Chandresh, podigne mačića, počne ga češkati iza
uha, i ovaj zaprede.
“Nije važno”, kaže Poppet. “Hvala vam, Chandreshu.”
Sagne se i poljubi ga u obraz.
Čim mu njezine usne dotaknu kožu, Chandresh se osjeti bolje no što se godinama
osjećao, kao da je netko s njega napokon podigao nekakvu maglu. Um mu je čist,
planovi za muzej počinju sjedati na svoja mjesta, ideje za buduće projekte nižu se i
uobličuju. I djeluju mu posve izvedivo.
Chandresh i Poppet još satima slažu i nadopunjuju nacrte, stvaraju novi prostor
koji valja napuniti antikvitetima, umjetnošću i vizijama budućnosti.
I dok oni rade, crno-bijela mačkica šapicama zaigrano lovi papir koji se savija.
* 286 *
Priče
PARIZ, SIJEČANJ 1903.
riče su se promijenile, dragi moj dječače”, kaže muškarac u sivom odijelu s
jedva primjetnom tugom u glasu. “Više nema bitaka između dobra i zla,
čudovišta koja valja zatući, djeva koje treba spašavati. Iz iskustva znam da su
djeve uglavnom savršeno sposobne spasiti se same, barem one koje nešto vrijede.
Više nema jednostavnih priča, nema traganja za pustolovinama, zvijeri, ni sretnih
svršetaka. Za pustolovinama se traga bez jasnog cilja i puta. Zvijeri uzimaju različita
obličja i teško ih je prepoznati kao zvijeri. A ni svršetaka više nema, sretnih ili
nesretnih. Stvari se nastavljaju, preklapaju i zamagljuju, tvoja priča dio je priče tvoje
sestre, a ova pak dio mnogih drugih, i nikad ne znaš kamo te bilo koja od njih može
odvesti. Dobro i zlo ne mogu se svesti na kraljevne i zmaja, na vuka i Crvenkapicu;
stvar je puno složenija. Nije li i zmaj junak, u vlastitoj priči? I ne ponaša li se vuk
onako kako se vuk treba ponašati? Doduše samo jedan vuk u igri s plijenom odlazi
toliko daleko da se preruši u bakicu.”
Widget pijucka svoje vino i prije nego mu odgovori, pažljivo odvagne čovjekove
riječi.
“Ali ne znači li to da jednostavnih priča nikada i nije bilo?” upita. Muškarac u
sivom odijelu slegne ramenima, podigne bocu sa stola i dolije si vina.
“To je komplicirano pitanje. Srž priče i ideje na kojima se temelji su jednostavni.
Vrijeme je promijenilo i zgusnulo njihove fine detalje, učinilo ih važnijim od priče,
većim od zbroja njihovih dijelova. Ali to zahtijeva vremena. Da postanu to što jesu,
najbolje priče zahtijevaju vrijeme i dobro poznavanje teme.”
Konobar zastane uz njihov stol i nakratko popriča s Widgetom ne obazirući se na
muškarca u sivom odijelu.
“Koliko jezika govoriš?” upita muškarac kada konobar ode. “Još uvijek ih brojim”,
kaže Widget. “Mogu govoriti bilo kojim jezikom kada čujem dovoljno da mu shvatim
osnove.”
“Impresivno.”
“Djeliće i fraze pokupio bih prirodno; Celia me naučila da pronalazim obrasce u
njima, spajam zvukove u cjelovite nizove.”
“Nadam se da je bolji učitelj od oca.”
“Na temelju onoga što znam o njezinu ocu, poprilično su drugačiji. Za početak, ni
mene ni Poppet nikada nije prisiljavala na komplicirane igre.”
“Znaš li uopće u čemu se sastojalo natjecanje na koje aludiraš?” upita muškarac u
sivom odijelu.
P
* 287 *
“Znate li vi?” upita Widget. “Meni se čini da to i nije bilo baš tako savršeno jasno.”
“Malo je toga na ovome svijetu savršeno jasno. Prije jako puno vremena -
pretpostavljam da bih mogao reći i jednom davno, želiš li da priča zazvuči veličajnija
nego što jest - jedan od mojih prvih učenika i ja razišli smo se u mišljenjima u vezi s
načinom na koji svijet funkcionira, u vezi s trajnošću, izdržljivošću i vremenom. Moje
sisteme držao je zastarjelima. Razvio je vlastite metode i držao ih superiornijim od
mojih. A budući da sam ja mišljenja da je svaka metoda koja se ne može poučavati
bezvrijedna, počeo ju je poučavati. Srazovi naših učenika isprva su se svodili na
nizove jednostavnih testova. Ti su testovi s vremenom postali puno složeniji. U samoj
svojoj srži međutim oduvijek su se svodili na sraz kontrole i kaosa, kako bi se utvrdilo
koja je tehnika najjača. Jedno je staviti dvojicu natjecatelja u ring i čekati da jedan od
njih završi na podu. Posve je drugo provjeriti kako će koji od njih proći kada se u ring
ubace i drugi faktori. Kada svaki potez za sobom povlači posljedice. Ovo posljednje
natjecanje bilo je osobito zanimljivo. Priznajem da je gospođica Bowen pronašla
veoma mudar način da se iz njega izvuče. Iako uistinu žalim što sam u tom procesu
izgubio vlastitog učenika.” Otpije gutljaj vina. “Bio je vjerojatno najbolji učenik
kojega sam ikada poučavao.”
“Vjerujete da je mrtav?” upita Widget. Muškarac spusti čašu.
“Vi vjerujete da nije?” uzvraća mu nakon znakovite stanke.
“Znam da nije. Baš kao što znam da Celijin otac, koji također nije mrtav, ne baš,
stoji uz onaj prozor.” Widget podigne čašu i nagne je prema zamračenom prozoru
pored ulaza.
Odraz u staklu - sijedi muškarac u fino krojenom kaputu, ili možda tek mješavina
odraza klijenata, konobara i svjetlosti što pod kutom izlomljena dopire s ulice -
najprije se lagano uzbiba, a onda izgubi svaku prepoznatljivost.
“Nijedno od njih nije umrlo”, kaže Widget. “Niti se pretvorilo u ono.” Glavom
pokaže prema prozoru. “Oboje su u cirkusu. Oboje čine cirkus. U Labirintu možete
čuti njegove korake. U Labirintu oblaka možete namirisati njezin parfem.
Fantastično.”
“Misliš da je biti zatočen fantastično?”
“To je stvar perspektive”, kaže Widget. “Imaju jedno drugo. Sputani su, ali u
prostoru koji je nevjerojatan, prostoru koji oko njih može - i hoće - rasti i mijenjati se.
Na neki način raspolažu svijetom koji ograničava isključivo Marcova mašta. Poučavao
me toj svojoj tehnici iluzije, no još je nisam svladao. Stoga, da, mislim da je to
fantastično. Znate, on je o vama razmišljao kao o ocu.”
“On ti je to rekao?” upita muškarac u sivom odijelu.
“Ne naglas”, kaže Widget. “Dopustio mi je da ga pročitam. Ja vidim tuđu prošlost,
ponekad i do najsitnijih detalja, ako mi osoba to dopusti. On mi vjeruje zato što mi
Celia vjeruje. Mislim da vam više ništa ne zamjera. Zahvaljujući vama ima nju.”
“Odabrao sam ga kao njezinu suštu suprotnost, i nadopunu. Možda sam predobro
odabrao.” Muškarac u sivom odijelu nagne se na stol kao da mu namjerava došapnuti
nešto povjerljivo, no ne mijenja visinu glasa. “To je bila pogreška, shvaćate. Bili su
previše kompatibilni. Previše obuzeti jedno drugim da bi bili kompetitivni. A sada ih
* 288 *
se više ne može razdvojiti. Šteta.”
“Reklo bi se da niste neki romantičar”, kaže Widget i podigne bocu da si nadopuni
čašu.
“Bio sam, u mladosti. Što je bilo jako, jako davno.”
“Vidim”, kaže Widget vraćajući bocu na stol. Povijest muškarca u sivom odijelu
proteže se daleko, daleko u prošlost. Dalje od prošlosti ijednog čovjeka kojega je
Widget upoznao. Puno toga pohabano je i izblijedjelo, pa uspijeva iščitati tek
dijelove. Dijelovi koji se tiču cirkusa najjasniji su i Widgetu najrazumljiviji.
“Zar izgledam tako staro?”
“Nemate sjenu.”
Muškarac u sivom odijelu kiselo se nasmiješi, što je prva promjena koja mu se za
cijele večeri uočava na licu.
“Prilično ste pronicljivi”, kaže. “To je u stanju opaziti eventualno jedan od stotinu,
a možda i tisuću ljudi. Da, prilično sam poodmakle dobi. U svoje sam vrijeme vidio
puno toga. Nešto od toga radije bih zaboravio. To na čovjeku na kraju ostavi traga.
Sve ostavlja trag, na svoj način. Baš kao što sve s vremenom i izblijedi. Ja nisam
iznimka od tog pravila.”
“Hoćete li završiti kao on?” kaže Widget pokazujući glavom prema prozoru.
“Stvarno se nadam da neću. Sa zadovoljstvom ću prihvatiti neizbježno, čak i ako
imam načina da ga odgodim. On je tragao za besmrtnošću, što je kao težnja grozno.
To i nije nikakva potraga, to je izbjegavanje neizbježnoga. Dosegnut će točku u kojoj
će prezirati stanje u kojemu se nalazi, ako već nije. Nadam se da su vaša učiteljica i
moj učenik bolje sreće.”
“Želite reći da se... nadate da mogu umrijeti?” upita Widget.
“Sve što želim reći jest da se nadam kako će iskusiti ništavilo ili raj i da se toga,
ako mogu, ne plaše.” Zastane pa doda: “Isto želim i tebi i tvojim kolegama.”
“Hvala vam”, kaže Widget, iako nije posve siguran da shvaća što je time mislio
reći.
“Kada si se rodio, poslao sam ti kolijevku kako bih tebi i tvojoj sestri poželio
dobrodošlicu na ovaj svijet; najmanje što mogu učiniti jest poželjeti vam ugodan
odlazak s njega, premda iskreno sumnjam da ću biti tu da vas i osobno ispratim.
Nadam se da neću, zapravo.”
“Nije li čarolija dovoljan razlog za život?” upita Widget.
“Čarolija”, ponovi muškarac u sivom odijelu kroza smijeh. “Ovo nije čarolija. Ovo
je način na koji svijet funkcionira, samo što se to jako malo ljudi potrudi zapaziti.
Osvrni se oko sebe”, kaže pokazujući rukom na okolne stolove. “Nitko od njih i ne
sluti što je sve moguće na ovome svijetu i, što je najgore, sve da ih u vezi s tim i
pokušaš prosvijetliti, nitko te ne bi poslušao. Oni žele vjerovati da je čarolija samo
oblik lukave prevare. Kada bi naime mislili da je stvarna, u strahu za vlastiti život ne
bi mogli ni oka sklopiti.”
“Ali ima ljudi koje se dade prosvijetliti”, kaže Widget.
“Dakako, takvim se stvarima čovjek dade naučiti. To ide lakše s umovima mlađim
od ovih. Postoje i trikovi, dakako. Ne mislim pritom na zečeve iz šešira i slične
* 289 *
besmislice, već na načine kojima se univerzum može učiniti dostupnijim. Nažalost,
vrlo, vrlo malo ljudi danas potrudi ih se naučiti, a još je manje onih kojima je to
urođeno. Kao, recimo, tebi i tvojoj sestri, kao nepredviđena posljedica otvaranja
vašega cirkusa. Što ti radiš s tim talentom? Služi li on kakvoj svrsi?”
Widget razmisli prije no što mu odgovori. Čini se da izvan granica cirkusa za
takve stvari i nema puno prostora, možda mu muškarac upravo to i želi reći. “Pričam
priče”, kaže mu. Iskrenijeg odgovora nema.
“Pričaš priče?” upita muškarac s gotovo opipljivim uzbuđenjem i zanimanjem.
“Priče, bajke, legende u stihovima”, kaže Widget. “Nazovite ih kako god želite.
Stvari o kojima smo maloprije razgovarali i zaključili da su kompliciranije no što su
nekad bile. Uzimam djeliće prošlosti koje vidim i spajam ih u pripovijesti. No to nije
tako važno; ovdje nisam zato...”
“Važno je”, prekine ga muškarac u sivom odijelu. “Netko treba ispričati te
pripovijesti. Kada bitke završe - one dobivene i one izgubljene - kada gusari pronađu
svoje blago i kada zmajevi svoje neprijatelje pojedu za doručak uz šalicu finog
lapsang souchonga21... netko treba pohvatati i ispričati njihove priče. U tome je
čarolija. Čarolija je u slušaču; svaki od njih čut će je drugačije i nitko od njih neće
moći predvidjeti kakav će dojam na njih ostaviti. Od banalnog do dubokog. Možda
ćeš ispričati priču koja će se nastaniti u nečijoj duši, postati njegova krv, njegovo ja,
svrha njegovog postojanja. Ta će ga priča dirnuti i pokrenuti. I tko zna na što će ga
tvoje riječi potaknuti. To je tvoja uloga, tvoj dar. Tvoja sestra možda vidi budućnost,
ali ti je, dječače, možeš oblikovati. Ne zaboravi to.” Otpije još jedan gutljaj vina.
“Napokon, postoje mnoge vrste čarolija.”
Widget zastane, razmišlja o promjeni u načinu na koji ga muškarac u sivom
odijelu gleda. Pita se nisu li sve one njegove velike riječi o tome kako priče više nisu
ono što su nekad bile bile tek gluma, nešto u što muškarac zapravo ne vjeruje.
I dok je maloprije njegovo zanimanje graničilo s nezainteresiranošću, sada ga
gleda onako kao što dijete promatra novu igračku, ili onako kako vuk promatra
posebno zanimljiv komad plijena, bio on odjeven u grimiz ili ne.
“Pokušavate mi odvući pozornost”, kaže Widget.
Muškarac u sivom odijelu samo pijucka svoje vino i promatra ga preko ruba
naočala.
“Dakle je li igra završila?” upita Widget.
“I jest i nije.” Odloži čašu na stol i nastavi. “Tehnički gledano, zapela je zbog
nepredviđene rupe u pravilima. Nije propisno završila.”
“A što je s cirkusom?”
“Pretpostavljam da si zbog toga htio razgovarati sa mnom?”
Widget kimne. “Bailey je svoj položaj naslijedio od vaših igrača. Moja je sestra s
Chandreshom riješila njegovu poslovnu stranu. Na papiru i u načelu mi već
posjedujemo cirkus i upravljamo njime. Ostatak njegovog preustroja preuzeo sam na
sebe.”
21
Vrsta kineskog crnog čaja. (op. prev.)
* 290 *
“Nisam ljubitelj nedovršenih poslova, ali bojim se da stvar nije tako jednostavna.”
“Nisam to ni htio reći”, kaže Widget.
U stanci koja uslijedi nekoliko stolova dalje začuje se provala smijeha, koja se
podigne, uskomeša zrak, a onda se utiša i izgubi u tihom ravnomjernom šumu
razgovora i kuckanja čaša.
“Nemaš pojma u što se upuštaš, dječače moj”, tiho kaže muškarac u sivom odijelu.
“Ni koliko je cijeli ovaj pothvat osjetljiv. Koliko su neizvjesne njegove posljedice. Što
bi bio taj vaš Bailey da ga niste primili u cirkus? Običan sanjar koji žudi za nečim što i
ne razumije.”
“Ne mislim da je biti sanjar nešto loše.”
“I nije. Ali snovi se znaju pretvoriti u noćne more. Mislim da Monsieur Lefèvre zna
ponešto o tome. Bilo bi ti bolje da cijeli taj pothvat prepustiš mitu i zaboravu. Sva
carstva prije ili poslije padnu. Tako stvari funkcioniraju. Možda je vrijeme da
odustaneš od ovoga.”
“Bojim se da to nisam voljan učiniti”, kaže Widget.
“Vrlo si mlad.”
“Kladio bih se da bismo - usprkos činjenici da smo Bailey, moja sestra i ja
komparativno, kako rekoste, vrlo mladi i uračunam li godine svih ljudi koji stoje iza
ovog prijedloga - zajedno mogli nadmašiti i vašu dob.”
“Možda.”
“Uistinu ne znam kojim se točno pravilima vodila vaša igra, ali vjerujem da nam
toliko dugujete jer ste nas zbog te svoje oklade sve doveli u opasnost.”
Muškarac u sivom odijelu uzdahne. Brzo pogleda prema prozoru, no tamo više
nema ni traga sjeni Hectora Bowena.
Ako o svemu tome i ima nekakvo mišljenje, Čarobnjak Prospero nije ga spreman
izreći naglas.
“To je valjan argument, rekao bih”, kaže muškarac u sivom odijelu nakon kraćeg
razmišljanja. “Ali ja tebi, mladiću, ne dugujem ništa.”
“Zašto ste onda tu?” upita Widget.
Muškarac se smiješi, ali ne odgovara.
“Ono o čemu, u biti, pregovaramo jest jedno rabljeno igralište”, nastavi Widget.
“Vama više nije ni od kakve koristi. Meni je veoma važno. Neću se dati odgovoriti.
Recite što za njega tražite.”
Smiješak muškarca u sivom odijelu osjetno se razvedri.
“Želim priču”, kaže.
“Priču?”
“Želim ovu priču. Tvoju priču. Priču o tome što nas je dovelo na ovo mjesto, na
ove stolce, ovome vinu. Ne želim priču koju ćeš izmisliti ovdje”, potapše se prstom po
sljepoočnici. “Želim onu koja je ovdje.” Ruku na trenutak zadrži položenu na srce,
potom se zavali u stolac.
Widget kratko razmisli o njegovoj ponudi.
“I ako vam ispričam tu priču, dat ćete mi cirkus?” upita.
“Prenijet ću na tebe ono malo cirkusa što ga još mogu dati. Kada ustanemo od
* 291 *
ovog stola, više neću polagati nikakva prava na tvoj cirkus, niti ću s njim imati
apsolutno ikakve veze. Kada se ova boca vina isprazni, natjecanje koje je započelo
prije no što si se i rodio bit će završeno, službeno proglašeno neriješenim. To bi
trebalo biti dovoljno. Jesmo li se dogovorili, gospodine Murray?”
“Dogovorili smo se”, kaže Widget.
Muškarac u sivom odijelu nalijeva ostatak vina. Kada je spusti ne stol, svjetlost
svijeće prelomi se i odbije od prazne boce.
Widget promućka vino u svojoj čaši. Vino je buteljirana poezija, pomisli. Tu je
rečenicu prvi put čuo od Herr Thiessena, koji ju je, kako je i red, pripisao jednom
drugom piscu, samo se ne sjeća kojemu.
Toliko je mjesta na kojima bi je mogao započeti.
Toliko elemenata koje valja razmotriti.
Pita se bi li poeziju cirkusa uopće bilo moguće buteljirati.
Otpije gutljaj vina i spusti čašu na stol. Zavali se u stolac i nepokolebljivo uzvrati
pogled kojim ga muškarac fiksira. Ne žuri se, kao da ima sve vrijeme ovoga svijeta,
ovog univerzuma, od dana kada su priče značile više no što znače danas, ali možda
manje no što će značiti jednoga dana, udahne, a onda razveže čvor u koji su svezane
riječi u njegovu srcu, i one mu bez napora kliznu s usana.
“Cirkus stiže bez najave.”
* 292 *
BON RÊVES
BON RÊVESBON RÊVES
BON RÊVES
U ovim satima prije zore tek nekolicina ljudi zajedno s tobom tumara
po Le Cirque des Rêves. Neki nose crvene šalove, iznimno upadljive na
crno-bijeloj pozadini.
Nije ti preostalo još puno vremena; sunce će neizbježno izaći, a ti
još uvijek mozgaš kako ćeš potrošiti preostale noćne minute. Stigneš li
posjetiti još jedan, posljednji šator? Neki u kojemu si već bio i u njemu
posebno uživao ili neki još neistraženi, neki koji ti je još uvijek tajna?
Ili, bolje, prije doručka potražiti još jednu karameliziranu jabuku? Noć
koja ti se do prije nekoliko sati činila beskonačna sada ti curi kroz
prste, otkucava, odlazi u prošlost i gura te u budućnost.
Posljednje trenutke u cirkusu provodiš onako kako želiš jer je to
tvoje i samo tvoje vrijeme. Nisi ni trepnuo, a već je vrijeme da se Le
Cirque des Rêves zatvori, barem za danas.
Onaj zvijezdama posuti tunel maknuli su, i dvorište je od ulaza
sada odijeljeno tek jednim zastorom.
Kada se taj zastor iza tebe spusti, učini ti se da nije riječ o razmaku
od samo par koraka odijeljenih prugastim zastorom.
Na izlazu ustukneš, zastaneš da pogledaš pomno načinjen zaigrani
sat koji odbija minute, čiji se djelići glatko pokreću. Sada ga možeš
promotriti pažljivije no što si to mogao kada si u ulazio cirkus, jer više
nema svjetine koja ti je zaklanjala pogled.
Ispod sata je postavljena nenapadna srebrna pločica. Moraš se
sagnuti kako bi pročitao zapis ugraviran u uglačani metal.
IN MEMORIAM
piše na vrhu pločice, a ispod toga, sitnijim slovima, imena i datumi.
FRIEDRICK STEFAN THIESSEN
9. rujna 1846. -1. studenog 1901.
i
CHANDRESH CHRISTOPHE LEFÈVRE
3. kolovoza 1847. - 75. veljače 1932.
* 293 *
I dok čitaš spomen-pločicu, netko te promatra. Osjećaš nečiji pogled
na sebi, a onda shvaćaš otkuda taj neočekivani pogled dolazi. U kabini
za prodaju ulaznica još ima nekoga. Žena u njoj promatra te i smiješi
ti se. Nisi baš siguran što ti je činiti. Mahne ti, kratko ali prijateljski,
kao da te želi uvjeriti da je sve u redu. Da posjetitelji pri odlasku iz Le
Cirque des Rêves često zastanu i zagledaju se u to čudo od satnog
mehanizma postavljeno pored ulaza. Da neki čak i pročitaju
ugravirani spomen na dvojicu muškaraca koja su umrla prije toliko
mnogo godina. Da stojiš na mjestu na kojemu su mnogi prije tebe
stajali, pod iskričavim svjetlima i pod zvijezdama što već blijede.
Žena ti pokazuje da dođeš do blagajne. Dok joj prilaziš, pretura po
hrpama papira i ulaznica. Kosa joj je posuta srebrnim i crnim perima,
koja lepršaju pri svakom pokretu. Kada pronađe što je tražila, ispruži
ruku u crnoj rukavici i pruži ti posjetnicu. Uzimaš je. S jedne je strane
crna, s druge bijela.
Le Cirque des Rêves
stoji otisnuto, svjetlucavim srebrnim slovima na crnoj strani
posjetnice. Na poleđini je crnom tintom na bijeloj podlozi ispisano:
Gospodin Bailey Alden Clarke, vlasnik
bailey@nightcircus.com
Okrećeš je u ruci, pitaš se što bi mogao napisati gospodinu Clarkeu.
Možda ćeš mu zahvaliti na njegovu veoma jedinstvenom cirkusu i
možda će to biti dovoljno.
Zahvaljuješ ženi na posjetnici, a ona ti se zauzvrat samo nasmiješi.
Odlaziš prema izlazu čitajući još jednom posjetnicu koju držiš u
ruci. Prije no što prođeš kroz vratnice i izađeš u polje što se iza nje
pruža, osvrneš se prema blagajni, no u njoj više nema nikoga; crne su
rešetke spuštene.
Posjetnicu pažljivo pospremaš u džep.
Teškim korakom izlaziš kroz vratnice i s obojenog tla prelaziš na
golu travu.
I dok se udaljavaš od Le Cirque des Rêves i odlaziš u zoru što se
pomalja, imaš dojam da si se u cirkusu osjećao budnije.
Više nisi posve siguran s koje strane njegove ograde sanjaš.
* 294 *
Zahvale
za ove knjige stoji mnoštvo suradnika i urotnika, kojima dugujem silnu
zahvalnost.
Ponajprije i ponajviše hvala mom agentu Richardu Pineu, koji je vidio potencijal
u nečemu što je izgledalo kao prava pravcata zbrka i sve mi vrijeme vjerovao. Svoj
crveni šal zaradio je tisuću puta.
Moja urednica Allison Callahan ispunjenje je sna, a svi u Doubledayu zaslužuju
više čokoladnih miševa no što bih ih uopće mogla nabaviti.
Zahvaljujem svima koji su ulagali svoje vrijeme i pronicavost u mnoge inačice
teksta, posebice Kaaeri Busick, Elisabeth M. Thurmond, Diani Fox i Jennifer Weltz.
Nazdravljam stanovnicima Čistilišta. Vi ste neobični, divni, nadareni ljudi i bez
vas ne bih bila tu gdje jesam.
Kyle Cassidy potaknuo me, i ne znajući, da kupim starinsko nalivpero koje se
koristilo pri sastavljanju značajnog dijela Četvrtog dijela knjige, stoga sam mu i rekla
da ću ovdje zahvaliti i njemu. Vjerojatno je mislio da se šalim.
Sam cirkus proizvod je mnoštva utjecaja, no dva koja zaslužuju posebno priznanje
jesu olfaktorni geniji iz tvrtke Black Phoenix Alchemy Laba22 i stimulativno iskustvo
Punchdrunka23, u koji sam imala sreće upasti zahvaljujući American Repertory
Theateru iz Cambridgea u Massachusettsu.
Na kraju moja vječna hvala Peteru i Cloviji. Bez jednoga ove knjige naprosto ne bi
bilo, a poradi drugoga bolja je no što sam uopće mogla zamisliti. Obožavam vas
oboje.
22
BFAL, online-tvrtka koja prodaje ulja za parfeme, (op. prev.)
23
Web-stranica za interaktivne igre povezane s kazalištem, (op. prev.)
I
* 295 *
rin Morgenstern književnica je i umjetnica. Veći dio onoga što piše i slika na
ovaj su ili onaj način bajke. Živi u Massachusettsu.
E
